Sloboda i pluralizam u Božjim ljudima

Željeli bismo započeti ovaj intervju pojmom u vezi s kojim su mišljenja izrazito podijeljena: pojmom aggiornamenta. Po vašem mišljenju, koje je stvarno značenje te riječi u životu Crkve?

Vjernost. Aggiornamento, kako ga ja vidim, znači iznad svega vjernost. Suprug, vojnik, upravitelj, koji vjerno ispunjava u svakom trenutku, u svakoj novoj okolnosti svoga života, dužnost ljubavi i pravednosti što ih je jednom preuzeo, uvijek će biti bolji suprug, vojnik ili upravitelj. Teško je održavati taj oduševljeni osjećaj odanosti trajno aktivnim, kao što je uvijek teško primijeniti načelo na promjenjivu stvarnost svijeta. Ali to je najbolja obrana protiv starenja duha, mlakosti srca i otvrdnuća uma.

Ista vrijedi i za život institucija, i na poseban način za život Crkve koji ne slijedi nesiguran ljudski plan, već Bogom dan oblik. Otkupljenje i spasenje svijeta jesu plodovi sinovske vjernosti Isusa Krista volji nebeskog Oca koji ga je poslao, i naše vjernosti Njemu. Stoga je aggiornamento u Crkvi danas, kao i u bilo kojem razdoblju, u svom temelju radosna reafirmacija vjernosti Božjeg Naroda poslanju primljenom u Radosnoj vijesti.

Vjernost mora biti živa i aktivna u svim okolnostima čovjekova života. Ona stoga zahtijeva prigodan doktrinalni razvoj u otkrivanju blaga i depositum fidei (pologa vjere), kao što se jasno može vidjeti u dvije tisuće godina povijesti Crkve i nedavno na Drugom vatikanskom saboru. To također može zahtijevati prikladne promjene i reforme koje bi poboljšale, u svom ljudskom i usavršavajućem elementu, organizacijske strukture, misionarske i apostolske metode Crkve. Bilo bi, blago rečeno, površno misliti da aggiornamento sadrži primarno promjenu, ili da promjene uzrokuju aggiornamento. Jedina je zabrinutost zbog toga što postoje ljudi koji traže promjene koje na van i koje su protivne crkvenom nauku, te žele pokrenuti progresivan pokret Božjeg Naroda koji bi ga  unazadio nekoliko stoljeća. Unazadio barem do feudalnog razdoblja.

Drugi vatikanski sabor često se koristi izrazom «Narod Božji» kako bi označio Crkvu. Iz toga slijedi jasna zajednička odgovornost svih kršćana u poslanju toga Božjeg Naroda. Što, po vašem mišljenju, treba biti obilježje «nužnog javnog mnijenja u Crkvi», o kojem je Pio XII. već govorio s namjerom da učinkovito razjasni tu zajedničku odgovornost? Kako fenomen «nužnog javnog mnijenja u Crkvi» utječe na odnose autoriteta i poslušnosti koji postoje u srcu kršćanske zajednice?

Ne vjerujem u postojanje nečega što bi bila kršćanska poslušnost ako ta poslušnost nije dobrovoljna i odgovorna. Božje djeca nisu načinjena od kamena. Nisu ni njihova tijela. Ona su inteligentna i slobodna bića. I sva su uzdignuta u isti nadnaravni red, kao i oni koji imaju vlast. Ali nitko ne može upotrijebiti svoju inteligenciju i slobodu ispravno, bilo da je poslušan bilo da daje mišljenje ako nije usvojio prikladno kršćansko obrazovanje. Problem «nužnog javnog mnijenja u Crkvi» u temelju je isti kao i problem doktrinalnog odgoja vjernih. Zasigurno Duh Sveti dijeli svoje obilne darove članovima Božjeg Naroda, svima koji su odgovorni za poslanje Crkve. Ali, daleko od izuzimanja bilo koga od obaveze usvajanja prikladnoga doktrinalnog odgoja, njegov čin uzrokuje više pritiska.

Pod "doktrinom" mislim na znanje koje bi svaka osoba trebala imati u poslanju Crkve kao cjeline, njezinu ulogu i specifičnu odgovornost u tom poslanju. To je, kao što nas  Sveti Otac često podsjeća, ključna zadaća obrazovanja koje Crkva mora poduzeti u postkoncilskom razdoblju. Rješenje spomenutog problema, kao i ostalih težnji koje se danas osjećaju u srcu Crkve, ovisi izravno o tome kako je taj zadatak izvršen. Svakako, više-manje "proročke" intuicije od nekih neupućenih "karizmatika" ne jamče nužno javno mnijenje Naroda Božjeg.

S obzirom na oblike izražavanja javnog mnijenja, ne mislim da su oni pitanje organa i institucija. Dijecezansko pastoralno vijeće, novinske kolumne, iako nisu službeno katolički, ili čak osobno pismo vjernika vlastitom biskupu, mogu biti jednako učinkoviti. Mnogo je zakonitih načina kojima vjernik može izraziti svoje mišljenje. Oni nisu niti bi trebali biti "luđačka košulja", stvarajući novo tijelo ili instituciju. Tim manje ako to znači imati instituciju koja je u opasnosti da bude monopolizirana ili nas iskoristi, što se lako može dogoditi od grupe ili klike deklariranih katolika, neovisno o njihovim tendencijama ili smjeru.  To bi ugrozilo prestiž same hijerarhije i značilo bi izrugivanje ostalih članova Naroda Božjeg.

Koncepcija «Božjeg Naroda», o kojoj smo prije govorili, izražava povijesni karakter Crkve kao realnost božanskog porijekla koji također uključuje neke promjenjive i prolazne elemente. Imajući to na umu, kako bi svećenički karakter trebao biti izražen u životima svećenika danas? Koje biste aspekte svećeničkog života, opisane u dekretu Presbyterorum Ordinis, izdvojili za današnje vrijeme?

Istaknuo bih svećeničko postojanje koje je neodvojivo od promjenjivih i prolaznih elemenata. Odnosi se na savršenu uniju koja bi trebala postojati, kako nas dekret Presbyterorum Ordinis podsjeća u više navrata, između svećenikove posvete i njegove misije. Odnosno, drugim riječima, između njegova osobnog života religioznosti i vježbe svećeničkog služenja; između krajnjeg odnosa s Bogom i pastoralnog i bratskog odnosa s ljudima. Ne vjerujem da bi svećenik mogao izvršiti djelotvorno služenje ako nije čovjek molitve.

Neki dijelovi svećenstva zabrinuti su zbog prisutnosti svećenika u društvu. Uzimajući u obzir napomene dane na Koncilu (Konstitucija «Lumen Gentium», 31; Dekret 'Presbyterorum Ordinis', 8)  predlažu da svećenici preuzmu stručnu ili praktičnu aktivnost u civilnom životu: «svećenici u tvornici» itd. Željeli bismo znati vaše mišljenje o tome.

Najprije moram reći, iako smatram da je to krivo shvaćeno zbog mnogih razloga, da poštujem mišljenje koje je u suprotnosti s mojim, i prepoznajem apostolsku predanost njegovih predlagača koji mogu računati na moje molitve i naklonost.

Svećeničko služenje može biti spriječeno zbog strašljivosti i kompleksa, što obično pokazuje ljudsku nesavršenost, ili zbog kleričkih tendencija koje obilježavaju nadnaravnu nesavršenost. Ali kada se svećeništvo valjano vježba, bez tih prepreka, mislim kako je dovoljno osigurati u samom sebi zakonitu, jednostavnu i autentičnu prisutnost čovjeka - svećenika među drugim članovima ljudskog društva, kojemu se on obraća. Obično ništa više neće biti potrebno kako bi se živjelo u zajedništvu sa svijetom rada, kako bi se razumjelo njegove probleme i dijelilo njegove radosti. Odšteta domišljatoj «putovnici» «laika amatera» može uvrijediti, zbog mnogih razloga, sam razum prosječnog laika i rijetko će biti učinkovit, zbog same njegove nevjerodostojnosti, osuđeno je na propast od samog početka.

Svećenička je služba, posebno u ovim vremenima velike nestašice svećenika, vrlo apsorbirajući zadatak u kojem nema vremena za 'dvostruko trgovanje' dionicama. Ljudi nas toliko trebaju (iako mnogi to ne uviđaju) da viška svećenika nikad neće biti. Mi trebamo više ruku koje pomažu, više vremena, više energije. Zato govorim svojim sinovima koji su svećenici da ako jedan od njih jednog dana primijeti da ima vrijeme u šaci, da onda može biti siguran da tog dana nije dobro živio svoje svećeništvo.

Ponekad čujemo pritužbe na svećenike koji zauzimaju položaje na području svjetovnih problema, a posebno u političkim pitanjima. Danas, za razliku od drugih vremena, mnogi su od tih položaja uzdignuti u službu veće slobode, socijalne pravde itd. Nesumnjivo, aktivno miješanje u ta pitanja nije ispravno s obzirom na svećeničku službu, osim iznimaka. Ne mislite li da bi svećenik trebao prokazivati nepravdu, nedostatak slobode, itd. kao nekršćanske? Kako pomiriti tako suprotstavljene zahtjeve?

Svećenik bi, zahvaljujući svojem učiteljskom poslanju, trebao propovijedati kršćanske kreposti, njihove praktične zahtjeve i manifestacije u konkretnim prilikama života ljudi kojima služi. On također mora podučiti ljude da poštuju i cijene dostojanstvo i slobodu kojom je Bog obdario osobu, a posebno nadnaravno dostojanstvo koje je kršćanin primio krštenjem.

Ni jedan svećenik koji ispunjava tu dužnost svojeg služenja ne može nikad biti optužen, osim iz neznanja ili zle namjere, za uplitanje u politiku. Niti se može tvrditi da se njegovo učenje miješa u apostolske zadatke koji idu u područje laika ili u vremenite strukture i zanimanja na kršćanski način.

Kroz cijelu Crkvu osjeća se zabrinutost za probleme Trećeg svijeta. Općenito je prepoznato da najveći problemi proizlaze iz nedostatka svećenstva, a osobito domaćeg svećenstva. Što Vi o tome mislite i koje iskustvo imate u tom području?

U potpunosti se slažem s tim da je povećanje domaćeg svećenstva problem od velike važnosti za osiguravanje ne samo razvoja već i trajnosti Crkve u mnogim zemljama, posebno u onima koje prolaze kroz razdoblje gorkog nacionalizma.

S obzirom na moje vlastito iskustvo u tom području, moram istaknuti da je to jedan od mnogih razloga za  koje zahvaljujem našem Gospodinu. Stotine laika Opusa Dei dolaze iz više od šezdeset naroda, uključujući mnoge u kojima Crkva hitno treba razviti domaće svećenstvo, uvježbane i zaređene  svećenike, univerzalni (katolički) pogled i vatreni duh služenja. (Sa sigurnošću mogu reći da su bolji nego ja.) Neki su od njih biskupi koji su u zemljama s velikim problemima utemeljili cvatuća sjemeništa.

Svećenici su inkardinirani u biskupiju i ovise o ordinariju. Koje je opravdanje za njihovu pripadnost udruženju koje je različito od dijeceze te je čak organizirano na svjetskoj razini?

Opravdavanje je jasno: zakonito iskorištavanja prirodnog prava na udruživanje, koje je Crkva prepoznala za svećenstvo, kao i za ostatak vjernika. Postoji stoljetna tradicija posvjedočena primjerima mnogih hvalevrijednih udruženja koja su pripomogla duhovnom životu svjetovnih svećenika. Ona su ponovno reafirmirana u učenjima posljednjih papa (Pija XII., Ivana XXIII. i PavlaVI.), i u važnijim dokumentima Drugoga vatikanskog sabora (Dekret Presbyterorum Ordinis, 8).

Ovdje je važno imati na umu da je mjerodavna koncilska Komisija odbila, s naknadnim odobrenjem Generalne kongregacije, zahtjev koncilskih otaca da neće postojati nikakva svećenička udruženja osim onih usvojenih ili ustanovljenih od dijecezanskog biskupa. Ona je jasno utemeljila svoje odbijanje na prirodnom pravu udruživanja koje također uživa i  svećenstvo. U odgovoru stoji: 'Što je Koncil proglasio kao prikladnim za laike (to proizlazi iz prirodnog prava i dostojanstva ljudske prirode) ne može biti porečeno svećenicima.'

Zahvaljujući tom temeljnom pravu, svećenici su slobodni osnivati udruge ili postati članovi već postojećih, osiguravajući pritom da udruge postižu dobre ciljeve koji su u skladu s dostojanstvom i zahtjevima svećeničkog staleža. Kako bi se ispravno razumjele zakonitost i svrha prava svjetovnih svećenika na udruženje i izbjegli svi nesporazumi, rezerviranost ili opasnost bezvlađa, trebalo bi podsjetiti na razliku koja nepobitno postoji i koju treba poštivati, između svećenikove ministerijalne uloge i područja njegova osobnog života.

Zapravo klerik, a posebno svećenik, inkorporiran sakramentom svetog reda u Ordo presbyterorum, konstituiran je božanskim zakonom kao suradnik biskupskog reda. Specifična ministerijalna funkcija dijecezanskih svećenika je određena, po praksi crkvenog prava, inkardinacijom koja veže svećenika uz službu lokalne crkve, pod autoritetom mjesnog biskupa, i kanonskom misijom, koja je izvjećana nad svećenikovom izričitom službom unutar zajedništva prezbiterija čija je glava biskup. Očito je, stoga, da svećenik ovisi o svom biskupu, zahvaljujući otajstvu sakramenta i pravnoj vezi, u svemu što se odnosi na zadatke njegova pastoralnog djelovanja; doktrinalne i disciplinske upute koje prima za vršenje svojeg svećeništva; financijsku nagradu; i u svim pastoralnim znakovima koje biskup može dati za brigu o dušama, za bogoštovlje i za primjenu uputa običajnog prava u vezi s pravima i obavezama proizašlim iz svećeničkog staleža.

Svi ti nužni odnosi ovisnosti daju pravno izražavanje prema pastoralnoj poslušnosti, jedinstvo i zajedništvo s vlastitim ordinarijem u čemu svećenik treba živjeti produhovljenim životom. Ali u životu svjetovnog svećenika postoje zakonite sfere osobne autonomije, sloboda i odgovornost, u kojima on uživa ista prava i obaveze kao bilo koja druga osoba u Crkvi. Iz toga slijedi da je njegovo pravno stanje jasno drugačije od stanja franjevaca (Kanon 89 Kodeksa kanonskog prava), i prema tome od religioznog, tko se odriče vježbe svih ili nekih osobnih prava zahvaljujući svom religioznom zanimanju.

Unutar općih granica morala i dužnosti koje odgovaraju njegovu stanju, svjetovni svećenik može slobodno odlučiti, pojedinačno ili zajedno s ostalima u udruzi, o svim duhovnim, kulturnim i financijskim aspektima svoga osobnog života. Slobodan je brinuti se za vlastiti razvoj prema svojim osobnim prioritetima i sposobnostima. Slobodan je imati društveni život kakav želi, urediti svoj život kako misli da je najbolje, brinući se za to da ispunjava svoje svećeničke obaveze. Slobodan je raspolagati svojim osobnim privatnim dobrima prema nalogu svoje savjesti. Nadasve, slobodan je u svom duhovnom i asketskom životu i u svojim činima pobožnosti slijediti nadahnuće Duha Svetog i izabrati, između mnogih sredstava koje Crkva savjetuje ili dopušta, ona koja su najprikladnija njegovim vlastitim posebnim okolnostima.

I Drugi vatikanski sabor i papa Pavao VI. u svojem Sacerdotalis coelibatus ozbiljno su pohvalili dijecezanske, interdijecezanske, nacionalne i svjetske udruge koje njeguju svetost svećenika u vježbanju njihova svećeništva i koje su odobrene od odgovarajućih crkvenih vlasti. Postojanje takvih udruga ni na koji način ne slabi, kao što sam već rekao, vezu zajedništva i ovisnosti koja povezuje svakog svećenika s vlastitim biskupom, bratsko zajedništvo koje ujedinjuje članove svećeništva, niti djelotvornost svake svećeničke službe u vlastitoj lokalnoj Crkvi.

Poslanje laika izvršava se, prema Koncilu, u Crkvi i u svijetu. To se često pogrešno tumači zbog toga što se ljudi često usredotočuju na jedan ili drugi aspekt. Kako biste objasnili zadatak laika u Crkvi i u svijetu?

Mišljenja sam da ih ne treba razumijevati kao dva različita zadatka. Laikova specifična uloga u poslanju Crkve jest točno ta da posvećuje svjetovnu stvarnost, laički stalež, svijet, ab intra, na neposredan i izravan način.

Uz svoj svjetovni zadatak, laik (kao klerik ili vjernik) ima izvjesna temeljna prava, dužnosti i sposobnosti unutar crkvenog društva, povezana s njegovim pravnim položajem kao dijelom vjernih: aktivno sudjelovanje u liturgiji, mogućnost izravne suradnje u apostolatu hijerarhije,  i ponude savjeta hijerarhiji u njezinim pastoralnim zadacima, ako je pozvan da to učini, itd.

Specifičan zadatak koji pripada laiku kao laiku, generički ili obični kao članu vjernih, nije u suprotnosti, već radije dodan. Nisu suprotstavljeni, već se dopunjuju. Usredotočiti se samo na specifičnu svjetovnu misiju laika i zaboraviti njihovo članstvo u Crkvi bilo bi apsurdno kao zamišljanje zelene grane u punom cvatu koja ne pripada ni jednom drvetu. Zaboraviti što je posebno i vlastito laiku, ili krivo shvatiti značajke njegovih apostolskih zadataka i njihovih značenja za Crkvu, značilo bi smanjivanje procvjetalog drveta Crkve na čudovišno jalovo deblo.

Godinama ste govorili i pisali da se poziv laika sastoji od tri činjenice: 'posvetiti rad, posvetiti sebe kroz rad i posvetiti druge kroz rad.' Možete li objasniti što točno podrazumijevate pod pojmom posvetiti rad?

Teško je to objasniti u nekoliko riječi, stoga što izraz «posvetiti rad» uključuje temeljni koncept teologije stvaranja. Ono što sam uvijek mislio, u posljednjih četrdeset godina, jest da kršćanin uvijek treba raditi častan posao, bilo intelektualni ili manualni, s najvećom mogućom savršenošću: s ljudskim savršenstvom (profesionalnom sposobnosti) i s kršćanskim savršenstvom (iz ljubavi prema Bogu i kao služenje čovječanstvu). Tako izvršen ljudski rad, neovisno o tom kako se skromnim ili beznačajnim činio, pomaže oblikovati svijet na kršćanski način. Božanska dimenzija svijeta vidljivija je i naš je ljudski rad inkorporiran u veličanstveno djelo stvaranja i otkupljenja. Uzdignuto je u rad milosti. Posvećeno je i postaje Djelo Božje, operatio Dei, Opus Dei.

Podsjetili smo kršćane na predivne riječi u Knjizi postanka koje nam kazuju da je Bog stvorio čovjeka da bi mogao raditi, usredotočili smo se na Kristov primjer, koji je proveo većinu svojeg života na zemlji radeći kao seoski zanatlija. Mi volimo ljudski rad koji je On odabrao kao svoj položaj u životu, koji je njegovao i posvetio. Mi vidimo u radu, u čovjekovu plemenitom stvaralaštvu ne samo jednu od najviših ljudskih vrijednosti, neizostavnu za društveni napredak i društvenu pravednost u odnosima među ljudima, već također znak Božje ljubavi za Njegova stvorenja, i čovjekove ljubavi za drugog i za Boga. U radu vidimo način za usavršavanje, put do svetosti.

Stoga, jedini cilj Opusa Dei uvijek je bio uvidjeti da će uvijek biti muškaraca i žena svih rasa i društvenih uvjeta koji teže voljeti Boga i služiti Njemu i ostatku čovječanstva preko svog svakodnevnog rada usred stvarnosti i interesa svijeta.

Dekret 'Apostolicam Actuositatem' 5 jasno potvrđuje da je poslanje cijele Crkve usaditi kršćanski duh u svjetovnu stvarnost. Poslanje stoga pripada svima: hijerarhiji, kleru, redovnicima i laicima. Recite nam kako vidite ulogu i funkciju svakog od ovih sektora u Crkvi u tom jedinom zajedničkom poslanju?

Vidjet  ćete, zapravo, da je odgovor dan u koncilskim dokumentima. Uloga hijerarhije, kao djela Učiteljstva, jest istaknuti doktrinalne principe koji moraju upravljati i osvjetljavati  provedbu tog apostolskog zadatka (Konstitucija Lumen Gentium, 28; Konstitucija Gaudium et Spes, 43; Dekret Apostolicam Actuositatem, 24).

Neodgodiv zadatak izravnog nalaganja svjetovne stvarnosti u svjetlu doktrinalnih načela, izrečen od Učiteljstva, odnosi se osobito na laikat, čiji je zadatak uroniti u sve okolnosti i strukture svjetovnog života. Ali u isto vrijeme, oni moraju postupiti s nužnom osobnom autonomijom u konkretiziranju odluka u svom društvenom, obiteljskom, političkom i kulturnom životu (Konstitucija Lumen Gentium, 31; Konstitucija Gaudium et Spes, 43; Dekret Apostolicam Actuositatem, 7).

Poslanje redovnika, koji se odvajaju od svjetovne stvarnosti i aktivnosti kako bi preuzeli određen način života, jest dati javno eshatološko svjedočanstvo, koje podsjeća ostatak vjernika na to da zemlja nije njihov stalni dom (Konstitucija Lumen Gentium, 44; Dekret Perfectae Charitatis, 5). Brojna djela milosrđa i socijalne pomoći, koja poduzimaju mnogi redovnici i redovnice u duhu požrtvovnosti, također pridonose ulijevanju kršćanskog duha u svjetovnu stvarnost.

Jedna karakteristika cijeloga kršćanskog života, bez obzira kojeg oblika, jest «dostojanstvo i sloboda djece Božje.» U svom ste poučavanju uporno branili slobodu laika. Na što se to točno odnosilo?

Odnosilo se točno na osobnu slobodu svakog laika, u svjetlu načela danih od Crkve, sve stvarne, teorijske ili praktične odluke koje je razmotrio i koje najviše odgovaraju njegovim vlastitim uvjerenjima i sklonostima. Na primjer, odluke koje su donosile drugačiji filozofski ili politički pogledi, prema drugačijim umjetničkim ili kulturnim trendovima, ili prema problemima u profesionalnom i društvenom životu.

Svi oni koji obavljaju svećeničku službu u Crkvi trebaju uvijek biti oprezni što se tiče poštivanja autonomije koja je potrebna katoliku laiku, tako da se on neće naći u položaju inferiornosti s obzirom na svoje bližnje, te da može djelotvorno izvršiti vlastiti apostolski zadatak usred svijeta. Pokušavati suprotno, pokušavati instrumentalizirati laike za završetke koji prekoračuju dopuštene granice naše hijerarhijske službe, bio bi pad u žalostan  anakronistički klerikalizam. Mogućnosti laičkog apostolata bile bi strahovito skraćene; laikat bi bilo osuđen na stalnu nezrelost i iznad svega, danas posebno, sama koncepcija autoriteta i jedinstva u Crkvi bi bila ugrožena. Mi ne možemo zaboraviti da je postojanje istinske različitosti kriterija i mišljenja među katolicima u stvarima koje je Bog ostavio slobodnima za raspravu nije u suprotnosti hijerarhijskoj strukturi ili jedinstvo Božjeg Naroda. Naprotiv, osnažuje ih i brani od mogućih nečistoća.

Zvanja laika i redovnika - iako dijele opće kršćansko zvanje - vrlo su različita. Kako je onda moguće da redovnici pripremaju učenike u svojim školama za zvanje laika?

Moguće je zato što redovnici, čijem se hvalevrijednom radu u službi Crkve iskreno divim,  nastoje u potpunosti razumjeti obilježja i zahtjeve laičkog poziva na svetost i apostolat usred svijeta; i nadalje, oni ih poštuju i znaju kako podučiti učenike.

Nerijetko, u govoru o laicima, ljudi su skloni ignorirati žene i tako davati nejasnu sliku o ulozi žene u Crkvi. Slično, ljudi nastoje razumjeti društvenu emancipaciju žene samo putem njezina sudjelovanja u javnom životu. Što mislite, koje je poslanje žene u Crkvi i svijetu?

Ponajprije, ne vidim razloga zašto bi trebalo činiti razliku ili diskriminaciju s obzirom na žene, kada govorimo o laikatu i njegovim apostolskim zadacima, njegovim pravima i dužnostima. Svi kršteni, muškarci i žene, dijele jednakost u dostojanstvu, slobodi i odgovornosti djece Božje. U Crkvi postoji temeljno jedinstvo koje je sveti Pavao govori prvim kršćanima: Quicumque enim in Christo baptizati estis, Christum induistis. Non est Iudaeus, neque Graecus: non est servus, neque liber: non est masculus, neque femina: 'Nema tu više ni Židova ni Grka; nema tu više ni robova ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog' (Gal 3 26-28).

Zbog mnogo razloga, uključujući one izvedene iz pozitivnog zakona, smatram da razlika između muškarca i žene, uz poštovanje prema pravnoj mogućnosti za primanje svetog reda, treba biti zadržana. Ali u svim ostalim područjima mislim da Crkva treba prepoznati u potpunosti u svom zakonodavstvu, unutarnjem životu i apostolskom djelovanju točno ista prava i dužnosti za žene, kao i za muškarce. Na primjer, pravo činiti apostolat, osnivati i upravljati udrugama, davati odgovorna mišljenja o stvarima koje utječu na zajedničko dobro Crkve. Potpuno shvaćam da će sve to, što nije teško priznati u teoriji kada razmatramo u korist teoloških argumenata, zapravo naići na otpor. Još se sjećam iznenađenja, pa čak i kritiziranja, kojim su neki ljudi reagirali na ideju da Opus Dei  potiče žene koje pripadaju našem udruženju da traže određeni stupanj u teološkom studiju. Sada su, naprotiv, skloni imitirati nas, i u drugim stvarima.

Ipak, mislim da će otpor i bojazni malo-pomalo nestajati. U osnovi je samo pitanje razumijevanja Crkve, shvaćanje da Crkva nije sastavljena samo od klera i redovnika već da su i laici također, muškarci i žene, Božji Narod, i imaju, po božanskom pravu, svoje vlastito zvanje i odgovornost. Ali volio bih dodati da, kako ja vidim, bitna jednakost između muškaraca i žena zahtijeva shvaćanje komplementarnih uloga koje oni zauzimaju u rastu Crkve i u napretku društva. Ne uzalud Bog je stvorio muškarca i ženu. Ta bi različitost trebala biti razmotren ne u 'patrijarhalnom' smislu, već u njegovoj punoj, bogatoj dubini nijansa i posljedica. Tako su muškarci oslobođeni napasti da 'maskuliniziraju' Crkvu i društvo, i žene od shvaćanja svog zvanja u Božjem Narodu i u svijetu i potrebe za pokazivanjem da mogu jednako dobro izvršiti zadatke koji su nekada bili rezervirani samo za muškarce. Smatram da i muškarci i žene trebaju ispravno shvatiti svoje poslanje kao protagonisti u povijesti spasenja, ali tako da svatko upotpunjuje posao drugoga.

Bilo je istaknuto da «Put», objavljen u originalnom obliku 1934., sadrži mnoge ideje koje su tada bile shvaćene kao 'krivovjerne' od nekih ljudi, a bile su potvrđene na Drugom vatikanskom saboru. Što o tome možete reći? Koje su to ideje?

Možda, ako mi dopuštate, o tom pitanju možemo raspravljati potpunije nekom drugom prilikom. Zasad ću jednostavno reći da zahvaljujem našem Gospodinu jer je pronašao način da «Put», koji je doživio brojna izdanja na mnogim jezicima (broj objavljenih kopija već prelazi dva milijuna), upotrijebi kako bi usadio u um i u živote ljudi različitih rasa i jezika te kršćanske istine koje su potvrđene na Drugom vatikanskom koncilu, a koje znače mir i sreću za milijune kršćana i nekršćana.

Godinama ste posebno bili zabrinuti za duhovnu i ljudsku dobrobit svećenika, posebno dijecezanskih. Koliko god ste mogli, velik ste dio vremena provodili propovijedajući uzmicanje svećenicima i davali ste im duhovno vodstvo. U određenom trenutku počeli ste tražiti načine na koje bi svećenici koji su osjetili poziv mogli pripadati Opusu Dei, pritom ostajući potpuno pripadnici biskupije i ovisni o svom ordinariju. Koje su prilike u životu Crkve, osim drugih razloga, motivirale tu vašu zabrinutost? Možete li nam reći na koji je način ta aktivnost pomogla i može pomoći u rješavanju nekih problema dijecezanskog klera ili života Crkve?

Ono što je dalo povoda mojoj brizi za apostolat rada sa svećenicima, nisu bile više-manje sporedne okolnosti ili one prolaznog karaktera, već trajne duhovne i ljudske potrebe, duhovne i ljudske prirode, intimno povezane sa životom i radom dijecezanskih svećenika. To se temeljno odnosi na  njihovu potrebu dobivanja pomoći, pomoći u traženju osobne svetosti u vježbanju svojeg vlastitog svećeništva, s duhom i sredstvima koja nikako ne mijenjaju njihov status dijecezanskih svećenika. Tako su u mogućnosti odgovoriti na milost božanskog zvanja koju su primili s mladenačkim duhom i uvijek povećavajućom velikodušnosti. Oni mogu preteći, mudro i brzo, duhovne i ljudske krize koje se mogu lako pojaviti zbog mnogih različitih čimbenika. Te moguće krize mogu biti uzrokovane izolacijom, ekološkim poteškoćama, ravnodušnošću, očitom ispraznošću njihova posla, rutinom, zamorom, nepažnjom u održavanju i usavršavanju vlastite intelektualne formacije, i također – i to je temeljni razlog krize poslušnosti i jedinstva -  nedostatkom nadnaravnog pogleda u odnosima s ordinarijem, pa čak i s braćom u svećeništvu. Dijecezanski svećenici koji legitimno iskoriste svoje pravo udruživanja kako bi postali članovi svećeničkog društva Svetog Križa (Opus Dei) čine to isključivo zato što žele primiti osobnu duhovnu pomoć. Oni postupaju na način koji je potpuno kompatibilan s dužnostima koje donosi njihov položaj. Inače ta pomoć ne bi bila pomoć, već komplikacija, zapreka i nered.

Bitna karakteristika duha Opusa Dei jest da on ne uzima bilo koga iz njegova mjesta: unusquisque, u qua vocatione vocatus est, u ea permaneat (1 Kor 7,20). Već vodi svaku osobu kako bi  ispunila zadatke i dužnosti unutar vlastitog položaja, i svoje poslanje u Crkvi i društvu, s najvećim mogućim savršenstvom. Stoga, kada svećenik pristupi Djelu, on ne modificira i ne napušta bilo koji dio svoga dijecezanskog zvanja. Njegova predanost službi lokalne Crkve u koju je inkardiniran, njegova puna ovisnost o ordinariju, njegova svjetovna  duhovnost, njegova solidarnost s drugim svećenicima itd. nije promijenjena. Naprotiv, on se obvezuje živjeti svoje zvanje u potpunosti, jer zna da mora tražiti savršenstvo u izvršavanju svojih obaveza kao dijecezanski svećenik. U našem Društvu taj princip ima niz praktičnih primjena pravne i asketske prirode, što zahtijeva mnogo vremena za opis. Reći ću samo to, kao primjer, da u Opusu Dei, za razliku od drugih udruženja u kojima se traži zavjet ili obećanje poslušnosti prema duhovno pretpostavljenom, ovisnost dijecezanskih svećenika zapravo nije ovisnost, već dobrovoljan odnos duhovne pomoći. Za njih nema unutarnje hijerarhije, i stoga nema opasnosti od dvostruke veze poslušnosti.

Ti svećenici u Opusu Dei nalaze trajnu, neprekidnu asketsku pomoć koju žele primiti sa svjetovnom i dijecezanskom duhovnosti, i neovisnost u osobnoj i iscrpnoj promjeni koja se može dogoditi u vladi pojedine lokalne Crkve. Uz opće duhovne smjernicama koje daje biskup u svojim propovijedima, pastoralnim poslanicama, razgovorima, disciplinskim uputama itd., imaju osobno duhovno vodstvo koje traje bez obzira na to gdje su, i koje dopunjuje obično vodstvo dano od biskupa, dok uvijek, kao teška dužnost, daje puno poštivanje. To osobno duhovno vodstvo, snažno preporučeno od Drugoga vatikanskog koncila i Učiteljstva, pomaže gajiti svećenikov život pobožnosti, njegovu pastoralnu karitativnost, njegovu trajnu doktrinalnu obuku, njegovu predanost dijecezanskom apostolatu, ljubav i poslušnost biskupu, brigu za svećenička zvanja i sjemeništa itd.

Plodovi tog rada jesu u lokalnim crkvama u kojima svećenici služe. Moja duša dijecezanskog svećenika pritom se raduje. Osim toga, u učestalim prigodama, imao sam utjehu gledanja naklonosti kojom su Papa i biskupi blagoslovili, željeli i ohrabrili taj rad.

U više navrata, s obzirom na rane godine u životu Opusa Dei, rekli ste da je sve što ste imali bilo 'mladost, milost Božja, i dobar humor'. Osim toga, tijekom dvadesetih, doktrina koja se odnosi na laike nije bila tako razvijena kakvom je vidimo danas. Ipak, Opus Dei je sada spomena vrijedan činitelj u životu Crkve. Biste li nam mogli objasniti kako ste, kao mladi svećenik, imali dovoljnu sposobnost predviđanja i razumijevanja za izvršenje tog zadatka?

Nikad nisam imao bilo koji drugi cilj osim ispunjavanja volje Božje. Molim Vas, nemojte me pitati da idem u same detalje o početku Djela, koje je Ljubavlju Božjom počelo u meni rasti u 1917. god. Intimno su povezani s poviješću moje duše i pripadaju mojem unutrašnjem životu. Sve što mogu reći jest da sam u svakom trenutku postupao s dopuštenjem i odanim blagoslovom madridskog biskupa, koji je bio moj dragi prijatelj i pod kojim je dijeceza Opusa Dei rođena 2. listopada 1928., i kasnije, sa stalnim odobrenjem i poticanjem Svete Stolice, i u svakom individualnom slučaju ordinarija područja u kojima radimo.

Neki ljudi, baš zbog prisutnosti laika Opusa Dei na utjecajnim položajima u španjolskom društvu, govore o utjecaju Opusa Dei u Španjolskoj. Možete li objasniti koji je to utjecaj?

Ne volim intenzitet bilo čega što bi moglo zvučati kao 'puhanje u vlastitu trubu'. Ali mislim da to ne bi bila poniznost, već sljepoća i nezahvalnost prema Gospodinu, koji je tako velikodušno blagoslovio djelo, kad ne bismo prepoznali da Opus Dei ima stvaran utjecaj na život Španjolske. Logično je da u zemljama u kojima smo radili već nekoliko godina – a Djelo je u Španjolskoj trideset i sedam godina – jer je to bila volja Božja da naše udruženje bude rođeno prema životu Crkve u Španjolskoj – utjecaj Opusa Dei ima uočljiv društveni učinak koji reflektira progresivan razvoj našeg apostolata.

Kako se taj utjecaj osjećao? Očito, budući da je Opus Dei Udruženje s duhovnim i apostolskim ciljevima, sama narav njegova utjecaja – u Španjolskoj kao i u drugim zemljama, proširenim preko pet kontinenata, u kojima  radimo –  ne može biti drugačiji nego duhovni i apostolski. Utjecaj Opusa Dei u civilnom društvu nije laičke prirode (društveni, politički ili ekonomski); iako se reflektira u etičnim aspektima ljudskih aktivnosti. Kao utjecaj same Crkve, duše svijeta, pripada drugačijem i višem redu i točno je izražen u riječi 'posveta'.

To nas vodi do teme članova Opusa Dei koje nazivate utjecajnima. U udruženju čiji je cilj politički članovi će biti 'utjecajni' ako zauzimaju položaje u parlamentu ili u vladi, u Vijeću ministara, u Vladi. U kulturnom udruženju 'utjecajni' će članovi biti filozofi glasa, autori nacionalnog ugleda itd. Ali ako, kao u slučaju Opusa Dei, Udruženje traži posvećenje  običnoga ljudskog rada, bilo da je fizički ili intelektualan, očito je da se svi članovi smatraju utjecajnima jer svi rade, i u Opusu Dei opća dužnost čovjeka da radi nosi sa sobom posebno disciplinsko i asketsko značenje. Svi oni teže obaviti svoj posao, bilo na svet, kršćanski način, sa željom za savršenstvom. Za mene je, zato, svjedočanstvo koje sin rudara, koji je i sam rudar, daje svojim kolegama utjecajno, i važno i nužno, kao i ono rektora sveučilišta među drugim članovima akademske zajednice.

U čemu je onda utjecaj Opusa Dei? Odgovor se može lako naći kada uzmemo u obzir sociološke činjenice iz kojih vidimo da ljudi iz svih staleža, zanimanja, dobi i životnog stanja, pripadaju našem Udruženju; muškarci i žene, klerici i laici, stari i mladi, u celibatu i vjenčani, sveučilišni profesori, industrijski i poljoprivredni radnici, službenici itd. Jeste li promišljali o velikoj snazi širenja kršćanstva koje je predstavljeno tako širokim i raznim spektrom ljudi; posebno ako se oni ubroje u  desetke tisuća onih koji su poticani, s istim apostolskim duhom, kako bi posvetili svoje zanimanje ili posao, bez obzira na razlike u društvenoj okolini, kako bi posvetili sebe kroz posao i poslom?

Tom osobnom apostolskom poslu treba dodati rast naših skupnih djelovanja apostolata: studentskih domova, kongresnih centara, Sveučilišta Navarre, centara za obuku kvalificiranih i nekvalificiranih radnika, tehničkih instituta, škola, škola za tajnice, škola za menadžment, itd. Ti su centri nesumnjivo izvori koji projektiraju kršćanski pogled na život. Rukovođeni laicima, usmjereni kao profesionalna aktivnost od laika koji su kao i njihovi kolege na poslu, i otvoreni ljudima svih staleža i stanja, ti su centri napravili mnogo sektora društva cijeneći potrebu ponude kršćanskog rješenja problema koji se pojavljuju u vježbanju njihova zanimanja ili posla.

Sve to daje Opusu Dei istaknuto mjesto i značenje u društvu, a ne činjenica da neki od članova zauzimaju položaje od ljudskog utjecaja. To nas ni najmanje ne zanima, i zato je ostavljeno slobodnoj odluci i odgovornosti svakog člana. Ono što nas zanima jest da svi članovi (a Božja dobrota je takva da je njih mnogo) izvrše zadatke prema kojima su i najskromniji božanski utjecajni.

To je prilično logično. Tko bi rekao da je utjecaj Crkve u Sjedinjenim Američkim Državama počeo na dan kada je katolik, John Kennedy, izabran za predsjednika?

Povremeno ste govorili o Opusu Dei kao 'organiziranoj neorganizaciji'. Što točno pod time mislite?

Pod tim mislim da u našem apostolatu pridajemo primarnu i fundamentalnu važnost spontanosti  pojedinca, kako bi se oslobodila odgovorna inicijativa predvođena akcijom Duha, a ne prema organizacijskim strukturama i taktikama nametnutim odozgo.

Postoji, očito, minimum organizacije, sa središnjom vladom, koja uvijek postupa kao i sveučilište i ima mjesto u Rimu, i regionalne vlasti koje su također sveučilišne, svaka na čelu ima kancelara, savjetnika. Ali sva aktivnost tih ustanova usmjerena je temeljno prema jednom zadatku: pružati članovima duhovnu pomoć nužnu za njihov religiozan život, i odgovarajuću duhovnu, doktrinalnu, religioznu i ljudsku formaciju. I tada, odlazite! To jest, kršćani posvećuju sve ljudske putove, za sve nose otisak Božjih stopa.

Budući da su dosegli tu točku, udruženje kao takvo obavilo je svoj posao, točno onaj zbog kojeg su se okupili članovi Opusa Dei. Udruženje nema ništa drugo što bi trebalo činiti. Niti može, a niti bi trebalo davati bilo koju drugu indikaciju. Ovdje počinje slobodno i odgovorno, osobno svakog člana. Svaki čini apostolat na svoju inicijativu, i radi uz potpuno osobnu slobodu. Autonomno oblikuje vlastitu savjest prije konkretnih odluka koje mora poduzeti, težeći za pronalaskom kršćanske savršenosti i davanjem kršćanskog svjedočanstva u vlastitoj okolini, posvećujući svoj posao, bilo da je intelektualni ili fizički. Naravno, budući da svatko donosi odluke autonomno u svom svjetovnom životu, u laičkim stvarnostima unutar kojih se kreće često će biti različite mogućnosti, kriteriji i načini djelovanja. Mi imamo, jednom riječju, tu blagoslovljenu 'neorganizaciju', koju samo i nužan pluralizam, koji je bitno obilježje dobrog duha u Opusu Dei, i koji mi se uvijek činio kao jedini i obični put za zamišljanje apostolata laika.

Dodat ću to da se ova 'organizirana neorganizacija' pojavljuje čak i u korporacijskim djelima apostolata koje Opus Dei usmjerava kao organizaciju, sa željom da se na kršćanski način riješe problemi koji utječu na zajednice svake zemlje. Te aktivnosti i inicijative Udruženja su uvijek izravno apostolske prirode. To su obrazovne aktivnosti ili aktivnosti socijalne pomoći. Ali naš duh je točno vidjeti da te inicijative ne bi trebale potjecati odozgo. I budući da su okolnosti, potrebe i mogućnosti svakog naroda ili društvene grupe jedinstvene, središnja vlada Djela ostavlja regionalnim vlastima praktično potpunu autonomiju. Njihova je odgovornost odlučiti, njegovati i organizirati konkretne apostolske aktivnosti koje smatraju najviše odgovarajućim: sveučilišni centar, studentski dom, centar za socijalnu skrb ili poljoprivredna škola. Logičan je rezultat da imamo višebojan i šarolik mozaik aktivnosti, mozaik koji je 'organizirano neorganiziran'.

U tom slučaju, kako se Opus Dei uklapa u pastoralnu aktivnost cijele Crkve i u ekumenizam?

Imam osjećaj da bih najprije trebao nešto razjasniti. Opus Dei nije, niti se može na bilo koji način smatrati realnošću povezanom s evolucijskim procesom 'stanja savršenstva' u Crkvi. Nije moderan ili 'suvremen' oblik tog stanja. Zapravo, nijedna teološka koncepcija statusa  savršenstva, koju su sv. Thomas, Suarez i drugi autori odlučno formulirali u doktrinu, ni različiti pravni oblici koji su bili dani ili bi mogli biti dani toj teološkoj koncepciji, nema ništa s duhovnosti ili apostolskim ciljevima koje je Bog želio za naše Udruženje. Jednostavno ističem, zato što bi potpuno doktrinalno izlaganje oduzelo dosta vremena, da Opus Dei nije zainteresiran za zavjete, ili obećanja, ili bilo koji oblik posvećivanja za svoje članove, osim posvete koju su svi već primili na krštenju. Naše Udruženje nikako ne želi da njegovi članovi mijenjaju svoj položaj u životu, ili da prestanu biti obično vjerni, isto kao i bilo tko drugi, kako bi zadobio status savršenstva. Naprotiv, ono što želi i nastoji postići jest da svatko čini apostolat i trebao bi sebe posvećivati unutar tog svog stanja, u mjestu i stanju koje ima u Crkvi i u društvu. Mi ne uzimamo nikoga iz njegova mjesta, niti ikoga odvajamo od njegova posla, od njegovih ciljeva i plemenitih predanosti u svijetu.

Stoga se društvena stvarnost, duhovnost i djelovanje Opusa Dei uklapa u prilično drugačiju crtu u životu Crkve. Ona je u teološkom i životnom procesu koji prenosi laicima da potpuno preuzmu svoje obaveze u Crkvi, i da sudjeluju na svoj način u misiji Krista i njegove Crkve. To je uvijek bilo, tijekom gotovo četrdeset godina postojanja Djela, konstanta, mirna, ali snažna briga kroz koju je Bog želio kanalizirati u moju dušu i u duše mojih sinova želju da Mu služim.

Koji je doprinos Opus Dei učinio u tom procesu? Ovo je možda ne najviše odgovarajući povijesni trenutak da se pokuša opća procjena tog tipa. Ova pitanja su se tretirala opsežno, i s kojim veseljem u mojoj duši, na Drugom vatikanskom koncilu, i nemalo koncepcija i situacija koje se odnose na život i poslanje laika bile su dovoljno potvrđene i prosvijetljene od Učiteljstva. Ipak, ostaje znatan broj pitanja koja su, za veliku većinu, realni 'granični problemi' teologije. Većina tih raspravljenih problema nama se čini već božanski razriješena, u duhu koji je Bog dao Opusu Dei i koji mi nastojimo vjerno živjeti, unatoč svojim osobnim nesavršenostima. Ali mi se ne pretvaramo da predstavljamo ta rješenja kao jedino moguća.

U isto vrijeme tu su drugi aspekti ovog procesa ekleziološkog razvoja koji predstavljaju prilično značajno doktrinalno obogaćenje. Bog je nesumnjivo želio da Opus Dei, zajedno s drugim ne manje vrijednim apostolskim pothvatima i udruženjima, pridonese u ne malom dijelu njima, sa svojim duhom i svojim životom. Kako god, to su doktrinalna obogaćenja koja mogu stremiti inkorporaciji u život cijelog Božjeg Naroda. Vi  ste dodirnuli neke od tih gledišta u prethodnim pitanjima: razvoj autentične svjetovne duhovnosti; razumijevanje ispravne i specifične laičke uloge u Crkvi, uloge koja nije ni crkvena ni službena; razjašnjenje prava i dužnosti koje laik ima zahvaljujući tome što je laik; odnosi između hijerarhije i laika; jednakost i dostojanstvo komplementarnosti, ne suprotnost; zadaci koje muškarci i žene imaju u Crkvi; potrebu postizanja sustavnog javnog mnijenja u Narodu Božjem, i tako dalje.

Sve to očito čini vrlo pokretnu stvarnost, koja je često paradoksalna. Nešto što je rečeno prije četrdeset godina, i skandaliziralo većinu ako ne i sve koji su to čuli, sada teško kome zvuči čudno. S druge strane, i dalje samo nekolicina to razumije potpuno i živi ispravno.

Mogu to objasniti primjerom. Komentirajući mojim sinovima i kćerima u Opusu Dei neke od aspekata i posljedica posebnog dostojanstva i odgovornosti kojim krštenje obvezuje ljude, 1932. god. sam im napisao u dokumentu, 'predrasuda da obični članovi vjernih moraju sebe ograničiti pomažući kleru u crkvenom apostolatu, mora biti odbačena. Ne postoji razlog zašto bi sekularni apostolat uvijek bio puko sudjelovanje u apostolatu hijerarhije. Svjetovnjaci također imaju dužnost činiti apostolat. Ne zbog toga što primaju kanonsku misiju, već zbog toga što su dio Crkve. Njihovo je poslanje ispunjeno u njihovu zanimanju, u obitelji i među njihovim kolegama i prijateljima.

Danas, nakon važnih učenja II. vatikanskog sabora, malo je vjerojatno da će netko u Crkvi dovoditi u pitanje ortodoksnost tog učenja. Ali koliko je ljudi uistinu napustilo usku koncepciju laičkog apostolata kao pastoralnog rada organiziranog 'odozgo prema dolje'? Koliko je ljudi nadišlo prethodnu 'monolitnu' koncepciju apostolata laika i razumjelo da je moguć i uistinu potreban bez prisutnosti rigidne centralizirane strukture, kanonskih misija i hijerarhijskih mandata? Koliko ljudi smatra laikat kao longa manus Ecclesiae, a u isto je vrijeme u sebi zbunjeno koncepcijom Crkve - Naroda Božjeg s još više ograničenom koncepcijom hijerarhije? Koliko laika razumije da ako ne djeluju u taktičnom zajedništvu s hijerarhijom, da onda nemaju prava na svoju zakonitu sferu apostolske autonomije?

Slično razmišljanje može biti oblikovano s obzirom na druge probleme, zato što postoji zapravo mnogo toga što još treba učiniti; koliko u doktrinalnom izlaganju toliko i u edukaciji svijesti i reformi crkvenog zakonodavstva. Često pitam našeg Gospodina u molitvi koja je uvijek bila moje najjače oružje da Duh Sveti pomogne svom narodu, posebice hijerarhiji u postizanju tih zadataka. I često Ga molim da nastavi koristiti Opus Dei kako bismo bili sposobni pridonijeti i pomoći na koji god način možemo u ovom teškom, ali predivnom procesu razvoja i rasta u Crkvi.

Također ste željeli znati kako se Opus Dei uklapa u ekumenizam. Prošle sam godine rekao francuskom novinaru - i znam da je anegdota bila prepričana čak i u publikacijama naše odijeljene braće – ono što sam jednom rekao Svetom Ocu Ivanu XXIII., potaknut njegovom iskrenom i očinskom ljubaznošću. 'Sveti Oče, u našem Djelu svi ljudi, katolici ili ne, uvijek su naišli na dobrodošlicu. Nisam se naučio ekumenizmu od Vaše Svetosti'. Nasmijao se, jer je znao da je 1950. god. Sveta Stolica odobrila Opusu Dei primanje u Udrugu kao suradnike ljude koji nisu katolici ili čak kršćani.

Zapravo, mnogo je odijeljene braće koja su privučena duhom Opusa Dei i koja surađuju u našem apostolatu; to su i svećenici, pa čak i biskupi njihovih poštovanih konfesija. S povećanjem kontakata primamo sve više i više dokaza naklonosti i srdačnog razumijevanja. I to je zato što članovi Opusa Dei usredotočuju svoju duhovnost jednostavno nastojeći živjeti odgovorno obveze i zahtjeve krštenja. Želja za traženjem kršćanskog savršenstva i činjenjem apostolata, nastojanje da se posveti vlastiti profesionalni rad; činjenica življenja utopljenog u svjetovnu stvarnost i poštivanje autonomije, ali nositi se s tim duhom i ljubavi kontemplativnih duša; primat koji dajemo individualnom u našoj organizaciji, akciji Duha nad dušama, dostojanstvu i slobodi koja proizlazi iz božanskog sinovstva kršćana; obrana zakonite slobode u inicijativi, unutar nužnog poštivanja zajedničkog dobra, protiv monolitnih i institucionalnih koncepcija apostolata laika – ti i drugi aspekti našeg načina djelovanja i činjenja mnoge su točke laganog dodira s našom odijeljenom braćom. Ovdje će naći, stavljeno u životnu praksu, mnogo doktrinalnog predmnijevanja u koje i mi katolici polažemo tako mnogo dobro utemeljenoga ekumenskog očekivanja.

Vraćajući se na drugu temu, željeli bismo znati vaše mišljenje vezano uz sadašnju situaciju Crkve? Kako biste je opisali? Po vašem mišljenju, koja uloga može biti igrana u ovim vremenima, s tendencijama koje se općenitim terminima nazivaju «progresivne i integrističke»?

Koliko ja vidim, sadašnji doktrinalni položaj Crkve može biti izražen kao 'pozitivan' i u isto vrijeme 'delikatan', kao u svim krizama rasta. Pozitivan, nesumnjivo, zato što je doktrinalno bogatstvo Drugoga vatikanskog koncila postavilo cjelokupnu Crkvu, cjelokupno svećenstvo Naroda Božjeg, na novu vrhunsku nadajuću stazu obnovljene vjernosti prema Božjem planu spasenja koji mu je povjeren. Ali, također delikatan, zato što teološki zaključci koji su dosegnuti nisu, recimo, apstraktne ili teorijske prirode. Oni su dio vrhunski življene teologije, koja ima neposredne i izravne primjene u pastoralu, asketska i disciplinska polja i koja pogađaju vrlo duboko unutrašnji i vanjski život Crkve: liturgiju, organizacijske strukture hijerarhije, apostolske oblike, učiteljstvo, dijalog sa svijetom, ekumenizam. I stoga, u isto vrijeme ta teologija dodiruje vrlo duboko kršćanski život i samu savjest vjernika.

Oba aspekata utječu na nas duboko: kršćanski optimizam, radosna sigurnost da Duh Sveti izvlači plodove iz doktrine kojom je On obogatio Zaručnicu Kristovu; i također razboritost onog dijela koji poučava i upravlja, zato što bi danas posebno golema šteta mogla proizići iz nedostatka vedrine i obzirnosti u proučavanju tih problema.

S obzirom na tendencije koje nazivate 'integrističkim' i 'progresivnim' smatram da je teško reći svoje mišljenje o ulozi koje bi one mogle igrati u sadašnjem trenutku, zato što sam uvijek odbacivao prikladnost i čak mogućnost stvaranja klasifikacija i simplifikacija te vrste. Ta je podjela s vremenom uzdignuta u veliku krajnost i vječnost održana kao da bi teolozi (i vjernici općenito) sudbinski uvijek kružili oko suprotnih polova. Koliko ja vidim, čini se da proizlazi iz uvjerenja da je napredak u doktrini i u životu Naroda Božjeg rezultat vječne dijalektičke tenzije. Ja, s druge strane, preferiram vjerovati zdušno u djelovanje Duha Svetog koji puše gdje želi i nad kim želi.