Apostolat Opusa Dei na pet kontinenata

Ljudi su ponekad govorili da je Opus Dei interno organiziran poput tajnih društava. Što misliti o takvoj izjavi? Biste li nam mogli, s ovim na umu, dati svoju vlastitu ideju poruke koju ste htjeli odaslati ljudima našeg vremena kad ste osnovali Djelo 1928. godine?

Sve od 1928. moje propovijedanje je bilo da svetost nije rezervirana za nekolicinu odabranih i da svi zemaljski putevi mogu biti božanski. Razlog je taj da ae duhovnost Opusa Dei temelji na posvećenju svakidašnjeg rada. Mora se odbaciti predrasuda da obični vjernik ne može činiti ništa više doli se ograničiti na pomaganje klera u crkvenom apostolatu. Moralo bi se zapamtiti da, kako bi dosegli taj nadnaravni cilj, ljudi moraju biti i osjećati se osobno slobodnima sa slobodom koju je Krist stekao za nas.

Za objaviti i naučavati kako primijeniti ovo učenje nikad nisam trebao ništa tajno. Članovi Djela preziru tajnost jer su obični vjernici, isti kao i svi drugi. Oni ne mijenjaju svoj status kad se priključe Opusu Dei. Za njih bi bilo odbojno da nose znak na svojim leđima koji bi govorio, 'Neka se zna da sam posvećen Božjoj službi'. To ne bi bilo ni laički ni svjetovno. No oni koji surađuju s članovima Opusa Dei i upoznati su s njima, shvaćaju da pripadaju Djelu, jer, čak ako i ne obznanjuju svoje članstvo, niti ga ne skrivaju.

Biste li mogli dati kratki pregled ustrojstva Opusa Dei širom svijeta i njegovih veza s Glavnim Vijećem u Rimu kojim Vi predsjedate?

Glavno Vijeće je neovisno za svako odjeljenje - za muškarce i za žene - u nalazi se u Rimu. Odgovarajuća organizacija postoji u svakoj zemlji, kojom predsjeda Tajnik Opusa Dei u toj državi.

Ali nemojte zamišljati moćnu organizaciju, raširenu poput goleme mreže do najudaljenijih krajeva svijeta. Radije zamislite 'neorganiziranu organizaciju' u kojoj je osnovni posao Upravitelja da paze da svi članovi prime izvorni duh Evanđelja (duh milosrđa, sklada, razumijevanja, sve što je apsolutno strano ekstremizmu) putem čvrste i primjerene teološke i apostolske formacije. Izvan toga, svaki član djeluje s potpunom osobnom slobodom. On oblikuje svoju savjest samostalno. I pokušava pronaći kršćansku savršenost i preobratiti svoju okolinu, posvećujući svoj rad, bio to intelektualni ili fizički, u svim okolnostima svojeg života i u svom domu.

Osim toga, upravljanje u Djelu je uvijek kolegijalno. Preziremo tiraniju, posebno u isključivo duhovnoj vlasti Opusa Dei. Volimo pluralizam. Suprotno bi odvelo do neučinkovitosti, do toga da se stvari nikada ne mogu završiti niti da se dopusti da ih drugi odrade, do toga da se nikada ne poboljšaju.

Točka 484 u vašem duhovnom kodu, 'Putu', navodi: 'Tvoja je dužnost biti oruđe'. Koje značenje treba dati ovoj izjavi u kontekstu prethodnih pitanja?

'Put' da je kod? Uopće ne. Napisao sam dobar dio knjige 1934. godine, sažimajući svoje svećeničko iskustvo za korist svih duša s kojima sam bio u dodiru, bilo da su u Opusu Dei ili ne. Nikada nisam ni pomislio da će 30 godina kasnije biti toliko raširena - milijuni primjeraka, na toliko jezika. To nije knjiga isključivo za članove Opusa Dei. Ona je za svakoga, kršćanina ili ne. Među onima koji su je preveli na vlastitu inicijativu su pravoslavci, protestanti, i nekršćani. 'Put' se mora čitati s barem nekakvim nadnaravnim duhom, nekakvim unutarnjim životom i apostolskim osjećajem. To nije kod za ljude od akcije. Cilj knjige jest pomoći ljudima da postanu Božji prijatelji, da Ga vole i služe svim ljudima. Drugim riječima, da budu oruđe - što nas vraća na vaše pitanje - kao što je Sveti Pavao Apostol htio biti Kristovo oruđe - slobodno i odgovorno oruđe. Bilo tko tko pokušava tražiti zemaljski cilj na stranicama 'Puta' griješi. Nemojte zaboraviti da je duhovnim piscima svakog vremena uvijek bilo zajedničko viđenje duša kao oruđa u Božjim rukama.

Zauzima li Španjolska povlašten položaj u Opusu Dei? Može li se smatrati kao polazna točka za ambicioznije programe, ili je samo još jedno područje djelovanja među tolikim drugima?

Od 65 zemalja iz kojih dolaze članovi Opusa Dei, Španjolska je samo jedna među ostalima, i mi Španjolci smo u manjini. Geografski, Opus Dei je rođen u Španjolskoj. Ali od početka njegov cilj je bio univerzalan. I ja sam sam živio u Rimu 20 godina.

Je li činjenica da su neki članovi Djela aktivni u javnom životu Španjolske politizirala na neki način Opus Dei u toj državi? Ne kompromitiraju li oni Djelo, i čak Crkvu?

Ne, ne u Španjolskoj, niti igdje drugdje. Nastojim da svaki od članova Opusa Dei izvršava svoj posao s potpunom slobodom i osobnom odgovornošću. Ne kompromitiraju ni Crkvu ni Djelo, jer ih u njihovom osobnom djelovanju ne podržava ni Crkva ni Djelo.

Ljudi koji imaju vojno poimanje apostolata i duhovnog života, uvijek će biti skloni viđenju slobodnog i osobnog rada kršćana kao zajedničke dužnosti. Ali uvjeravam vas, kao što sam rekao već puno puta od 1928., ta raznolikost u mišljenju i djelovanju u onome što je zemaljsko i u onome što je stvar teološkog mišljenja ne predstavlja nikakav problem za Djelo. Naprotiv, raznolikost koja postoji i koja će uvijek postojati među članovima Opusa Dei je znak dobrog duha, poštenog života, poštovanja legitimnog mišljenja svakog pojedinca.

Vjerujete li da u Španjolskoj, zbog partikularizma svojstvenog ljudima s Pirinejskog poluotoka, jedna grupa unutar Djela može doći u iskušenje da upotrijebi svoju moć kako bi zadovoljila određene interese?

Oblikovali ste hipotezu za koju se usuđujem jamčiti kako se nikada neće dogoditi u Djelu. Ne samo zato što se udružujemo isključivo zbog nadnaravnih ciljeva, nego i zato što ako bi član Opusa Dei pokušao nametnuti, izravno ili neizravno, zemaljski kriterij drugim članovima, ili ako bi ih pokušao iskoristiti za ljudske ciljeve, bio bi odmah isključen. Jer bi se drugi članovi pobunili i njihova buna bi bila legitimna i sveta.

U Španjolskoj se Opus Dei ponosi što uključuje ljude na svim životnim putevima. Vrijedi li ovo za ostatak svijeta, ili se mora priznati da u drugim zemljama članovi Opusa Dei dolaze iz viših slojeva kao što su najviše razine industrije, državna služba, politika, i struke?

U Španjolskoj i u cijelom svijetu, ljudi svih društvenih statusa pripadaju Opusu Dei: muškarci i žene, stari i mladi, radnici, poslovni ljudi, činovnici, zemljoradnici, članovi struka, itd. Bog je taj koji daje poziv, i kod Boga nema razlikovanja osoba.

Ali Opus Dei se ne ponosi ničime. Apostolski pothvati rastu, ne ljudskim nastojanjem, već puhanjem Duha Svetoga. Razumljivo je za udruženje sa zemaljskim ciljevima da objavljuje impresivne statistike u pogledu broja, društvenog položaja i kvaliteta svojih članova. I ustvari, organizacije u potrazi za zemaljskim ugledom obično tako i čine. Ali kada je cilj posvećenje duša, djelovati na takav način potaknulo bi trijumfalizam, dok Krist želi da svaki pojedini kršćanin, osobno, i cijelo kršćansko tijelo, zajednički, budu ponizni.

Kako se Djelo trenutno razvija u Francuskoj?

Kao što sam vam govorio, upravljanje Djelom u svakoj zemlji je autonomno. Najbolje informacije o radu Opusa Dei u Frnacuskoj možete dobiti pitajući ravnatelje Djela u toj zemlji. Ali među djelatnostima koje Opus Dei provodi zajednički, za koje je Opus Dei kao takav odgovoran, postoje studentske rezidencije poput Residence Internationale de Rouvray u Parizu i Residence Universitaire d l'Ile Verte u Grenoblu; konferencijski centri poput Centre de Rencontres Couvrelles u departmanu Aisne, itd.

Ali dopustite da vas podsjetim da su zajednički poslovi najmanje važna stvar. Glavna zadaća Opusa Dei jest izravno, osobno svjedočenje koje članovi daju vršenjem svog svakodnevnog posla. I zato je beskorisno brojiti članove. Ali nemojte misliti o duhu tajnosti. Nikako. Ptice koje ispunjavaju nebo nisu tajna, ali nitko ne razmišlja o tome da ih prebroji.

Koji je sadašnji status Djela u ostatku svijeta, posebice u zemljama gdje se govori engleski jezik?

Opus Dei se osjeća jednako kod kuće u Engleskoj kao i u Keniji, u Nigeriji kao i u Japanu, u Sjedinjenim državama kao i u Austriji, u Irskoj kao i u Meksiku ili Argentini. Na svakom mjestu je isti teološki i pastoralni fenomen koji je ukorijenjen u dušama ljudi te zemlje. Nije vezan za neku određenu kulturu ili za neki posebno povijesno razdoblje.

U zemljama gdje se govori engleski, zahvaljujući Božjoj pomoći i suradnji velikog broja ljudi, Opus Dei obavlja apostolske poslove različitih tipova: Netherhall House u Londonu, posvećena afričkim i azijskim studentima, Hudson Centre u Montrealu za ljudski i intelektualni razvoj mladih žena, Warrane College za studente u Sydneyu. U Sjedinjenim državama, gdje je Opus Dei počeo djelovati 1949. godine, može se spomenuti Midtown, centar za radnike u Near West Side grada Chicaga, Stonecrest Community Center u Washingtonu za obrazovanje žena kojima nedostaje stručne obuke, Trimount House, sveučilišna rezidencija u Bostonu, itd.

Zadnje napomena: utjecaj Djela, toliko daleko koliko postoji u svakom slučaju, uvijek će biti duhovni i vjerske, nikad zemaljske, prirode.

Razni izvori smatraju da čvrsto neprijateljstvo mnoge vjerske redove, osobito isusovce, suprotstavlja Opusu Dei. Imaju li ove glasine ikakvo uporište, ili su one jedan od onih mitova koje ljudi stvaraju kada nisu dobro upoznati s problemom?

Mi nismo redovnici. Nemamo nikakve sličnosti s redovnicima niti postoji ijedan autoritet na zemlji koji bi zahtijevao da budemo redovnici. Ipak, mi u Opusu Dei častimo i volimo redovnički stav. Molim svaki dan da svi časni redovnici nastave pružati Crkvi plodove svojih vrlina, svog apostolskog rada, i svoje svetosti. Glasine koje ste spomenuli su upravo to - glasine. Opus Dei je uvijek uživao divljenje i naklonost redovnika iz mnogih redova i kongregacija, posebno klausturnih redovnika i redovnica, koji mole za nas, često nam pišu, i čine naš posao poznatim na tisuće načina jer cijene smisao našeg života: kontemplativci usred briga svjetovnog grada.

Glavni tajnik Opusa Dei, Alvaro del Portillo, bio je prijatelj posljednjeg isusovačkog generala. Ja sam jednako blizak sadašnjeg generalu, bratu Arrupeu, i imam visoko poštovanje prema njemu.

Nesporazumi, ako bi se dogodili, pokazali bi nedostatak kršćanskog duha, jer naša vjera poziva na jedinstvo, a ne na suparništvo ili podjelu.

Koji je stav Djela što se tiče Deklaracije Vijeća o vjerskim slobodama, i posebno njezine primjene u Španjolskoj gdje je 'Projekt Castiella' još uvijek zaustavljen? I što o navodnom 'integrizmu' zbog kojeg se Opusu Dei ponekad prigovorilo?

Integrizam? Opus Dei nije ni desno ni lijevo ni u centru. Kao svećenik težim biti s Kristom. Njegove obje ruke - ne samo jedna - bile su ispružene na Križu. Slobodno uzimam od svake zajednice ono što mi se čini dobrim i pomaže mi držati srce i obje ruke otvorene za cijelo čovječanstvo. I svaki član Opusa Dei je također potpuno slobodan, u granicama kršćanske vjere, imati mišljenje kakvo želi.

S poštovanjem prema vjerskoj slobodi, od svojeg osnutka Opus Dei nikada nije provodio diskriminaciju nikoje vrste. On radi i živi sa svima jer vidi u svakoj osobi dušu koja se mora poštovati i voljeti. To nisu samo puke riječi. Naše Djelo je prva katolička organizacija koja, s dozvolom Svete Stolice, prihvaća nekatolike, bilo kršćane ili ne, za suradnike. Uvijek sam branio slobodu osobnih savjesti. Ne razumijem nasilje. Greška se prevladava molitvom, Božjom milošću, i učenjem; nikada silom, uvijek jasnoćom. Od prvog trenutka ovo je duh kojeg živimo. Tada možete razumjeti kako me poučavanje Vijeća o ovoj temi možete učiniti samo sretnim.

Što se tiče konkretnog projekta kojeg spominjete, to nije moj problem za riješiti. On pripada crkvenoj hijerarhiji u Španjolskoj i katolicima u toj zemlji. Na njima je da primjene duh Vijeća na slučaj u pitanju.

Neki čitatelji 'Puta' su iznenađeni tvrdnjom u točki 28: 'Ženidba je za vojnike, ali ne za vojskovođe Kristove vojske'. Može li se to shvatiti kao ponižavajuća ocjena braka, koja bi išla protiv želje Djela da se ubaci u živuće stvarnosti modernog svijeta?

Savjetujem vam da pročitate prethodnu točku 'Puta', koja tvrdi da je brak božanski poziv - uopće nije bilo uobičajeno čuti takvu vrstu potvrde oko 1925.

Zaključak o kojem govorite može proizaći samo iz neuspjeha da se razumiju moje riječi. S tom metaforom htio sam samo podsjetiti na ono što je Crkva oduvijek učila o izvrsnosti i nadnaravnoj vrijednosti apostolskog celibata. Istovremeno sam htio podsjetiti sve kršćane da se moraju smatrati milites Christi (Kristovi vojnici), riječima sv. Pavla, članovi Božjeg naroda koji na zemlji sudjeluju u božanskom ratu razumijevanja, svetosti i mira. Po cijelom svijetu postoje tisuće oženjenih parova koji pripadaju Opusu Dei, ili koji žive prema njegovom duhu. I su svjesni da vojnik može biti odlikovan za hrabrost u istoj borbi iz koje je general sramno pobjegao.

Utemeljili ste svoju rezidenciju u Rimu 1946. Što se ističe u vašem pamćenju o papama s kojima ste surađivali?

Za mene, u hijerarhiji ljubavi, papa dolazi prvi iza Svetog Trojstva i naše Majke Djevice. Ne mogu zaboraviti da je to bio njegova svetost Pio XII koji je odobrio Opus Dei u vrijeme kada su neki ljudi smatrali našu duhovnost herezom. Niti mogu zaboraviti da su prve riječi ljubaznosti i naklonosti koje sam primio u Rimu 1946. došle od tadašnjeg monsinjora Montinija. Ljubazna i očinska draž Ivana XXIII, svaki put kada sam imao priliku za posjetiti ga, ostaje utisnuta u mom sjećanju. Jednom sam mu rekao 'U našem Djelu svi ljudi, katolici ili ne, uvijek su bili primljeni s ljubavlju. Nisam naučio ekumenizam od vaše svetosti.' I papa Ivan se smijao s očitim ganućem.

Što vam više mogu reći? Svi rimski pape su uvijek imali razumijevanja i naklonosti za Opus Dei.

Monsinjore, imao sam priliku slušati vas kako odgovarate na pitanja skupine od više od 20 000 ljudi skupljenih u Pamploni prije godinu i pol dana. Inzistirali ste tada na potrebi katolika da se vladaju kao odgovorni i slobodni građani, i da 'ne zarađuju za život time što su katolici'. Koliku važnost i kakav doseg dajete toj ideji?

Uvijek me smetalo držanje onih koji zarađuju nazivajući se katolicima, i također onih koji žele zanijekati načelo osobne odgovornosti, na kojem se temelji cijela kršćanska moralnost.

Duh Opusa Dei i njegovih članova jest služiti Crkvi, i svim ljudima, bez iskorištavanja Crkve. Želim da katolici nose Krista, ne u imenu, nego u svom ponašanju, dajući stvarni primjer kršćanskog života. Smatram klerikalizam odbojnim i razumijem da, poput zlog antiklerikalizma, postoji također i zdravi antiklerikalizam. On polazi od ljubavi prema svećeništvu i suprotstavlja se korištenju svete misije za zemaljske ciljeve, bilo od strane svećenika ili od strane laika. Ali mislim da se u ovome ne suprotstavljam ikome. U našem Djelu nema duha monopolizma. Postoji samo želja za suradnjom sa svima koji rade za Krista, i sa svim kršćanima ili ne - koji od svog života rade sjajnu stvarnost služenja.

Ostaje samo reći da važna stvar nije toliko dimenzija koju sam ja dao ovim idejama, posebice od 1928. godine, nego ona koju je dalo Učiteljstvo Crkve. Ne tako davno, Vijeće je pobudilo u jadnom svećeniku kakav sam ja, osjećaj koji je nemoguće opisati. Jer je podsjetilo sve kršćane, u Dogmatskoj konstituciji Crkve, da moraju osjećati svoje puno građanstvo u zemaljskom gradu - sudjelujući u svim ljudskim djelatnostima sa stručnom kompetencijom i s ljubavlju za sve ljude, tražeći onu kršćansku savršenost na koju su pozvani jednostavnim činom svojeg krštenja.