Zašto Opus Dei?

Biste li objasnili središnje poslanje i ciljeve Opusa Dei? Na čemu ste utemeljili svoje ideje za Udruženje? Ili je Opus Dei nešto posebno, potpuno novo u Crkvi i kršćanstvu? Može li se usporediti s vjerskim redovima i svjetovnim zavodima, ili s crkvenim organizacijama poput Društva Svetog Imena, Kolumbovih vitezova ili s Christopherovim pokretom?

Opus Dei cilja na to da ohrabri ljude iz svakog područja društva da požele svetost usred svijeta. Drugim riječima, Opus Dei nudi pomoć običnim ljudima poput vas da vode potpuno kršćanski život, bez prilagođavanja njihova uobičajenog načina života, njihova svakodnevnog rada, njihovih težnji i ambicija.

Kako sam napisao prije nekoliko godina, može se reći da je Opus Dei star i nov, kao i Evanđelje. Ima namjeru podsjetiti kršćane na prekrasne riječi iz Knjige postanka: Bog je stvorio čovjeka da radi. Pokušavamo oponašati primjer Krista, koji je proveo gotovo cijeli život na zemlji radeći kao tesar u malom gradiću. Rad je jedna od najvećih ljudskih vrednota i način na koji ljudi doprinose napretku društva. Ali još više, on je put svetosti.

S kojim se drugim organizacijama može usporediti Opus Dei? Na to pitanje nije lako odgovoriti. Kad se uspoređuju organizacije koje imaju duhovne ciljeve, uvijek postoji rizik da se razmatra vanjske značajke ili pravni status na štetu onoga što je važnije, duha koji ih oživljava i koji je „raison d'être“ svih njihovih aktivnosti.

Samo ću reći, s poštovanjem prema organizacijama koje ste spomenuli, da je Opus Dei jako daleko od vjerskih redova i svjetovnih zavoda, a blizak ustanovama poput Društva Svetog Imena.

Opus Dei je međunarodna organizacija kojoj pripada određen broj svjetovnih svećenika, iako su oni u manjini. Njegovi članovi su ljudi koji žive u svijetu i rade uobičajene poslove. Oni ne pristupaju Opusu Dei da bi ostavili svoje poslove. Upravo suprotno, ono što traže u Djelu jest duhovna pomoć koju trebaju kako bi posvetili svoj svakodnevni rad. Time njihov rad postaje način na koji posvećuju sebe i pomažu drugima da učine isto. Nastavljaju biti neoženjeni, oženjeni, udovci ili svećenici. Ono što pokušavaju jest služiti Bogu i svojim bližnjima u sadašnjem trenutku svog života. Opus Dei ne zanimaju zavjeti ili obećanja. On traži od svojih članova da se trude provoditi ljudske i kršćanske vrijednosti, kao djeca Božja, usprkos ograničenjima i greškama koje su neizbježne u ljudskom životu.

Ako želite usporedbu, najlakši način za razumijevanje Opusa Dei je život prvih kršćana. Oni su živjeli svoj kršćanski poziv ozbiljno, stvarno tražeći svetost na koju su bili pozvani svojim krštenjem. Izvana nisu činili ništa čime bi se razlikovali od svojih sugrađana. Članovi Opusa Dei su obični ljudi. Oni rade poput svih drugih i žive usred svijeta kao i prije pridruženja. Nema ničeg krivog i lažnog u njihovu ponašanju. Oni žive kao svaki drugi kršćanski građanin koji želi potpuno odgovoriti na zahtjeve svoje vjere, jer to je ono što oni jesu.

Htio bih inzistirati na pitanju o svjetovnim zavodima. Pročitao sam studiju poznatog kanonika dr. Juliana Herranza koja potvrđuje da su neki svjetovni zavodi tajni, a da su drugi praktički nerazlučivi od vjerskih redova budući da njihovi članovi nose habite i napuštaju svoj profesionalni rad kako bi posvetili svoje živote istim ciljevima poput vjerskih redova, sve do toga da nemaju primjedbi na to što ih se smatra vjerskim redovima. Što mislite o tome?

Studiju o svjetovnim zavodima koju ste spomenuli opširno su proučili i o njoj raspravljali stručnjaci. Dr. Herranz nesumnjivo iznosi veliku količinu dokaza koji podupiru tezu koju osobno zastupa, ali radije ne komentiram zaključke koje donosi. Mogu samo reći da taj način djelovanja nema ništa s Opusom Dei. Djelo nije tajna ni njegove aktivnosti ni život njegovih članova ne čine ga ni na koji način usporedivim s vjerskim redovima. Članovi Opusa Dei, kako sam upravo rekao, obični su građani, potpuno isti kao i ostali građani, koji slobodno obavljaju bilo koju struku ili zanimanje.

Biste li opisali kako se Opus Dei razvio i napredovao, u važnosti i ciljevima, od svog osnivanja, preko razdoblja u kojem su se zbile goleme promjene unutar Crkve?

Od svojih početaka, jedini cilj Opusa Dei je bilo ono što sam upravo opisao: doprinijeti tomu što usred svijeta postoje muškarci i žene svih rasa i društvenih položaja koji vole Boga i svoje bližnje i služe im svojim svakodnevnim radom. Od osnivanja Djela u 1928. moje naučavanje jest da svetost nije rezervirana za nekolicinu odabranih. Svi putovi na zemlji, svako stanje u životu, svaka struka, svaka poštena zadaća mogu biti božanski.

Ta poruka ima brojne implikacije koje mi je život u Djelu pomogao shvaćati s uvijek većom dubinom i jasnoćom. Djelo je bilo rođeno malo i naraslo je normalno, malo-pomalo, poput živog organizma, poput svega što se razvija u povijesti.

Ali njegovi se ciljevi nisu promijenili. Niti će se mijenjati, bez obzira na to kako se bude mijenjalo društvo. Poruka Opusa Dei jest ta da u svim okolnostima svaki pošteni rad može biti posvećen.

Ljudi sa svih životnih staza pripadaju Opusu Dei: liječnici, odvjetnici, inženjeri i umjetnici, isto kao zidari, rudari i zemljoradnici. Predstavljene su sve struke, od filmskih redatelja i pilota aviona do modnih frizera. Potpuno je prirodno za članove da su u toku s modernim razvojem i da razumiju svijet. Zajedno sa svojim sugrađanima, koji su im ravnopravni, oni su dio suvremenog svijeta i čine ga modernim.

U svjetlu duha Opusa Dei bila je velika radost vidjeti kako je Vijeće svečano objavilo da Crkva ne odbacuje svijet u kojem živi, s njegovim napretkom i razvojem, već da ga razumije i voli. Nadalje, članovi Djela su potpuno svjesni činjenice da su istodobno dio i Crkve i društva, i pojedinačno preuzimaju svoju osobnu odgovornost kao kršćani i kao građani. To je karakteristično svojstvo duhovnosti Opusa Dei koje su članovi nastojali živjeti od osnivanja prije gotovo četrdeset godina.

Biste li mogli opisati razlike u načinu na koji Opus Dei kao udruženje ispunjava svoju zadaću i načinu na koji članovi Opusa Dei kao pojedinci ispunjavaju svoje zadaće; na primjer, po kojem se mjerilu smatra da je najbolje da projekt vodi Udruženje, poput škole ili konferencijskog centra, ili pojedinac, npr. kada je riječ o izdavačkim ili trgovačkim društvima?

Glavna djelatnost Opusa Dei jest pružanje svojim članovima, i drugim ljudima, duhovnih sredstava koja oni trebaju kako bi živjeli kao dobri kršćani usred svijeta. Pomaže im naučiti Kristovu doktrinu i učenja Crkve. Njegov Duh ih potiče da rade dobro za Božju ljubav i da služe drugim ljudima. U jednoj riječi, pomaže im da se ponašaju kao istinski kršćani: da budu odani prijateljima, da poštuju legitimnu slobodu drugih, i da se trude učiniti svijet pravednijim.

Svaki član zarađuje za život i služi društvu u poslu koji je imao prije pristupanja Djelu i koji bi imao i da ne pripada Opusu Dei. Ima rudara, učitelja, kućanica, trgovaca, sveučilišnih profesora, tajnica, zemljoradnika i dr. Član Opusa Dei može obavljati bilo koju plemenitu ljudsku djelatnost, nijedan pošteni rad nije isključen. Na primjer, izdavač ili poslovni čovjek koji se pridruži Djelu zadržava svoj položaj koji je imao i prije. I ako potraži novi posao, ili odluči s drugim poslovnim ljudima osnovati tvrtku ove ili one vrste, odlučuje slobodno, prihvaćajući osobno rezultate svoga rada i odgovarajući osobno za svoj uspjeh ili neuspjeh.

Sve aktivnosti ravnatelja Opusa Dei temelje se na velikom poštivanju profesionalne slobode članova. To je od kapitalne važnosti. Samo postojanje Djela ovisi o tome, tako da iznimke nisu dopuštene. Posao člana ni na koji način nije povezan s njegovim članstvom. Posljedično, ni Djelo ni itko od drugih članova nemaju ništa s njegovim profesionalnim aktivnostima. Pristupanje Djelu samo podrazumijeva obvezu da se učini iskreni napor u traganju za svetosti u i kroz pojedinčev posao i da se bude još više svjestan služenja čovječanstvu koje bio trebalo biti život svakog kršćanina.

Kao što sam govorio, glavna zadaća Opusa Dei je dati kršćansku formaciju svojim članovima i drugim ljudima koji je žele primiti. Međutim, potaknut željom da doprinese rješenju problema svakog društva, koji su tijesno povezani s kršćanskim idealom, također ima i neke druge korporativne aktivnosti. Naše mjerilo ovdje jest da Opus Dei, čiji su ciljevi isključivo duhovni, može provoditi samo aktivnosti koje jasno tvore neposrednu kršćansku pomoć, apostolat. Bilo bi smiješno misliti da bi Opus Dei kao takav mogao kopati ugljen ili voditi bilo koju vrstu komercijalnog pothvata. Njegovi korporativni poslovi su sve neposredno apostolske aktivnosti: centri za obuku zemljoradnika, ambulante u zemljama ili područjima u razvoju, škole za djevojke iz siromašnih obitelji. Drugim riječima, obrazovne ili dobrotvorne aktivnosti poput onih koje obavljaju sve religijske organizacije u cijelom svijetu.

U tim aktivnostima računamo na prvom mjestu na rad članova Opusa Dei, koji povremeno rade puno radno vrijeme u njima, i također na velikodušnu pomoć mnogih drugih ljudi, kršćana i nekršćana. Neki od njih pomažu iz duhovnih razloga. Drugi ne dijele naše apostolske motive, ali vide da te aktivnosti koriste društvu i da su otvorene svima, bez ikakve rasne, vjerske ili ideološke diskriminacije.

Članovi Opusa Dei prisutni su u svim slojevima društva i neki su od njih direktori važnih tvrtki i grupa. Može li se potvrditi da Opus Dei pokušava uskladiti svoje aktivnosti slijedeći određeni politički ili gospodarski smjer?

Ne. Opus Dei nema ništa s politikom. Apsolutno je stran bilo kojem političkom, ekonomskom, ideološkom ili kulturalnom usmjerenju ili grupi. Dopustite da ponovim da su njegovi ciljevi isključivo duhovni i apostolski.

Jedino što od svojih članova zahtijeva jest da vode kršćanski život, pokušavajući živjeti po idealu Evanđelja. Stoga nikad ne postaje umiješan u bilo kakve vremenite poslove. Ako netko to ne razumije, to može biti zato što ne razumije osobnu slobodu, ili zato što je nesposoban razlikovati samo duhovne ciljeve s kojima su članovi Djela povezani od širokog područja ljudskih djelatnosti (ekonomije, politike, kulture, umjetnosti, filozofije itd.) u kojima uživaju potpunu slobodu i djeluju na vlastitu odgovornost.

Od trenutka kada prvi put pristupe Djelu, svi su njegovi članovi potpuno svjesni svoje individualne slobode. Ako jedan od njih ikad pokuša vršiti pritisak na druge da prihvate njegova politička stajališta, ili da ih iskoristi za ljudske interese, oni bi se pobunili i izbacili bi ga bez razmišljanja.

Poštivanje slobode svojih članova je osnovni uvjet za postojanje Opusa Dei. Bez njega nitko ne bi došao u Djelo. Štoviše, Djelo se nikada nije miješalo u politiku i, s Božjom pomoći, nikad i neće. Ako bi se umiješalo, to bi bio njegov neprijatelj broj jedan.

Opus Dei stavlja veliki naglasak na pojedinca i na slobodu pojedinca da izrazi svoja iskrena uvjerenja. Ali vratimo se na moje prethodno pitanje. Do kojeg stupnja mislite da je Opus Dei moralno obvezan kao udruženje izraziti mišljenje o ključnim svjetovnim i duhovnim pitanjima bilo javno bilo privatno? Postoje li okolnosti u kojima će Opus Dei upotrijebiti svoj utjecaj i utjecaj svojeg članstva u obrani načela koja smatra svetima, na primjer za podršku zakonodavstvu o vjerskim slobodama nedavno u Španjolskoj?

U Opusu Dei uvijek težimo biti u potpunom slaganju s Kristovom Crkvom u našim mišljenjima i osjećajima; sentire cum Ecclesia. Naš nauk nije ni manje ni više nego ono što Crkva uči sve vjerne. Jedino što je vlastito Opusu Dei jest njegov karakterističan duh, tj. njegov konkretan način življenja Evanđelja, posvećenje pojedinca u svijetu i provođenje apostolata preko njegova zvanja.

Izravna je posljedica da član Opusa Dei uživa istu slobodu kao bilo koji katolik u oblikovanju svog vlastitog mišljenja i odgovarajućeg djelovanja. Stoga Opus Dei niti smije niti može izraziti – niti ikada jest izrazio – svoje vlastito mišljenje. Ako je o danom pitanju Crkva utvrdila nauk, članovi Opusa Dei ga se pridržavaju. Ako, s druge strane, službeno učenje Crkve – pape i biskupa – nije ništa reklo o pitanju, svaki član Opusa Dei ima i brani mišljenje koje smatra ispravnim i u skladu s njim djeluje.

Drugim riječima, princip koji upravlja djelovanjem ravnatelja Opusa Dei na tom području jest poštovanje slobode mišljenja o zemaljskim pitanjima. To nije oblik suzdržanosti. To je, točnije, pitanje činjenja pojedinca svjesnog svojih vlastitih odgovornosti i pozivanja na to da ih prihvati u skladu s nalozima svoje savjesti, djelujući u potpunoj slobodi. Stoga bi bilo neprimjereno spomenuti Opus Dei u kontekstu stranaka, političkih grupacija ili težnji, ili ljudskih pothvata i angažmana. Više nego neprimjerena bila bi nepravedna izjava, kleveta, jer bi vrlo lako mogla navesti nekoga da krivo zaključi kako članovi Opusa Dei dijele istu ideologiju, gledište ili zemaljske interese.

Nesumnjivo, oni su katolici, i to katolici koji teže biti dosljedni svojoj vjeri, pa ih netko može svrstati kao takve ako želi. Ali mora imati na umu da biti katolik ne podrazumijeva pripadanje zatvorenoj kulturnoj ili ideološkoj grupi, a još manje određenoj političkoj stranci. Od samog početka Djela, ne samo od Savjeta, težili smo živjeti otvoreno katoličanstvo koje brani zakonitu slobodu savjesti svakog pojedinca i koje nas vodi da tretiramo sve ljude (katolike ili ne) kao braću i da surađujemo s njima, dijeleći njihove plemenite ideale.

Možemo uzeti kao primjer rasne probleme u Sjedinjenim Državama. S poštovanjem prema tom problemu, američki član Opusa Dei bit će usmjeren prema jasnom kršćanskom principu jednakosti svih ljudi i nepravde diskriminacije bilo koje vrste. Nadalje, bit će vođen konkretnim navodima američkih biskupa o tom pitanju. On će, stoga, braniti zakonita prava svih građana i suprotstaviti se bilo kojoj diskriminatornoj situaciji ili projektu. Konačno, imat će na umu da kršćanin ne može biti zadovoljan pukim poštivanjem prava drugih. On mora u svakom čovjeku vidjeti svoga brata kojemu duguje iskrenu ljubav i nesebičnu pomoć.

Te ideje zauzimaju važnije mjesto u formaciji koju Opus Dei daje svojim članovima u Sjedinjenim Državama nego u drugim zemljama, gdje je taj problem manje ozbiljan ili ne postoji. Ali Opus Dei ne može nikada nalagati, niti čak predložiti, konkretno rješenje za taj problem. Svaki član mora odlučiti za sebe hoće li podržati određeni zakonu ili mu se suprotstaviti, pridružiti se jednom ili drugom pokretu za građanska prava (ili se uopće ne pridružiti nijednom), sudjelovati ili ne u prosvjedima. I, zapravo, u svim dijelovima svijeta jednostavno je promatrati pluralizam članova Opusa Dei i vidjeti da ne djeluju kao skupina.

Ta ista mjerila objašnjavaju činjenicu da toliko mnogo španjolskih članova Opusa Dei podržava nedavno predloženi zakon o vjerskim slobodama u Španjolskoj. Njihova je odluka osobna, kao i onih koji se protive tom zakonu. Ali svi oni su naučeni duhom Djela da vole slobodu i da razumiju ljude svake vjere. Opus Dei je prva katolička organizacija koja (od 1950.) ima dopuštenje Svete Stolice da prihvaća kao suradnike ljude koji su nekatolici i nekršćani, bez ikakve diskriminacije, s ljubavlju za sve.

Vi ste, naravno, svjesni pomalo kontroverzne reputacije koju Opus Dei uživa u Španjolskoj u određenim dijelovima javnog mišljenja. Možete li dati svoje mišljenje o tome i posebice kako odgovoriti na optužbe o 'urotničkoj tajanstvenosti' i 'tajanstvenoj uroti', često usmjerene protiv Opusa Dei?

Mrzim sve što može zvučati kao samohvala, no kako ste započeli tu temu, ne mogu pogriješiti ako kažem da je po mojem mišljenju Opus Dei najviše voljena katolička organizacija u svijetu. Milijuni ljudi, i među njima nekatolici i nekršćani, su dobri prijatelji Djela i pomažu nam u našim apostolskim aktivnostima.

Opus Dei je duhovna i apostolska organizacija. Ako se ta temeljna činjenica zaboravlja, ili ako se odbija vjerovati u dobru vjeru članova Djela koji to potvrđuju, nemoguće je razumjeti što mi radimo. I samo taj nedostatak razumijevanja može dovesti ljude do toga da izmisle složene priče i tajne koje nisu nikada postojale.

Vi govorite o optužbama za tajnost. Sve je to sada davna povijest. Mogu objasniti, točku po točku, porijeklo tih klevetničkih optužbi. Jedna moćna organizacija, koju ne bih htio imenovati, ali koju poštujemo i uvijek smo je poštovali, utrošila je svoje snage tijekom mnogo godina krivotvoreći ono što nije razumjela. Inzistirali su na tome da nas smatraju redovnicima i pitali su: 'Zašto oni svi ne misle isto? Zašto ne nose redovničke habite ili barem značke?' I došli su do potpuno nelogičnog zaključka da smo mi neka vrsta tajnog društva.

Sada je to sve prošlost. Svaka prilično dobro informirana osoba zna da nema ničeg tajnog u Opusu Dei. Ne nosimo habite ili značke zato što smo obični kršćani, ne redovnici. Ne mislimo svi isto jer priznajemo najveći mogući pluralizam u svim suvremenim stvarima i spornim teološkim pitanjima. Točnije znanje o činjenicama i nestanak neosnovanih strahova okončali su situaciju u kojoj su lažne optužbe bile žalosno česte.

Nije iznenađujuće, doduše, da s vremena na vrijeme netko pokuša pokrenuti stare mitove. Činjenica da težimo raditi za Boga, braneći osobnu slobodu svih ljudi, znači da ćemo se uvijek susretati s protivljenjem svih sektaških neprijatelja slobode. I bit će još agresivniji ako su vjerski fanatici ili ljudi koji ne mogu podnijeti ideju religije.

Nasreću, ipak, većina publikacija nije zadovoljna s ponavljanjem starih laži i shvaća da se nepristranost ne sastoji u objavljivanju nečega na pola puta između stvarnosti i onoga što klevetnici kažu, nego prije u iskazivanju objektivne istine. Osobno smatram da istina može također biti 'vijest', posebno kada se radi o davanju informacija o aktivnostima tisuća ljudi i žena koji pripadaju Opusu Dei ili surađuju s njim, težeći izvršiti zadatak na korist čovječanstva usprkos svojim osobnim pogreškama – ja ih činim i ne čudim se što ih drugi također čine. Eksplodiranje lažnog mita se uvijek isplati. Po mom mišljenju novinar ima veliku moralnu odgovornost da traži točne informacije i da bude u toku, čak iako to znači promjenu prijašnjih sudova. Je li stvarno tako teško priznati da je nešto plemenito, iskreno i dobro, bez dodavanja apsurdnih, zastarjelih i diskreditiranih laži?

Lako je upoznati Opus Dei. On radi otvoreno u svim zemljama, s punim pravnim priznanjem građanskih i crkvenih vlasti. Imena njegovih upravitelja i njegovih apostolskih pothvata dobro su poznata. Svatko tko želi informacije, može ih pribaviti bez poteškoća, kontaktiranjem njegovih upravitelja ili odlaskom u jedan od njegovih centara. Vi sami možete provjeriti da upravitelji Opusa Dei i osoblje zaduženo za brigu o novinarima uvijek uspijevaju pružiti sve potrebne sadržaje, odgovarajući na pitanja i dajući tiskane informacije.

Niti ja niti itko od članova Opusa Dei ne očekuje da nas svi razumiju i da dijele naše duhovne ideale. Poštujem svačiju slobodu i želim da svaka osoba slijedi svoj vlastiti put u životu. Ali očito i mi imamo osnovno pravo da budemo poštovani.

Kako objašnjavate golem uspjeh Opusa Dei, i prema kojim kriterijima ocjenjujete taj uspjeh?

Kad je pothvat nadnaravan, njegov 'uspjeh' ili 'neuspjeh' u uobičajenom smislu riječi relativno je nevažan. Kako je sveti Pavao rekao kršćanima u Korintu, ono što je važno u duhovnom životu, nije ono što drugi misle o nama, ili čak naše mišljenje o nama samima, nego Božje mišljenje.

Nesumnjivo, Djelo se raširilo svuda po svijetu. Sada mu pripadaju muškarci i žene blizu sedamdeset narodnosti. Govoreći istinu, to je nešto što me iznenađuje. Ne mogu dati nikakvo objašnjenje za to. Jedino objašnjenje jest volja Božja, jer 'Duh puše kamo hoće' i On se koristi svakim koga smatra odgovarajućim za posvećenje ljudi. Za mene je to prilika za zahvalu, za poniznost i za traženje od Boga milosti da Mu uvijek služim.

Također ste pitali prema kojim kriterijima mjerim i sudim. Odgovor je vrlo jednostavan: prema svetosti, plodovima svetosti.

Najvažniji apostolat Opusa Dei jest svjedočanstvo života i razgovor svakog pojedinog člana u njegovim dnevnim kontaktima s prijateljima i kolegama. Tko može mjeriti nadnaravne učinke njihova tihog i skromnog apostolata? Nemoguće je procijeniti pomoć koju primamo od odanog i iskrenog prijatelja ili utjecaj dobre majke na njezinu obitelj.

No možda se vaše pitanje odnosi na zajednički apostolat koji provodi Opus Dei, pretpostavljajući da se zajednički rezultati mogu mjeriti s ljudskog ili tehničkog gledišta: bilo da centar za tehničku obuku radnika doprinosi društvenom napretku svojih učenika, bilo da sveučilište nudi studentima odgovarajuću kulturalnu i profesionalnu formaciju. Ako je to bila vaša namjera, rekao bih da se zajednički rezultati dijelom mogu objasniti činjenicom da su to pothvati koje provode pažljivo obrazovani profesionalci koji obavljaju svoje zvanje. To znači, između ostalog, da se te aktivnosti planiraju u svakom slučaju u svjetlu konkretnih potreba društva u kojem će se provoditi, i da se prilagođuju stvarnim potrebama, ne prema prije zamišljenim obrascima.

No dopustite mi da ponovim kako Opus Dei nije ponajprije zainteresiran za ljudsku učinkovitost. Pravi uspjeh ili neuspjeh naših aktivnosti ovisi o tome, uz to što ih ljudi dobro provode, pomažu li one onima koji ih obavljaju i onima koji se koriste njihovim uslugama da ljube Boga, da osjećaju svoje bratstvo s bližnjima, i da iskažu te osjećaje u nesebičnom služenju čovječanstvu.

Biste li opisali kako i zašto ste osnovali Opus Dei i događaje koje smatrate glavnim prekretnicama u njegovu razvoju?

Zašto? Jedino objašnjenje za ono što je plod Božje volje jest da ih je On htio upotrijebiti kao izraz svoje želje da spasi sve ljude. Od prvog trenutka Djelo je bilo univerzalno, katoličko. Nije nastalo kako bi riješilo konkretne probleme s kojima se Europa suočila u dvadesetima, nego da kaže muškarcima i ženama svake zemlje i svakog položaja, rase, jezika, okoline i stanja u životu (samcima, onima u braku, udovcima ili svećenicima) da mogu ljubiti i služiti Bogu bez odricanja od svog svakidašnjeg posla, svojih obitelji i svojih uobičajenih društvenih odnosa.

Kako je osnovan? Bez ikakvih ljudskih sredstava. Bio sam dvadesetšestogodišnji svećenik ni sa čim osim s Božjom milosti i dobrim humorom. Djelo je nastalo vrlo malo. Ono je bilo samo želja jednog mladog svećenika da čini ono što Bog od njega traži.

Pitali ste me za prekretnice. Za mene je svaki put kad Djelo pomogne jednoj duši da se približi Bogu i stoga postane više brat svojim bližnjima važna prekretnica u povijesti Opusa Dei.

Mogao bih također spomenuti neke ključne datume. Iako možda ne bi bili najvažniji, dat ću vam nekoliko približnih, prema sjećanju. Početkom 1935. bili smo spremni početi djelovati u Francuskoj, točnije u Parizu. Ali tada je izbio Španjolski građanski rat, a poslije toga Drugi svjetski rat te smo morali odgoditi širenje Djela.

No budući da je širenje bilo nužno, odgoda je bila minimalna. Godine 1940. započeo je naš posao u Portugalu. Nakon nekoliko pripremnih putovanja prijašnjih godina, praktički podudarajući se s krajem neprijateljstva, širenje je počelo u Engleskoj, Italiji, Francuskoj, Sjedinjenim Državama i Meksiku. Nakon toga ritam rasta i širenja postao je brži. Od 1949./1950. u Njemačkoj, Irskoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, Argentini, Kanadi, Venezueli i drugim europskim i južnoameričkim zemljama. Istodobno smo počeli djelovati na drugim kontinentima: u sjevernoj Africi, Japanu, Keniji i drugim istočnoafričkim zemljama, u Australiji, na Filipinima, u Nigeriji.

Rado se prisjećam brojnih prigoda u kojima su pape pokazale opipljivije svoju naklonost prema našem Djelu. Boravio sam u Rimu od 1946. tako da sam imao sreću osobno poznavati Pija XII., Ivana XXIII. i Pavla VI. Sva trojica su uvijek pokazivala očinsku naklonost prema nama.

Biste li se složili s tvrdnjom koja se ponekad pojavljuje da su posebni uvjeti u Španjolskoj tijekom posljednjih trideset godina doprinijeli tamošnjem rastu Opusa Dei?

Na samo nekoliko mjesta smo imali manje centara nego u Španjolskoj. Ne volim to reći, budući da jako volim svoju zemlju, ali upravo u Španjolskoj smo imali najvećih poteškoća da ukorijenimo Djelo. Nije ni nastalo, a već se susrelo s protivljenjem svih neprijatelja osobne slobode i ljudi koji su toliko bili povezani s tradicionalnim idejama da nisu mogli razumjeti život članova Opusa Dei, običnih kršćana koji teže živjeti svoj kršćanski poziv potpuno bez napuštanja svijeta.

Situacija u Španjolskoj u odnosu na naš zajednički apostolat također nije bila posebno sklona. Vlade zemalja u kojima su katolici u manjini pomagale su obrazovne i socijalne aktivnosti utemeljene od članova Opusa Dei puno izdašnije nego španjolska vlada. Pomoć koju te vlade daju zajedničkim djelatnostima Opusa Dei, kao što obično daju drugim sličnim centrima, nije privilegij, nego samo prepoznavanje njihove društvene funkcije i novca koji štede poreznim obveznicima.

Tijekom svog međunarodnog širenja duh Opusa Dei bio je iznimno dobro primljen u svim zemljama. Naše poteškoće su većinom bile rezultat laži nastalih u Španjolskoj. Njih su izmislili članovi određenih dobro definiranih područja u španjolskom društvu. Na prvom mjestu međunarodnih organizacija koje sam prije spomenuo, ali srećom izgleda da to pripada prošlosti te ja nikome ne zamjeram. Drugo je područje sastavljeno od ljudi obilježenih partizanstvom, kad već ne ograničenošću ili totalitarnim režimom, koji ne razumiju pluralizam i koji se koriste svojom reputacijom kao katolici za političke ciljeve. Ne znam objasniti zašto, ali čini se da neki od njih imaju posebno zadovoljstvo u napadanju Opusa Dei, možda zbog pogrešnih ljudskih razloga. Budući da ih mogu financirati obilno novcem španjolskih poreznih obveznika, njihovi su napadi ponavljani u određenom tisku.

Potpuno sam svjestan da biste željeli da navedem konkretne osobe i ustanove, ali nadam se da ćete razumjeti zašto to ne činim. Niti je moja niti politika Opusa Dei politička; moj je posao da molim. Ne želim reći ništa što bi moglo biti protumačeno kao miješanje u politiku. Zapravo, volio bih da uopće nisam morao spomenuti tu temu. Održao sam svoj mir gotovo četrdeset godina, i ako sada nešto kažem, to je samo zato što imam obavezu obraniti lažnu, poremećenu sliku koja je dana o našem isključivo duhovnom radu. Zbog toga, iako sam šutio sve do sada, namjeravam govoriti u budućnosti, još jasnije ako treba.

Vraćajući se na glavnu temu vašeg pitanja, ako su mnogi ljudi svih društvenih slojeva, u Španjolskoj i po cijelom svijetu, odlučili slijediti Krista uz pomoć Djela, živeći njegov duh, objašnjenje za to ne nalazi se u okruženju ni u vanjskim učincima. Dokaz za to leži u činjenici da su isti ljudi, koji tako lako potvrđuju suprotno, vidjeli svoje vlastite skupine kako se smanjuju, i da su vanjski učinci isti za sve. Možda je djelomično objašnjenje, s ljudske točke gledišta, to da oni oblikuju zatvorene skupine, istodobno ne uskraćujući nikome njegovu osobnu slobodu.

Ako je u Španjolskoj (kao i u nekoliko drugih zemalja) Opus Dei jako dobro razvijen, to je zato što je naš duhovni rad tamo započeo prije četrdeset godina, i, kao što sam prije spomenuo, Španjolski građanski rat i Drugi svjetski rat učinili su neophodnim da odgodimo proširenje u druge zemlje. Međutim, želim dodati da smo mi Španjolci godinama bili manjina u Djelu.

Ne želim da pomislite kako ne volim svoju zemlju ili da nisam zadovoljan s aktivnošću koju Djelo tamo provodi. Ali je sramota da se povremeno šire laži o Opusu Dei i Španjolskoj.