Osjećam se poput siromašne ptičice koja, navikla letjeti tek od stabla do stabla ili, najviše, do balkona trećeg kata... jednom samo odvaži se poletjeti do krova jedne kućice, koja i ne bijaše baš neboder...

Kad, eto, jedan orao zgrabi našeg junaka - zamijenio ga je s ptićem iz svoje vrste - i, među njegovim snažnim pandžama, uspinje se ptičica, penje vrlo visolo, preko planina zemaljskih i snježnih vrhunaca, povrh oblaka bijelih i plavih i ružičastih, još u visinu, sve dok ne ugleda licem u sunce...I tada orao, oslobodivši je, reče ptičici: - Naprijed, leti!

- Gospodine, da se više nikad ne vratim prizemnom letu! Da zasvagda budem osvijetljen zrakama božanskog Svjetla - Kristom - u Euharistiji; da se moj let ne prekine, sve dok ne pronađem odmor u tvom Srcu!