I DALJE SE BORITI

Slijedi savjet Svetog Pavla: “Hora est iam nos de somno surgere!” – vrijeme je za rad! – Za unutarnji rad - za izgradnju tvoje duše; i za vanjski rad, u okviru tvog položaja - za izgradnju Kraljevstva Božjeg.

Rekao si mi, skrušen: “Kakvu bijedu u sebi vidim! Osjećam, tolika je moja tupost i toliki teret mojih požuda, kao da ništa nisam uradio da se približim Bogu. Započinjati, ponovno počinjati: o, Gospodine, uvijek na početku. Pokušat ću se, ipak, svakim danom upregnuti svom svojom dušom”.

Neka On blagoslovi ovu tvoju čežnju.

Oče, povjerio si mi: nosim u sebi mnoge zablude, mnoge pogreške.

Znam to dobro, odgovorio sam ti. Ali Bog naš Gospodin, koji to isto tako zna i s tim računa, od tebe traži samo poniznost da priznaš, i borbu da to ispraviš, kako bi ga svaki dan bolje služio, s više nutarnjeg života, neprekidnom molitvom, pobožnošću i upotrebom prikladnih sredstava kako bi posvetio svoj rad.

Kad bi barem dosegao – želiš to postići – kreposti magarčića!: ponizan, otvrdnuo u poslu i ustrajan, tvrdoglav!, vjeran, posve siguran u hodu, snažan i – ako ima dobrog gospodara – zahvalan i poslušan.

Nastavi razmišljati o svojstvima magarčića, i opazit ćeš kako magarac, da bi obavio što korisno, mora dopustiti da njime upravlja volja onoga tko ga vodi…: sam za sebe, ne bi napravio ništa drugo doli…magarštine. Sigurno mu ništa bolje ne bi prolazilo glavom nego valjati se po zemlji, juriti u jasle… i revati.

O, Isuse! – reci mu i Ti - “Ut iumentum factus sum apud te!” – od mene si načinio tvog magarčića; ne napuštaj me, “et ego semper tecum!” – i bit ću uvijek uza Te. Snažno me vodi vezanog tvojom milošću: “Tenuisti manum dexteram meam…” – držiš me na uzdi; “et in voluntate tua deduxisti me…” – i daj da vršim tvoju Volju. I tako ću te uvijeke ljubiti! – “et cum gloria suscepisti me!”.

Čak i najbeznačajnija trapnja ti se čini epopeja. Katkad se Isus služi tvojom hirovitošću, tvojom malenkošću, kako bi se trapio, praveći od nužde vrlinu.

Isuse moj, želim uzvratiti na tvoju Ljubav, ali sam mlitav.

Uz tvoju milost, uspjet ću!

Duhovni život – uporno to ponavljam, hotimice – je jedno neprestano započimanje i ponovno počimanje.

Ponovno početi? Da!: svaki put kada se skrušiš – a danomice bismo se trebali puno puta skrušiti – ti započinješ, jer Bogu daješ jednu novu ljubav.

Ne možemo se zadovoljiti onim što radimo u svom služenju Bogu, kao što jedan umjetnik nije nikada zadovoljan slikom ili kipom koje je izradio. Svi mu kažu: čudesno je; ali on misli: ne, nije to ono; želio bih još više. Tako se i mi moramo postaviti.

Nadalje, Gospodin nam puno daje, i ima pravo na naše cjelovitije uzvraćanje... i treba ići njegovim korakom.

Nedostaje ti vjere…, i nedostaje ti ljubavi. Inače bi se odmah i češće utjecao Isusu, moleći ga za ovo ili ono.

Ne čekaj dalje, zazovi ga, i čut ćeš Krista kako ti kaže: “Što želiš da ti učinim?”, kao što je čuo onog jadnog slijepca koji se nije umorio vapiti s ruba ceste.

Pisao je onaj naš prijatelj: “Često sam molio oprost od Gospodina za svoje prevelike grijehe; rekao sam mu da ga ljubim, cjelivajući Križ, i zahvaljivao mu za očinsku providnost u ovim danima. Iznenadio sam se što sam, kao prije nekoliko godina, rekao – a postao sam toga svjestan tek kasnije -: Dei perfecta sunt opera – sva su djela Božja savršena. Ujedno sam bio potpuno siguran, bez sjenke sumnje, da je ovo odgovor moga Boga njegovom grešnom stvorenju, ali koji Ga ljubi. Sve od Njega očekujem. Neka je blagoslovljen!!!”

Požurio sam se da mu odgovorim: “Gospodin se uvijek ponaša kao dobar Otac, i bez prestanka nam nudi dokaze svoje Ljubavi: položi u Njega svu svoju nadu… i nastavi se boriti”.

O, Isuse! Ako si za mene jadnika kakav sam bio, sve ono učinio…; što bi tek učinio za mene da sam Ti odgovorio na milost?

Ova te istina mora dovesti do velikodušnosti bez pridržaja.

Plači, i pokaj se s bolju i Ljubavlju, jer Gospodin i njegova blagoslovljena Majka zaslužuju da se drugačije ponašaš.

Premda se ponekad u duši osjećaš bezvoljno, i čini ti se kao da samo usnama to radiš, obnovi ipak svoj čin vjere, ufanja i ljubavi. Nemoj se uspavati jer će inače usred dobra doći zlo da te povuče.

Ovako se moli: ako išta korisna moram učiniti, Isuse, Ti to moraš učiniti za mene. Neka se tvoja Volja vrši: nju ljubim, pa i kad tvoja Volja dopušta da ostanem uvijek kao što sam sada, s teškim padovima, a da me Ti podižeš!

Učini me svetim, Bože moj, pa makar me udarajući. Ne želim zavlačiti tvoju Volju. Želim ti uzvratiti, želim biti velikodušan…Ali koja je volja moja?

Zabrinut si jer ne ljubiš kako bi trebao. Sve ti dodijava. A neprijatelj čini sve što je u njegovoj moći kako bi istaknuo lošu stranu tvog značaja.

Znam da se osjećaš poniženim, i upravo zato moraš djelovati učinkovito i bez odgađanja.

Nije istinska svetost – u najboljem slučaju je njena karikatura – ona koja nas prisiljava da mislimo kako su “potrebna dva sveca da bi se moglo podnijeti jednog”.

Đavao nas želi udaljiti od Boga, i ako mu dopustiš da te svlada, čestite će se osobe “udaljiti” od tebe, jer se “udaljuju” od prijatelja sotone ili onih koje on posjeduje.

Kad razgovaraš s Gospodinom, pa i kad ti se čini da samo brbljaš, moli ga za više predanja, odlučniji napredak u kršćanskom savršenstvu: da te još više zapali!

Obnovi svoju čvrstu odluku da ćeš živjeti svoj kršćanski život u “neprestanoj dragovoljnosti”: svakog sata i u svim okolnostima.

Ne postavljaj zapreke milosti: moraš se uvjeriti da, kako bi bio kvasac, moraš biti svet, moraš se boriti kako bi se poistovjetio s Njim.

Reci tiho, iskrena srca: “Nunc coepi!” – sada započinjem!

Ne obeshrabruj se ako, nažalost, ne uočiš u sebi promjenu, plod desnice

Gospodnje…: iz svoje niskosti možeš zavapiti: pomozi mi, Isuse moj, jer želim vršiti Volju tvoju…, tvoju preljubljenu Volju!

Slažem se: “oni” su tvoja glavna briga. Ali ti sam moraš biti svoja prva briga, svoj nutarnji život: inače im nećeš moći služiti.

Koliko te samo stoji ovo mrtvljenje na koje te poziva Duh Sveti! Mirno promatraj jedno Raspelo…, i uzljubit ćeš ovo ispaštanje.

Pribiti se na Križ! Ova težnja, poput nekog novog svjetla, često se pojavljivala u umu, u srcu i na usnama one duše.

Pribiti se na Križ? Kolike li cijene, govorilo se. A onaj koji je vrlo dobro poznavao put, je rekao: “Agere contra” – zanijekati sama sebe. Stoga je molio: pomozi mi, Gospodine!

Biti na Kalvariji, gdje je Isus umro, iskustvo naših osobnih grijeha mora nas dovesti do boli: do jedne zrelije i dublje odluke da ga nećemo ponovno uvrijediti.

Svakim danom malo više – kao kad se obrađuje kamen ili komad drva - treba izgladiti hrapavost, ukloniti manjkavosti iz osobnog života, duhom pokajanja, malim mrtvljenjima, kojih je dvije vrste: ona aktivna – koja mi sami tražimo, kao maleni cvjetići koje tijekom dana sakupljamo - i ona pasivna, koja nam izvana dolaze, i koja nam nije lako prihvatiti. A onda, Isus providi ono što nedostaje.

Kakvo li ćeš divno Raspelo postati, ako se velikodušno odazoveš, radosno, potpuno!

Gospodin, raširenih ruku, stalno od tebetraži milostinju ljubavi.

Približi se Isusu koji je za tebe umro, približi se Križu koji strši na vrhu Golgote…

Ali približi se iskreno, unutarnjom sabranošću kao znakom kršćanske zrelosti: dokle ti god božanski i ljudski prizori Muke ne prodru u dušu.

Moramo prihvatiti mrtvljenje onim istim osjećajima koje imaše Krist u svojoj Svetoj Muci.

Mrtvljenje je nužan preduvjet svakog apostolata, i za savršeno izvršenje svakog apostolata.

U osnovi se duh pokore sastoji u oplođivanju mnogobrojih sitnica – djela, odricanja, žrtve, služenja – s kojima se svakog dana susrećemo, tako da ih pretvaramo u djela ljubavi, pokajanja, mrtvljenja, učinivši ih kiticom cvjeća na kraju dana: jedna lijepa kita, koju poklanjamo Bogu!

Najbolji duh žrtve očituje se u ustrajnom obavljanju preuzetog posla: bilo kada ga se poletno obavlja, bilo kada prema njemu osjećamo otpor.

Podvrgni vrednovanju svog duhovnog Vođe svoj plan mrtvljenja, kako bi ih doveo u red.

Samo što ne znači da, ako bi ih uredio, da bi ih i umanjio, već i uvećao, ako bi

to držao prikladnim. Bilo kako bilo, ti prihvati!

Možemo, zajedno sa Svetim Augustinom, reći da nas zle strasti vuku za haljine, prema dnu. Istovremeno u srcu primjećujemo velike želje, uzvišene, čiste, i nastaje borba.

Ako bi ti, s milošću Božjom, upotrijebio isposnička sredstva: traženje

prisutnosti Božje, mrtvljenje – nemoj se prestrašiti: pokora - išao bi naprijed, postigao mir i pobjedu.

Čuvanje srca. – Ovako je molio onaj svećenik: “Isuse, neka moje jadno srce bude ograđen vrt; neka moje jadno srce bude raj u kojem ćeš Ti moći obitavati; neka ga moj Anđeo Čuvar štiti, vatrenim mačem pročisti sve osjećaje prije nego se u meni nastane; Isuse, božanskim pečatom svoga Križa zapečati moje bijedno srce.

Čist život, hrabro! Svatko u svom staležu: treba znati reći ne, zbog velike Ljubavi, pisano velikim slovom.

Ima jedna jako rječita izreka: između svetice i sveca, zid od cementa.

Moramo stražariti nad svojim srcem i osjećajima, držeći se podalje od prigode. Nužno je izbjeći strast, ma kako sveta nam se činila.

Bože moj, u svemu što vidim pronalazim milost i ljepotu: svakog ću trena bdjeti nad pogledom, poradi Ljubavi.

Ti kršćanin i, kao kršćanin, dijete Božje, moraš osjećati tešku odgovornost uzvratiti primljenom milosrđu od Gospodina, putem budnog i ljubežljivog stava postojanosti, kako ništa i nitko ne bi izobličio poseban nacrt Ljubavi, kojeg je On utisnuo u tvoju dušu.

Stigao si do jedne velike intimnosti s našim Bogom, koji ti je tako blizu, tako u duši…, ali činiš li da uzraste, da postane još dublja? Izbjegavaš li sitničavosti koje bi mogle pomutiti ovo prijateljstvo?

Budi odvažan! Ne ustručavaj se srezati sve ono što bi, makar tek malo, moglo izazvati bol Onome koji te toliko ljubi.

Život se Isusa Krista, ako smo mu vjerni, na neki način ponavlja u svakom od nas, koliko u unutarnjem procesu – posvećenje – toliko u izvanjskom ponašanju.

Budi prepoznatljiv po njegovoj dobroti.

Čini mi se jako zgodnim da ti često iskažeš Gospodinu jednu gorljivu, veliku želju, da budeš svet, premda sebe vidiš punog bijede…

Učini to, baš zato!

Ti, koji si jasno uvidio svoj položaj djeteta Božjeg, i kada to više nikada ne bi uviđao – ne dogodilo se! - moraš proslijediti svojim putem, zauvijek, zbog vjernosti, bez okretanja unatrag.

Odluka: biti vjeran – junački vjeran, i bez isprika – u rasporedu, u običnom životu i izvanrednim prilikama.

Mora da si mislio, ponekad, sa svetom zavišću, na mladog Apostola, Ivana, “quem diligebat Iesus” – onoga kojega je Isus ljubio.

Zar ti se ne bi svidjelo da zaslužiš da te nazivaju “onaj koji ljubi Volju Božju”?

Uloži sva sredstva, dan po dan.

U ovo budi siguran: želja – s djelima – da se ponašaš kao dobro dijete Božje, daje trajnu mladost, vedrinu, radost i mir.

Ako se ponovno prepustiš u ruke Božje, primit ćeš, od Duha Svetoga, svjetlo razuma i snagu volje.

Poslušaj s Isusovih usana prispodobu koju Sveti Ivan pripovijeda u svom Evanđelju: “Ego sum vitis, vos palmites”– Ja sam trs; vi loze.

Imaš već u mašti, u pameti, čitavu prispodobu. I vidiš kako jedna loza otrgnuta od panja, od trsa, ne služi ničemu, neće dati ploda, završit će kao suho drvo, kojeg će ljudi i životinje gaziti, ili će se baciti u vatru…

Ti si loza: izvedi sav zaključak.

Danas sam se vratio molitvi pun povjerenja, s ovom molbom: Gospodine, daj da nas više ne uznemiruje naš minuli jad, već oprošten, a niti mogućnost nekog budućeg jada; želimo se predati u tvoje milosrdne ruke; prikazati ti svoje želje za svetošću i apostolatom, koje trepere kao žerava pod prividno hladnim pepelom…

Znam, Gospodine, da nas slušaš! - I ti mu to reci.

Kada otvaraš svoju dušu, budi iskren! i bez uljepšavanja, što je katkad infantilnost, govori.

Potom, u poslušnosti, idi naprijed: bit ćeš svetiji, sretniji.

Ne traži utjehe van Boga. – Gledaj što je onaj svećenik pisao: nikakvo istresanje srca, bez nužne potrebe, s nijednim drugim prijateljem!

Svetost se postiže uz pomoć Duha Svetoga – koji dolazi nastaniti se u naše duše - posredstvom milosti koja nam je udijeljena u Sakramentima, i uz neprestanu asketsku borbu.

Sine moj, nemojmo se zavaravati: ti i ja – neću se umoriti to ponavljati – morat ćemo se uvijek boriti, uvijek, sve do kraja svog života. Tako ćemo uzljubiti mir, i mir ćemo davati, i primit ćemo vječnu nagradu.

Nemoj samo govoriti Tješitelju, slušaj ga!

U svojoj molitvi, shvati da te tvoje djetinjstvo, u kojem si otkrio dubinu sinovstva Božjeg, ispunilo sinovskom ljubavlju prema Ocu; promisli da si, još prije, preko Marije došao k Isusu, kojega štuješ kao prijatelj, brat, kao njegov zaljubljenik kakav već jesi…

Zatim, primivši ovaj savjet, shvatio si da je, sve do sada, Duh Sveti boravio u tvojoj duši kako bi je posvetio…ali nisi “zgrabio” istinu njegove prisutnosti. Neophodna je bila ova sugestija: sada zapažaš Ljubav u sebi; i želiš biti s Njim, biti mu prijatelj, s povjerenjem…, olakšati mu posao čišćenja, kidanja, oduševljavanja…

Neću to znati, mislio si. – Slušaj ga, ponavljam ti. On će te osnažiti, sve će On učiniti, ako ti to želiš…, a naravno da želiš!

Moli ga: Božanski Goste, Učitelju, Svjetlosti, Vođo, Ljubavi: daj da te znadem častiti, i slušati tvoje pouke, i oduševiti se, i slijediti te i ljubiti.

Da bi se približio Bogu, da bi poletio sve do Boga, trebaju ti jaka i velikodušna krila Molitve i Okajanja.

Da bi izbjegao da recitirane molitve budu navika, izgovaraj ih s onom istom ljubavlju kojom zaljubljenik po prvi puta govori dragoj…i kao da je to posljednji put da se možeš obraćati Gospodinu.

Ako si ponosan što si dijete Svete Marije, zapitaj se: u kojoj je mjeri tijekom dana prisutna moja pobožnost prema Djevici, od jutra do večeri?

Dva su razloga, među ostalim, govoraše u sebi onaj prijatelj, za naknadu, svake subote zorom i svakog bdjenja prije njezinih blagdana, uvreda nanesenih mojoj Bezgrešnoj Majci.

Drugi je što nedjeljom i marijanskim blagdanima (koja su, uglavnom, slavlja mještana) ljudi, umjesto da se posvete molitvi, posvećuju ih – dovoljno je otvoriti oči da to vidiš – vrijeđanju našeg Isusa, javnim grijesima i sablažnjivim zločinima.

Prvi: što mi, koji želimo biti dobra djeca, ne poklanjamo, možda pod utjecajem

sotone, dovoljno dužne pažnje danima posvećenim Gospodinu i njegovoj Majci.

Već si se uvjerio da su, na nesreću, ova dva razloga sve prisutnija, i takvi da i nas nukaju na ispravljanje.

Oduvijek sam držao da je molitva kršćanina razgovor ljubavi s Isusom, koji se ne smije prekidati ni kada smo fizički udaljeni od Svetohraništa, jer je čitav naš život načinjen od kitica ljudske ljubavi, usmjerene prema Bogu…, i uvijek smo kadri ljubiti.

Tako je velika Ljubav Božja prema njegovim stvorenjima, i tako veliko mora biti naše uzvraćanje za vrijeme Svete Mise, da bi se satovi morali zaustaviti.

Loze, sjedinjene s trsom, dozrijevaju i donose roda.

Što ti i ja moramo učiniti? Biti jako sjedinjeni, posredstvom Kruha i Riječi, s Isusom, koji je naš trs…, govoreći mu nježne riječi tijekom cijelog dana. Tako čine zaljubljeni.

Puno ljubi Gospodina. Brižno čuvaj i hrani, u svojoj duši, ovu hitnu potrebu da ga voliš. Ljubi Boga, upravo sada, kada ga možda mnogi koji ga drže u rukama, ne ljube, zlostavljaju i zapostavljaju.

Postupaj prema Gospodinu na najbolji način u Svetoj Misi i tijekom cijelog dana.

Molitva je najmoćnije oružje kršćanina. Molitva nas čini djelotvornima. Molitva nas čini sretnima. Molitva nam daje potrebnu snagu za vršenje Božjih zapovijedi.

Da, čitav tvoj život može i mora biti molitva.

Osobna svetost nije neka entelehija, nego određena stvarnost, božanska i ljudska, i koja se neprestano očituje u svakodnevnim djelima Ljubavi.

Duh molitve koji pokreće cijeli život Isusa Krista usred ljudi, uči nas da svim djelima – velikim i malim - mora prethoditi, mora ih pratiti i iz njih slijediti molitva.

Razmatraj i živi Muku Kristovu, s Njim: ponudi – svakodnevno i učestalo – svoja leđa kada ga bičuju, prigni glavu trnovoj kruni.

U mom se kraju kaže: “Ljubav se ljubavlju plaća”.

Tko ljubi, ne može mu promaći nijedna pojedinost. Vidio sam to kod mnogih duša; ove su sitnice jedna velika stvar: Ljubav!

Ljubi Boga za one koji ga ne ljube: moraš učiniti da postane tijelo tvojega tijela ovaj duh nadoknade i zadovoljštine.

Ako je u nekom trenutku otežala unutarnja borba, bit će to dobra prigoda da pokažemo kako je naša Ljubav ona prava.

Siguran si da je Bog taj koji ti je dao da jasno vidiš kako se moraš vratiti najmanjim sitnicama duhovnog života svog ranog djetinjstva; i da mjesecima, pa i godinama, ustraješ u tim junačkim beznačajnostima pomoću volje, makar i hladne, ali koja je odlučna da ih izvrši poradi Ljubavi (tankoćutnost, često uspavana za ono što je dobro, ne računa se).

Budi ustrajan, dragovoljno i s Ljubavlju – pa i kad osjećaš suhoću – u svom pobožnom životu. Neka te ne brine ako u čudu utvrdiš kako brojiš minute ili pak dane za dovršenje jedne zadane pobožnosti ili nekog posla, onom sjetnom ugodom koju osjeća ne puno revan učenik, koji, sabirući sve račune, mašta o kraju školske godine; ili kažnjenik koji se, tek što su se otvorila vrata zatvora, već nada povratku svom lopovluku.

Ustraj – inzistiram – djelotvorno i aktualnom voljom, ne zapostavljaj ni jednog trenutka želju da obavljaš i koristiš ova pobožna sredstva.

Živi vjeru, radosno, sjedinjen s Isusom. – Stvarno ga ljubi – ali stvarno, stvarno! - i postat ćeš glavni lik velike Pustolovine Ljubavi, jer ćeš svakog dana biti sve zaljubljeniji.

Mirno reci Učitelju: Gospodine, jedino što želim jest služiti ti! Želim samo izvršavati svoje dužnosti, i ljubiti te zaljubljenom dušom. Daj da pored sebe osjetim tvoj siguran korak. Budi Ti moj jedini oslonac.

Tiho mu to reci…, i reci mu to istinski.

Treba ti unutarnji život i doktrinarna pouka. Budi zahtjevan prema samom sebi. Ti – kršćanski muškarac, kršćanska žena – moraš biti sol zemlje i svjetlo svijeta, jer si dužan dati primjer svetom bezočnošću.

Ljubav Kristova te mora goniti i, osjećajuć se i znajuć da si drugi Krist od časa kad si mu rekao da ga nasljeduješ, nećeš se odvajati od sebi sličnih – svoje obitelji, svojih prijatelja, svojih kolega - kao što se sol ne odvaja od hrane koju začinja.

Tvoj unutarnji život i tvoja formacija uključuju pobožni život i mjerila koja jedno dijete Božje mora imati, kako bi svemu dao ukusa svojom djelotvornom prisutnošću.

Zamoli Gospodina da uvijek mogneš biti dobar začin u životu drugih.

Mi smo kršćani pozvani sakupiti, mladenačkim duhom, blago Evanđelja – koje je uvijek novo - i učiniti da dospije u sve krajeve zemlje.

Trebaš nasljedovati Krista, i učiniti ga prepoznatljivim preko svog vladanja. Nemoj mi zaboraviti da Krist uze na se našu narav kako bi sve ljude uveo u božanski život, tako da – sjedinivši nas sa sobom – pojedinačno i društveno živimo zapovijedi Neba.

Ti, jer si kršćanin, ne možeš okrenuti leđa nijednoj brizi, nijednoj potrebi ljudi svoje braće.

Kako uporno je Apostol Sveti Ivan propovijedao “mandatum novum”! – “Ljubite jedni druge!”.

Kleknuo bih, bez teatralnosti – srce mi viče – i zamolio bihvas, iz ljubavi prema Bogu, da se ljubite, pomažete jedni druge, priteknete u pomoć i da znate jedno drugom oprostiti.

Stoga, odbacite oholost, budite suosjećajni, budite milostivi; uzajamno se pomažite molitvom i iskrenim prijateljstvom.

Bit ćeš dobar jedino ako budeš znao vidjeti dobro u drugima i njihove kreposti.

Zato, ako moraš druge ispravljati, čini to s ljubavlju, u pogodnom trenutku, bez da ponizuješ…i spreman naučiti i pospješiti sebe sama u onom u čemu ispravljaš druge.

Ljubi i čini milosrđe, bezgranično i bez diskriminacije, jer toje krepost koja nas obilježava kao Učiteljeve učenike.

Pa ipak, ne može milosrdna ljubav – jer više ne bi bila krepost –oslabiti tvoju vjeru, kao kad se otklanjaju bridovi koji određuju prizmu, i otupiti je dok se ne pretvori, čemu neki smjeraju, u nešto amorfno što nema snagu i moć Božju.

Moraš se suživjeti, razumijeti, biti brat svojoj braći ljudima, moraš – kao što reče kastiljski mistik – donijeti ljubav gdje ljubavi nema, kako bi ljubav pobrao.

Kritika, onda kad je moraš dati, mora biti pozitivna, u duhu suradnje, na izgradnju, i nikada iza leđa dotičnoga.

Ako ne, izdaja je, mrmljanje, ogovaranje – kleveta, možda - … i, uvijek, nedostatak poštenja i pravednosti.

Kada vidiš da slava Božja i dobro Crkve zahtijevaju da govoriš, nemoj šutjeti.

Promisli: tko ne bi bio hrabar pred licem Božjim, imajući vječnost pred sobom? Ništa se ne može izgubiti, a, naprotiv, mnogo dobiti. Pa onda, zašto se ne izložiš?

Nismo dobra braća svojoj braći ljudima, ljudi, ako nismo spremni zadržati ispravno vladanje i onda kada nam je blizu netko tko na krivi i na neugodan način tumači naše ponašanje.

Tvoja ljubav i služenje Svetoj Crkvi ne mogu biti uvjetovani većom ili manjom svetošću onih koji je sačinjavaju, premda žarko želimo kršćansko savršenstvo u svima.

Moraš ljubiti Zaručnicu Kristovu, svoju Majku, koja jest, i uvijek će biti čista i bez ljage.

Zadaća našeg osobnog posvećenja odražava se na svetost mnogih duša i na svetost Crkve Božje.

Daj se uvjeri! Ako želiš – od trenutka kada te Bog sluša, i ljubi, obećaje ti slavu - ti, zaštićen rukom Oca svog nebeskog, možeš biti tako snažna osoba, raspoloživa posvuda svjedočiti njegov ljubljeni i istinski nauk.

Njiva je Gospodnja plodna, i dobar je usjev. Zato, kada se u ovom našem svijetu pojavi korov, ne dvoji: nedostajala je suradnja ljudi, napose kršćana, koji su se uspavali i prepustili njivu neprijatelju.

Ne žali se: jadikovka ne donosi roda; preispitaj, naprotiv, svoje ponašanje.

I ti ćeš se zamisliti nad ovim riječima koje me jako ražalostiše: “Jasno vidim nedostatak otpora ili nedjelotvornost otpora prema sramotnim zakonima, jer i gore, i dolje, i u sredini ima mnogih, ali mnogih, koji ne vrijede”.

Neprijatelji Božji i njegove Crkve, vođeni neprestanom sotonskom mržnjom, bez predaha rade i organiziraju se.

“Primjernom” ustrajnošću pripremaju svoje vođe, drže škole, upravitelje i podstrekivače i, potajno – ali učinkovito - šire svoje ideje i siju – u obitelji i na radna mjesta – svoje sjeme koje uništava svaku religioznu misao.

Što bismo sve mi kršćani trebali činiti da služimo našem Bogu uvijek u istini?

Ne brkaj mirnoću s lijenošću, s nemarom, s neodlučnošću ili kašnjenjem u proučavanju problema.

Mirnoća se uvijek nadopunja s revnošću, neophodnom krepošću za proučavanje i rješavanje, bez kašnjenja, otvorenih pitanja.

- Sinko, gdje je Krist kojeg duše u tebi traže? u tvojoj oholosti? u tvojoj volji da se drugima nametneš? u bijedi tvog značaja koju ne želiš pobijediti? u tvoj svojeglavosti?… To je Krist? – Ne!!

- U redu: moraš imati osobnost, ali tvoja se mora pokušati poistovjetiti s Kristom.

Predlažem ti jedno dobro pravilo ponašanja kako bi živio bratski, u duhu služenja:

učini da, u tvojoj odsutnosti, drugi mogu dovršiti tvoj posao, zahvaljujući iskustvu koje velikodušno na njih prenosiš, izbjegavajući da postaneš neophodan.

Na tebe spada – unatoč tvojim mukama – odgovornost za svetost, za kršćanski život drugih, za njihovu djelotvornost.

Ti nisi zasebni zupčanik. Ako se zaustaviš, koliko drugih možeš zakočiti ili oštetiti!

Misli na svoju Majku, Svetu Crkvu, i shvati da, ako jedan član pati, čitavo tijelo trpi.

Tvoje tijelo treba svaki pojedini ud, ali svaki pojedini ud potreban je cijelog

tijela. – Teško meni, ako bi moja ruka prestala obavljati svoju dužnost…, ili kad bi srce prestalo kucati!

Jasno si uvidio: mnogo je ljudi koji ga ne poznaju, a Bog je svrnuo svoj pogled na tebe. Želi da ti budeš temelj, zaglavni kamen na kojem će se naslanjati život Crkve.

Razmatraj ovu istinu, i izvući ćeš mnoge praktične zaključke za svoje uobičajeno

ponašanje: temelj, zaglavni kamen – možda bez sjaja, skriven – mora biti čvrst, bez pukotina; mora poslužiti osnovici za stabilnost cijelog zdanja…; ako li ne, ostaje sam.

Jer se osjećaš izabranim temeljem od Boga za suotkupljenje – nemoj zaboraviti tko si…bijeda od bijede - tvoja te poniznost mora dovesti do podložnosti – u služenju – svima. – Poput temelja zgrada.

Ali temelj mora biti čvrst, što je nezaobilazna krepost u onih koji moraju druge podržati i pogurati.

Isuse – odlučno mu reci - ne daj da ikada propustim, zbog lažne poniznosti, vježbati stožernu krepost jakosti. Udijeli mi, Bože moj, da znadnem razlikovati zlato od šljake.

Majko naša, Nado naša! Kako smo sigurni, priljubljeni uza Te, pa makar se sve klimalo!