Opus Dei: udruženje koje promiče traganje za svetošću u svijetu

Opus Dei je odigrao vodeću ulogu u modernom razvoju laikata. Stoga bismo Vas prije svega upitali: koje su, po Vašem mišljenju, glavne osobine tog razvoja?

Uvijek sam mislio da je glavna osobina razvoja laikata nova svijest o dostojanstvu kršćanskog poziva. Božji poziv, narav dana krštenjem i milost znače da svaki kršćanin može i trebao bi biti živi izraz vjere. Svaki bi kršćanin trebao biti "drugi Krist, sami Krist", prisutan među ljudima. Sveti je Otac to izrekao na način koji ne ostavlja mjesta za sumnju: "Neophodno je vratiti Svetom krštenju njegovo puno značenje. Putem tog sakramenta mi smo utjelovljeni u mistično tijelo Kristovo, koje je Crkva... Biti kršćanin, primivši krštenje, ne bi se trebalo promatrati kao nešto sporedno ili od male važnosti. To bi trebalo biti utisnuto duboko i radosno u svaku krštenu osobu" (Ecclesiam Suam, 1. dio).

To donosi sa sobom dublju svijest o Crkvi kao zajednici sastavljenoj od svih vjernih, u kojoj svi sudjeluju u jednoj istoj misiji, koju svatko treba ispuniti prema svojim osobnim okolnostima. Laici, potaknuti Duhom Svetim, postaju sve svjesniji činjenice da su oni Crkva, da imaju posebnu i uzvišenu zadaću kojoj se osjećaju predani zato što su pozvani na nju od samog Boga. I znaju da ta zadaća proizlazi iz same činjenice da su oni kršćani, a ne nužno od naloga hijerarhije, iako su je očito dužni ispuniti u duhu zajedništva s hijerarhijom, slijedeći autoritet učenja Crkve. Ako nisu u zajedništvu s biskupima i sa svojom glavom, papom, ne mogu, ako su katolici, biti pripojeni Kristu.

Laici imaju svoj način kako doprinijeti svetosti i apostolatu Crkve. Čine to svojim slobodnim i odgovornim djelovanjem unutar vremenitog područja, u koje unose kvasac kršćanstva. Dajući kršćansko svjedočenje u svojim svakodnevnim životima, šireći riječ koja prosvjetljuje u ime Boga, ponašajući se odgovorno u služenju drugima i stoga doprinoseći rješenju učestalih problema: to su neki načini na koje obični kršćani ispunjavaju svoju božansku zadaću.

Dugi niz godina, od osnivanja Opusa Dei, promišljao sam i molio druge da promišljaju o Kristovim riječima koje nalazimo u svetom Ivanu: "A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi" (Iv 12,32). Svojom smrti na Križu Krist je privukao sve stvorenje Sebi. Sada je zadatak kršćana da u Njegovo ime pomire sve s Bogom, stavljajući Krista, s pomoću svojeg rada usred svijeta, na vrh svih ljudskih djelatnosti.

Htio bih dodati da uz tu novu svijest laika o njihovoj ulozi postoji sličan razvoj među klerom. Oni također dolaze do zaključka da laici imaju svoju vlastitu ulogu koju treba gajiti i poticati pastoralnim djelima u otkrivanju prisutnosti, usred naroda Božjeg, karizme svetosti i apostolata, u beskonačno raznolikim oblicima u kojima je Bog daruje.

Taj novi pastoralni pristup, iako vrlo zahtjevan, po meni je apsolutno potreban. On traži nadnaravni dar razlikovanja duhova, osjetljivost prema Božjim stvarima i poniznost nenametanja osobnih preferencija drugima i podupiranja nadahnuća koja Bog pobuđuje u dušama. Jednom riječju: to znači voljeti zakonitu slobodu Božjih sinova koji nalaze Krista, i postaju Kristovi nositelji, slijedeći putove koji su vrlo različiti, ali koji su svi jednako božanski.

Jedna od najvećih opasnosti koje prijete Crkvi danas može biti upravo opasnost neprepoznavanja božanskih zahtjeva kršćanske slobode i povođenja za lažnim argumentima u korist veće učinkovitosti, u pokušaju da se kršćanima nametne jednolikost. U korijenu takva stava jest nešto ne samo zakonito nego čak i hvalevrijedno: želja da vidimo Crkvu kako vrši bitan utjecaj na moderni svijet.

Međutim, jako se bojim da je to promašeni način jer može, s jedne strane, nastojati uključiti hijerarhiju u vremenitim pitanjima (zapadajući time u klerikalizam koji, iako različit, nije ništa manje sramotan od onog iz prijašnjih stoljeća) i, s druge strane, izolirati laike, obične kršćane, od svakodnevnog svijeta, pretvarajući ih u puke vjesnike odluka ili ideja začetih izvan svijeta u kojem žive.

Osjećam da smo mi svećenici pozvani na poniznost u učenju o tome kako ne biti pomodan; kako biti, zapravo, službenicima službenika Božjih i usvojiti Krstiteljev uzvik: "On treba da raste, a ja da se umanjujem" (Iv 3,30), kako bismo omogućili običnim kršćanima, laicima, da uprisutne Krista u svim područjima društva. Jedan od temeljnih zadataka svećenika jest i uvijek će biti naučavati, pomoći pojedincima i društvu da postanu svjesni dužnosti koje im Evanđelje nameće, i potaknuti ljude da raspoznaju znakove vremena. Ali sav svećenički posao trebao bi se provoditi s najvećim poštovanjem prema zakonitoj slobodi savjesti: svaki čovjek mora odgovoriti Bogu slobodno. A osim toga, svaki katolik, osim što prima pomoć od svećenika, također ima vlastita svjetla koja prima od Boga i milosti stanja da provede posebnu zadaću koju je, kao čovjek i kao kršćanin, dobio.

Ako bilo tko misli da se Kristov glas neće čuti danas u svijetu ako kler nije prisutan i ne govori o svakom pitanju, onda on još nije razumio dostojanstvo božanskog poziva svakom pojedinom pripadniku vjernih kršćana.

U tom kontekstu, koju je ulogu Opus Dei ispunio, a koju trenutno ispunjava?

Nije na meni da ocjenjujem posao koji je, putem milosti Božje, Opus Dei napravio. Samo ću reći da je svrha Opusa Dei gajiti potragu za svetošću i provođenje apostolata kršćana koji žive u svijetu, bez obzira na njihovo stanje u životu ili položaj u društvu.

Djelo je rođeno da pomogne tim kršćanima, koji kroz svoju obitelj, svoja prijateljstva, svoj svakodnevni rad, svoje težnje, oblikuju dio same strukture građanskog društva, da bi razumjeli da njihov život, takav kakav jest, može biti prilika za susret s Kristom: da je to put svetosti i apostolata. Krist je prisutan u svakoj poštenoj ljudskoj djelatnosti. Život običnog kršćanina, koji se nekim ljudima može činiti banalnim i beznačajnim, može i trebao bi biti svet i posvećujući život.

Drugim riječima: ako želite slijediti Krista, služiti Crkvi i pomoći drugim ljudima da prepoznaju svoju vječnu sudbinu, nije potrebno napustiti svijet ili se držati na sigurnoj udaljenosti. Čak se ne trebate latiti crkvenih djelatnosti. Jedini uvjet koji je i neophodan i dovoljan jest ispuniti zadaću koju vam je Bog dao, na mjestu i u okruženju koje njegova Providnost naznači.

Budući da Bog želi da većina kršćana ostane u svjetovnim djelatnostima i da posvećuje svijet iznutra, svrha Opusa Dei jest pomoći im da otkriju svoju božansku zadaću, pokazujući im da njihov ljudski poziv - njihov profesionalni, obiteljski i društveni poziv - nije suprotstavljen njihovu nadnaravnom pozivu. Naprotiv, on je njegov sastavni dio.

Jedina zadaća Opusa Dei jest širenje te poruke, koja dolazi iz Evanđelja, među svima onima koji žive i rade u svijetu, koja god bila njihova pozadina, struka ili zanimanje. I onima koji shvate taj ideal svetosti, Djelo nudi duhovnu pomoć i doktrinalno, asketsko i apostolsko obrazovanje koje im je potrebno kako bi ga proveli u praksu.

Članovi Opusa Dei ne djeluju kao skupina. Oni djeluju pojedinačno, s osobnim slobodom i odgovornošću. Stoga Opus Dei nije "zatvorena organizacija" ili ona koja na neki način okuplja svoje članove kako bi ih izolirala od ostatka ljudi. "Kolektivne aktivnosti" koje su jedine koje Djelo poduzima i za koje preuzima odgovornost, otvorene su svima bez ikakve vrste društvene, kulturalne ili vjerske diskriminacije. I članovi, samo zato što u svijetu traže svetost, uvijek rade s ljudima s kojima su povezani svojim poslom ili svojim sudjelovanjem u građanskom životu.

Bitan je dio kršćanskog duha ne samo živjeti u zajedništvu s običnom hijerarhijom - papom i biskupima - nego i osjećati se kao jedno sa svojim braćom u vjeri. Dugo sam mislio da je jedno od najgorih zala koje utječu na Crkvu danas neznanje koje katolici imaju o tome što katolici u drugim zemljama ili područjima društva rade i misle. Moramo ponovno zapaliti osjećaj bratstva koje su tako duboko osjećali prvi kršćani. To će nam pomoći da se osjećamo ujedinjeno, ljubeći istodobno različitost naših pojedinačnih poziva. I to će nam pomoći da izbjegnemo mnoge nepravedne i uvredljive osude koje čine pojedine male grupe u ime katolicizma, protiv svoje braće u vjeri, koji zapravo djeluju plemenito i s duhom žrtve u posebnim okolnostima vlastite zemlje.

Važna stvar za svakoga jest truditi se biti vjeran vlastitom božanskom pozivu. Samo tako mogu se dati Crkvi koristi koje proizlaze iz posebne karizme koja je primljena od Boga. Ono što članovi Opusa Dei, koji su obični kršćani, trebaju činiti jest posvećivati svijet iznutra, sudjelujući u nizu ljudskih djelatnosti. Budući da njihovo članstvo u Opusu Dei ni na koji način ne mijenja njihov položaj u svijetu, oni sudjeluju, kako smatraju prikladnim, u životu župe, u skupnim vjerskim slavljima itd. U tom su smislu, također, oni obični kršćani koji žele biti dobri katolici.

Međutim, članovi Djela u pravilu ne sudjeluju u konfesionalnim djelatnostima. Samo u iznimnim slučajevima, na hitan zahtjev hijerarhije, članovi Opusa Dei rade u crkvenim djelatnostima. Ne zauzimaju takav stav kako bi bili drugačiji, a još manje iz nepoštovanja prema konfesionalnim djelatnostima. Jednostavno žele raditi ono što koristi pozivu Opusa Dei. Već postoji puno redovnika i svećenika, i također puno laika, koji rade u tim djelatnostima i u njih ulažu svesrdan napor.

Zadatak na koji su članovi Opusa Dei pozvani jest druge vrste. Unutar okvira sveopćeg poziva na svetost, članovi Opusa Dei primaju dodatno poseban poziv da posvete sebe, slobodno i odgovorno, traženju svetosti i provođenju apostolata usred svijeta, predajući se življenju specifične duhovnosti i primanju posebnog obrazovanja cijeli život. Ako bi zanemarili svoj posao u svijetu kako bi izvršavali crkvene djelatnosti, božanski darovi koje su primili bili bi uzaludno potrošeni i pogrešnom željom za izravnom pastoralnom učinkovitošću učinili bi stvarnu štetu Crkvi. Jer bi bilo manje kršćana predanih posvećivanju sebe u svim strukama i zanimanjima građanskog društva, na golemom polju svjetovnog rada.

A ionako zahtjevi koje stalno vjersko i stručno obrazovanje postavlja, kao i vrijeme koje svaki pojedinac posvećuje djelima pobožnosti, molitvi i velikodušnom ispunjavanju dužnosti vezanih uz svoj stalež članove potpuno zauzimaju. Jednostavno nema slobodnog vremena.

Znamo da muškarci i žene svih okruženja, oženjeni i neoženjeni ljudi, pripadaju Opusu Dei. Koji je zajednički element u pozivu Opusu Dei? Koje obveze svaki član preuzima kako bi postigao ciljeve Opusa Dei?

Mogu to izreći u samo nekoliko riječi: tražiti svetost usred svijeta, "nel bel mezzo della strada" kako glasi talijanski izraz. Osoba koja od Boga prima poseban poziv za Opus Dei jest uvjerena da mora ostvariti svetost u vlastitom staležu u životu, na svom poslu, bio on manualni ili intelektualni, i živi prema tome. Kažem "uvjerena je... i živi prema tome" zato što to nije stvar prihvaćanja jednostavnog teorijskog prijedloga, nego njegova provođenja u praksu iz dana u dan, u običnom životu.

Ako želite postići svetost - unatoč svojim osobnim nedostacima i nevoljama, koje će trajati dokle god živite - morate se potruditi, s Božjom milošću, vršiti milosrđe koje je punina zakona i veza savršenosti. Milosrđe nije nešto apstraktno. Ono podrazumijeva stvarno, potpuno darivanje u službi Bogu i svim ljudima; u službi onom Bogu koji nam govori u tišini molitve i u buci svijeta i onim ljudima čije je postojanje isprepleteno s našim. Živeći milosrđe Ljubavi - živite sve ljudske i nadnaravne kreposti koje se traže od kršćanina. Te kreposti oblikuju zajedništvo i ne mogu se svesti na puki popis. Ne možete imati milosrđe bez pravde, solidarnosti, obiteljske i društvene odgovornosti, siromaštva, radosti, čistoće, prijateljstva...

Možete odmah vidjeti da prakticiranje tih kreposti vodi apostolatu. Zapravo, to je već apostolat. Jer kad ljudi pokušavaju živjeti na taj način usred svog svakodnevnog posla, njihovo kršćansko ponašanje postaje dobar primjer, svjedočenje, nešto što je stvarna i učinkovita pomoć drugima. Oni uče ići stopama Krista, koji je "činio i učio" (Dj 1,1), pridružujući primjer riječi. Zato ovih posljednjih 40 godina nazivam taj apostolat "apostolatom prijateljstva i povjerenja".

Svi članovi Opusa Dei imaju tu istu želju za svetošću i apostolatom. I tako, u Djelu, ne postoje stupnjevi ili kategorije članstva. Poziv na Opus Dei je jedan i isti. To je poziv na osobno predanje, na pokušaj da se slobodno i odgovorno vrši Božja volja, to je ono što Bog želi da svaki pojedinac čini. Ono što imamo jest mnoštvo osobnih položaja, položaj svakog člana u svijetu, kojemu je prilagođen isti posebni poziv.

Kao što možete vidjeti, pastoralni fenomen Opusa Dei jest nešto rođeno "odozdo", iz svakodnevnih života kršćana koji žive i rade pokraj ostalih ljudi. Stoga on ne oblikuje dio sekularizirajućeg procesa, "desakralizacije" monaškog i redovničkog života. On nije karika u lancu koji vuče redovnike bliže svijetu.

Kada osoba primi poziv na Opus Dei, ona stječe novi pogled na stvari oko sebe. Vidi društvene odnose, svoju struku, svoje interese, svoje žalosti i svoje radosti u novom svjetlu. Ali ni na trenutak ne prestaje živjeti usred njih. Stoga se ne može govoriti o prilagodbi svijetu ili modernom društvu. Nitko se ne prilagođava onome što je dio ili komad njega: s obzirom na ono što mu je vlastito on jednostavno jest. Njegov je poziv isti onomu koji su oni ribari, seljaci, trgovci ili vojnici primili u svoja srca dok su sjedili do Isusovih nogu u Galileji i čuli ga kako govori: "Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski" (Mt 5,48).

Dopustite mi da to ovako kažem: savršenstvo koje član Opusa Dei traži jest savršenstvo vlastito kršćaninu. To je isto savršenstvo na koje je svaki kršćanin pozvan i sastoji se u punom življenju zahtjeva vjere. Ne zanima nas "evanđeoska savršenost", koja se smatra vlastitom redovnicima i nekim ustanovama uspostavljenim na redovničkim zasadama. Još nas manje zanima "život evanđeoskog savršenstva", koji se u kanonskom pravu odnosi na redovnički stalež.

Smatram redovnički poziv blagoslovljenim i pozivom koji Crkva treba, i onaj tko ne bi poštovao taj poziv, ne bi imao duh Djela. Ali to nije moj poziv ni poziv članova Opusa Dei. Možete reći da dolaženjem u Opus Dei svaki član dolazi pod izričitim uvjetom da neće mijenjati svoj stalež u životu. Posebna osobitost našeg načina jest posvetiti stalež u životu u svijetu, i biti posvećen na mjestu susreta s Kristom. To je obaveza koju svaki član preuzima kako bi postigao ciljeve Opusa Dei.

Kako je Opus Dei organiziran?

Budući da, kako sam upravo rekao, poziv na Djelo zatječe muškarca ili ženu u njegovu ili njezinu normalnom životu, usred njihova posla, možete shvatiti da Opus Dei nije izgrađen na temelju odbora, skupština, sastanaka itd. U nekoliko navrata, na iznenađenje nekih ljudi, usudio sam se reći da je Opus Dei u tom smislu "neorganizirana organizacija". Većina članova, gotovo svi zapravo, žive na istom mjestu na kojem bi živjeli da nisu članovi Opusa Dei: u svojem domu, sa svojom obitelji, na mjestu gdje rade.

I upravo ondje svaki član Djela nalazi svrhu Opusa Dei: truditi se biti svet, čineći svoj život svakodnevnim apostolatom, koji je običan, beznačajan ako želite, ali ustrajan i božanski učinkovit. To je važna činjenica. I kako bi njegovali taj život svetosti i apostolata, primaju od Opusa Dei duhovnu pomoć, savjet i usmjerenje koje trebaju. Ali samo u strogo duhovnom području. U svemu drugome - u svom poslu, u svojim društvenim odnosima itd. - djeluju kako žele, znajući da to nije neutralno područje nego građa u kojoj se mogu posvetiti i koja sama može biti posvećena i postati sredstvo apostolata.

I tako svi žive vlastite živote, s vezama i obavezama koje se od njih zahtijevaju, i obraćaju se Djelu za duhovnu pomoć. To zahtijeva određenu strukturu, ali uvijek vrlo malu. Sve se radi kako bi je se ograničilo na ono što je neophodno. Djelo organizira vjersku doktrinalnu formaciju, koja traje cijeli život pojedinca i vodi ga aktivnoj, iskrenoj i autentičnoj pobožnosti i žaru koji nužno potiče stalnu, kontemplativnu molitvu i osobnu i odgovornu apostolsku aktivnost, lišenu svake vrste fanatizma.

Osim toga, svi članovi znaju gdje mogu naći svećenika Djela s kojim mogu razgovarati o pitanjima savjesti. Neki članovi, vrlo malo njih u usporedbi s ukupnim brojem, žive zajedno kako bi obavljali duhovnu skrb za druge ili kako bi provodili neku apostolsku djelatnost. Oni izgrađuju običan dom, kao bilo koja kršćanska obitelj, i nastavljaju u isto vrijeme raditi u svojoj struci.

U svakoj zemlji postoji mjesna uprava, uvijek kolegijalna po naravi, koju vodi savjetnik, i postoji središnja uprava u Rimu koju čine ljudi različitih narodnosti. Opus Dei ima dva ogranka, jedan za muškarce i jedan za žene, koji su apsolutno neovisni, do te mjere da oblikuju dva posebna udruženja, ujedinjena jedino u osobi vrhovnog generala.

Nadam se da sam objasnio što mislim pod izrazom "neorganizirana organizacija": dajemo prednost duhu nad organizacijom tako da život članova nije ograničen propisima, planovima i sastancima. Svaki član ide svojim putem. Ono što ga ujedinjuje s drugima jest zajednički duh i zajednička želja za svetošću i apostolatom koja ga prati dok nastoji posvetiti vlastiti svakodnevni život.

Opus Dei se nekad opisuje kao intelektualna elita koja želi prožeti ključna politička, financijska i kulturna područja kako bi ih kontrolirao iznutra, premda s dobrim namjerama. Je li to istina?

Gotovo sve ustanove koje su donijele novu poruku i koje su ozbiljno pokušale služiti čovječanstvu potpuno živeći kršćanstvo susrele su se s nerazumijevanjem, osobito na početku. Stoga u početku neki ljudi nisu razumjeli učenje o laičkom apostolatu koje Opus Dei živi i objavljuje.

Također moram dodati - iako ne volim govoriti o tome - da je u našem slučaju također postojala organizirana i ustrajna kampanja pogrešnog tumačenja. Bilo je ljudi koji su rekli da djelujemo tajno (možda je to bio njihov način ponašanja), da želimo zauzeti važne položaje itd. Da budem precizniji, mogu reći da je tu kampanju započeo, prije otprilike 30 godina, jedan španjolski redovnik koji je kasnije napustio svoj red i Crkvu. Oženio se u matičnom uredu i sada je protestantski pastor. Jednom kada počne pogrešno tumačenje, jedno ga vrijeme nosi vlastiti impuls: jer postoje ljudi koji pišu bez provjeravanja informacija, i onda se svi ne ponašaju kao stručni novinari koji su, shvaćajući da nisu nepogrešivi, dovoljno pošteni da učine ispravke kada doznaju istinu. I to je ono što se dogodilo u ovom slučaju iako su te klevete u suprotnosti s dokazom koji je očit svima, da ne spominjem činjenicu da se čine nevjerojatno točnima od početka. U svakom slučaju, sve te glasine koje ste spomenuli tiču se samo Španjolske, i bilo tko tko misli da jedna međunarodna organizacija poput Opusa Dei gravitira oko problema jedne zemlje ima kratkovidan i malograđanski pogled.

Većina članova Opusa Dei - u Španjolskoj i drugdje - su kućanice, radnici, trgovci, činovnici itd., ljudi čiji poslovi ne nose posebnu političku ili društvenu težinu. Činjenica da velik broj  članova Opusa Dei čine radnici, ne privlači pozornost, ali jedan političar, mnogo. Što se mene tiče poziv na Opus Dei željezničkog nosača je jednako važan kao i onaj direktora tvrtke. Bog je onaj koji poziva i u djelima Božjim nema prostora za diskriminaciju, a još manje ako je ona utemeljena na demagogiji.

Svatko tko, videći članove Opusa Dei kako rade na različitim područjima ljudskog djelovanja, misli samo u terminima "utjecaja" i "kontrole", jednostavno pokazuje kako slabu predodžbu ima o kršćanskom životu. Opus Dei nema moć, i ne želi moć nad ijednom vremenitom djelatnošću. Sve što želi jest širiti poruku evanđelja, svim ljudima koji žive u svijetu da Bog želi da Ga vole i služe Mu po svojim sekularnim djelatnostima, s njima i kroz njih. Slijedi da članovi Opusa Dei, koji su obični kršćani, rade gdje i kako žele. Jedina stvar koju djelo čini jest da im duhovno pomaže, tako da uvijek mogu djelovati po kršćanskoj savjesti.

Ali osvrnimo se posebno na Španjolsku. Nekoliko članova Opusa Dei koji su na istaknutim društvenim ili političkim mjestima u Španjolskoj ostavljaju svoj posao - kao i u svim drugim zemljama - s osobnom slobodom i odgovornošću, svaki slijedeći svoju savjest. Zato ih u praksi susrećete kako zauzimaju vrlo različite i nerijetko suprotstavljene stavove.

Također bih istaknuo da govoriti o prisutnosti članova Opusa Dei u španjolskoj politici kao da je to nešto posebno daje vrlo krivu zamisao o činjenicama. Zato što su članovi Opusa Dei koji sudjeluju u javnom životu Španjolske manjina u usporedbi s brojem katolika koji su aktivno uključeni na tom području. Budući da je gotovo cijelo stanovništvo zemlje katoličko, statistička logika navodi da očekujemo da bi ljudi koji sudjeluju u javnom životu također trebali biti katolici. Zapravo, na svim razinama javne uprave - od ministarstava do lokalnih gradskih vijeća - možete naći mnoštvo katolika iz svih vrsta udruženja vjernika: nekih ogranaka Katoličke akcije, ANCP-a (Nacionalno katoličko udruženje izvjestitelja) čiji je prvi predsjednik bio pokojni kardinal Herrera, bratstva naše Gospe itd.

Ne želim ići dalje u tu temu, ali bih htio iskoristiti ovu priliku da još jednom istaknem kako Opus Dei nije povezan ni s jednom zemljom, vladom, političkom strankom ili ideologijom. U vremenitim pitanjima njegovi članovi uvijek djeluju s punom slobodom i nose odgovornost za svoja djela. Oni se gnušaju bilo kakva pokušaja iskorištavanja religije za potpomaganje političkih ili stranačkih interesa.

Jednostavne stvari je nekada teško objasniti. Zato sam vam dao prilično dug odgovor. U svakom slučaju, vrsta glasine na koju se pozivate sada je stvar prošlosti. Te klevete su odavno diskreditirane: sada nitko ne vjeruje u njih. Od samog početka uvijek smo djelovali otvoreno (nije bilo razloga za drugačije djelovanje), dajući jasno objašnjenje prirode i ciljeva našeg apostolata. Svatko tko je htio činjenice, uvijek ih je mogao dobiti. Istina o tome je da jako puno ljudi - katolika i nekatolika, kršćana i nekršćana - promatra naš rad s ljubavlju i poštovanjem i u njemu surađuje.

Također je istina da je napredak u povijesti Crkve doveo do nestanka određene vrste klerikalizma koji je bio sklon pogrešno tumačiti sve što su laici radili i gledati njihovo djelovanje kao dvolično i licemjerno. Zahvaljujući tom napretku danas je lakše razumjeti da je ono što je Opus Dei živio i promicao bio čisto i jednostavno božanski poziv običnog kršćanina, s točnom nadnaravnom predanošću.

Nadam se da će doći vrijeme kada će izraz "katolici prodiru u sva područja društva" izaći iz upotrebe jer će svi razumjeti da je to klerikalni izraz. U svakom slučaju, prilično je neprimjenjiv na apostolat Opusa Dei. Članovi Djela nemaju potrebu "prodirati" u vremenita područja jednostavno zato što su obični građani, isti kao i njihovi sugrađani, i stoga se već tamo nalaze.

Kad Bog pozove u Opus Dei nekoga tko radi u tvornici ili bolnici ili u parlamentu, to znači da će ta osoba ubuduće biti odlučna koristiti se potrebnim sredstvima za posvećenje svog posla, uz Božju milost. Drugim riječima, ona je postala svjesna radikalnih zahtjeva evanđeoske poruke, kako se oni odnose na poseban poziv koji je primila.

Zaključiti da ta svjesnost znači napustiti normalan život, jest zaključak koji vrijedi jedino za ljude koji su primili od Boga redovnički poziv, sa svojim contemptus mundi, svojim prezirom prema stvarima svijeta. Ali pokušati učiniti to napuštanje svijeta suštinom i vrhuncem kršćanstva očito bi bilo apsurdno.

Znači da Opus Dei ne postavlja svoje članove u posebna okruženja. Oni su, ponavljam, već ondje, i ne postoji razlog zašto bi ih napustili. Štoviše, pozivi u Opus Dei, koji dolaze kroz Božju milost i kroz apostolat prijateljstva i povjerenja koje sam prije spomenuo mogu se naći u svim okruženjima.

Možda ta sama jednostavnost prirode i načina rada Opusa Dei predstavlja teškoću za ljude koji su puni komplikacija, i čine se nesposobnima razumjeti bilo što autentično i iskreno.

Naravno, uvijek će biti nekih ljudi koji ne razumiju suštinu Opusa Dei, ali to ne bi trebalo biti iznenađenje budući da je naš Gospodin dao svojim učenicima upozorenje na te teškoće kad im je rekao: "Nije učenik nad učiteljem" (Mt 10,24). Nitko se ne može nadati da će ga svatko razumjeti, iako ima pravo biti poštovan kao osoba i Božji sin. Nažalost, uvijek ima nekih fanatika koji žele nametnuti vlastite ideje na totalitaran način i oni nikad neće shvatiti ljubav koju članovi Opusa Dei imaju prema osobnoj slobodi drugih, a onda i prema vlastitoj osobnoj slobodi koja je uvijek popraćena osobnom odgovornošću.

Sjećam se vrlo slikovite anegdote. U određenom gradu, koji će ostati anoniman, korporacija je raspravljala o novčanoj potpori za odgojnu aktivnost koju se provodili članovi Opusa Dei - koja je, kao i sve zajedničke aktivnosti koje Opus Dei promiče, nedvojbeno doprinosila dobru zajednice. Većina savjetnika izjasnila se u korist potpore. Jedan od njih, socijalist, objasnio je svoje mišljenje, govoreći da je osobno upoznat s aktivnošću: "To je aktivnost", rekao je, "koja se odlikuje činjenicom da su ljudi koji je provode dobri prijatelji osobne slobode: studenti svih religija i ideologija su dobrodošli u rezidenciju." Komunistički savjetnici glasali su protiv potpore. Jedan od njih, govoreći zašto je tako učinio, rekao je socijalistu: "Ja se tome protivim zato što ako stvari tako stoje, ta rezidencija provodi učinkovitu propagandu za katoličanstvo.

Svatko tko ne poštuje slobodu drugih ili se želi suprotstaviti Crkvi nesposoban je cijeniti apostolsko djelovanje. Ali čak i u tom slučaju ja sam ga, kao čovjek, dužan poštovati i pokušati ga dovesti do istine; a kao kršćanin moram ga voljeti i moliti se za njega.

Hvala Vam što ste to razjasnili. Sada bih Vas htio pitati koje osobine duhovne formacije članova omogućuju svakome da izvuče nekakvu vremenitu korist od pripadanja Opusu Dei?

Bilo kakva korist koja nije isključivo duhovna potpuno je isključena, zato što Djelo zahtijeva mnogo - nenavezanost, žrtvu, samoodricanje, neprestan rad u službi duša - a ne daje ništa.

To jest, ništa u smislu materijalnih koristi, zato što na duhovnom području daje jako puno. Nudi sredstva za borbu i pobjedu u asketskoj borbi. Vodi pojedinca putovima molitve. Uči ga da smatra Isusa bratom, da vidi Boga u svim okolnostima svoga života, da vidi sebe kao sina Božjeg i da se stoga osjeća posvećenim širenju Njegova učenja.

Svatko tko ne napreduje na putu unutarnjeg života, u mjeri u kojoj shvaća da je vrijedno truda dati se u svemu, otkrit će da je nemoguće ustrajati u Opusu Dei, zato što svetost nije samo lijep izraz. Ono je vrlo zahtjevno.

A osim toga, Opus Dei nema djelatnosti s političkim, financijskim ili ideološkim ciljevima. Nema vremenitih djela. Jedine njegove djelatnosti su nadnaravna formacija svojih članova i djela apostolata - drugim riječima, stalna duhovna pozornost koju pruža svojim članovima i zajednički apostolski poduhvati na području socijalne skrbi, obrazovanja itd.

Članovi Opusa Dei okupili su se samo kako bi slijedili jasno određeni put svetosti i surađivali u posebnim djelima apostolata. Ono što ih veže jest nešto isključivo duhovno i stoga isključuje sve vremenite interese, zato što su na vremenitom području svi članovi Opusa Dei slobodni i svatko ide vlastitim putem, s ciljevima i interesima koji su različiti i ponekad suprotni.

Budući da su ciljevi Djela isključivo nadnaravni, njegov je duh duh slobode, ljubavi prema osobnoj slobodi svih ljudi. A kako je to iskrena ljubavi prema slobodi, a ne puka teorijska izjava, mi volimo nužnu posljedicu slobode, a to je pluralizam. U Opusu Dei pluralizam ne samo da se dopušta. On je poželjan i voljen, i ni na koji se način ne sprječava. Kada među članovima Djela vidim toliko različitih zamisli, toliku raznolikost stajališta u političkim, gospodarskim i kulturnim pitanjima, presretan sam na sam pogled, zato što je to znak da se sve radi za Boga, kako i treba biti.

Duhovno je zajedništvo u skladu s raznolikošću u vremenitim pitanjima kad se ekstremizam i netrpeljivost izbjegavaju i prije svega kada ljudi žive po vjeri i shvaćaju da su ljudi ujedinjeni ne toliko po vezama simpatije ili zajedničkim interesima, nego prije svega po djelovanju jednog Duha, koji nas, čineći nas braćom u Kristu, vodi prema Bogu Ocu.

Istinski kršćanin nikada ne misli da su zajedništvo u vjeri, vjernost učenju autoriteta i tradiciji Crkve, i briga za širenje Kristove spasonosne poruke u suprotnosti s postojanjem raznolikosti u stavovima ljudi što se tiče stvari koje je Bog ostavio, kako izraz kaže, ljudima za slobodnu raspravu. Zapravo, on je potpuno svjestan da je ta raznolikost sastavni dio Božjeg plana. To je nešto što želi Bog, koji dijeli svoje darove i svoja svjetla kako On hoće. Kršćanin bi trebao voljeti druge ljude i stoga poštovati mišljenja suprotna njegovim vlastitim, i živjeti u skladu i potpunom bratstvu s ljudima koji ne misle poput njega.

Upravo zato što je to duh kojeg su članovi Djela naučili, nitko od njih ne bi sanjao da iskoristi činjenicu što pripada Opusu Dei kako bi stekao ikakvu osobnu korist ili pokušao drugima nametnuti svoje političko ili kulturno mišljenje: oni to jednostavno ne bi trpjeli i zamolili bi ga da promijeni svoj stav ili da napusti Djelo. To je točka u kojoj nitko u Opusu Dei nikad ne bi dopustio ni najmanje odstupanje, zato što je njihova dužnost braniti ne samo vlastitu slobodu nego i nadnaravni karakter djelovanja kojemu su posvetili svoje živote. Zato mislim da su osobna sloboda i odgovornost najbolje jamstvo nadnaravne svrhe Djela Božjeg.

Moglo bi se možda reći da se Opus Dei dosad okoristio oduševljenjem svojih prvih članova, iako ih doduše sada ima mnogo tisuća. Postoji li ikakav način da se zajamči neprekidnost Djela uz rizik, koji ustanove imaju, mogućeg ohlađenja početnog žara i zanosa?

Djelo se ne temelji na oduševljenju, nego na vjeri. Prve godine su bile duge i vrlo teške. Pred sobom smo mogli vidjeti samo poteškoće. Opus Dei je nastavio milošću Božjom te molitvom i žrtvom nekolicine prvih, unatoč nedostatku materijalnih sredstava. Sve što smo imali bila je mladost, dobar humor i želja da vršimo Božju volju.

Od početka, oružje Opusa Dei su uvijek bili molitva, samoodricanje i tiho odricanje od svih oblika sebičnosti radi služenja dušama. Kao što sam prije rekao, ljudi dolaze u Opus Dei primiti duh koji ih dovodi do toga da se daju u svemu, ujedno nastavljajući sa svojim svakodnevnim poslom iz ljubavi prema Bogu i kroz Njega, iz ljubavi prema ljudima.

Jamstvo protiv bilo kakva hlađenja jest da moji sinovi i kćeri nikad ne bi smjeli izgubiti taj duh. Potpuno shvaćam da se ljudski poduhvati s vremenom iscrpe, ali to se ne događa božanskim poduhvatima ako ih ljudi ne unište. Kvarenje i raspadanje nastaju samo kad se izgubi božanski poticaj. U našem slučaju može se jasno vidjeti Gospodinova Providnost koja se - u tako kratkom vremenu od 40 godina - pobrinula da taj posebni božanski poziv prihvate i žive obični ljudi (oni su isti kao i njihovi bližnji) u toliko različitih zemalja.

Cilj Opusa Dei je, još jednom inzistiram, svetost svakog njegova člana, muškaraca i žena koji nastavljaju upravo ondje gdje su bili prije nego su se pridružili Djelu. Svi koji dođu u Opus Dei moraju doći s odlukom da postanu sveci unatoč svemu - to jest, unatoč vlastitim jadima, svojim osobnim nedostacima - inače će odmah otići. Smatram da svetost privlači svetost, i molim se Bogu da u Opusu Dei uvijek bude prisutna ta duboka veza, taj život vjere. Kao što možete vidjeti, naše pouzdanje se ne temelju na pukim ljudskim ili pravnim jamstvima. Poduhvati nadahnuti od Boga kreću se brzinom božanske milosti i moj je jedini recept ovaj: biti sveci, željeti postati svecima, s osobnom svetošću.

Zašto postoje svećenici u ustanovi tako upadljivo laičkoj kao što je Opus Dei? Može li bilo koji član Opusa Dei postati svećenikom ili samo oni koje odaberu upravitelji?

Svaka osoba koja želi posvetiti svoj stalež u životu može primiti poziv za Opus Dei: bila ona samac, u braku ili udovac, bila ona laik ili klerik.

Dijecezanski svećenici također mogu pristupiti djelu. Oni ostaju dijecezanski svećenici kao što su bili i prije, zato što im Djelo pomaže težiti prema kršćanskoj savršenosti vlastitoj njihovu staležu, posvećivanjem njihova svakodnevnog rada, koje se točno sastoji u svećeničkoj službi, u službi vlastitom biskupu, dijecezi i cijeloj Crkvi. U njihovu slučaju također, njihovo predanje Opusu Dei ni na koji način ne mijenja njihov položaj. Ostaju potpuno posvećeni zadaćama koje im je povjerio njihov biskup i drugim apostolatima i djelatnostima za koje su odgovorni - Djelo se nikada ne miješa u te djelatnosti. Posvećuju se vježbajući se, najsavršenije što mogu, u krepostima koje su vlastite svećenicima.

Poput tih svećenika koji pristupaju Opusu Dei nakon primanja Svetog reda, u Djelu postoje drugi svjetovni svećenici koji primaju sakrament nakon dolaska u Opus Dei, kojem su pristupili kao laici, obični kršćani. Tih je jako malo u usporedbi  s ukupnim brojem članova, manje od dva posto, i oni se posvećuju služenju apostolskim ciljevima Opusa Dei putem svoje svete službe, odustajući, više ili manje, ovisno o slučaju, od bavljenja svojom civilnom strukom. Oni su, zapravo, stručni ljudi ili radnici koji su pozvani na svećeništvo nakon što su postali stručno kvalificirani i nakon godina rada na svojim poslovima, kao liječnici, inženjeri, mehaničari, zemljoradnici, učitelji, novinari itd. Kao i to, oni studiraju bitne crkvene predmete, mirno i temeljito, i izrađuju crkveni doktorat, i sve to ne gubeći pogled karakterističan za vlastitu struku ili zaposlenje.

Njihova je prisutnost potrebna u apostolatu Opusa Dei. Taj apostolat provode u osnovi laici, kao što sam rekao. Svaki član teži biti apostol u vlastitom okruženju, privodeći ljude bliže Kristu svojim primjerom i riječju, razgovorom. Ali u apostolatu, u privođenju duša putovima unutarnjeg života, nailaze na "sakramentalni zid". Posvećujuća uloga laika nepotpuna je bez posvećujuće uloge svećenika, koji dijeli sakrament Pokore, slavi Euharistiju i objavljuje Božju riječ u ime Crkve. A budući da apostolat Opusa Dei pretpostavlja posebnu duhovnost, svećenik sam mora biti živući svjedok tog osobitog duha.

Osim što služe drugim članovima Opusa Dei, ti svećenici mogu, i zapravo to čine, služiti mnogim drugim ljudima. Svećenički žar koji prožima njihov život trebao bi ih voditi da ne dopuste da itko prođe pokraj a da ne primi nešto od Kristova Svjetla. Osim toga, duh Opusa Dei, koji neće imati ništa s grupama ili diskriminacijom, potiče ih na to da se osjećaju intimno i učinkovito sjedinjeni sa svojom braćom, s drugim dijecezanskim svećenicima. Oni se osjećaju kao, i zapravo jesu, dijecezanski svećenici u svim dijecezama u kojima rade i kojima se trude služiti svesrdno i učinkovito.

Htio bih istaknuti, zato što je vrlo važno, da laički članovi Opusa Dei koji prime Sveti red ne mijenjaju svoj poziv. Kada slobodno prime poziv upravitelja Djela da postanu svećenici, ne ponašaju se misleći kako će se bliže sjediniti s Bogom ili učinkovitije težiti svetosti. Savršeno dobro znaju da je laički poziv pun i potpun u sebi i da je njihovo posvećenje Bogu u Opusu Dei bilo od samog početka jasan put ostvarenja kršćanske savršenosti. Ređenje se stoga ne može ni na koji način smatrati kao krunjenje poziva u Opus Dei: to je jednostavno poziv dan nekolicini ljudi da mogu služiti drugima na nov način. I onda, naravno, u Djelu ne postoje dvije klase članova, svećenici i laici. Svi su, i osjećaju da jesu, jednaki; i svi žive u istom duhu: posvećenje u vlastitom staležu.

Puno ste govorili o radu. Što biste mjesto rekli koje mjesto zauzima rad u duhovnosti Opusa Dei?

Poziv u Opus Dei ni na koji način ne mijenja ili ne prilagođava stanje ili stalež osobe u životu. I budući da je čovjekovo stanje, njegova sudbina, da radi, nadnaravni poziv na svetost i apostolat prema duhu Opusa Dei potvrđuje taj ljudski poziv na rad. Velika većina članova Djela su laici, obični kršćani. Njihovo se stanje sastoji od posjedovanja struke ili zanata koji je često upijajući i s pomoću kojega zarađuju za život, uzdržavaju svoje obitelji, doprinose zajedničkom dobru, i razvijaju vlastitu osobnost.

Poziv u Opus Dei potvrđuje sve to: u tolikoj mjeri da je jedan od bitnih znakova tog poziva upravo odlučnost da se ostane u svijetu i da se posao obavlja što savršenije (uzimajući u obzir, naravno, svoje osobne nedostatke), i s ljudskog i s nadnaravnog gledišta. To znači da to mora biti posao koji učinkovito doprinosi i izgradnji zemaljskog grada - i stoga mora biti obavljen stručno i u duhu službe; i posvećenju svijeta - i u tom pogledu mora i posvećivati i biti posvećen.

Oni koji žele savršeno živjeti svoju vjeru i činiti apostolat prema duhu Opusa Dei, moraju se posvetiti svojim radom, moraju posvetiti svoj rad i moraju posvetiti druge kroz svoj rad. Upravo dok rade uz sebi jednake, svoje kolege od kojih se ni na koji način ne razlikuju, teže poistovjetiti se s Kristom, oponašajući Njegovih 30 godina u radionici u Nazaretu.

Svakodnevni rad nije samo kontekst unutar kojeg bi trebali postati sveti. To je "sirovina" njihove svetosti. Upravo u običnim događajima svojeg dnevnog posla oni otkrivaju Božju ruku i pronalaze poticaj za svoj molitveni život. Isti stručni posao dovodi ih u dodir s drugim ljudima - rođacima, prijateljima, kolegama - i s velikim problemima koji utječu na njihovo društvo i svijet u cjelini; i pruža im mogućnost da žive to darivanje u služenju drugima, što je neophodno za kršćane. To je ono gdje bi trebali težiti dati istinsko i autentično svjedočanstvo za Krista, tako da svi mogu upoznati i ljubiti našeg Gospodina i otkriti da njihov normalan život u svijetu, njihov svakodnevni rad, može biti susret s Bogom.

Drugim riječima, svetost i apostolat i svakodnevni život članova Djela čine jednu te istu stvar, i stoga je rad zglob njihova duhovnog života. Njihovo darivanje Bogu ucijepljeno je na posao koji su obavljali prije nego su došli u Opus Dei i koji nastavljaju obavljati nakon što mu pristupe.

U ranim godinama mojeg pastoralnog rada, kada sam počeo propovijedati te ideje, neki me ljudi nisu razumjeli, a drugi su bili sablažnjeni: toliko su bili naučeni slušati o svijetu na pogrdan način. Naš Gospodin mi je dao razumjeti, a ja sam pokušao da drugi ljudi razumiju, da je svijet dobar, jer su Božja djela uvijek savršena, i da smo mi ljudi oni koji su svijet učinili lošim, svojim grijesima.

Rekao sam tada, kao što govorim sada, da moramo voljeti svijet jer upravo u svijetu susrećemo Boga: Bog se pokazuje, otkriva nam se u zbivanjima i događajima svijeta.

Dobro i zlo se miješaju u ljudskoj povijesti, i stoga bi kršćanin trebao biti čovjek prosudbe. Ali ta prosudba ga nikad ne bi smjela navesti na to da porekne dobrotu Božjih djela. Naprotiv, trebala bi ga navesti da prepozna Božju ruku kako radi kroz sva ljudska djela, čak i ona koja odaju našu palu narav. Mogli biste napraviti dobro geslo za kršćanski život iz ovih riječi svetog Pavla: "Sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji" (1 Kor 3,22-23), i stoga izvršavajte planove onog Boga čija je volja spasiti svijet.

Možete li mi ispričati o širenju Djela tijekom posljednjih 40 godina? Koja su njegova najvažnija apostolska djelovanja?

Moram reći, prije svega, da zahvaljujem Bogu našem Gospodinu koji mi dopušta vidjeti kako se Djelo širi u svijetu samo 40 godina nakon svog početka. Kad je bilo rođeno - u Španjolskoj 1928. godine, bilo je rođeno rimsko (što za mene znači katoličko, univerzalno). I njegov je prvi cilj bio, neizbježno, proširiti se u sve zemlje. Gledajući natrag na te godine, sjećam se nekoliko stvari koje me čine vrlo sretnim: povezanih s poteškoćama koje su na neki način sol života. Mislim na djelotvornost Božje milosti i na radosno darivanje tolikih muškaraca i žena koji su održali svoju vjeru. Jer želim naglasiti da je bitni apostolat Opusa Dei apostolat koji svaki član provodi na vlastitom radnom mjestu, u svojoj obitelji, među svojim prijateljima - apostolat koji ne privlači pozornost, koji se ne može lako izraziti u statistikama, ali koji rađa svetošću u tisućama duša koje nastavljaju slijediti Krista, tiho i učinkovito tijekom svog običnog svakodnevnog rada.

Ne postoji ništa više što mogu reći o toj temi. Mogao bih vam govoriti o primjerenim životima tolikih ljudi - ali ako bih to učinio, oduzeo bih intimnost i uništio ljudsku i božansku kreativnost tih života: svesti ih na statistiku bilo bi još gore - i gubitak vremena, budući da se plod milosti ne može izmjeriti.

Ali mogu dodati nešto o apostolskim djelatnostima koje su članovi Djela proveli u različitim dijelovima svijeta - djelatnostima s duhovnim ciljevima u kojima pokušavaju raditi s posvetom i ljudskom savršenošću, i u kojima toliko drugih ljudi također surađuje: možda nisu članovi Djela, ali cijene nadnaravnu vrijednost te djelatnosti - ili njezinu ljudsku vrijednost, kao u slučaju tolikih ljudi koji nisu kršćani, ali su tako učinkovita pomoć. To su uvijek laičke, svjetovne djelatnosti, inicijativa običnih građana koji se koriste svojim građanskim pravima u skladu sa zakonom zemlje i uvijek im se pristupa na stručan način. Drugim riječima, one ni na koji način ne ovise o privilegiju ili posebnoj naklonosti.

Siguran sam da znate za jedan takav projekt koji se provodi u Rimu: Centar ELIS, koji pruža tehničko i opće ljudsko obrazovanje mladim ljudima uz pomoć škole, sporta i kulturnih aktivnosti, knjižnica itd. To je djelatnost koja zadovoljava potrebe u Rimu, posebno u području Tiburtino. Isto se provodi u Chicagu, Madridu, Meksiku i u mnogim drugim mjestima.

Još je jedan primjer Strathmore College of Arts and Sciences u Nairobiju - predsveučilišna srednja škola koja je poslužila tisućama studenata iz Kenije, Ugande i Tanzanije. Kroz taj koledž nekoliko Kenijaca u Opusu Dei, zajedno sa sugrađanima, obavljaju koristan posao na obrazovnom području. To je bila prva obrazovna ustanova u istočnoj Africi koja je dovela do potpune rasne integracije i svojim radom bitno pridonijela afrikanizaciji kulture. Kianda College, također u Nairobiju, sličan je poduhvat, posvećen obrazovanju mladih žena.

Kao još jedan primjer htio bih spomenuti Sveučilište u Navarri. Otkad je osnovano 1952., razvilo je 18 fakulteta i instituta koji upisuju više od šest tisuća studenata. Suprotno nekim novinskim izvještajima, Sveučilište u Navarri nije poduprto državnom pomoći. Španjolska država nije dala ništa za troškove održavanja. Sve što je učinila jest da je dala neke subvencije kako bi se povećao upis. Sveučilište preživljava zahvaljujući pomoći privatnih pojedinaca i udruženja. Njegov sustav predavanja i struktura sveučilišnog života, koji su pod osobnom odgovornošću i solidarnošću svih koji sudjeluju u radu Sveučilišta, osigurali su vrijedno iskustvo u svjetlu položaja današnjih sveučilišta.

Mogao bih spomenuti druge djelatnosti u Sjedinjenim Državama, Japanu, Argentini, Australiji, Filipinima, Irskoj, Francuskoj itd. Ali mislim da to nije potrebno: dovoljno je jednostavno reći da je Opus Dei danas raširen na pet kontinenata i da se sastoji od ljudi koji pripadaju više od 70 narodnosti, koji su svih rasa i porijekla.

Napokon, jeste li zadovoljni s ovih 40 godina djelovanja? Je li iskustvo posljednjih godina (društvene promjene, Drugi vatikanski sabor itd.) kojim slučajem predložilo bilo kakve promjene u strukturi Opusa Dei?

Zadovoljan? Ne mogu nego biti zadovoljan kad vidim da je, usprkos mojoj vlastitoj bijedi, naš Gospodin izgradio toliko prekrasnih stvari oko ovog Djela Božjeg. Život čovjeka koji živi u vjeri uvijek će biti priča o Božjim milostima. U nekim trenucima priča možda može biti teška za čitanje, zato što se sve može činiti beskorisnim i čak neuspjehom. Ali u drugim trenucima naš Gospodin dopušta da se vidi kako plod obiluje i stoga je prirodno za dušu da bukne u zahvaljivanju.

Doista, jedna od mojih najvećih radosti bila je da vidim kako Drugi vatikanski sabor proglašava božanski poziv laika. Bez ikakva razmetanja, rekao bih da, što se našeg duha tiče, sabor nije mislio da se poziv promijeni, naprotiv, potvrdio je ono što smo, s Božjom milošću, živjeli i naučavali tolike godine. Glavna osobina Opusa Dei nije skup tehnika ili metoda apostolata, niti ijedna posebna struktura, nego duh koji pokreće pojedinca da posveti svoj svakodnevni rad.

Kao što sam ponavljao u tolikim prigodama, svi imamo osobne nedostatke i nevolje. I svi bismo se trebali ozbiljno preispitati u Božjoj prisutnosti i provjeriti koliko naš život ispunjava Božje zahtjeve. Ali ne smijemo zaboraviti najvažniju stvar: "Kad bi znala dar Božji!" (Iv 4,10) kao što je Isus rekao Samarijanki. A sveti Pavao dodaje: "To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas" (2 Kor 4,7).

Poniznost, kršćansko samoispitivanje, počinje prepoznavanjem Božjeg dara. To je nešto posve različito od slijeganja ramenima na to kako se stvari odvijaju. I nema ništa s osjećajem beskorisnosti ili obeshrabrenjem u suočavanju s poviješću. U životu pojedinca, a ponekad i u životu udruženja ili ustanova, mogu postojati stvari koje se moraju promijeniti, možda puno stvari. Ali stav kojim bi se kršćanin trebao suočiti s problemima trebao bi prije svega biti stav zadivljenosti veličinom Božjih djela, u usporedbi s malenošću čovjeka.

Aggiornamento se treba dogoditi, ponajprije, u životu pojedinca kako bi ga doveo u sklad sa "starom novošću" evanđelja. Biti "u toku" znači poistovjetiti se s Kristom koji nije lik iz prošlosti: Krist živi i živjet će za sva vremena: "jučer i danas i uvijeke" (Heb 13,8).

Uzimajući Opus Dei kao cjelinu, može se reći bez ikakve oholosti, već sa zahvalnošću Božjoj dobroti, da nikad neće imati problema s prilagodbom svijetu: nikada se neće naći u potrebi da se dovede "u tok".

Naš Gospodin Bog stavio je Opus Dei u smjer jednom zauvijek kad je dao Djelu njegovu posebnu laičku osobinu. Nikada se neće trebati prilagođavati svijetu zato što su svi njegovi članovi od svijeta. Nikada neće biti prisiljen sustizati ljudski napredak zato što su članovi Djela, zajedno sa svim ostalim ljudima koji žive u svijetu, oni koji ostvaruju ljudski napredak, s pomoću svoga svakodnevnog rada.