BORBA

Biti Božji izabranik znači – i zahtijeva !- osobnu svetost.

Ako odgovoriš na poziv koji ti je Gospodin uputio, tvoj će život – tvoj jadni život! – ostaviti u povijesti čovječanstva jedan duboki i široki, svijetao i plodan, vječni i božanski trag.

Moraš bez prestanka osjećati obvezu da budeš svet. Svet! - to ne znači biti čudak: znači voditi nutarnju borbu i junački, sve do kraja, izvršavati svoje dužnosti.

Svetost se ne sastoji u velikim zadaćama. – Sastoji se u borbi kako se tvoj

vrhunaravni život ne bi ugasio, u izgaranju do zadnjeg daha, služeći Bogu među zadnjima…, ili među prvima: tamo gdje te Bog bude zvao.

Gospodin se nije ograničio time da nam kaže da nas ljubi: pokazao nam je to svojim djelima, čitavim svojim životom. – A ti?

Ako ljubiš Gospodina, “nužno” moraš ćutiti blagoslovljeno breme duša, kako bi ih priveo Bogu.

Za onoga koji želi živjeti od Ljubavi, pisano velikim slovom, osrednjost nije dovoljna, ona je škrtost, kukavna računica.

Ovo je naputak za tvoj kršćanski put: molitva, pokora, rad bez odmora, sjedinjeni s ljubežljivim vršenjem dužnosti.

Bože moj, nauči me ljubiti! – Bože moj, nauči me moliti!

Moramo iskati u Boga vjeru, nadu, ljubav, ponizno, ustrajnom molitvom, ispravnim vladanjem, i čistoćom ponašanja.

Rekao si kako ne znaš čime bi mi uzvratio za sveti zanos koji ti bijaše preplavio dušu.

- Požurio si me da ti odgovorim: nisam ja zaslužan za te vibracije: od Duha su Svetoga.

- Ljubi Ga, posjećuj Ga.- Tako ćeš Ga sve više i sve bolje uzljubiti, i zahvaljivat ćeš Mu što se nastanio u tvojoj duši da bi ti imao nutarnji život.

Bori se kako bi učinio da Sveta Oltarska Žrtva postane središte i izvor tvog

nutarnjeg života, te tako preobrazi čitav tvoj dan u čin bogoštovlja – produženje Mise koju si slušao, i priprema za narednu - prelijevajući se u strelovite molitvice, posjetu Presvetome, u posvećenju tvog profesionalnog rada i obiteljskog života…

Nastoj zahvaljivati Isusu u Euharistiji, hvaleći Gospu pjesmama, čistu Djevicu, bez

ljage, onu koja je svijetu donijela Gospodina.

- I smjelošću djeteta, usudi se reći Isusu: moja slatka Ljubavi, blagoslovljena Majka koja te na svijet donijela!

Budi siguran da ćeš mu ugoditi i On će ti još veću ljubav izliti u dušu.

Sveti Luka Evanđelist priča o Isusu kako je molio…kakva je samo morala biti

Isusova molitva!

Smireno razmatraj ovaj događaj: učenici dolaze k Isusu i, dok razgovaraju, Gospodin ih poučava – dajući im primjer – kako trebaju moliti, i čini veliko čudo božanskog milosrđa: mi smo sinovi Božji i možemo se Njemu obratiti kao sin koji razgovara sa svojim Ocem.

Kada započinješ jedan novi dan u kojem ti je raditi s Kristom, i u kojem ti se brinuti za mnoge duše koje ga traže, uvjeri se da nema drugog puta osim: obratiti se Gospodinu. Samo u molitvi, i s molitvom, učimo služiti drugima.

Molitva – zapamti – nije voditi lijepe razgovore, izricati uzvišene ili utješne riječi…

Molitva je ponekad pogled na neki Gospodinov lik, ili njegove Majke; drugi put zaziv riječima; drugi opet, prinos dobrih djela, plodova vjernosti…

Poput vojnika koji bdije na straži, tako i mi moramo iščekivati na vratima Boga, našega Gospodina: to je molitva. Ili kao što se psić sklupča do nogu svog gospodara.

- I ne ustručavaj se reći mu: Gospodine, ovdje sam kao vjeran pas; ili, još bolje, kao magarčić koji ne udara onog koji ga ljubi.

Svi mi moramo biti “ipse Christus” – sam Krist. Sveti Pavao nam to, u ime Božje,

nalaže: “Induimini Dominum Iesum Christum” – zaogrnite se Isusom Kristom.

Svaki od nas – ti!- mora voditi računa o tome kako nosi odjeću o kojoj govori Apostol; svi mi, ponaosob, moramo neprestano razgovarati s Gospodinom.

Tvoja se molitva ne može ograničiti na same riječi: mora imati stvaran sadržaj i

praktične posljedice.

Molitva je način na koji se suočavamo sa svim nevoljama koje nas progone.

Dat ću ti jedan savjet, i neću se umoriti ponavljati ga dušama: ljubi do bezumlja Majku Božju, koja je Majka naša.

Junaštvo, svetost, odvažnost, zahtijevaju stalnu pripravnost duha. Drugima ćeš uvijek

davati samo ono što i sam imaš: a da bi Bogu dao, moraš ga posjećivati, živjeti njegov Život, služiti mu.

Neću ti prestati ponavljati, kako bi ti se dobro urezalo u srce: pobožan život, pobožan

život, pobožan život! Uistinu, ako je oskudna tvoja milosrdna ljubav, to je zbog slabog nutarnjeg života: ne zbog zle naravi.

Ako si dobro dijete Božje onda, kao što malenom djetetu treba prisutnost roditelja,

kada ustaje ili kada liježe, i tebi će prva i zadnja misao svakog dana biti upućena Njemu.

Moraš biti postojan i zahtijevan u svojim pravilima pobožnosti, i onda kad si umoran

ili kada ti se doimaju suhoparne. Budi ustrajan! Ovi su časovi poput onih visokih crvenih stupova uzduž planinskih cesta koji, kada nadođe snijeg, služe kao uporište i ukazuju – uvijek! – na siguran put.

Smogni snage odgovoriti, u svakom trenutku, na ono što Bog od tebe traži: imaj volje

ljubiti ga svojim djelima. – Malenim djelima, ali niti jednog ne propuštaj.

Nutarnji život čvrsne kroz svakodnevne vježbe pobožnosti koje moraš izvršiti –

štoviše: koje moraš živjeti! – s ljubavlju, jer je naš put djece Božje put Ljubavi.

Traži Boga u dnu svog čistog, poštenog srca; u dnu svoje duše onda kada si mu vjeran, i nemoj nikada ovu prisnost izgubiti!

- I ako ponekad ne znaš kako bi Mu se obratio, što bi Mu rekao, ili se ne usuđuješ potražiti Krista u sebi, obrati se Mariji, “tota pulchra” – sva čista, predivna – da bi joj povjerio: Marijo, Majko naša, Gospodin je htio da ti budeš ona koja će se svojim rukama brinuti o Bogu: pouči me – pouči svih nas – postupati prema tvom Sinu!

Usadite u dušu junaštvo savršenog izvršenja svakodnevnih, malih stvari: kao da

o svakom tom malom djelu ovisi spas svijeta.

Svojim ćeš pobožnim životom naučiti vršiti kreposti svojstvene tvom stanju djeteta

Božjeg, kršćanina.

- I zajedno s ovim krepostima, zadobit ćeš svu onu skalu duhovnih vrednota koje su naizgled malene, ali su ogromne; drago kamenje koje blješti uzduž puta kako bi se pokupilo i donijelo do nogu Prijestolja Božjeg, na službu ljudima: jednostavnost, razdraganost, odanost, mir, sitna odricanja, nezapažena služenja, vjerna izvršenja dužnosti, ljubaznost…

Ne stvaraj si drugih obveza osim…slave Božje, njegove Ljubavi, njegovog

Apostolata.

Gospodin ti je jasno pokazao tvoj kršćanski put usred svijeta. Ipak, tvrdiš mi kako si

često, sa zavišću, - rekao si mi da se ustvari radilo o lagodnosti – razmišljao o tome kako bi bio sretan da si nepoznat, da radiš, zanemaren od svih, u zabačenom kutiću…Bog i ti!

- A sada, osim namisli da budeš misionar u Japanu, dolazi ti na pamet misao o ovom skrivenom i patničkom životu…No kad bi, oslobodivši se ostalih svetih prirodnih dužnosti, pokušao se “skriti”, a da to nije tvoj poziv, u kakvu religioznu ustanovu, ne bi bio sretan. – Ne bi imao mira; jer bi vršio svoju, a ne Božju volju.

- Tvoj bi “poziv”, dakle, poprimio jedan drugi naziv: bijeg, plod ne božanskog nadahnuća, nego čistog ljudskog straha zbog nadolazeće borbe. A to…nikako!

Protiv svijetlog života, protiv svete čistoće, uzdiže se jedna velika teškoća kojoj smo svi izloženi: opasnost dokolice, u duhovnom ili u profesionalnom životu: opasnost – i za one koji su od Boga pozvani u brak – da se bude usidjelac, sebičnjak, osoba bez ljubavi.

Bori se do kraja protiv ove opasnosti, bez ikakvog popuštanja.

Da bi pobijedio sjetilnost – jer nam je do kraja nositi teret ovog magarčića, naše tijelo, – moraš velikodušno, svakog dana, prihvaćati mala mrtvljenja – i, ponekad, ona velika -; i moraš se čuvati u blizini Božjoj, koji te nikada ne prestaje promatrati.

Tvoja se čistoća ne može ograničiti na izbjegavanja pada, prilika…;ne može nipošto biti tek jedna hladna i matematička negacija.

- Jesi li shvatio da je čistoća jedna krepost i da, kao takva, mora rasti i usavršavati se?

- Nije, dakle, dovoljno da si uzdržljiv – prema svom staležu - već junačkom krepošću posvema neporočan.

“Bonus odor Christi” – ugodan miomiris Kristov, je također i onaj koji proizlazi od našeg čistogživota, od naše nevinosti – svatko prema svom staležu, ponavljam - od one svete čistoće, koja je radosno potvrđivanje: nešto što je istovremeno snažno i nježno, tankoćutno, i što izbjegava nedolične riječi, jer se ne mogu svidjeti Bogu.

Navikni se unaprijed zahvaljivati Anđelima Čuvarima…, kako bi ih još više obvezao.

Trebalo bi da se svakog kršćanina mogne nazivati kao u prvim vremenima: “nosilac Božji”.

- Tako djeluj kako bi ti se “uistinu” mogao pridodati ovaj zadivljujući svojstveni pridjev.

Zamisli što bi se dogodilo kad mi kršćani ne bismo htjeli živjeti kao takvi…, i popravi svoje ponašanje!

Promatraj Gospodina iza svakog događaja, svake okolnosti, i tako ćeš znati iz svake zgode izvući više Božje ljubavi, i više želje da mu odgovoriš, jer on nas uvijek očekuje, i uvijek nam pruža mogućnost kako bismo bez prekida vršili odluku koju smo donijeli: “serviam”, služit ću ti!

Svakog dana obnavljaj djelotvornu želju za samoponištenjem, za negiranjem sebe sama, da zaboraviš na sebe, da hodiš “in novitate sensus”, u novosti života, zamijenjujući ovu našu bijedu sa svom skrivenom i vječnom veličinom Božjom.

Gospodine, udijeli mi da budem toliko tvoj tako da u moje srce ne uđu ni najsvetiji osjećaji, ako nisu prošli kroz tvoje ranjeno Srce.

Nastoj biti obazriv, osoba lijepog ponašanja. Ne budi grub!

- Uvijek nježan, ali ne neprirodan.

Ljubavlju se sve postiže. Bez ljubavi ništa se ne može učiniti.

Ljubav je dakle tajna tvog života…Ljubi! S radošću trpi. Ojačaj svoju dušu. Učini odlučnom svoju volju. Priveži svoje darivanje uz ono što Bog hoće, i tako bit ćeš učinkovit.

Budi jednostavan i pobožan poput djeteta, ali snažan i jak kao vojskovođa.

Mir koji sa sobom nosi radost, ne može dati svijet.

- Ljudi stalno stvaraju mir, a neprestano su upleteni u ratove, jer su zaboravili na savjet da se bore iznutra, da se uteku pomoći Božjoj, kako bi On pobijedio, te tako postignu mir u vlastitom ja, u vlastitoj obitelji, u društvu i u svijetu.

- Kad bismo se ovako ponašali, radost bi bila tvoja i moja, jer je baština onih koji pobjeđuju; a milošću Božjom – koji ne gubi bitke – zvat ćemo se pobjednicima, ako budemo ponizni.

Tvoj život, tvoj rad, ne smiju biti negativno djelo, ne smiju biti nešto “protiv nečega”. Jest, mora biti, potvrđivanje, optimizam, mladost, veselje i mir.

U životu naroda dvije su točke od najveće važnosti: zakoni o braku i zakoni o obrazovanju; djeca Božja tu moraju biti odlučna, voditi dobru i čestitu borbu, zbog ljubavi prema svim stvorenjima.

Radost je jedno kršćansko dobro, koje posjedujemo sve dok se borimo, jer je posljedica mira. Mir je plod pobjede u ratu, a život čovjeka na zemlji – čitamo u Svetom Pismu – je borba.

Naš božanski boj je jedno čudesno sijanje mira.

Tko odustane od borbe Crkvi nanosi štetu, i vlastitom vrhunaravnom podvigu, vlastitoj braći, svim dušama.

- Preispitaj se: ne bi li mogao unijeti više vibracije ljubavi prema Bogu u svojoj duhovnoj borbi? - Molim se za tebe…i za sve. Ti učini isto.

Isuse, ako ima u meni nečega što te žalosti, reci mi, da to iskorijenimo.

Postoji jedan neprijatelj unutarnjeg života, malen, smješan, ali vrlo djelotvoran, nažalost: nemar u ispitivanju savjesti.

U kršćanskoj askezi, ispit savjesti je potreba same ljubavi, tankoćutnosti.

Ako se štogod ne podudara s duhom Božjim, odmah to ostavi!

Misli na Apostole: bili su bezvrijedni, ali u Gospodinovo ime čudesa su činili. Samo je Juda, a možda je i on činio čudesa, izgubio put jer se dragovoljno udaljio od Krista, a nije, svom silinom i hrabrošću, srezao ono što se nije slagalo s duhom Božjim.

Bože moj, kad li ću se obratiti?

Ne čekaj starost da bi bio svet: bila bi to velika pogreška!

- Već sada započmi, ozbiljno, drage volje, radosno, kroz svoje dužnosti, svoj rad, svoj svakodnevni život…

- Ne čekaj starost da bi bio svet, jer, ne samo da bi to bila velika pogreška već, naglašavam –, ne znaš ni hoćeš li je dočekati.

Moli Gospodina da ti udijeli svu potrebnu osjetljivost kako bi shvatio zloćudnost lakog grijeha; kako bi ga procijenio kao iskonskog i temeljnog neprijatelja svoje duše; i da bi ga, uz milost Božju, izbjegao.

Vedro, i bez sitničavosti, moraš razmisliti o svom životu, i moliti oproštenje, i donijeti čvrstu odluku, određenu i posve odlučnu, da ćeš se u ovom ili onom popraviti: u ovoj pojedinosti koja te košta, i u onom što obično ne izvršavaš kako treba, a to znaš.

Ispuni svoje biće lijepim željama, a to je sveta stvar, i Bog je hvali. Ali, nemoj se time zadovoljiti! Moraš biti duša – muškarac, žena – određene zbilje. Da bi ostvario ove dobre želje, moraš oblikovati jasne, vrlo određene, odluke.

- I zatim, sinko moj, predaj se borbi, kako bi ih ostvario, s pomoću Božjom!

Što mi je učiniti da se moja ljubav prema Gospodinu nastavi, da poraste? - gorljivo me pitaš.

- Sinko, napuštajući malo po malo starog čovjeka, predajući rado i ono, što je u sebi dobro, ali te priječi u odvajanju od tvog ja…i govoreći Gospodinu djelima i bez prestanka: “Evo me, ovdje sam, za sve ono što želiš”.

Svet! Dijete Božje morat će pretjerati u krepostima, ako se o pretjeranosti uopće može govoriti…, jer drugi će se u njemu ogledavati kao u zrcalu, i samo ako ono bude jako visoko, oni će moći zadržati sredinu.

Nemoj se stidjeti otkrića kako u srcu imaš “fomes peccati” – sklonost zlu, koja će te pratiti do kraja života, jer nitko nije ovog tereta oslobođen.

Nemoj se sramiti, jer nam je svemogući i milosrdni Gospodin dao sva prikladna sredstva kako bismo nadišli ovu sklonost: Sakramente, pobožan život, posvećen rad.

- Uloži ih sa svom ustrajnošću, spreman započinjati i nanovo započinjati, ne obeshrabruj se.

Gospodine, oslobodi me mene samog!

Apostol bez stalne i sustavne molitve, nužno pada u mlakost…i prestaje biti apostolom.

Gospodine, daj da od sada budem netko drugi: da ne budem “ja”, već “onaj” kojega Ti želiš.

- Da ne odbijem ništa od onog što od mene tražiš. Da znam moliti. Da znam trpjeti. Da me ništa drugo ne zaokupi osim tvoje slave. Da bez prestanka osjećam tvoju blizinu.

- Da ljubim Oca. Da želim Tebe, moj Isuse, kroz trajnu Pričest. Da me zapali Duh Sveti.

“Meus es tu” – ti si moj, Gospodin ti je obznanio.

- Da Bog sâm, koji je sva ljepota i mudrost, sva veličina i sva dobrota, ti kaže da si njegov!…i da mu ti ne znaš uzvratiti!

Ne možeš se iznenaditi ako u svom životu osjetiš teret o kojem je govorio sveti Pavao: “Osjećam u svojim udovima jedan drugi zakon koji pokreće rat protiv zakona mojega uma”.

- Sjeti se, dakle, da si Kristov, i obrati se Majci Božjoj, koja je Majka tvoja: neće te napustiti.

Prihvati savjete koji ti se daju preko duhovnog vodstva kao da dolaze od samog Krista.

Tražio si savjet kako da pobijediš u svojim svakodnevnim bitkama, i odgovorio sam ti: u otvaranju svoje duše, najprije ispričaj ono što ne bi htio da se sazna. Tako će đavao uvijek biti pobijeđen.

- Otvori svoju dušu jasno i jednostavno, prostri je, kako bi ušlo – do najzadnjeg kutića - sunce Ljubavi Božje.

Ako se nijemi demon – o kojem govori Evanđelje – uvuče u dušu, sve upropaštava. Naprotiv, ako ga se odmah istjera, sve završi na dobro, sretno idemo naprijed, sve je u redu.

- Čvrsta odluka: “divlja iskrenost” u duhovnom vodstvu, ujedinjena s finim odgojem…i da je ta iskrenost neposredna.

Zavoli i potraži pomoć onoga koji vodi tvoju dušu. U duhovnom vodstvu razgoli potpuno svoje srce – trulo, ako je trulo!- iskreno, sa željom da ozdraviš; ako ne, ova trulež neće nikada nestati.

Ako se obraćaš osobi koja može samo površinski očistiti ranu... kukavica si, jer u biti želiš sakriti istinu, na svoju štetu.

Ne boj se nikada reći istinu, a ne zaboravi da je ponekad bolje šutjeti, iz ljubavi prema bližnjemu. Međutim, nemoj nikada šutjeti zbog nehaja, zbog lagodnosti ili kukavičluka.

Svijet živi od laži; a dvadeset je stoljeća otkad Istina živi među ljudima.

- Treba reći istinu, a mi, djeca Božja, moramo preuzeti ovu zadaću. Kad se ljudi naviknu naviještati je i slušati, bit će više razumijevanja na ovoj našoj zemlji.

Bila bi kriva ljubav, đavolska, lažljiva ljubav, pokleknuti u pitanjima vjere. “Fortes in fide” – jaki u vjeri, postojani, kako to traži Sveti Petar.

- Nije tu riječ o fanatizmu, nego jednostavno o življenju vjere: a to ne znači manjak ljubavi prema bilo kome. Popustimo u svemu što je uzgredno, ali u vjeri ne smijemo uzmaknuti: ne smijemo dati ulja s naših uljanica, jer će poslije doći Zaručnik i naći će ih ugašene.

Poniznost i poslušnost neophodni su uvjeti za sticanje dobrog nauka.

Prihvati Papinu riječ, prioni vjerom, jednostavnom, unutarnjom i djelotvornom: budi uza nj!

Ljubi ga, poštuj ga, moli, mrtvi se – svakim danom sve većim žarom – za Rimskog Prvosvećenika, kamen temeljac Crkve, koji među svim ljudima produžava, stoljećima i sve do svršetka vremena, zadatak posvećenja i upravljanja koje je Isus povjerio Petru.

Tvoja najveća ljubav, tvoje veliko iskazivanje počasti, tvoje najdublje poštovanje, tvoja najpodložnija poslušnost, najveća naklonost, trebaju biti također za Namjesnika Kristova na zemlji, za Papu.

Mi katolici moramo znati da, nakon Boga i naše Majke, Presvete Djevice, po hijerarhiji ljubavi i autoriteta dolazi Sveti Otac.

Neka te svakodnevno razmišljanje o teškom teretu koje pritišće Papu i biskupe, potakne da ih poštuješ, da ih ljubiš istinskom naklonošću, da ih pomažeš svojom molitvom.

Oživi, učini još nadnaravnijom svoju ljubav prema Djevici.

- Ne obraćaj se Mariji samo kad ti nešto treba. Pođi i da bi joj nešto dao, da bi joj izrazio svoje osjećaje, da bi joj prikazao ljubav prema njenom božanskom Sinu; da bi joj pokazao tu toplu ljubav služeći drugima, koji su isto tako njezina djeca.

Isus je uzor: nasljedujmo ga!

- Nasljeduj ga, služeći Svetoj Crkvi i svim dušama.

U razmatranju slike Utjelovljenja, ojačaj u svojoj duši odluku za “praktičnom poniznošću”. Pogledaj, i On se ponizio, uzevši na sebe našu jadnu narav.

- Stoga, svakog dana, moraš bez odlaganja djelovati, milošću Božjom, prihvaćajući – ljubeći – poniženja koja ti Gospodin nudi.

Prirodno živi svoj kršćanski život! Nalažem: neka se u tvom vladanju prepoznaje Krist, kao što jedno normalno zrcalo daje sliku, ne iskrivljujući je, niti praveći karikature. – Ako si normalan, poput nekog sličnog zrcala, odražavat ćeš život Kristov, i pokazivat ćeš ga drugima.

Ako si isprazan, ako se zanimaš jedino za svoju ugodu, ako samog sebe smještaš u središte postojanja drugih i čitavog svijeta, nemaš se prava nazivati kršćaninom, niti se smatrati Kristovim učenikom: budući je On označio granicu zahtijevnosti u predanju svakome “et animam suam”, same duše, čitavog života.

Učini da “poniznost uma” bude, za tebe, očevidno načelo.

Razmisli dobro i…nije li istina da se ne može razumijeti kako se može biti “ohola uma”? Dobro je to objašnjavao jedan sveti crkveni naučitelj: “Gnusan je nered to što čovjek, videći Boga koji se učini djetetom, htjede, baš on, zahtijevati da izgleda velik na zemlji”.

Svaki put kad se nađeš u nečijoj blizini –tkogod on bio – potrudi se, bez da činiš čudne stvari, zaraziti ga radošću što si dijete Božje i što živiš kao dijete Božje.

Veliko je i lijepo poslanje služenja povjereno nam od Božanskog Učitelja. – Prema tome, ovaj se dobar duh – veliko gospodstvo! – savršeno slaže s ljubavlju prema slobodi koja mora prožimati rad kršćana.

Prema nikom se ne možeš odnositi bez milosrđa: i, ako ti se učini da netko nije dostojan milosrđa, moraš znati da ni ti sam ne zaslužuješ ništa.

- Ne zaslužuješ to što si stvoren, ni što si kršćanin, ni što si dijete Božje, niti to što pripadaš svojoj obitelji…

Ne zanemaruj vježbu bratske opomene, jasnog očitovanja vrhunaravne kreposti ljubavi. Ima svoju cijenu: lagodnije je ne miješati se; lagodnije, ali nije vrhunaravno.

- O ovim ćeš propustima polagati račune Bogu.

Bratska opomena, kad je moraš izvršiti, mora biti puna obzira – ljubavi! – oblikom i sadržajem, jer si u tom trenutku oruđe Božje.

Ako znaš voljeti druge i razlijevaš tu ljubav – ljubav Kristovu, nježnu, obazrivu – svima oko sebe, oslanjat ćete se jedni ne druge: i tko bude padao, osjetit će podršku – i poticaj – od ove bratske snage, kako bi bio vjeran Bogu.

Raspali svoj duh mrtvljenja u sitnicama ljubavi, sa željom da svi uzljube put svetosti posred svijeta: jedan osmjeh može biti, ponekad, najbolje očitovanje duha pokore.

Znaj, svakog dana i velikodušno, prihvatiti poneko uznemiravanje, radosno i skromno, da bi služio i učinio drugima život ugodnijim.

- Ovakav način djelovanja pravi je znak ljubavi Kristove.

Tako se moraš vladati da tamo gdje jesi bude “dobrog raspoloženja” – radosti – što je plod nutarnjeg života.

Vodi mi računa o jednom uistinu zanimljivom mrtvljenju: da se tvoji razgovori ne vrte oko tebe samog.

Dobar primjer za obavljanje ispita savjesti:

- Jesam li ovog dana prihvatio kao ispaštanje protivnosti koje su mi došle iz Božje ruke?; one izazvane, po svojoj naravi, od mojih kolega?; od moje ništavosti?

- Jesam li znao predati Gospodinu, kao znak ispaštanja, i bol koju osjećam jer sam ga – toliko puta! – uvrijedio?; jesam li mu predao sramotu svojih nutarnjih neugoda i poniženja, shvaćajući kako malo napredujem na putu kreposti?

Uobičajena mrtvljenja, na koja si navikao: da, ali nemoj biti krut.

- Ne moraju biti ograničena na ona uobičajena. Postojan, uobičajen, stalan – ali ne iz čiste navike – mora biti duh mrtvljenja.

Ti želiš hoditi tragovima Krista, obući se u njegove haljine, poistovjetiti se s Isusom: dobro, neka tvoja vjera bude djelatna i požrtvovna, služenje, odbacujući ono što te sputava.

Svetost ima elastičnost gipkih mišića. Tko želi biti svet tako se razvija da, dok se mrtvi u jednoj stvari, propušta – ako ne vrijeđa Boga – neku drugu koja mu je teška i zahvaljuje Gospodinu zbog te pogodnosti. Ako bismo mi kršćani drugačije radili, u opasnosti smo da postanemo kruti, bez života, poput lutke od krpe.

Svetost nije kartonski kruta: zna se smijati, popustiti, čekati. To je život: vrhunaravni život.

Ne napuštaj me, Majko! Daj da tražim tvog Sina; daj da nađem tvog Sina; daj da ljubim tvog Sina…svim svojim bićem! – Spomeni se, Majko, spomeni se.