Žene u društvenom životu i u životu Crkve

Monsinjore, prisutnost žena u društvenom životu proteže se daleko izvan kruga obitelji, unutar kojeg su se dosad gotovo isključivo kretale. Što mislite o tom razvoju? Koja su, po vašem mišljenju, glavna obilježja što ih žene moraju razviti kako bi ispunile svoju zadaću?

Najprije, dopustite mi da kažem kako ne mislim da treba postojati ikakav sukob između obiteljskog i društvenog života pojedinca. Kao i u životu muškarca, ali s određenim nijansama razlike, dom i obitelj će uvijek zauzimati središnje mjesto u životu žene. Stoga je očito da, kada provodi vrijeme s obitelji, ona izvršava veliku ljudsku i kršćansku ulogu. Ipak, to ne isključuje mogućnost da ima drugi profesionalni posao - jer kućanski poslovi su također profesionalni posao - u bilo kojem dostojnom zaposlenju, dostupnom u društvu u kojem živi. Mogu razumjeti zašto tako postavljate problem. Ali mislim da ako sustavno usporedimo posao kod kuće s poslom izvan kuće, zadržavajući staru dihotomiju koja se prije upotrebljavala da bi se podržalo mišljenje kako je ženino mjesto u kući, ali zamjenjujući stres, to bi lako moglo dovesti, s društvenog gledišta, do veće pogreške od one koju pokušavamo ispraviti jer bi bilo ozbiljnije ako to navede žene da odustanu od svog posla kod kuće.

Čak ni na osobnoj razini ne može se čvrsto utvrditi da žena mora postići svoje usavršavanje samo izvan kuće, kao da je vrijeme provedeno s obitelji ukradeno razvoju njezine osobnosti. Dom - koja god bila njegova obilježja, jer bi i neudana žena također trebala imati dom - jest posebno pogodno mjesto za razvoj njezine osobnosti. Pažnja koju pruža svojoj obitelji uvijek će biti ženino najveće dostojanstvo. U brizi oko supruga i djece ili, općenitije govoreći, u stvaranju tople i stvaralačke atmosfere, žene ispunjavaju prijeko potreban dio svoje zadaće. I iz toga slijedi da ona tu može ostvariti svoje usavršavanje.

Ono što sam upravo rekao ne ide protiv ženina sudjelovanja u drugim oblicima društvenog života, uključujući i politiku. U tim krugovima, također, žene mogu pružiti vrijedan osobni doprinos, bez zanemarivanja svojih posebnih ženskih kvaliteta. One će to činiti u onoj mjeri u kojoj su ljudski i profesionalno osposobljene. I obitelj i društvo jasno trebaju taj posebni doprinos, koji ni na koji način nije drugorazredan u odnosu na doprinos muškaraca.

Razvoj, zrelost, osamostaljenje žena ne bi trebali značiti pretenziju na jednakost, na jednoznačnost s muškarcima, ropsko oponašanje muškog načina obavljanja stvari. To nas ne bi odvelo nikamo. Žene bi ispale gubitnici, ne zato što su bolje ili gore od muškaraca, nego zato što su drugačije.

U pogledu osnova, može se govoriti o jednakim pravima koja bi trebala biti zakonski prepoznata, i u građanskom i u crkvenom pravu. Žene, poput muškaraca, posjeduju dostojanstvo osoba i djece Božje. Ipak, na toj osnovi temeljne jednakosti svatko mora postići ono što je njemu ili njoj vlastito. U tom smislu osamostaljenje žene znači stvarnu mogućnost razvoja njezinih vlastitih potencijala u najvećoj mjeri - onih koje sama ima i onih koji su joj zajednički s drugim ženama. Jednaka prava i jednake prilike pred zakonom ne potiskuju tu raznolikost, koja obogaćuju cijelo čovječanstvo. Oni je pretpostavljaju i potiču.

Žene su pozvane donijeti u obitelj, društvo i Crkvu svoja obilježja, ono što samo one mogu dati: nježnu toplinu i neumornu darežljivost, ljubav za detalje, oštroumnost i intuiciju, jednostavnu i duboku pobožnost, postojanost... Ženstvenost žene je autentična samo ako je ona svjesna tog doprinosa za koji ne postoji zamjena, i ako je ugradi u svoj život.

Da bi ispunila tu zadaću, žena mora razviti svoju osobnost i ne dopustiti da je ponese naivna želja za imitiranjem, koja bi, po pravilu, težila staviti je u inferiorniji položaj i ostaviti njezine kvalitete neispunjenima. Ako je ona zrela osoba, s vlastitim karakterom i umom, zaista će ostvariti misiju na koju se osjeća pozvanom, koja god ona bila. Njezin život i rad uistinu će biti konstruktivni, plodni i smisleni, bilo da provodi dan posvećena svom suprugu i djeci, bilo da se, odustavši od ideje braka iz plemenitog razlog, potpuno posvetila drugim zadacima.

Svaka žena u svom životnom području, ako je vjerna svojem božanskom i ljudskom pozivu, može ostvariti i, zapravo, ostvaruje punoću svoje ženske osobnosti. Podsjetimo se da Marija, Majka Božja i Majka ljudi, nije samo model, nego i dokaz nadnaravne vrijednosti prividno beznačajnog života.

Ipak, povremeno žena nije sigurna da je pronašla mjesto koje joj odgovara i na koje je pozvana. Često je, ako ima posao izvan kuće, zahtjevi doma opterećuju, a ako provodi cijelo vrijeme sa svojom obitelji, osjeća da je njezino područje ograničeno. Što biste rekli ženama koje imaju takvo iskustvo?

Taj vrlo stvarni osjećaj često je uzrokovan određenim ograničenjima koja svi imamo jer smo ljudi: do njega dolazi zato što nam nedostaju dobro određeni ideali koji bi upravljali cijelim našim životom, ili zbog podsvjesnog ponosa. Ponekad želimo biti izvanredni u svemu. A budući da je to nemoguće, dolazi do zbrke i nemira, ili čak depresije i dosade: ne možete raditi deset stvari odjednom. Ne znate koju napraviti i na kraju ne napravite ništa kako treba. U toj situaciji može se razviti zavist, mašta pojedinca lako postaje eskapistička i traži utočište u fantaziji koja, ostavljajući stvarnost daleko iza sebe, na kraju slabi snagu volje pojedinca. To je ono što sam u više navrata nazvao "mističnim čeznutljivim razmišljanjem", sastavljenim od beskorisnih sanjarija i praznih ideala: da se barem nisam oženio, da barem nemam ovaj posao, da sam samo boljeg zdravlja, ili da sam mlađi, ili da imam više vremena!

Kao i sve vrijedno, rješenje je skupo. Leži u potrazi za istinskim središtem ljudskog života, koje može dati prvenstvo, red i smisao svemu. To središte nalazimo u našem odnosu s Bogom, s pomoću iskrenog unutarnjeg života. Postavljanjem Krista za središte našeg života otkrivamo smisao zadaće koju nam je povjerio. Imamo ljudski ideal koji postaje božanski. Otvaraju se novi obzori nade u našem životu i dolazimo do točke da spremno žrtvujemo, ne samo ovaj ili onaj aspekt naše djelatnosti, nego cijeli naš život, dajući mu time, paradoksalno, njegovo najdublje ispunjenje.

Problem koji postavljate nije ograničen samo na žene. S vremena na vrijeme, mnogi muškarci iskuse isto, s neznatno drugačijim obilježjima. Izvor nevolje je obično isti nedostatak visokog ideala koji se može otkriti samo uz pomoć Božjeg svjetla.

Ali manji lijekovi, koji se čine trivijalnima, moraju se također koristiti. Kada ima puno stvari koje treba napraviti, morate uspostaviti prioritete, kako biste se organizirali. Mnoge poteškoće proizlaze iz očiglednog nereda. Postoje žene koje radi stotine stvari i sve ih naprave dobro zato što su dobro organizirane i hrabro su uspostavile red u sav svoj rad. Znaju kako se usredotočiti u svakom trenutku na ono što moraju napraviti, ne zabrinjavajući se zbog onoga što ih čeka iza ugla, ili što su mogle napraviti prije. Druge su zatrpane svime što treba napraviti, i budući da su zatrpane, ne rade ništa.

Dakako da će uvijek biti mnogo žena čiji će jedini zadatak biti upravljanje svojim domom. To je predivan posao koji je vrijedan truda. Preko tog zanimanja - zato što jest zanimanje, u stvarnom i plemenitom smislu - one utječu na dobro, ne samo u svojim obiteljima nego također među mnogim svojim prijateljima i poznanicima, među ljudima s kojima dolaze u dodir, na ovaj ili onaj način. Ponekad je njihov utjecaj puno veći nego utjecaj drugih profesionalnih ljudi, da ne govorimo o tome kada ulažu svoje iskustvo i znanje u službu stotinama ljudi u centrima posvećenima formaciji i obrazovanju žena, poput onih koje moje kćeri u Opusu Dei vode po cijelom svijetu. Tada uče druge kako upravljati domom i postaju odgojitelji koji su učinkovitiji, rekao bih, od mnogih sveučilišnih profesora.

Molim Vas, oprostite mi što inzistiram na istoj temi. Preko pisama koja dođu do stola našeg urednika znamo da se neke majke velikih obitelji žale kako su ograničene na ulogu rađateljice djece, i osjećaju se nezadovoljne što nisu u mogućnosti posvetiti svoj život drugim područjima: profesionalnom radu, kulturnim djelatnostima, socijalnom radu... Koji biste im savjet dali?

Samo trenutak! Što je socijalni rad ako ne davanje sebe drugima, s osjećajem predanosti i služenja i učinkovitog doprinosa dobru svih? Posao žene u njezinoj kući jest društveni doprinos sam po sebi i lako može biti najučinkovitiji od svih.

Uzmite primjer velike obitelji. Majčin posao je usporediv s poslom profesionalnih učitelja i u mnogim ih slučajevima ostavlja u sjeni. Učitelj uspijeva odgojiti određen broj dječaka i djevojčica više ili manje uspješno tijekom svog života. Majka može dati svojoj djeci čvrst skup vrijednosti i oblikovati njihov karakter i može ih učiniti, s njihove strane, drugim učiteljima, uspostavljajući tako neprekinuti lanac odgovornosti i kreposti.

U tim stvarima lako je zavesti se pukim brojkama i misliti da je rad učitelja, koji vidi stotine ljudi kako prolaze kroz njegove razrede, ili rad pisca koji dopire do tisuća čitatelja, vrjedniji. To je sve jako dobro, ali koliko ljudi stvarno oblikuje taj učitelj ili pisac? Majka ima troje, petero, desetero ili više djece za koje se brine i može učiniti od njih istinsko umjetničko djelo, čudo odgoja, ravnoteže i razumijevanja, uzor kršćanskog načina života. Može ih naučiti da budu sretni i da budu korisni onima oko sebe.

Osim toga, prirodno je da djeca pomažu oko sitnih kućanskih poslova; i majka koja zna kako dobro podignuti svoju djecu može to uspjeti. Na taj način imat će slobodnog vremena koje će joj, ako se dobro iskoristi, omogućiti da njeguje svoje osobne interese i talente i da obogati svoje obrazovanje. Na sreću, danas ima dovoljno tehničke opreme, kućanskih aparata, koji mogu uštedjeti puno vremena ako ih se potpuno iskoristi i koristi na ispravan način. Kao i na svakom području, osobne kvalitete su ono što se računa. Nekim ženama s najnovijim modelom stroja za pranje rublja treba duže da operu rublje (i operu ga lošije) nego da ga peru ručno. Aparati su korisni samo ako ih se zna koristiti.

Znam mnogo udanih žena s velikim obiteljima koje vode svoj dom jako dobro i još nalaze vremena za suradnju u drugim apostolskim zadaćama, poput one ranokršćanskog bračnog para, Akvile i Priscile. Oni su radili kod kuće i na poslu, i uz to su bili iznimni suradnici svetog Pavla. Svojom riječju i primjerom doveli su Apolona do Kristove vjere, čovjeka koji će poslije postati veliki propovjednik rane Crkve. Kao što sam već rekao, netko tko stvarno želi, može svladati priličan broj prepreka, bez zanemarivanja ijedne svoje dužnosti. Zapravo, ima vremena za puno stvari: za vođenje doma s profesionalnim pogledom, za neprestano davanje sebe drugima, za unaprjeđenje vlastitog obrazovanja i obogaćivanje obrazovanja drugih, i za izvršavanje mnogih drugih učinkovitih zadaća.

Pozivate se na prisutnost žena u javnom životu, u politici. Što smatrate specifičnom zadaćom žena u tom području?

Prisutnost žena u cijelom rasponu društvenog života logičan je i sasvim pozitivan fenomen, dio šireg fenomena na koji sam uputio prije. Moderno demokratsko društvo mora prepoznati pravo žena na aktivno sudjelovanje u političkom životu i mora stvoriti povoljne uvjete za sve koji to pravo žele ostvariti.

Žena koja želi imati aktivnu ulogu u javnim poslovima ima obavezu prikladno se pripremiti, tako da udio koji ona preuzima u životu zajednice može biti odgovoran i pozitivan. Sav profesionalni posao zahtijeva prethodnu pripremu i stalno nastojanje za poboljšanjem obrazovanja i za prilagođavanjem novim okolnostima koje mogu nastati. I to posebno vrijedi za one koji teže zauzeti vodeće položaje u društvu, zato što su pozvani u vrlo važnu službu o kojoj ovisi dobrobit cijele zajednice.

Ženi s prikladnom pripremom trebalo bi biti otvoreno područje javnog života na svim razinama. U tom smislu nemoguće je istaknuti konkretne zadaće koje odgovaraju samo ženama. Kao što sam prije rekao, ono što je u tom području specifično nije zadaća ili položaj sam po sebi, nego način na koji se posao obavlja. Postoje vrijednosti koje žena spremnije opaža, i njezin specifičan doprinos će često stoga promijeniti cijeli pristup problemu, i može dovesti do otkrića potpuno novih pristupa.

Uz pomoć svojih posebnih darova žene uvelike obogaćuju civilni život. To je vrlo očito, na primjer, u području obiteljskog ili socijalnog zakonodavstva. Ženske kvalitete pružaju najbolje jamstvo da će se autentične ljudske i kršćanske vrijednosti poštovati kada dođe do poduzimanja mjera koje utječu na obiteljski život, obrazovanje i budućnost mladeži.

Upravo sam spomenuo važnost kršćanskih vrijednosti u rješavanju socijalnih i obiteljskih problema, i želim naglasiti njihovu osobitu važnost u cijelom javnom životu. Kao i kod muškarca, kada žena sudjeluje u političkoj aktivnosti, njezina kršćanska vjera prenosi na nju odgovornost provođenja autentičnog apostolata, koji je tako reći kršćansko služenje cijelom društvu. To ne znači službeno ili poluslužbeno predstavljanje Crkve u javnom životu, a još manje korištenje Crkve za svoju osobnu karijeru ili stranačke interese. Naprotiv, to znači slobodno formiranje vlastitih stavova u svim onim vremenitim pitanjima u kojima su kršćani slobodni, i prihvaćanje osobne odgovornosti za svoje stavove i postupke, koji bi uvijek trebali biti u skladu s vjerom koju ispovijedate.

U propovijedi koju ste izrekli u Pamploni prošlog listopada tijekom mise koju ste slavili sa Zborom prijatelja Sveučilišta u Navarri, govorili ste o ljudskoj ljubavi riječima koje su ostavile dubok dojam na nas. Mnogi čitatelji su pisali komentirajući učinak koji su osjetili slušajući vas. Što biste rekli koje su najvažnije vrijednosti kršćanskog braka?

Većina članova Opusa Dei oženjeni su ljudi, tako da na tom polju mogu govoriti iz iskustva dugogodišnje svećeničke aktivnosti u mnogim zemljama. Za oženjene članove Opusa Dei ljudska ljubav i bračne dužnosti dio su njihova božanskog poziva. Opus Dei je učinio brak božanskim putom, pozivom, i to ima mnoge posljedice za osobnu svetost i za apostolat. Proveo sam gotovo četrdeset godina propovijedajući o značenju braka kao poziva. Više nego jednom imao sam priliku vidjeti ozarena lica, kada su me muškarci i žene, koji su mislili da je u njihovim životima posvećenost Bogu nespojiva s plemenitom i čistom ljudskom ljubavlju, čuli kako govorim da je brak božanski put na zemlji!

Svrha je braka pomoći oženjenim ljudima u posvećivanju sebe i drugih. Zbog toga oni primaju posebnu milost u sakramentu koji je Isus Krist sam ustanovio. Oni koji su pozvani na bračni život, s Božjom milošću, pronalaze u svom stanju sve što trebaju da bi bili sveti, da bi se svaki dan sve više poistovjetili s Isusom Kristom, i da bi one s kojima žive priveli Bogu.

Zato uvijek promatram kršćanske domove s nadom i ljubavlju, sve obitelji koje su plod sakramenta ženidbe. One su blistav svjedok velikog božanskog misterija Kristova vjernog zajedništva s Crkvom koji sveti Pavao zove sacramentum magnum, veliki sakrament (Ef 5,32). Moramo težiti tome da se te stanice kršćanstva mogu roditi i razviti sa željom za svetošću, svjesne činjenice da sakrament inicijacije - Krštenje - daje svim kršćanima božansku zadaću koju svaki mora ispuniti na svom životnom putu.

Kršćanski parovi trebali bi biti svjesni toga da su pozvani posvetiti sebe i  druge, da su pozvani da budu apostoli i da je njihov prvi apostolat kod kuće. Trebali bi razumjeti da su osnivanje obitelji, odgajanje djece i izvršavanje kršćanskog utjecaja u društvu nadnaravni zadaci. Učinkovitost i uspjeh njihova života - njihova sreća - ovise u velikoj mjeri o svijesti o njihovoj specifičnoj zadaći.

Ali ne smiju zaboraviti da tajna bračne sreće leži u svakodnevnim stvarima, ne u sanjarenjima. Leži u pronalaženju skrivene radosti dolaska kući navečer, u nježnim odnosima s djecom, u svakodnevnom poslu u kojem cijela obitelj surađuje; u zdravom humoru u slučaju poteškoća koje treba prihvatiti u sportskom duhu; u iskorištavanju na najbolji mogući način svih blagodati koje civilizacija nudi za pomoć pri podizanju djece, kako bi dom bio ugodniji i život jednostavniji.

Stalno govorim onima koje je Bog pozvao da stvore dom da uvijek vole jedno drugo, da se vole s ljubavlju svoje mladosti. Onaj koji misli da ljubav prestaje kada brige i poteškoće koje život nosi počnu, ima slabo poimanje braka, koji je sakrament, i ideal, i poziv. Točno tada ljubav jača. Bujice briga i poteškoća nemoćne su potopiti pravu ljubav zato što se ljudi koji se velikodušno zajedno žrtvuju približavaju svojom žrtvom. Kao što Pismo kaže, aquae multae, sve vode nevolja, tjelesnih i moralnih, non potuerunt extinguere caritatem, ne mogu ugasiti ljubav (Pj 8:7).

Znamo da ideja braka kao puta svetosti nije nova u vašem propovijedanju. Davne 1934., kada ste napisali "Consideraciones Espirituales", inzistirali ste na činjenici da brak treba gledati kao poziv. Ali u ovoj knjizi i poslije u "Putu" također ste napisali "Ženidba je za većinu Kristovih vojnika, ali nije za vojskovođe". Možete li objasniti kako se te dvije točke mogu pomiriti?

U duhu i životu Opusa Dei nikad nije bilo poteškoća u njihovu pomirenju. Za početak, dobro je upamtiti da veća izvrsnost celibata, izabranog iz duhovnih motiva, nije moje teološko mišljenje, nego dio vjere Crkve.

Kada sam napisao te riječi još 30-ih godina, postojala je sklonost među katolicima, pogotovo na području svakodnevne pastoralne djelatnosti, da se ohrabruje potraga za kršćanskom savršenošću među mladim ljudima time da ih se uči cijeniti nadnaravnu vrijednost djevičanstva, dok se zanemarivalo spominjanje vrijednosti braka kao puta svetosti. Uglavnom, škole nisu učile mlade ljude da vide stvarno dostojanstvo braka. Čak i sada je uobičajeno, za vrijeme duhovnih vježbi za učenike tijekom njihove posljednje godine u srednjoj školi, naglašavati teme povezane s mogućim vjerskim pozivom radije nego one povezane s mogućim pozivom na brak. Postoje još neki ljudi, iako postupno nestaju, koji podcjenjuju bračni život, stvarajući kod mladih dojam da je to nešto što Crkva dopušta, kao da brak onemogućuje bilo kakvo nastojanje za svetošću.

U Opusu Dei smo uvijek djelovali drugačije. Objašnjavajući smisao i izvrsnost apostolskog celibata, naglašavali smo da je brak božanski put na zemlji.

Ne bojim se ljudske ljubavi - te svete ljubavi mojih roditelja koju je Bog upotrijebio da bi mi dao život. Blagoslivljam tu ljubav objema rukama. Supružnici su i poslužitelji i materija sakramenta ženidbe, kao što su kruh i vino materija sakramenta Svete Euharistije. Zato volim sve pjesme o čistoj svetoj ljubavi jer u njima nalazim, utkane, i ljudsku i božansku ljubav. Ali također, uvijek kažem da ljudi koji slijede poziv na apostolski celibat nisu stare cure koje ne razumiju ili ne vrednuju ljubav; naprotiv, njihovi se životi mogu jedino objasniti u smislu te božanske Ljubavi (volim je napisati velikim slovom) koja je sama biti svakoga kršćanskog poziva.

Nema ničeg proturječnog u tome da smo potpuno svjesni vrijednosti poziva na brak i da razumijemo veću izvrsnost poziva na celibat propter regnum caelorum - "zbog kraljevstva nebeskog" (Mt 19:12). Uvjeren sam da će svaki kršćanin koji se trudi znati, prihvatiti i voljeti učenje Crkve, savršeno razumjeti kako je to dvoje usklađeno, ako se također trudi znati, prihvatiti i voljeti svoj osobni poziv. To će reći, ako ima vjere i živi po njoj.

Kada sam napisao da je ženidba samo za "vojnike", samo sam opisao što se uvijek događalo u Crkvi. Kao što znate, biskupi - koji formiraju crkveno učiteljstvo, kome je papa na čelu i koje upravlja cijelom Crkvom - se biraju među onima koji žive u celibatu. Isto vrijedi i za Istočnu crkvu u kojoj postoje oženjeni svećenici. Osim toga, lako se može razumjeti i pokazati da su oni koji su u celibatu de facto slobodniji od svih emocionalnih veza i imaju veću slobodu kretanja kako bi se trajno posvetili provođenju i pomaganju apostolskih pothvata. To također vrijedi i za laički apostolat. To ne znači da ostali laici ne mogu izvršiti ili da zapravo ne izvršavaju izvrstan apostolat i apostolat prvorazredne važnost. To samo znači da postoje različite dužnosti, različiti oblici posvete na položajima različitih odgovornosti.

U vojsci - i to je sve što je usporedba trebala iskazati - vojnici su potrebni isto kao i vojskovođe i mogu biti veći junaci i steći veću slavu. Jednom riječju, postoji niz zadaća i sve su potrebne i vrijedne. Ono što je stvarno važno jest to da bi svaka osoba trebala slijediti vlastiti poziv. Za svakog pojedinca, najsavršenija stvar je uvijek i samo vršiti Božju volju.

I tako kršćanin koji se nastoji posvetiti u braku i svjestan je veličine vlastitog poziva spontano osjeća posebno poštovanje i duboku privrženost prema onima koji su pozvani na apostolski celibat. Kada netko od njegove djece, s Božjom milošću, stupi na taj put, on se istinski raduje i počinje još više voljeti svoj poziv na brak jer mu je omogućio da ponudi plodove ljudske ljubavi Isusu Kristu, koji je velika Ljubav svih ljudi, u braku ili u celibatu.

Mnogi su bračni parovi zbunjeni, s obzirom na broj djece koji bi trebali imati, savjetom koji povremeno prime od nekih svećenika. Koji savjet biste im Vi dali?

Oni koji zbunjuju savjesti ljudi na taj način zaboravljaju da je život svet. Oni zaslužuju oštre prigovore koje je Gospodin uputio slijepima koji vode slijepe, onima koji ne žele ući u Kraljevstvo nebesko i koji ne dopuštaju drugima da uđu. Ne sudim o njihovim namjerama i zapravo sam siguran da mnogi daju takav savjet vođeni suosjećanjem i željom da nađu rješenje za teške situacije. No ne mogu sakriti činjenicu da sam duboko ožalošćen razornim i u mnogim slučajevima đavolskim poslom onih koji ne samo da ne uspijevaju pružiti zdravi nauk nego idu dalje i potkopavaju učenje Crkve.

Bračni parovi bi trebali zapamtiti, kada prime savjet i preporuku o tom pitanju, da ono što trebaju učiniti jest otkriti što Bog želi od njih. Iskrenošću, pravom namjerom, i minimalnom kršćanskom formacijom, naša savjest zna kako otkriti Božju volju na tom području kao i na drugim područjima. Postoje slučajevi kada tražimo savjet koji će pogodovati našoj sebičnosti i potisnuti svojim očitim autoritetom glas naših unutarnjih osuda. Tada čak idemo od savjetnika do savjetnika dok ne nađemo onoga koji je 'dobronamjeran'. To je farizejsko ponašanje koje je nedostojno djeteta Božjeg.

Savjet drugog kršćanina i posebno savjet svećenika u pitanjima vjere i morala je silna pomoć da bi se saznalo što Bog od nas želi u našim specifičnim okolnostima. No savjet ne uklanja osobnu odgovornost. Na kraju, mi sami smo oni, svatko od nas sam za sebe, koji moraju odlučiti za sebe i osobno odgovarati Bogu za svoje odluke.

Preko svakog privatnog savjeta i iznad njega stoji Božji zakon koji je sadržan u Svetom pismu, čuvan i naučavan od Crkvenog učiteljstva uz pomoć Duha Svetoga. Kada je određeni savjet proturječan Božjoj riječi, kako naučava Učiteljstvo, moramo ga odlučno odbaciti. Bog će dati svoju milost onima koji djeluju s poštenom namjerom. On će ih nadahnuti na ono što trebaju činiti i, ako je potrebno, omogućit će im da pronađu svećenika koji će znati voditi njihove duše čistim i pravim putovima iako povremeno ti putovi mogu biti teški.

Duhovno vodstvo ne bi trebalo pretvoriti ljude u bića bez vlastite prosudbe, koja se ograničavaju na mehaničko izvršavanje onoga što im drugi kažu. Naprotiv, trebalo bi težiti razvoju ljudi s vlastitim kršćanskim mjerilima. To zahtijeva zrelost, čvrsta uvjerenja, dostatno doktrinarno znanje, pročišćen duh i odgojenu volju.

Za oženjene ljude važno je da steknu jasan osjećaj dostojanstva svog poziva. Moraju znati da su pozvani od Boga ne samo na ljudsku ljubav nego i na božansku ljubav, preko svoje ljudske ljubavi. Važno je da shvate da su odabrani od cijele vječnosti kako bi surađivali sa stvaralačkom Božjom moći kad imaju i odgajaju djecu. Naš Gospodin traži od njih da od svog doma i cijeloga svog obiteljskog života učine svjedočanstvo svih kršćanskih kreposti.

Nikada se neću umoriti od ponavljanja da je brak velik i čudesan božanski put. Poput svega božanskog u nama, on zahtijeva odaziv na milost, velikodušnost, posvetu i službu. Sebičnost, u bilo kojem obliku, protivi se ljubavi Božjoj koja bi trebala upravljati našim životima. To je temeljna točka koju pojedinac mora uvijek imati na umu u odnosu na brak i broj djece.

Postoje mnoge žene koje već imaju puno djece i boje se reći svojim prijateljima i rođacima da će imati još jedno dijete. Boje se kritike onih koji misle da su sada, kad je stigla "pilula", velike obitelji staromodne. Zaista može biti teško podizati brojnu obitelj u suvremenom društvu. Što biste nam rekli o tome?

Blagoslivljam roditelje koji, radosno prihvaćajući zadaću koju im Bog povjerava, imaju mnogo djece. Štoviše, molim bračne parove da ne zaustavljaju izvore života i pozivam ih da imaju dovoljno nadnaravnog pogleda i hrabrosti da podignu brojnu obitelj, ako je to Božja volja. Kada hvalim brojne obitelji, ne pozivam se na one koje su rezultat čistih fizioloških odnosa. Pozivam se na obitelji utemeljene na praksi ljudskih kreposti, koje imaju visoko mišljenje o osobnom dostojanstvu i znaju da se davanje djece Bogu ne sastoji samo od omogućavanja njihova prirodnog života nego i od prihvaćanja dugotrajnog zadatka njihova odgoja. Davanje života dolazi najprije, ali ono nije sve.

Mogu postojati specifični slučajevi u kojima je Božja volja, koja se pokazuje na obične načine, točno ta da obitelj bude malobrojna. Ipak, teorije koje čine kontrolu rađanja idealom ili univerzalnom i sveopćom dužnošću zločinačke su, protukršćanske i ponižavajuće za ljude. Pozivati se na pretpostavljeni poslije koncilski duh suprotstavljen velikim obiteljima značilo bi krivotvoriti i izopačiti kršćanski nauk. Drugi vatikanski koncil je proglasio da su "posebno vrijedni spomena među oženjenim ljudima koji izvršavaju zadaću koju im je povjerio Bog oni koji, s razboritim uzajamnim dogovorom, velikodušno prihvaćaju brojnije potomstvo da ga dostojno odgoje" (pastoralna konstitucija "Gaudium et spes", br. 50). Štoviše, papa Pavao VI., u obraćanju 12. veljače 1966., komentira "da bi nedavno završeni Drugi vatikanski koncil trebao raširiti među kršćanskim parovima duh velikodušnosti kako bi povećali novi Božji narod... da bi se trebali uvijek sjećati da je to širenje Božjeg kraljevstva i mogućnosti prodora Crkve među ljudima kako bi se ostvarilo vječno spasenje i spasenje svijeta također povjereno njihovoj velikodušnosti.

Broj sam po sebi nije odlučujući čimbenik. Činjenica imati malo ili mnogo djece ne čini sama po sebi obitelj više ili manje kršćanskom. Ono što je važno jest integritet i iskrenost kojim se bračni život živi. Stvarna uzajamna ljubav nadilazi savez muža i žene i proširuje se na svoje prirodne plodove - djecu. Sebičnost, naprotiv, prije ili kasnije svodi ljubav na puko zadovoljenje nagona i uništava vezu koja spaja roditelje i djecu. Dijete koje sumnja da je došlo na svijet protiv volje svojih roditelja, koje osjeća da nije rođeno iz čiste ljubavi, nego zbog loše procjene ili previda, teško se može smatrati dobrim sinom - istinskim sinom - svojih roditelja.

Govorio sam da sam po sebi broj djece nije odlučujući čimbenik. Međutim, jasno vidim da napadi na velike obitelji proizlaze iz nedostatka vjere. Oni su rezultat društvenog ozračja koje je nesposobno razumjeti velikodušnost, koje pokušava prikriti sebičnost naoko altruističkim motivima.

Paradoksalno, zemlje u kojima se nailazi na najveću propagandu za kontrolu rađanja, i koje nameću kontrolu rađanja drugim zemljama, upravo su one koje su postigle viši životni standard. Možda bi se njihovi gospodarski i društveni argumenti u prilog kontrole rađanja mogli shvatiti ozbiljnije ako bi ih oni naveli da daju popriličan dio svog velikog bogatstva onima u potrebi. Do tada će biti teško ne misliti da je stvarni motiv iza njihovih argumenata hedonizam i ambicija za političkom prevlasti, za demografskim neokolonijalizmom.

Svjestan sam velikih problema s kojima se čovječanstvo suočava i stvarnih poteškoća s kojima se pojedina obitelj može suočiti. Često mislim o tome i moje očinsko srce, koje moram imati kao kršćanin i kao svećenik, ispunjeno je suosjećanjem. Ipak, nije zakonito tražiti rješenje u tom smjeru.

Ne razumijem kako su katolici i čak svećenici godinama savjetovali, mirne savjesti, upotrebu pilule za sprečavanje začeća. Učenja papa ne mogu se zanemariti samo tako. Niti bismo smjeli izjaviti, kao što nevjerojatno lakomisleno čine, da je papa, kada ne govori ex cathedra, jednostavno običan teolog podložan greškama. Da se ne govori o strašnoj drskosti kojom se pretpostavlja da papa čini pogreške, a oni ne čine.

Osim toga, zaboravljaju da papa nije samo učitelj i nepogrešiv kada to izričito kaže, nego i vrhovni zakonodavac. U ovom slučaju papa Pavao VI. je naveo u nedvosmislenim terminima da su sve dispozicije duboko cijenjenog Pija XII. u upravo toj osjetljivoj stvari još uvijek obvezujuće i mora ih se nužno slijediti. Štoviše, Pio XII. dopušta samo neke prirodne postupke - ne pilulu - za izbjegavanje začeća u izoliranim i teškim slučajevima. Savjetovati suprotno jest, stoga, ozbiljan čin neposlušnosti Svetom Ocu u teškoj stvari.

Mogao bih napisati golemi svezak o katastrofalnim posljedicama koje upotreba tih i drugih kontracepcijskih sredstava donosi sa sobom, poimence: slom bračne ljubavi (bračni par počne promatrati jedno drugo prije kao sudionike, nego kao muža i ženu), nesreća, nevjera, duševna i duhovna bol, velika šteta prema djeci, gubitak bračnog mira... Međutim, ne mislim da je nužno sve to spominjati; radije jednostavno slušam papu. Ako u nekom trenutku on odluči da je upotreba određenog lijeka dopuštena za sprečavanje začeća, prilagodit ću se svemu što on kaže. I slijedeći kriterije ustanovljene od pape i kriterije moralne teologije, ispitao bih u svakom slučaju očite opasnosti na koje sam se upravo pozvao i dao bih svoj savjet po savjesti svakome pojedincu.

I uvijek bih imao na umu da naš današnji svijet neće spasiti ljudi koji žele zatrovati duhovni život i svesti sve na pitanje ekonomije i materijalnog blagostanja. Njegov spas će doći od ljudi i žena koji znaju da je moralni zakon usmjeren prema čovjekovoj vječnoj sudbini, koji imaju vjeru u Boga i velikodušno se okreću zahtjevima svoje vjere, pomažući onima koji cijene nadnaravno značenje našeg života na zemlji.

To bi ih sigurno trebalo voditi ne tome da potiču bijeg od stvarnosti, nego da učinkovito osiguravaju da svi ljudi imaju potrebna materijalna sredstva, da ima posla za sve i da se nitko ne nađe nepravedno zatvoren u svom društvenom i obiteljskom životu.

Frustracija uzrokovana nemogućnošću imanja djece vodi, povremeno, do nesloge i nerazumijevanja. Po Vašem mišljenju, koji smisao bi kršćanski parovi bez djece trebali dati svom bračnom životu?

Na prvom bih im mjestu rekao da ne bi trebali odustati tako lako. Trebali bi tražiti Boga da im da djecu i, ako je to Njegova volja, da ih blagoslovi kao što je blagoslovio praoce Staroga zavjeta. I tada bi bilo dobro za njih oboje da posjete dobrog liječnika. Ako im unatoč svemu Bog ne da djecu, ne bi se trebali smatrati spriječenima. Trebali bi biti sretni, otkrivajući u toj činjenici Božju volju za sebe. Često Bog ne daje djecu zato što traži više. Bog traži od njih da ulože isti trud i istu ljubaznu i nježnu posvetu u pomaganje svojim susjedima koju bi uložili u odgajanje svoje djece, s ljudskom radošću koja dolazi od imanja djece. Stoga ne postoji razlog za osjećaj da su promašaj ili za prepuštanje tuzi.

Ako bračni par ima unutarnji život, razumjet će da ih Bog poziva da svoj život pretvore u velikodušno kršćansko služenje, drugačiji apostolat od onog koji bi ispunili sa svojom djecom, ali jednako veličanstven.

Ako pogledaju oko sebe, otkrit će ljude koji trebaju pomoć, milosrđe i ljubav. Postoje, štoviše, mnoge apostolske zadaće na kojima mogu raditi. Ako se velikodušno daju drugima i zaborave na sebe, ako ulože srce u svoj rad, bit će čudesno plodni i iskusit će duhovno roditeljstvo koje će ispuniti njihove duše istinskim mirom.

Konkretan način izvršavanja toga može se razlikovati od slučaja do slučaja, ali u posljednjoj analizi to je pitanje brige za druge s osjećajem služenja punog ljubavi. Bog, koji uvijek nagrađuje, ispunit će dubokom radošću one duše koje su imale velikodušnu poniznost da ne misle na sebe.

Postoje brakovi u kojima se žena, zbog ovog ili onog razloga, nađe odvojena od svog supruga u ponižavajućim i nepodnošljivim uvjetima. U tim slučajevima za nju je teško prihvatiti neraskidivost bračne veze. Žene se u tim okolnostima žale da im je onemogućena izgradnja novog doma. Kakav biste odgovor dali ljudima u takvoj situaciji?

Razumijevajući njihovu patnju, rekao bih im da u svojoj situaciji također mogu vidjeti Božju volju, koja nikad nije okrutna, jer Bog je Otac koji voli. Situacija neko vrijeme može biti posebno teška, ali ako se uteknu našem Gospodinu i Njegovoj Blaženoj Majci, primit će milosnu pomoć.

Neraskidivost braka nije hir Crkve, niti je samo pozitivan crkveni zakon. To je pravilo prirodnog zakona, božanskog zakona, i savršeno odgovara našoj naravi i nadnaravnom redu milosti. Iz tih razloga, u velikoj većini slučajeva, neraskidivost je neophodan uvjet za sreću bračnih parova i za duhovnu sigurnost njihove djece. Čak i kad govorimo o vrlo žalosnim slučajevima, ponizno prihvaćanje Božje volje uvijek donosi sa sobom dubok osjećaj zadovoljstva koje ništa ne može zamijeniti. To nije samo utočište, ili utjeha, to je bit kršćanskog života.

Ako se žene koje su odvojene od svojih muževa brinu za djecu, trebaju razumjeti da njihova djeca i dalje trebaju majčinsku predanost punu ljubavi, i posebno tada, kako bi bili nadoknađeni nedostaci podijeljenog doma. Trebaju se velikodušno truditi razumjeti da je neraskidivost, koja za njih znači žrtvu, zaštita cjelovitosti i jedinstva velike većine obitelji i da oplemenjuje roditeljsku ljubav i sprječava napuštanje djece.

Čuđenje na očitu tvrdoću kršćanskog pravila neraskidivosti nije ništa novo. Apostoli su bili iznenađeni kad je Isus to potvrdio. Može se činiti kao breme, jaram, ali sam Krist je rekao da je njegov jaram sladak i njegovo breme lako.

S druge strane, iako prepoznajemo neizbježne tegobe dobrog broja situacija, koje su se često mogle i trebale izbjeći, trebamo biti pažljivi da ne dramatiziramo previše. Je li život žene u tim okolnostima stvarno teži od života druge zlostavljane žene, ili ljudi koji trpe bilo koji od drugih velikih fizičkih ili moralnih jada koje život nosi sa sobom?

Ono što stvarno čini osobu nesretnom i čak uništava cijelo društvo jest mahnito traženje blagostanja i pokušaj da se uklone, po svaki cijenu, sve poteškoće i tegobe. Život ima mnogo strana, vrlo različitih situacija. Neke su oštre, druge se mogu čini laganima. Svaka situacija nosi vlastitu milost. Svaka od njih je poseban poziv od Boga, nova prilika za rad i davanje božanskog svjedočanstva milosrđa. Savjetovao bih onima koji se osjećaju potlačenima u teškim situacijama da pokušaju zaboraviti vlastite probleme i da se pozabave problemima drugih. Ako to učine, imat će više mira i, prije svega, posvetit će se.

Jedan od najvećih blagoslova koji obitelj može uživati jest miran i stabilan obiteljski život. Međutim, nažalost, mnoge su obitelji podijeljene oko političkih ili društvenih pitanja. Mislite li da se ti sukobi mogu prevladati?

Imam samo jedan recept: težite živjeti zajedno u skladu i razumjeti i oprostit jedno drugome. Činjenica da netko misli drugačije od mene (osobito u pitanjima koja su otvorena osobnom mišljenju) ni na koji način ne opravdava stav osobnog neprijateljstva ni čak hladnoće ili ravnodušnosti. Moja kršćanska vjera govori mi da imam milosrđa za svakoga, uključujući i one koje nemaju milost vjerovanja u Isusa Krista. Samo pomislite, onda, koliko veća mora biti obveza milosrđa kada su ljudi povezani istom krvlju - i istom vjerom i podijeljeni samo razlikama u mišljenju. Osim toga, kako u tim pitanjima nitko ne tvrdi da posjeduje apsolutnu istinu, prijateljske veze pune ljubavi pružaju stvarnu priliku za učenje od drugih što nas mogu naučiti. Svi članovi obitelji mogu naučiti nešto od drugih ako to žele.

Nije kršćanski, niti čak ljudski, da je obitelj podijeljena u takvim pitanjima. Kada se vrijednost slobode potpuno razumije i božanski dar slobode snažno voli, pluralizam koji sloboda nosi sa sobom također se voli.

Reći ću vam što se događa u Opusu Dei, koji je jedna velika obitelj u kojoj su svi ujedinjeni istim duhovnim ciljevima. U svemu što nije pitanje vjere svaki član misli i djeluje kako želi s potpunom slobodom i osobnom odgovornošću. Pluralizam koji logično i sociološki proizlazi iz te činjenice ne stvara nikakve probleme za Djelo. Prije je to znak dobrog duha. Upravo stoga što se ne strahuje od pluralizma u Opusu Dei, nego ga se voli kao legitimnu posljedicu osobne slobode, različita mišljenja članova Opusa Dei nisu prepreka milosrđu i uzajamnom razumijevanju u ophođenju jednih s drugima. Sloboda i Milosrđe - uvijek se vraćam njima jer su zapravo bitni uvjeti. Moramo živjeti u slobodi koju je Krist osvojio za nas i s milosrđem koje nam je dao kao novu zapovijed.

Upravo ste govorili o obiteljskom jedinstvu kao velikoj vrijednosti. U svjetlu te činjenice, kako to da Opus Dei ne organizira aktivnost duhovne formacije zajedno za muževe i žene?

U tom, kao i u mnogim drugim aspektima života, kršćani mogu odabrati rješenja u skladu s vlastitim preferencijama ili mišljenjima, i nitko im ne može nametnuti isključivi sustav. Mi bismo bježali kao od kuge od tog pristupa pastoralnom radu i apostolatu za koji se općenito čini da je samo prerađeno i povećano izdanje, u religioznom životu, jednostranačkog sustava. Znam da postoje katoličke grupe koje organiziraju duhovne obnove i druge formacijske aktivnosti za bračne parove. Nemam nikakvih prigovora na to da čine ono što misle da je najbolje ni na ljude koji sudjeluju u njihovim aktivnostima ako otkriju da im one pomažu živjeti bolje svoj kršćanski poziv. Ali ne smatram da je to jedini način na koji se to može činiti i nikako nije očito da je to najbolji način.

Postoje mnogi aspekti kršćanskog života u kojima bračni parovi, zapravo cijela obitelj, može, i povremeno bi trebala zajedno sudjelovati, poput euharistijske žrtve i drugih činova bogoslužja. Međutim, smatram da su neke aktivnosti duhovne formacije učinkovitije ako ih muž i žena odvojeno pohađaju. Kao prvo, ističe fundamentalno osobni karakter pojedinčeve vlastite formacije, asketske borbe, zajedništva s Bogom. To sigurno utječe na druge, ali uloga individualne svijesti u njima je vitalna i ne može se zamijeniti. Nadalje, čini lakšim prilagodbu formacije specifičnim potrebama, okolnostima i psihologiji svake osobe. To ne znači da se u tim aktivnostima zanemaruje činjenica da su sudionici oženjeni - ništa ne bi bilo dalje od duha Opusa Dei.

Već 40 godina propovijedam i pišem o tome da se svaka osoba mora posvetiti u svom svakodnevnom životu, u konkretnim situacijama svakog dana. Oženjeni se ljudi, stoga, moraju posvećivati živeći svoje obiteljske obaveze savršeno. Jedan od ciljeva duhovnih obnova i drugih oblika formacije koje Opus Dei organizira za muškarce i žene u braku jest učiniti ih svjesnijima dostojanstva poziva na brak i pomoći im da se pripreme na to da ga, s milošću Božjom, žive bolje.

U mnogim aspektima zahtjevi koje bračna ljubav postavlja muškarcima i ženama su različiti i njihova ljubav se pokazuje na različite načine. Specifičnim načinima formacije može im se učinkovito pomoći da otkriju te detalje ljubavi u svojim svakodnevnim životima. Na taj način, odvajanje na nekoliko sati ili nekoliko dana učiniti će ih, na duže staze, više ujedinjenima i pomoći će im voljeti jedno drugo više i bolje nego prije, s ljubavlju punom poštovanja.

Ponavljam da mi ne tvrdimo da je naš način djelovanja u tome najbolji, ni da bi ga svi trebali usvojiti. Jednostavno mi se čini da daje jako dobre rezultate i da postoje čvrsti razlozi - kao i dugo iskustvo - za izvršavanje stvari na taj način, ali se ne prepirem oko suprotnih mišljenja. Nadalje, dodao bih da ako u Opusu Dei usvojimo taj postupak u određenim vrstama duhovne formacije, ipak u mnogim drugim aktivnostima sudjeluju i surađuju upravo bračni parovi. Na primjer, mislim na rad s roditeljima učenika u školama koje vodi Opus Dei, na sastancima, predavanjima itd., posebno organiziranima za roditelje studenata koji žive u domovima kojima upravlja Djelo.

Tako vidite da kada vrsta aktivnosti zahtijeva prisutnost bračnog para, onda sudjeluju i muž i žena. Ali ti sastanci i aktivnosti razlikuju se od onih koji su usmjereni prema osobnom duhovnom obrazovanju.

Još uvijek smo na temi obitelji. Sada bih se htio osvrnuti na odgoj djece i odnose između roditelja i djece. Promjene koje su utjecale na obiteljski život posljednjih godina ponekad čine međusobno razumijevanje teškim i čak dovode do kvara u komunikaciji, do onoga što se zove "generacijski jaz". Kako se to može prevladati?

Taj je problem star, iako se možda sada pojavljuje češće i akutnije zbog ubrzanih promjena koje karakteriziraju moderno društvo. Savršeno je razumljivo i prirodno da mladi i stariji ljudi gledaju stvari drugačije. To je uvijek bio slučaj. Iznenađujuća stvar bi bila kada bi adolescent mislio baš kao odrasli. Svi smo osjetili sklonost buniti se protiv starijih kada smo počeli samostalno oblikovati vlastito rasuđivanje. Ali smo s godinama uspjeli razumjeti da su naši roditelji bili u pravu u mnogim stvarima u čemu su bili vođeni svojim iskustvom i svojom ljubavlju. Zato je na roditeljima da naprave prvi korak. Oni su već prošli kroz tu fazu. Na njima je da budu puni razumijevanja, da imaju fleksibilnost i dobar humor, izbjegavajući bilo kakve sukobe jednostavno tako da budu nježni i dalekovidni. Uvijek savjetujem roditeljima da pokušaju biti prijatelji svojoj djeci. Roditeljski autoritet koji zahtijeva podizanje djece može biti savršeno usklađen s prijateljstvom, što znači postavljanje sebe na istu razinu na kojoj su i djeca. Djeca - čak i ona za koju se čini da su tvrdoglava i da ne reagiraju - uvijek žele tu bliskost, to bratstvo sa svojim roditeljima. To je pitanje povjerenja. Roditelji bi trebali podizati svoju djecu u ozračju prijateljstva, nikad ne dajući dojam da im ne vjeruju. Trebali bi im dati slobodu i učiti ih kako da je koriste s osobnom odgovornošću. Bolje je za roditelje da ponekad dopuste biti "prevareni", zato što će povjerenje koje su pokazali natjerati djecu da se osjete posramljenima što su ga zloupotrijebili - ispravit će se. S druge strane, ako nemaju slobode, ako vide da im nitko ne vjeruje, uvijek će težiti tome da prevare svoje roditelje.

To prijateljstvo, to razumijevanje kako se staviti na razinu djece, olakšava im da razgovaraju o svojim malim problemima; također omogućuje roditeljima da budu oni koji će ih postupno učiti porijeklu života, u skladu s njihovim načinom mišljenja i sposobnošću razumijevanja, blago predviđajući njihovu prirodnu znatiželju. Smatram to jako važnim. Ne postoji razlog da djeca povezuju seks s nečim grešnim ili da saznaju o nečemu što je u sebi plemenito i sveto u vulgarnom razgovoru s prijateljem. To također može biti važan korak u jačanju prijateljstva između roditelja i djece, sprječavajući odvajanje u ranim trenucima njihova moralnog života.

Roditelji bi također trebali nastojati ostati mladi u srcu kako bi lakše uspjeli suosjećajno reagirati prema plemenitim težnjama i čak prema neobičnim maštanjima svojih mladaca. Život se mijenja, i postoji mnogo novih stvari koje ne moramo voljeti. Možda, objektivno govoreći, nisu ništa bolje od drugih koje su bile prije, ali nisu loše. Jednostavno su samo drugi načini života i ništa više. Više puta sukobi mogu nastati zato što se pridaje važnost sitnim razlikama koje bi se mogle prevladati s malo zdravog razuma i dobrog humora.

Međutim, ne ovisi sve o roditeljima. Djeca također moraju odigrati svoju ulogu. Mladi ljudi su uvijek sposobni postati oduševljeni velikim pothvatima, visokim idealima, i svime što je autentično. Mora im se pomoći da razumiju jednostavne, prirodne i često podcijenjene ljepote života njihovih roditelja. Djeca bi trebala shvatiti, malo-pomalo, žrtvu koju roditelji podnose za njih, često herojsko samoodricanje koje je uloženo u podizanje obitelji. Također bi trebali naučiti da pretjerano ne dramatiziraju, da se ne smatraju neshvaćenima niti da zaborave da će uvijek biti dužni svojim roditeljima. I kako nikad neće moći vratiti ono što im duguju, trebali bi uzvratiti odnosom prema svojim roditeljima s dubokim poštovanjem i zahvalnom sinovskom ljubavlju.

Budimo iskreni - za obitelj je normalno da je ujedinjena. Može biti trvenja i razlika, ali to je posve normalno. Na određen način to čak začinjava naš svakodnevni život. Ti problemi su beznačajni, uvijek se s vremenom riješe. Ono što ostaje čvrsto jest ljubav, istinska i iskrena ljubav koja dolazi po velikodušnosti i koja donosi sa sobom brigu jednih za druge, i koja omogućuje članovima obitelji da osjete poteškoće jedni drugih i ponude taktička rješenja. Budući da je to normalna stvar, velika većina ljudi me savršeno razumije kada me čuje kako govorim (ponavljam to od 1920-ih) da je 4. Božja zapovijed "najslađe pravilo".

Možda kao reakcija na obavezni vjerski odgoj, sveden povremeno na nekoliko rutinskih i vanjskih navika, neki mladi ljudi gotovo uopće ne obraćaju pozornost na kršćansku pobožnost jer je smatraju sentimentalnom besmislicom. Koje rješenje biste predložili za taj problem?

Pitanje nosi svoj vlastiti odgovor. Značenje istinske pobožnosti trebalo bi se naučiti najprije primjerom, a onda riječju. Lažna pobožnost je pseudo-duhovna karikatura koja obično potječe od nedostatka doktrine i od nekog psihološkog nedostatka. Logični je rezultat njezina odbojnost svakome tko voli vjerodostojnost i iskrenost.

Vrlo mi je drago vidjeti kako se kršćanska pobožnost ukorjenjuje među mladim ljudima danas, kao i prije 40 godina:

- kada vide da se iskreno živi u životima drugih;

- kada razumiju da je molitva razgovor s Bogom, ne anoniman, nego osoban, kao otac s prijateljem, u prisnom razgovoru;

- kada pokušavamo da čuju duboko u svojim dušama riječi kojima ih je sam Isus Krist pozvao na prisni susret: vos autem dixi amicos - "vas sam nazvao prijateljima" (Iv, 15,15);

- kada se snažno apelira na njihovu vjeru, tako da vide da je Gospodin "isti jučer i danas i uvijeke" (Heb 13,8).

Za njih je bitno da shvate kako jednostavna i iskrena pobožnost također poziva na vježbanje ljudskih kreposti i kako se ne može svesti na nekoliko dnevnih ili tjednih pobožnih čina. Ona mora ispuniti cijeli naš život i dati smisao našem radu, odmoru, prijateljstvima i zabavi, svemu što radimo. Mi smo djeca Božja cijeli dan, iako izdvajamo posebne trenutke za razmatranje toga kako bismo se ispunili sviješću o svom božanskom sinovstvu koje je bit istinske pobožnosti.

Govorio sam kako mladi ljudi to dobro razumiju. Mogao bih dodati da će se onaj koji to pokuša živjeti uvijek osjećati mlado.  Kršćanin koji živi u zajedništvu s Isusom Kristom može uživati, čak i s 80, u riječima koje molimo u podnožju oltara: "I pristupit ću Božjem žrtveniku, Bogu, radosti svojoj" (Ps 42,4).

Smatrate li važnim, onda, naučiti djecu da prakticiraju svoju vjeru od svojih najranijih godina? Mislite li da bi neke činove pobožnosti trebalo živjeti u obitelji?

Mislim da je to upravo najbolji način za pružanje djeci istinskog kršćanskog odgoja. Pismo nam govori o onim ranokršćanskim obiteljima koje su crpile novu snagu i novi život iz svjetla Evanđelja. Sveti Pavao ih naziva "Crkvom u njihovu domu" (1 Kor 16,19).

U svim kršćanskim okolinama iskustvo pokazuje koji dobri učinci dolaze od toga prirodnog i nadnaravnog uvoda u pobožni život koji se daje u toplini doma. Djeca uče stavljati Boga prije svega u svoje osjećaje. Uče se vidjeti Boga kao svog Oca i Mariju kao svoju Majku i uče se moliti slijedeći primjer svojih roditelja. Na taj način može se lako vidjeti kako predivan apostolat roditelji imaju i kako je njihova dužnost živjeti pun kršćanski život molitve, kako bi mogli svojoj djeci prenijeti svoju ljubav prema Bogu, što je nešto više od samog podučavanja.

Kako u tome mogu uspjeti? Imaju odlična sredstva u nekoliko kratkih, dnevnih vjerskih praksi običaja koji su se oduvijek živjeli u kršćanskim obiteljima i za koje smatram da su predivni: zahvala prije jela, jutarnja i večernja molitva, sveta krunica (iako danas neki kritiziraju tu pobožnost našoj Gospi). Običaji se razlikuju od mjesta do mjesta, ali mislim da bi uvijek trebalo poticati neke činove pobožnosti koje obitelj može zajedno činiti na jednostavan i prirodan način.

To je način na koji se može osigurati da se Bog ne smatra strancem kojem idemo u crkvu jednom tjedno u nedjelju. Vidjet će Ga se i tretirati onakvim kakav On stvarno jest, ne samo u crkvi nego i kod kuće, zato što nam je Gospodin rekao: "Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima" (Mt 18,20).

Još uvijek naglas molim molitve prije spavanja koje sam kao dijete naučio s majčinih usana, i to kažem s ponosom i zahvalnošću jednog sina. One me približavaju Bogu i omogućuju mi da osjetim ljubav s kojom sam naučio poduzeti svoje prve korake kao kršćanin. I dok pružam Bogu dan koji počinje, ili zahvaljujem na danu koji se približava kraju, molim ga da uveća, na nebu, sreću onih koje posebno volim i da nas tamo zauvijek združi.

Mogu li postaviti još jedno pitanje o mladim ljudima? Mnogi njihovi problemi dopiru posredstvom našeg časopisa. Jedan od najčešćih pojavljuje se kada roditelje nastoje nametnuti svoje ideje svojoj djeci, odlučujući za njih o njihovoj budućnost. To se događa i kada je u pitanju izbor karijere ili posla, i izbor momka ili djevojke. To je još učestalije ako razmišljaju o slijeđenju Božjeg poziva, da rade u službi duša. Postoji li ikakvo opravdanje za takav stav roditelja? Ne krši li se time sloboda koju mladi ljudi trebaju ako žele postati osobno zreli?

Na kraju, jasno je da odluke koje određuju cijeli život mora donijeti svaki pojedinac osobno, sa slobodom, bez prisile ili pritiska bilo koje vrste. To ne znači da posredovanje drugih obično nije potrebno. Upravo zato što su to odlučujući koraci koji određuju cijeli život i zato što osobna sreća ovisi u velikoj mjeri o donesenim odlukama, jasno je da se moraju donijeti smireno, bez žurbe. To bi trebale biti posebno odgovorne i razborite odluke. A dio razboritosti sastoji se upravo u traženju savjeta. Bila bi drskost - koju obično skupo plaćamo - misliti da možemo sami odlučiti, bez Božje milosti i bez ljubavi i vodstva drugih ljudi, a pogotovo naših roditelja.

Roditelji mogu, i trebali bi, biti od velike pomoći djeci. Mogu otvoriti nove horizonte za njih, podijeliti svoja iskustva i natjerati ih da razmišljaju, tako da si ne dopuste da budu zavedeni prolaznim emocionalnim iskustvima. Mogu im ponuditi stvarnu ljestvicu vrijednosti. Ponekad mogu pomoći osobnim savjetom; u drugim prilikama trebali bi poticati svoju djecu da traže druge prikladne ljude poput odanog i iskrenog prijatelja, obrazovanog i svetog svećenika ili stručnjaka za profesionalno usmjeravanje.

Savjet ne oduzima slobodu. Daje elemente po kojima se prosuđuje i stoga povećava mogućnosti izbora i osigurava da se odluke ne donose na temelju iracionalnih čimbenika. Nakon saslušavanja savjeta drugih i uzimanja svega u obzir, dolazi trenutak u kojemu treba odlučiti i tada nitko nema pravo ometati slobodu mlade osobe. Roditelji moraju paziti na iskušenje da se neopravdano projiciraju na svoju djecu ili da ih oblikuju prema svojim vlastitim preferencijama. Trebali bi poštivati njihove individualne Bogom dane sklonosti i talente. Ako je njihova ljubav istinska, to je jako lako. Čak i u krajnjem slučaju, kada mlada osoba donese odluku za koju roditelji imaju dobar razlog smatrati je pogrešnom i kada misle da će voditi budućoj nesreći, odgovor ne leži u prisili, nego u razumijevanju. To se često sastoji u znanju kako podržati svoje dijete kako bi mu se pomoglo da svlada poteškoće i, ako treba, izvuče sve moguće koristi iz nesretne situacije.

Nakon što daju savjet i prijedloge, roditelji koji iskreno vole i traže dobro za svoju djece, trebali bi se taktično povući u stranu, tako da ništa ne može stajati na putu velikog dara slobode koji čovjeka osposobljava za ljubav i služenje Bogu. Trebali si se sjetiti da je Bog sam htio da bude voljen i da Mu se služi u slobodi i da On uvijek poštuje naše osobne odluke. Pismo nam kaže: "On je sam u početku stvorio čovjeka i prepustio ga slobodnoj volji njegovoj" (Sir 15,14).

Samo još nekoliko riječi vezanih posebno uz zadnji slučaj koji ste spomenuli, odluku da se pojedinac posveti služenju Crkvi i dušama. Mislim da su katolički roditelji koji ne razumiju tu vrstu poziva podbacili u svojoj zadaći izgradnje kršćanske obitelji. Vjerojatno nisu svjesni dostojanstva koje kršćanstvo daje njihovu pozivu na brak. Ali moje iskustvo u Opusu Dei je vrlo pozitivno. Često govorim članovima Djela da duguju 90% svojeg poziva svojim roditeljima jer su oni znali kako odgojiti svoju djecu i naučili su ih da budu velikodušni. Mogu vas uvjeriti da u velikom broju slučajeva, gotovo u svima, roditelji poštuju i vole odluke svoje djece. Neposredno vide Djelo kao proširenje svoje obitelji. To je jedna od mojih najvećih radosti i još jedan dokaz da se, kako bi se bilo vrlo božanski, mora također biti i vrlo ljudski.

Teorija da ljubav sve opravdava danas je aktualna i, kao rezultat, neki ljudi promatraju zaruke kao vrstu "probnog braka". Kažu da je licemjerno i nazadno ne slijediti ono što oni smatraju nužnim zahtjevima ljubavi. Što mislite o tom stavu?

Bilo koja pristojna osoba, a posebno kršćanin, smatrao bi takav stav nedostojnim čovjeka. On ponižava ljudsku ljubav brkajući je sa sebičnošću i zadovoljstvom. Nazadno? Tko je nazadan? Stvarno nazadni ljudi jesu oni koji se vraćaju u prašumu, ne poznajući nijednu drugi pobudu osim nagona. Zaruke bi trebale biti vrijeme rasta u ljubavi i boljeg međusobnog upoznavanja. Kao i u svakoj školi ljubavi, trebalo bi biti nadahnuto, ne željom da se primi nego duhom darivanja, razumijevanja, poštivanje i nježnog obzira. Prije nešto više od godinu dana, s tim na umu, darovao sam Sveučilištu u Navarri kip Djevice Marije, Majke Pravedne Ljubavi, tako da se dodiplomci koji ondje studiraju mogu učiti od Nje plemenitosti ljubavi, uključujući ljudsku ljubav.

Probni brak? Kako malo onaj koji taj izraz upotrebljava zna o ljubavi! Ljubav je puno sigurnija, stvarnija, humanija stvarnost. Ne može se tretirati kao komercijalni proizvod koji se testira te onda prihvaća ili odbija na temelju hira, udobnosti i interesa.

Nedostatak moralnih normi je tako jadan da se čak ne čini potrebnim osuditi ljude koji misle ili djeluju na taj način. Oni sami sebe osuđuju na neplodnost, tugu, pustu samoću što će ih trpjeti za samo nekoliko godina. Nikada ne prestajem moliti za njih, voljeti ih svim svojim srcem i pokušavati ih uvjeriti da je put Kristu uvijek otvoren. Mogu biti sveci, čestiti kršćani, ako se potrude. Neće im nedostajati ni potrebne Božje milosti ni Gospodinova oprosta. Samo tada će stvarno razumjeti ljubav - božansku Ljubav i također plemenitu ljudsku ljubav. I samo tada će iskusiti mir, sreću i plodnost.

Veliki društveni problem je problem neudanih žena. Mislimo posebno na one koje su imale poziv na brak, a nisu se udale. Kao posljedicu toga pitaju: "Koja je naša svrha u svijetu?" Koji biste im odgovor dali?

"Koja je naša svrha u svijetu?" Voljeti Boga svim svojim srcem i svom svojom dušom i širiti tu ljubav na sve. Čini li se to malo? Bog ne napušta nijednu dušu slijepoj sudbini. On ima plan za sve i poziva svakoga na vrlo osoban i neprenosiv poziv.

Brak je božanski put i poziv, ali nije jedini put ni jedini poziv. Božji planovi za svaku pojedinu ženu ne uključuju nužno brak. Rekle su da su imale poziv na brak, ali da nisu uspjele naći muža. U nekim slučajevima to može biti istina. I ponekad su se sebeljublje ili egoizam mogli spriječiti da Božji poziv bude ispunjen. Međutim, u većini slučajeva to može bit znak da im naš Gospodin nije stvarno dao poziv na brak. Priznajem da vole djecu, da osjećaju kako bi bile dobre majke i kako bi se svim srcem dale svojoj djeci i svome mužu. Međutim, to je normalno za svaku ženu, uključujući i one koje, zbog božanskog poziva, odustaju od mogućnosti braka kako bi radile u službi Boga i duša.

Nisu se udale. Dobro onda, neka nastave voljeti volju našeg Gospodina kako su to činile i dosad, držeći se blizu Njegova najnježnijeg srca. Isus nas nikad ne ostavlja, On je uvijek vjeran. Brine se za nas u svakom trenutku našeg života, dajući nam se sada i zauvijek.

Uz to, žena može ispuniti svoju zadaću kao žena (sa svim svojim ženskim osobinama, uključujući majčinske osjećaje) u okolinama izvan svoje obitelji. Na primjer, u drugim obiteljima, u školi, u socijalnom radu. Mogućnosti su beskrajne. Ponekad je društvo vrlo grubo, i to nepravedno, prema onima koje naziva "starim curama". Postoje neudane žene koje su izvor sreće i mira. One se brinu za to da se stvari naprave i troše se velikodušno u služenju drugima. One su majke na dublji i stvarniji način od mnogih koje su majke samo u fiziološkom smislu.

Moja prijašnja pitanja odnosila su se na zaruke. Govoreći sad o temi braka, što biste savjetovali udanim ženama da učine kako bi osigurale da njihovi brakovi nastave biti sretnima kako godine prolaze i da ne ustupe mjesto monotoniji? To se pitanje ne mora činiti vrlo važnim, ali primamo puno pisama u vezi s tom temom.

Mislim da to je zapravo važno pitanje i stoga su moguća rješenja također važna iako se mogu činiti očitima. Ako se u braku želi sačuvati njegova prvotna draž i ljepota, i muž i žena trebali bi obnavljati svoju ljubav iz dana u dan, a to se radi kroz žrtvu, s osmijesima i također dosjetljivošću. Zar je iznenađujuće da suprug koji dolazi kući umoran s posla počinje gubiti strpljenje kada njegova žena priča i priča o svemu što misli da je pošlo po krivu tijekom dana? Neugodne stvari mogu čekati bolji trenutak kada je suprug manje umoran i o tome više raspoložen slušati.

Još jedna važna stvar jest osobni izgled. I rekao bih da je svaki svećenik koji govori suprotno loš savjetnik. Kako godine prolaze, žena koja živi u svijetu mora više paziti ne samo na svoj unutarnji život nego i na svoj izgled. Njezin unutarnji život sam zahtijeva da pazi na svoj osobni izgled; naravno, to bi uvijek trebalo biti u skladu s njezinim godinama i okolnostima. Često kažem u šali da starija pročelja trebaju više restauracije. To je savjet jednog svećenika. Stara španjolska poslovica kaže: "Dobro njegovana žena drži svoga muža podalje od vrata."

Zato se ne bojim reći da su žene odgovorne za 80% nevjera svojih muževa jer ne znaju kako ih osvojiti svaki dan i kako se nježno i brižno brinuti o njima. Pažnja udane žene trebala bi biti usmjerena na muža i djecu, a pažnja oženjenog muškarca trebala bi biti usmjerena na ženu i djecu. Kako bi to uspjelo, treba puno vremena i truda, i ono što se protiv toga bori jest loše i ne bi se smjelo dopustiti.

Ne postoji izgovor za neispunjavanje te ljupke dužnosti. Rad izvan kuće nije izgovor. Čak ni nečiji pobožan život ne može biti izgovor, jer ako je neuskladiv sa svakodnevnim dužnostima, nije dobar ni drag Bogu. Prva briga udane žene mora biti njezin dom. Postoji aragonska izreka koja kaže: "Ako putem u crkvu na molitvu ženi zagori gulaš, može  biti napola anđeo, ali je i napola đavao." Ja bih rekao da je đavao u potpunosti.

Osim poteškoća koje mogu nastati između roditelja i djece, neslaganja između muža i žene su također česta i povremeno ozbiljno narušavaju obiteljski mir. Koji biste savjet u tom smislu dali bračnim parovima?

Savjetovao bih im da vole jedno drugo i da shvate da, iako će se neslaganja i poteškoće pojavljivati cijeli život, ona mogu, ako se rješavaju na prirodan način, čak doprinijeti produbljivanju njihove ljubavi.

Svatko od nas ima svoj karakter, svoj osobni ukus, svoja raspoloženja - ponekad i neraspoloženja - svoje mane. Ali svi također imamo dopadljive aspekte svoje osobnosti, i zbog tog razloga, i mnogih drugih, svakog se može voljeti. Moguće je zajedno sretno živjeti kada se svi trude ispraviti svoje vlastite mane i ne obazirati se na tuđe greške. To će reći, kada postoji ljubav koja poništava i prevladava sve što može izgledati kao razlog za hladnoću i neslaganje. S druge strane, ako muž i žena dramatiziraju svoje male različitosti i  prigovaraju jedno drugome zbog mana i pogrešaka, prekidaju mir i riskiraju da će ubiti svoju ljubav.

Parovi imaju milost bračnog stanja - milost koju primaju u sakramentu Ženidbe - koja im omogućuje da žive sve ljudske i kršćanske kreposti u svom bračnom životu: razumijevanje, dobar humor, strpljenje, opraštanje, oplemenjivanje i obzir u svojim međusobnim odnosima. Važno je ne odustati, ne prepustiti se nervozi, ponosu ili osobnim hirovima ili opsesijama. Kako bi to postigli, muževi i žene moraju rasti u unutarnjem životu i učiti od Svete Obitelji živjeti s oplemenjivanjem, iz nadnaravnih i istodobno - ljudskih razloga, kreposti kršćanskog doma. Ponavljam opet da milosti Božje neće nedostajati.

Onaj koji kaže da ovo ili ono ne može trpjeti, pretjeruje kako bi se opravdao. Trebamo od Boga tražiti snage za prevladavanje svojih hirova i provođenje samokontrole. Kada izgubimo živce, gubimo kontrolu nad situacijom. Riječi mogu postati grube i ogorčene i završimo vrijeđanjem, ranjavanjem i nanošenjem boli, iako to nismo namjeravali.

Svi bismo trebali naučiti šutjeti, čekati i reći stvari na pozitivan, optimističan način. Kad njezin muži izgubi živce, pravi je trenutak za ženu da bude posebno strpljiva dok se on ne smiri, i obrnuto. Ako postoji istinska ljubav i stvarna želja da je se produbi, rijetko će se dogoditi da se oboje predaju lošem raspoloženju u isto vrijeme.

Još jedna vrlo važna stvar jest naviknuti se na činjenicu da nikada nismo 100% u pravu. Zapravo, može se reći da u pitanjima poput ovih, koja su obično tako sporna, što smo sigurniji da smo u potpunosti u pravu, to je sumnjivije da stvarno jesmo. Slijedeći taj način razmišljanja, poslije je lakše se ispraviti i, ako je potrebno, moliti oprost, što je najbolji način završavanja svađe. Na taj se način mir i ljubav ponovno zadobivaju. Ne potičem vas da se svađate, ali je razumljivo da ćemo se povremeno svađati s onima koje najviše volimo, zato što su to ljudi s kojima smo uvijek zajedno. Nećemo se svađati s nekim u Timbuktu! Stoga male prepirke između muža i žene, ako nisu česte (i trebaju se pobrinuti da ne budu), nisu znak da nedostaje ljubavi i mogu zapravo pomoći da se ona poveća.

Naposljetku, savjetovao bih roditeljima da se nikada ne svađaju pred svojom djecom. Mogu podsjetiti jedno drugo na to određenom riječju, pogledom ili pokretom. Ako ne mogu izbjeći svađu, sve u svemu je mogu barem odgoditi za poslije, kada budu smireniji. Obiteljsko bi ozračje trebalo biti ozračje mira između muža i žene jer je mir nužni uvjet za dubok i učinkovit odgoj. Djeca bi u svojim roditeljima trebala vidjeti primjer predanja, iskrene ljubavi, uzajamne pomoći i razumijevanja. Male svakodnevne sitnice ne bi smjele sakriti od njih stvarnost ljubavi koja je sposobna prevladati sve prepreke.

Povremeno se shvaćamo preozbiljno. Svatko od nas se iznova naljuti. Ponekad zato što je potrebno, drugi put zato što nam nedostaje duha mrtvljenja. Važno je pokazati, s osmijehom koji uspostavlja obiteljsku toplinu, da te provale bijesa ne uništavaju ljubav. Jednom riječju, život muža i žene trebao bi se sastojati u njihovoj međusobnoj ljubav i ljubavi prema djeci, jer radeći to - ljube Boga.

Škola koju vodi ženski ogranak Opusa Dei nedavno je otvorena u Madridu, s ciljem stvaranja obiteljskog okružja i pružanja potpunog programa obrazovanja za kućno osoblje koje će im omogućiti da postanu kvalificirani u svojoj struci. Što mislite, kakav utjecaj u društvu mogu imati takve aktivnosti Opusa Dei?

Glavni cilj tog apostolskog rada (i postoji mnogo sličnih koje vode članovi Opusa Dei koji rade zajedno s drugim ljudima koji nisu članovi našeg udruženja) jest oplemeniti rad kućnog osoblja tako da mogu obavljati svoj posao sa znanstvenim pristupom. Kažem "sa znanstvenim pristupom" zato što bi se kućanski poslovi trebali izvršavati kao pravo zanimanje.

Ne smijemo zaboraviti da postoje ljudi koji su htjeli prikazati taj posao kao ponižavajući, ali on to nije. Bez sumnje, uvjeti pod kojima se taj posao obavljao, bili su ponižavajući i ponekad još uvije jesu, čak i danas, kad je kućno osoblje u svom poslu izloženo hiru samovoljnog poslodavca koji ne jamči njihova prava, i koji im daje niske plaće i nimalo ljubavi. Poslodavci se moraju voditi za tim da poštuju odgovarajući ugovor o radu s jasnim i preciznim jamstvima i u kojem su prava i dužnosti obiju strana jasno utvrđeni.

Osim tih pravnih jamstava osoba koja se nudi za tu službu mora biti kvalificirana za posao, što znači da mora biti stručno pripremljena. Rekao sam "službu" - iako ta riječ nije popularna ovih dana - zato što je svaki dobro obavljeni posao predivna služba društvu, i to vrijedi i za kućanski posao kao i za posao profesora ili suca. Jedini posao koji nije služba jest posao čovjeka koji radi iz vlastitog interesa.

Kućanski su poslovi nešto od primarne važnosti. Osim toga, sav rad može imati istu nadnaravnu kvalitetu. Ne postoje veliki ili prosječni zadaci. Svi su veliki ako se obavljaju s ljubavlju. Oni koji se smatraju velikima postaju mali kada se izgubi iz vida kršćanski smisao života. S druge strane, postoje očito male stvari koje mogu zapravo biti jako velike zbog svojih stvarnih posljedica.

Što se mene tiče, rad jedne od mojih kćeri u Opusu Dei, koja je zaposlena u kućanstvu, jednako je važan kao rad one koja ima titulu. U oba slučaju sve što me zanima jest da posao koji one rade bude način i prilika za osobno posvećenje i posvećenje njihova bližnjeg. Važnost ovisi o tome postaje li žena na vlastitom poslu i položaju u životu svetija, i ispunjava li s većom ljubavlju zadaću koju je od Boga primila.

Pred Bogom svi ljudi imaju isti položaj, bili oni sveučilišni profesori, pomoćnici u trgovini, tajnice, fizički radnici ili poljoprivrednici. Sve duše su jednake. Samo, ponekad, duše jednostavnih i neusiljenih ljudi su ljepše; i sigurno onih koji su prisniji s Bogom Ocem, Bogom Sinom i Bogom Duhom Svetim draže našem Gospodinu.

S ovom školom koja je otvorna u Madridu može se puno učiniti. Može biti stvarna i učinkovita pomoć društvu u važnoj zadaći; i kršćanski rad u srcu doma, donoseći sreću, mir i razumijevanje mnogim kućanstvima. Mogao bih nastaviti govoriti satima o toj temi, ali ono što sam već rekao dovoljno je da se razjasni kako ja razumijem da je posao u kući posebno važan jer posredstvom njega se može učiniti puno dobra ili štete obiteljima. Nadajmo se da će se učiniti puno dobra i da će biti puno sposobnih i čestitih ljudi čiji će apostolski žar pretvoriti tu zabludu u radosnu i plodonosnu zadaću u tolikim domovima diljem svijeta.

Razni čimbenici, među koje se mora uključiti nauk Crkvenog učiteljstva, doprinijeli su stvaranju i promicanju duboke društvene svijesti koja postoji danas. Čujemo mnogo o kreposti siromaštva kao svjedočenju kršćanstva. Kako može domaćica, čija je dužnost osigurati dobrobit svoje obitelji, živjeti tu krepost?

"Siromasima se navješćuje Evanđelje" (Mt 11,5), čitamo u Pismu, točno kao jedan od znakova koji označavaju dolazak Kraljevstva Božjeg. Oni koji ne vole i primjenjuju krepost siromaštva nemaju kršćanski duh. To vrijedi za sve. Za pustinjaka koji se povlači u pustinju, i za običnog kršćanina koji živi među svojim bližnjima, bilo da uživa dobra ovoga svijeta ili je lišen mnogih od njih.

Htio bih dublje ući u ovu temu jer, kad se danas propovijeda siromaštvo, nije uvijek razjašnjeno kako se njegova poruka može primijeniti u svakodnevnom životu. Postoje neki ljudi, dobronamjerni, bez sumnje, ali se nisu uspjeli prilagoditi vremenu, koji propovijedaju siromaštvo kao rezultat "spekuliranja iz fotelje". To siromaštvo ima određene razmetljive izvanjske znakove dok istodobno odaje goleme unutarnje - a ponekad i vanjske - nedostatke.

Sjećajući se izraza proroka Izaije - discite benefacere (Iz 1,17) - htio bih reći da moramo naučiti živjeti svaku krepost i to možda posebno vrijedi za siromaštvo. Moramo ga naučiti živjeti inače će se svesti na ideal o kojem se mnogo piše, ali ga nitko ozbiljno ne prakticira. Moramo postići da ljudi vide da je siromaštvo poziv koji naš Gospodin upućuje svakom kršćaninu, i da je stoga jasan poziv koji bi trebao oblikovati svaki ljudski život.

Siromaštvo nije stanje bijedne oskudice; i nema ništa s prljavštinom. Zato što, za početak, ono što čini kršćanina nije toliko vanjsko stanje njegova postojanja koliko stav njegova srca. I s tim dolazimo blizu vrlo važne točke o kojoj ovisi ispravno razumijevanje laičkog poziva. Jer siromaštvo nije samo odricanje. U određenoj okolnosti od kršćana se može tražiti da se odreknu svega kao svjedočanstvo siromaštva. Može se tražiti da izravno izazovu društvo sklono materijalnom blagostanju, i stoga proglase na sve četiri strane svijeta da ništa nije dobro ako se pretpostavlja Bogu. Međutim, je li to svjedočenje koje Crkva obično danas traži? Ne traži li također od nas da damo izričito svjedočanstvo ljubavi za svijet i solidarnost s našim bližnjima?

Ponekad kad ljudi razmatraju kršćansko siromaštvo, uzimaju kao svoju glavnu referentnu točku redovnika čiji je posao davati, uvijek i svugdje, službeno i javno svjedočenje siromaštva. Takva razmatranja riskiraju neprepoznavanje posebnih osobina laičkog svjedočenja, življenog iznutra, u uobičajenim okolnostima svakidašnjice.

Obični kršćanin mora izmiriti dva aspekta u svom životu koji se na prvi pogled mogu činiti proturječnima. S jedne strane, postoji istinsko siromaštvo, koje je očito, opipljivo i sastoji se od jasnih stvari. To siromaštvo trebalo bi biti izraz vjere u Boga i znak da srce nije zadovoljno sa stvorenim i da teži prema Stvoritelju; da želi biti ispunjeno ljubavlju Božjom kako bi bilo u stanju dati svima tu istu ljubav. S druge strane, obični kršćanin jest i želi biti još jedan među svojim bližnjima, dijeleći njihov način života, njihove radosti i sreću; radeći s njima, ljubeći svijet i sve dobro što postoji u njemu; koristeći se svim stvorenim da riješi probleme ljudskog života i da uspostavi duhovno i materijalno okruženje koje će gajiti osobni i društveni razvoj.

Postizanje sinteze između ta dva aspekta u velikoj je mjeri osobna stvar. Ono zahtijeva unutarnji život, koji će nam pomoći procijeniti u svakoj situaciji što Bog želi od nas. Zbog toga ne želim davati fiksna pravila, iako ću dati neke opće naznake s posebnim pozivanjem na majke obitelji.

Siromaštvo se sastoji u velikoj mjeri od žrtve. To znači znati kako činiti bez suvišnoga. A otkrivamo što je suvišno ne toliko po teorijskim pravilima koliko po unutarnjem glasu koji nam govori da nas vodi sebičnost ili neprilična ljubav prema udobnosti. S druge strane, udobnost ima pozitivnu stranu koja nije raskoš ni traženje užitka, nego se sastoji od činjenja života ugodnim za vlastitu obitelj i druge, tako da svi mogu bolje služiti Bogu.

Siromaštvo leži u istinskoj nenavezanosti na zemaljske stvari i u radosnom prihvaćanju nestašice i neudobnosti kad se pojave. Osim toga, to znači imati ispunjen cijeli dan s fleksibilnim rasporedom u kojem bi, uz dnevne norme pobožnosti, važno mjesto trebalo dati odmoru, koji svi trebamo, obiteljskim okupljanjima, čitanju i vremenu određenom za umjetnički ili književni hobi ili bilo koju drugu korisnu razonodu. Živimo siromaštvo ispunjavajući korisno sate u danu, radeći sve najbolje što možemo, i živeći male detalje reda, točnosti i dobrog humora. Jednom riječju, to znači naći prilike za služenje drugima i naći vremena za sebe bez zaboravljanja da svi muškarci, sve žene - ne samo oni koji su siromašni u materijalnom smislu - imaju obavezu raditi. Bogatstvo i obilje ekonomskih sredstava samo povećavaju obavezu pojedinca da se osjeća odgovornim za cijelo društvo.

Ljubav je ta koja daje smisao žrtvi. Svaka majka dobro zna što znači žrtvovati sebe za svoju djecu; to nije stvar posvećivanja nekoliko sati svog vremena, nego provođenja cijelog svog života za njihovu dobrobit. Moramo živjeti misleći na druge i koristeći se stvarima na takav način da bude nešto što možemo ponuditi drugima. Sve su to dimenzije siromaštva koje jamče učinkovitu nenavezanost.

Nije dovoljno da majka živi na takav način. Ona bi trebala i djecu naučiti da tako rade. Ona to može učiniti odgajajući ih u vjeri, optimističnoj nadi i milosrđu, učeći ih da ne budu sebični i da troše nešto svoga vremena velikodušno u služenju drugim manjem sretnim ljudima, radeći poslove prikladne za njihovu dob, u kojima na praktičan način mogu pokazati ljudsku i nadnaravnu brigu za svoje bližnje.

Da zbrojimo: svaka osoba mora ići kroz svoj život ispunjavajući svoj poziv. Prema mom načinu razmišljanja, najbolji primjeri siromaštva su one majke i očevi velikih i siromašnih obitelji koji žive svoje živote za svoju djecu i koji svojim trudom i postojanošću - često bez prigovaranja zbog svojih potreba - podižu svoju obitelj, stvarajući radostan dom u kojem svi uče kako voljeti, služiti i raditi.

U ovom ste razgovoru komentirali važne aspekte ljudskog života, posebno one koji se odnose na žene i vrijednost koja im je dana u duhu Opusa Dei. U zaključku, možete li nam dati svoje mišljenje o tome kako se najbolje može unaprijediti uloga žena u životu Crkve?

Moram priznati da me to pitanje izaziva da idem protiv svoje uobičajene prakse i da umjesto toga dam polemičan odgovor, zato što se pojam "Crkva" često upotrebljava u kleričkom smislu ima značenje "vlastito kleru ili crkvenoj hijerarhiji". I stoga mnogi ljudi razumiju sudjelovanje u životu Crkve jednostavno, ili barem načelno, kao pomaganje u župi, suradnju u udrugama koje imaju mandat od hijerarhije, sudjelovanje u liturgiji itd.

Takvi ljudi zaboravljaju u praksi, iako to mogu tvrditi u teoriji, da se Crkva sastoji od cijelog Božjeg naroda. Svi kršćani čine Crkvu. Stoga je Crkva prisutna gdje god postoji kršćanin koji teži živjeti u Kristovo ime.

Govoreći to, ne nastojim umanjiti važnost uloge žena u životu Crkve. Naprotiv, smatram je neophodnom. Proveo sam svoj život braneći puninu kršćanskog laičkog poziva, običnih muškaraca i žena koji žive u svijetu, i pokušao sam postići puno teološko i pravno priznanje njihove zadaće u Crkvi i u svijetu. Samo želim ukazati na to da neki ljudi zagovaraju neopravdano ograničenje te suradnje. Moram inzistirati na tome da obični kršćani mogu provesti svoju posebnu zadaću - uključujući svoju zadaću u Crkvi - samo ako se odupiru klerikalizaciji i nastave biti sekularni i obični, tj. ljudi koji žive u svijetu i sudjeluju u poslovima i interesima svijeta.

Zadatak milijuna kršćanskih muškaraca i žena koji nastanjuju zemlju jest unijeti Krista u sve ljudske djelatnosti i objaviti preko svojih života činjenicu da Bog voli i želi spasiti sve. Najbolji i najvažniji način na koji mogu sudjelovati u životu Crkve, i doista način koji svi ostali pretpostavljaju, jest da budu istinski kršćani točno ondje gdje jesu, na mjestu na koje ih je pozvalo njihovo zvanje.

Vrlo je dirljivo misliti o toliko mnogo kršćanskih muškaraca i žena koji, možda bez neke posebne odluke, žive jednostavne, obične živote i pokušavaju ih učiniti utjelovljenjem Božje volje. Postoji goruća potreba u Crkvi učiniti te ljude svjesnima uzvišene vrijednosti njihova života, otkriti im da ono što rade, iako se čini nevažnim, ima vječnu vrijednost, pozvati ih, naučiti ih da pažljivije osluškuju glas Boga koji im govori preko svakodnevnih događaja i situacija. Bog potiče Crkvu da ispuni taj zadatak, zadatak da učini cijeli svijet kršćanskim iznutra, pokazujući da je Krist otkupio cijelo čovječanstvo.

Žene će sudjelovati u tom zadatku na načine koji su vlastiti njima, i kod kuće i u drugim zanimanjima koja izvršavaju, razvijajući svoj posebne odlike do kraja.

Glavno je da poput Marije, koja je bila žena, djevica i majka, žive očiju uprtih u Boga, ponavljajući njezine riječi: Fiat mihi secundum verbum tuum - "Neka mi bude po Tvojoj riječi" (Lk 1,38). O tim riječima ovisi vjerodostojnost pojedinčeva osobnog poziva - koji je uvijek jedinstven i neprenosiv u svakom pojedinom slučaju - što će nas sve učiniti sudionicima u djelu spasenja koje Bog ostvaruje u nama i u cijelom svijetu.