Sveučilište u službi suvremenog društva

Mons. Escrivá, htjeli bismo čuti vaše mišljenje o ključnoj svrsi sveučilišta. U kojem smislu osjećate da je poučavanje o religiji dio sveučilišnih studija?

Kao sveučilišni studenti nesumnjivo shvaćate da sveučilište mora imati glavnu ulogu u doprinosu ljudskom napretku. Budući da su problemi s kojima je čovječanstvo suočeno mnogi i složeni (duhovni, kulturalni, socijalni, financijski itd.), sveučilišno obrazovanje mora pokrivati sve te aspekte.

Želja da se radi za zajedničko dobro nije dovoljna. Način da se tu želju učini učinkovitom je obrazovati stručne muškarce i žene koji mogu prenijeti drugima zrelost koju su sami postigli.

Religija je najveća pobuna ljudi koji ne žele živjeti kao zvijeri, koji nisu zadovoljni i neće mirovati dok ne dostignu i ne upoznaju svojeg Stvoritelja. Stoga je studij religije osnovna potreba. Čovjek kojem nedostaje religijska formacija jest čovjek čije je obrazovanje nepotpuno. Zato bi religija trebala biti prisutna na sveučilištima, gdje bi se trebala predavati na visokoj, znanstvenoj razini dobre teologije. Sveučilište na kojem je religija odsutna je nepotpuno sveučilište, ono niječe osnovni aspekt ljudske osobnosti, koji ne isključuje već pretpostavlja druge aspekte.

S druge strane, nitko ne smije kršiti slobodu savjesti studenata. Religija se mora studirati svojevoljno, iako kršćani znaju da, ako žele dobro živjeti svoju vjeru, imaju veliku obvezu primiti zdravu religijsku izobrazbu. Kršćanin treba nauk kako bi mogao živjeti po njemu i svjedočiti Krista primjerom i riječju.

Ovih je dana jedno od pitanja o kojima se najviše raspravlja pitanje demokratizacije obrazovanja kako bi se ono učinilo dostupnim svim društvenim slojevima. Nitko danas ne može zamisliti ustanovu visokog obrazovanja koja nema društveni utjecaj ili funkciju. Kako vi shvaćate taj proces i kako sveučilišta mogu ispuniti svoju društvenu funkciju?

Sveučilište mora obrazovati svoje studente da imaju osjećaj služenja društvu, promičući zajedničko dobro svojim stručnim radom i svojim djelovanjem. Akademski ljudi trebali bi biti odgovorni građani sa zdravim zanimanjem za probleme drugih ljudi i darežljivim duhom koji ih dovodi do toga da se suoče s tim problemima i da ih rješavaju na najbolji mogući način. Zadaće je sveučilišta da njeguju te stavove u svojim studentima.

Svatko tko ima dovoljno sposobnosti trebao bi imati pristup visokom obrazovanju, bez obzira na svoju društvenu pozadinu, ekonomska sredstva, rasu ili religiju. Dokle god budu postojale zapreke u tim područjima, demokratsko obrazovanje neće biti ništa više nego prazna fraza.

Jednom riječju, sveučilišta bi trebala biti otvorena svima i trebala bi obrazovati svoje studente tako da njihov budući stručni rad može biti od pomoći svima.

Mnogi studenti osjećaju se osobno uključenima u svjetske probleme i stoga žele aktivno sudjelovati u pomaganju mnogim ljudima koji trpe fizički ili moralno ili koji žive u siromaštvu. Koje biste socijalne ideale predložili sveučilišnim studentima našeg vremena?

Ideal koji bih predložio je, prije svega, ideal dobro obavljenog posla i prikladne intelektualne pripreme tijekom godina njihova studija. ..., postoje na tisuće mjesta u svijetu koje trebaju ruku pomoći, koje iščekuju nekoga tko je voljan raditi osobno uz napor i žrtvu. Sveučilište ne bi trebalo oblikovati ljude koji će egoistično koristiti dobrobiti koje su stekli kroz svoj studij. Ono bi radije trebalo pripremiti studente za život u velikodušnoj pomoći svojem susjedu, u kršćanskom milosrđu.

Često je zabrinutost studenata za društvene probleme ograničena na usmene ili pisane prosvjede, i s vremena na vrijeme se izrodi u beskorisne ili štetne nastupe. Ja osobno mjerim iskrenost brige za druge preko djela služenja, i znam tisuće slučajeva studenata u mnogim zemljama koji su odbili izgraditi svoje vlastite male privatne svjetove. Daju sebe drugima putem svog stručnog rada, koji pokušavaju izvršavati s ljudskom savršenošću, putem obrazovnih nastojanja, putem društvene i dobrotvorne djelatnosti, u duhu mladosti i dobra raspoloženja.

U kontekstu trenutne društveno-političke situacije u našoj zemlji i u drugima, ili situacije rata, nepravde ili ugnjetavanja, koju odgovornost pripisujete sveučilištu kao kolektivnom tijelu, te profesorima i studentima? Bi li sveučilište trebalo dopustiti studentima i profesorima da provode političke aktivnosti u svojoj okolini?

Prije svega, htio bih reći da u ovom razgovoru iznosim svoja vlastita mišljenja. Od svoje šesnaeste godine - a sada imam šezdeset i pet - nikada nisam izgubio doticaj sa sveučilištem, ali izražavam svoj osobni način gledanja na tu problematiku, a ne stajalište Opusa Dei. U vremenitim i spornim stvarima Opus Dei ne želi niti može imati ikakvo mišljenje, budući da su njegovi ciljevi isključivo duhovni. U svim stvarima o kojima se slobodno raspravlja, svaki član Djela ima i slobodno izražava svoje osobno mišljenje, za koje je također osobno odgovoran.

U odgovoru na vaše pitanje, mislim da bismo se na prvom mjestu morali složiti oko toga što podrazumijevamo pod pojmom 'politika'. Ako pod 'politikom' smatramo zainteresiranost za mir, socijalnu pravdu, slobodu svih ljudi, onda je u tom slučaju svatko na sveučilištu kao kolektivnom tijelu dužan poštovati te ideale i njegovati brigu za rješavanje velikih problema ljudskog života.

Ali ako, naprotiv, pod 'politikom' podrazumijevamo određeno rješenje za specifični problem, u nadmetanju s onima koji zastupaju druga moguća i legitimna rješenja, tada mislim da sveučilište nije mjesto gdje bi se trebalo odlučivati o politici.

Godine studija su razdoblje pripreme za pronalaženje rješenja na te probleme. Svatko bi trebao biti dobrodošao na sveučilište. Ono bi trebalo biti mjesto učenja i prijateljstva, mjesto gdje ljudi koji imaju različita mišljenja koja su, u svakom razdoblju, izraz legitimnog pluralizma koje postoji u društvu - mogu živjeti zajedno u miru.

Pretpostavljajući da su političke okolnosti u državi dostigle takvu točku da predavač ili student misli po savjesti da ne postoji drugi dopušteni način očuvanja države od općeg zla, bi li bio opravdan u dovođenju politike na sveučilište u legitimnoj upotrebi svoje slobode?

U državi u kojoj apsolutno ne postoji politička sloboda sveučilišta mogu izgubiti svoju vlastitu prirodu, prestajući time biti dom svih i postajući bojno polje suprotstavljenih stranaka.

Međutim, još uvijek mislim da bi bilo poželjnije provesti svoje godine studija stječući zdravo obrazovanje i društvenu svijest, tako da oni koji će kasnije vladati (a koji danas studiraju) ne padnu u istu nesklonost prema osobnoj slobodi, što je nešto stvarno patološki. Ako se sveučilišta pretvore u dvoranu u kojoj se raspravlja o rješenju specifičnog političkog problema, akademski mir će se lako izgubiti i studenti će razviti sljedbeničko (partizansko?) gledište. Stoga bi sveučilišta i država uvijek patili od kronične bolesti totalitarizma, jedne ili druge vrste.

Neka bude jasno da, kada kažem da sveučilišta nisu mjesto za politiku, ne isključujem, nego prije želim, normalni kanal mišljenja za sve građane. Iako je moje mišljenje o toj temi vrlo jasno, ne želim dodavati ništa više jer moja zadaća nije politička nego svećenička. Ono što vam govorim jest nešto što imam pravo govoriti jer se smatram čovjekom sveučilišta: imam strastveno zanimanje za sve što se odnosi na sveučilišni život. Ne djelujem politički. Ne želim, i ne mogu. Ali moje gledište kao pravnika i teologa, i moja kršćanska vjera, vode me da se uvijek zalažem za legitimnu slobodu svih ljudi.

Nitko nema pravo nametati nepostojeće dogme u vremenitim pitanjima. Uzevši u obzir konkretan problem, kakav god on bio, rješenje je dobro proučiti i onda postupiti savjesno, s osobnom slobodom i s osobnom odgovornošću.

Što je, po Vašem mišljenju, uloga studentskih udruga i sindikata? Što bi trebala biti priroda njihovih odnosa s akademskim vlastima?

Pitate za moje mišljenje o vrlo širokom pitanju. Stoga neću ići u detalje, i pozabavit ću se samo nekim općim točkama. Smatram da se studentske udruge trebaju miješati u pitanja koja se izričito odnose na sveučilište. Trebali bi postojati neki predstavnici, slobodno izabrani od svojih kolega studenata, koji su u kontaktu s akademskim vlastima i koji shvaćaju da moraju raditi zajedno na zajedničkoj zadaći. Tu imaju još jednu priliku vršiti stvarnu službu.

Trebate statut kako biste ispunili tu zajedničku zadaću na prihvatljiv način, pravedno i učinkovito. Pitanja za raspravu moraju se pažljivo proučiti i osmisliti. Ako su predložena rješenja prikladno proučena i oblikovana u konstruktivnom duhu, a ne sa željom stvaranja podjela, ona stječu autoritet i postaju prihvaćena po svojim vlastitim zaslugama.

Kako bi to postigli, predstavnici studentskih udruženja trebaju zdravo obrazovanje. Prije svega, trebaju poštivati i njegovati slobodu drugih, i svoju vlastitu slobodu, s njezinim pripadajućim odgovornostima. Nadalje, ne smiju ići za osobnim publicitetom niti tražiti ovlasti na koje nemaju prava. Radije trebaju nastojati oko dobra za sveučilište, koje je dobro njihovih kolega studenata. I, napokon, birači bi trebali odabrati svoje predstavnike zbog tih kvaliteta, a ne zbog razloga koji su strani korisnosti njihova sveučilišta. Samo će tako sveučilišta biti dom mirne i plemenite učenosti, koja će pospješiti školovanje i formaciju svih.

Tko bi, po Vašem mišljenju, trebao imati pravo osnivati centre visokog obrazovanja i pod kojim okolnostima? Koje ovlasti bi država trebala zadržati za sebe u visokom obrazovanju? Smatrate li neovisnost osnovnim načelom za organizaciju sveučilišnog obrazovanja? Možete li naznačiti jasne crte po kojima bi se neovisni sustav trebao ravnati?

Pravo na osnivanje obrazovnih centara samo je jedan aspekt slobode općenito. Osobnu slobodu smatram potrebnom za svakoga i u svemu što je moralno pravedno. Stoga, svaka osoba ili udruženje u položaju da tako čini trebali bi imati mogućnost osnivanja obrazovnih centara pod jednakim uvjetima i bez nepotrebnih prepreka.

Uloga države ovisi o društvenoj situaciji i razlikovat će se od Njemačke do Engleske, od Japana do Sjedinjenih Država, da spomenem države s jako različitim obrazovnim sustavima. Država ima jasne dužnosti u pogledu poticanja, kontrole i nadzora obrazovanja. I to zahtijeva jednakost prilike i za privatne i za državne pothvate. Nadgledati ne znači niti ometati, niti sprečavati ili ograničavati slobodu.

Zato smatram autonomiju u naučavanju neophodnom: autonomija je drugi naziv za akademsku slobodu. Sveučilište, kao zajednička cjelina, mora imati neovisnost organa u živom tijelu. To jest, mora imati slobodu unutar svoje posebne zadaće služenja zajedničkom dobru. Neki znakovi učinkovite autonomije mogli bi biti ovi: sloboda odabira profesora i administrativnog osoblja; sloboda donošenja nastavnih programa; okvir za izgradnju i upravljanje vlastitom zakladom: jednom riječju, svi uvjeti neophodni za sveučilište kako bi ono bilo sposobno voditi svoj vlastiti život, kao služenje društvu u cjelini.

Sve se više podržava studentski stav protiv doživotnih imenovanja na sveučilišne položaje. Smatrate li taj trend mišljenja ispravnim?

Da. Iako prepoznajem visoke akademske i osobne standarde nastavnog tijela u ovoj zemlji, preferiram sustav slobodnih ugovora. Smatram da taj sustav ne uzrokuje financijsku štetu zaposleniku i da je on za njega poticaj da nikada ne odustane od istraživanja ili napretka u svojoj specijalnosti. Također, on sprječava ljude da shvaćaju sveučilišna imenovanja kao feudalno dobro, umjesto kao služiteljske položaje.

Shvaćam da sustav trajnih sveučilišnih imenovanja može dati dobre rezultate u nekim zemljama, i da unutar tog sustava možete naći vrlo stručne ljude koji svoja imenovanja pretvaraju u stvarnu službu sveučilištu. Ali smatram da sustav slobodnih ugovora čini takve slučajeve učestalijima i pomaže u poticanju svih profesora da sve svoje snage posvete služenju sveučilištu.

Ne smatrate li da je nakon II. vatikanskog koncila ideja 'crkvenih škola', 'katoličkih škola', 'crkvenih sveučilišta' itd. postala zastarjela? Ne mislite li da takvi nazivi neopravdano uključuju Crkvu i zvuče poput povlastica?

Ne, ne mislim tako ako pod crkvene škole, katoličke škole itd. podrazumijevamo rezultate prava koje Crkva i ostali vjerski redovi i kongregacije imaju za stvaranje obrazovnih centara. Osnovati školu ili sveučilište nije povlastica nego breme, to jest ako je pokušate učiniti centrom za sve, a ne samo za imućnije ljude.

Koncil nije naumio proglasiti konfesionalne obrazovne centre zastarjelima. Jednostavno je htio razjasniti da postoji drugi način (koji je također potrebniji i univerzalniji, i koji godinama žive članovi Opusa Dei) na koji kršćani mogu biti nazočni na području obrazovanja: slobodna inicijativa katoličkih građana koji su učitelji po struci i koji rade i u državnim školama i u privatnim centrima. Ovo je još jedan znak svijesti Crkve, u trenutnom vremenu, o plodnosti laičkog apostolata.

S druge strane, moram priznati da ne volim izraze 'katolička škola', 'crkvena škola' itd. iako poštujem one koji misle drugačije. Više volim vidjeti stvari kako se razlikuju po svojim rezultatima, a ne po svojim imenima. Škola je stvarno kršćanska kada teži izvrsnosti i daje potpuno obrazovanje - koje uključuje kršćanske ideale - istodobno poštujući osobnu slobodu i ozbiljno potpomažući socijalnu pravdu. Ako je to postignuto, tada je ime od male važnosti. Osobno, ponavljam, radije izbjegavam te atribute.

Željeli bismo da, kao rektor Sveučilišta u Navarri, istaknete principe koji su vas potaknuli da ga osnujete, i da objasnite njegovo značenje danas u odnosu na visoko obrazovanje u Španjolskoj.

Sveučilište u Navarri osnovano je 1952. - zadovoljstvo mi je reći, nakon mnogo godina molitve - s idejom da bude sveučilište koje će izraziti kulturalne i apostolske ideale grupe profesora koji su duboko marili za obrazovanje. Smjeralo je onda, kao što smjera i danas, pridonijeti, bok uz bok s drugim sveučilištima, rješenju ozbiljnog obrazovnog problema u Španjolskoj i mnogim drugim zemljama, koje trebaju dobro osposobljene ljude koji će moći izgraditi pravednije društvo.

Oni koji su to započeli nisu bili strani španjolskoj sveučilišnoj sceni. Bili su to profesori koji su se obrazovali i koji su poučavali u Madridu, Barceloni, Sevilli, Santiagu, Granadi i na mnogim drugim sveučilištima. Ta tijesna suradnja, za koju se usudim reći da je bila tješnja čak i od one između susjednih državnih sveučilišta i dalje se nastavlja. Postoje česte razmjene i posjeti profesora, i nacionalni kongresi na kojima se posao provodi u skladu, itd. Isti kontakt održava se s najboljim sveučilištima u drugim zemljama. Trenutna dodjela počasnih diploma profesorima Sorbonne, Harvarda, Coimbre, Münchena i Louvaina izraz je tog bliskog kontakta.

Sveučilište u Navarri potaknulo je doprinos visokom obrazovanju mnogih ljudi koji smatraju da su sveučilišni studiji otvoreni svima koji zaslužuju studirati, bez obzira na financijske mogućnosti, temelj napretka. Udruženje prijatelja Sveučilišta u Navarri, sa svojom velikodušnom pomoći, podijelilo je znatan broj školarina i subvencija. Taj će se broj nastaviti povećavati, kao i broj afroazijskih i latinoameričkih studenata.

Rečeno je da je Sveučilište u Navarri sveučilište za ljude s osiguranim financijskim sredstvima i da ipak prima znatnu pomoć od države. Znamo da prva informacija, nije točna jer poznajemo naše kolege studente, ali što je s državnim potporama?

Činjenice su objavljene javnosti putem tiska. One pokazuju da, dok su školarine približno iste kao one na drugim sveučilištima, Sveučilište u Navarri daje financijsku pomoć većem broju studenata nego bilo koje drugo sveučilište u zemlji. I mogu Vam obećati da će se broj stipendija dalje povećavati. Namjeravamo dostići isti, ako ne i veći, postotak dobitnika stipendija kao onaj na sveučilištima koja nisu španjolska i koja se najviše ističu u naporima da pomognu studentima.

Mogu razumjeti da Navarra privlači pozornost budući da djeluje vrlo uspješno i to tjera ljude na da spekuliraju o postojanju golemih financijskih sredstava. Ali zaboravljaju, kada rasuđuju na taj način, da materijalna sredstva nisu dovoljna sama po sebi kako bi neka ustanova uspjela. Vitalnost ovog sveučilišta može se ponajprije zahvaliti osjećaju služenja, entuzijazmu i naporu koje su predavači, studenti, zaposlenici i divne žene Navarre koje čiste, u njega uložili. Da nije bilo njihova truda, sveučilište ne bi moglo napredovati.

Financijski se sveučilište podupire subvencijama. U prvom redu subvencijama Pokrajinskog vijeća Navarre, koje su za operativne troškove. Mora se također spomenuti dar u obliku zemlje za sveučilišne zgrade Gradskog vijeća Pamplone, koji slijedi uobičajenu praksu gradskih vijeća u mnogim zemljama. Iz iskustva znate kulturne i gospodarske prednosti koje za regiju poput Navarre, i posebno za grad Pamplonu, proizlaze iz modernog sveučilišta koje svima otvara mogućnost primanja dobrog visokog obrazovanja.

Pitate za državne subvencije. Španjolska vlada ne daju pomoć za operativne troškove Sveučilišta u Navarri. Dala je neke subvencije za zgrade koje su neophodne za smještaj većeg broja studenata, koje olakšavaju veliki financijski napor koje sveučilište mora učiniti kako bi podiglo te nove objekte.

Drugi izbori prihoda (za Školu industrijskog inženjerstva) su korporacije u Guipuzcoi i posebno Provincijska banka Guipuzcoe.

Od početka je pomoć dobivena od španjolskih i stranih zaklada, i javnih i privatnih, imala važnu ulogu. Na primjer, veliki službeni dar Sjedinjenih Američkih Država za znanstvenu opremu za Školu industrijskog inženjerstva; doprinos njemačke zaklade "Misereor" za nove zgrade; pomoć od zaklade "Huarte" za istraživanje raka; darovi zaklade "Gulbenkian" itd.

Tu je onda i pomoć za koju smo, ako je to moguće, još zahvalniji: pomoć tisuća ljudi u Španjolskoj i izvan nje, svih društvenih slojeva, koji surađuju koliko mogu da očuvaju sveučilište, iako mnogi od njih imaju vrlo ograničene financijske mogućnosti.

Na kraju, ne smiju se zaboraviti one tvrtke čiji ih interes vodi da surađuju u istraživanju koje se provodi na sveučilištu ili da pomognu na neki drugi način.

Mogli biste pomisliti o tome da sa svime time još ima novca koji se može uštedjeti. Ali nije tako. Sveučilište u Navarri još uvijek radi s gubitkom. Volio bih da još ljudi i zaklada pomogne tako da se to djelo služenja i društvene skrbi može nastaviti i proširiti.

Kao osnivač Opusa Dei i velikog broja obrazovnih centara sveučilišne razine širom svijeta, možete li nam reći zašto je Opus Dei osnovao te centre i koje su glavna obilježja njegov doprinosa toj razini obrazovanja?

Cilj Opusa Dei jest da mnogi ljudi širom svijeta mogu spoznati, i u teoriji i u praksi, da je moguće posvetiti svoje uobičajene zadatke, svoj svakodnevni rad; da je moguće tražiti kršćansku savršenost usred svijeta bez potrebe za odustajanjem od posla u koji nas je Gospodin pozvao. Stoga je najvažniji apostolat Opusa Dei taj koji provodi svaki član pojedinačno, preko svog profesionalnog rada, obavljajući ga s najvećom mogućom ljudskom besprijekornošću - unatoč mojim osobnim nedostacima i onima koje svaki pojedinac može imati - u svim okruženjima i u svim zemljama: među članovima Opusa Dei nalaze se ljudi iz 70-ak zemalja svih rasa i društvenih položaja.

Osim toga, Opus Dei kao udruženje, potpomognuto velikog broja ljudi koji ne pripadaju Djelu i koji često nisu kršćani, potiče zajedničke aktivnosti putem kojih traži kako doprinijeti rješavanju mnogih problema s kojima se svijet danas suočava: obrazovne institucije, dobrotvorni centri, škole za profesionalni razvoj i napredovanje itd.

Institucije na sveučilišnoj razini o kojima govorite predstavljaju još jedan aspekt te zadaće. Njihove su glavne značajke: osposobiti ljude u osobnoj slobodi i u osobnoj odgovornosti. Sa slobodom i odgovornošću ljudi rade oduševljeno i svesrdno, i ne postoji potreba za kontrolama ili nadzorom. Svi se osjećaju kako kod kuće i stoga sve što trebate jest jednostavan raspored. Još jedna značajka jest duh zajedničkog života u skladu, bez ikakve vrste diskriminacije. Ovdje, u tom zajedničkom životu, oblikuje se osobnost. Svaki pojedinac uči da, kako bi mogao zahtijevati poštovanje za svoju vlastitu slobodu, mora poštovati slobodu drugih.

Napokon, tu je duh ljudskog bratstva. Individualni talenti svake osobe moraju se staviti u službu drugima: ako se ne stave, mala je korist od njih. Zajednički poslovi koje Opus Dei vodi u cijelom svijetu uvijek su u službi svih, zato što su kršćansko služenje.

U svibnju, kada ste bili sa studentima Sveučilišta u Navarri, obećali ste knjigu o studentima i sveučilišnim pitanjima. Možete li nam reći hoće li uskoro izaći?

Dopustite starom čovjeku preko 60 malo umišljenosti. Vjerujem da će knjiga biti objavljena i da će pomoći profesorima i studentima. Barem ću u nju uložiti svu ljubav koju nisam nikad izgubio otkad sam prvi put stupio nogom na sveučilište, prije toliko godina!

Možda još treba neko vrijeme, ali će izaći. Drugom zgodom obećao sam studentima Navarre da ću u kampusu postaviti kip Djevice Marije kako bi ona mogla blagosloviti čistu, zdravu ljubav vaše mladosti. Kipu je trebalo neko vrijeme, ali je napokon stigao: 'Sveta Marijo, Majko Pravedne Ljubavi', blagoslovljena posebno za vas od pape.

Što se tiče knjige, uostalom, ne biste trebali očekivati da će zadovoljiti svakoga. Navest ću svoja vlastita mišljenja, za koja vjerujem da će poštovati oni koji misle suprotno, kao što i ja poštujem sva mišljenja koja se razlikuju od mojih, i kao što poštujem one koji imaju veliko i velikodušno srce iako ne dijele sa mnom kršćansku vjeru. Dopustite da vam kažem nešto što mi se često događalo. Posljednji slučaj bio je ovdje u Pamploni. Prišao mi je jedan student. Htio me je pozdraviti, 'Monsinjore, ja nisam kršćanin', rekao je, 'ja sam musliman.'

'Ti si Božji sin, kao i ja', odgovorio sam mu. I zagrlio sam ga od sveg srca.

Na kraju, možete li nešto poručiti nama koji radimo u sveučilišnom novinarstvu?

Novinarstvo je velika stvar, a tako i sveučilišno novinarstvo. Možete puno doprinijeti među svojim kolegama studentima u promicanju ljubavi za plemenite ideale i želje za nadvladavanjem osobnog egoizama. Možete njegovati svijest o društvenim problemima, možete poticati bratstvo. I, dopustite mi da vas osobito pozovem na ljubav prema istini.

Ne mogu sakriti od vas da sam zgrožen senzacionalizmom nekih novinara koji pišu poluistine. Izvještavanje javnosti ne znači kretati se sredinom između istine i neistine. To nije objektivna informacija, niti je moralno. Ljudi koji, zajedno s nekoliko poluistina, miješaju znatan broj pogrešaka i čak unaprijed smišljene klevete, nedostojni su novinarskog imena. Ne može ih se zvati novinarima zato što su oni više ili manje podmazano oruđe raznih organizacija za promicanje neistina koje znaju da će se laži, jednom kad ih se pusti u opticaj, ponavljati  ad neuseam (dok ne dosade), bez loše namjere, preko neznanja i lakovjernosti mnogih ljudi. Moram priznati da, što se mene tiče, lažni novinari izlaze kao pobjednici, jer ne prođe ni dan a da se iskreno ne pomolim za njih, tražeći Gospodina da prosvijetli njihove savjesti.

Pozivam vas, stoga, da širite ljubav dobrog novinarstva, novinarstva koje se ne zadovoljava neutemeljenom glasinom, izmišljotinom neke prebujne mašte koja se daje javnosti kao 'Ljudi kažu da...' Izvještavajte s činjenicama, s rezultatima, bez osuđujućih nakana, zagovarajući legitimnu različitost mišljenja na miran način, bez pribjegavanja za osobnim napadima. Ljudima je teško stvarno živjeti skladno zajedno kada nema prave informacije. I prava informacija se ne boji istine i ne dopušta se zavesti motivima spletke, lažnim ugledom ili ekonomskim probitkom.