KAKO DJELOVATI?

Iz Pavlovog naučavanja znamo da moramo obnoviti svijet u Kristovom duhu, da moramo Gospodina postaviti u visinu i u dubinu svih stvari.

- Čini li ti se da se i ti tako postavljaš na svom poslu, u svom profesionalnom radu?

Zašto ne pokušaš cijeli svoj život preobraziti u služenje Bogu: rad i odmor, plač i smjeh?

- Ti to možeš…, i moraš!

Svi i svako stvorenje, svi događaji ovog života, bez iznimke, moraju biti stepenice koje te vode Bogu, koje te pokreću da ga upoznaš i ljubiš, da mu zahvaljuješ, i to tako da bi ga svi upoznali i ljubili.

Dužnost nam je raditi, raditi savjesno, s osjećajem odgovornosti, s ljubavlju i postojano, bez zanemarivanja i lakoumnosti: jer rad je Božja zapovijed, a Boga, kako kaže psalmista – treba slušati “in laetitia” – radosno!

Moramo usvojiti, zbog Krista, svaku plemenitu ljudsku vrednotu.

Kad se živi istinska milosrdna ljubav, nema se vremena okretati prema samom sebi; nema mjesta za oholost; ništa drugo nam neće biti na pameti doli služenje!

Bilo kakav posao – ljudski važan ili ne – ti moraš preobraziti u sredstvo za služenje Gospodinu i ljudima: to je prava mjera njegove važnosti.

Uvijek radi i u svemu se žrtvuj, kako bi Krista postavio na sam vrh svih ljudskih djelatnosti.

Odgovor na milost prisutan je i u malim svakodnevnim stvarima koje izgledaju nevažne, ali se, naprotiv, u njima nalazi glavna sastavnica Ljubavi.

Ne treba zaboraviti da plemenit i pošten rad dostojan čovjeka može – i mora – biti uzdignut u vrhunaravni red, i tako postati jedno božansko zanimanje.

Isus, naš Gospodin i Uzor, jer je rastao i živio kao jedan od nas, objavljuje nam da ljudsko postojanje, i tvoje, kao i obični i redovni poslovi, imaju božanski, neprolazni smisao.

Divi se dobroti našeg Boga Oca: zar te ne ispunja radošću sigurnost da su tvoja kuća, tvoja obitelj, tvoj kraj, koje silno voliš, sirovina koju trebaš posvećivati?

Kćeri moja, koja si zasnovala obitelj, želio bih te podsjetiti da vi žene – znaš to dobro! – imate puno jakosti koja se, obavijena posebnom blagošću, uopće ne primijeti. A tom jakošću možete od muža i djece učiniti oruđa Božja, ili đavle.

- Ti ćeš ih uvijek učiniti oruđima Božjim: Gospodin računa na tvoju pomoć.

Dirnut sam što Apostol naziva kršćanski brak “sacramentum magnum” – velikim sakramentom. I iz ovoga zaključujem koliko je važan rad roditelja.

- Imate udjela u stvaralačkoj Božjoj moći. Stoga je ljudska ljubav sveta, uzvišena i dobra: radost srcu, a Gospodin želi da je se neki od nas – u svojoj providnosti punoj ljubavi – slobodno odreknemo.

- Svako dijete koje vam Bog udijeli je veliki božanski blagoslov: ne bojte se imati djece!

Dok razgovaram s mnogim bračnim parovima nastojim im reći da, dok su živi oni i njihova djeca, moraju im pomoći da budu sveti, premda znamo da nitko od nas na zemlji neće biti svet. Nema nam druge nego se boriti, boriti i boriti.

- I dodajem: vi, kršćanske majke i očevi, vi ste veliki duhovni pokretači koji vašim dragima prenosite Božju snagu za borbu, za pobjedu, da postanu sveti. Nemojte ih iznevjeriti!

Nemoj se bojati ljubiti duše, poradi Njega; ne brini se ako svoje voliš više, sve dok, ljubeći ih jako, Njega ljubiš milijune puta više.

“Coepit facere et docere” – Isus je počeo s radom, a zatim je naučavao: ti i ja moramo dati svjedočanstvo primjerom, jer ne smijemo živjeti dvostrukim životom. Ne možemo naučavati ono što ne izvršavamo. Drugim riječima, moramo naučavati ono što barem pokušavamo i ostvarivati.

Kršćanine: dužan si dati primjer na svim područjima, i kao građanin poštujući zakone, jer su za opće dobro.

Videći da si jako zahtijevan prema drugima u tome da ispunjavaju svoje obaveze, čak i u javnim službama, – to je dužnost, kažeš - jesi li probao razmišljati o tome koliko ti poštuješ radno vrijeme, držiš li ga se savjesno?

Vrši sve svoje građanske dužnosti, ne izbjegavaj izvršiti sve obveze. Vodi računa i o svim svojim pravima, za dobro svih, ali nemoj nerazborito praviti iznimke.

- I u ovome moraš dati kršćansko svjedočanstvo.

Ako doista želimo posvetiti rad, obavezno moramo ispuniti prvi uvjet: raditi, i to raditi dobro, ljudskom i nadnaravnom ozbiljnošću!

Neka tvoje milosrđe bude ljubazno: ne smije nikada na tvojim usnama nedostajati, uz razboritost i potrebnu prirodnost, pa i ako u sebi tuguješ, jedan smiješak za sve, jedno velikodušno služenje.

Napola dovršen posao samo je karikatura žrtve koju Bog od tebe iziskuje.

Ako tvrdiš da želiš nasljedovati Krista…, a imaš slobodnog vremena, krenuo si stazama mlakosti.

Profesionalne djelatnosti (i vođenje domaćinstva je prvorazredno zanimanje) su svjedočanstvo ljudskog dostojanstva; prilika za razvoj osobnosti; veze jedinstva s drugima; izvori sredstava za život; način na koji se može pomoći napretku društva u kojem živimo i za napredak cjelokupnog čovječanstva…

- Ova se gledišta, za jednog kršćanina, još više produžuju i proširuju jer se rad – otkupljen od Krista i prihvaćen kao sredstvo otkupljenja – preobražava u način i put do svetosti, kroz određeno zaposlenje koje se može posvetiti i koje posvećuje.

Gospodin je htio da mi, njegova djeca, koji smo primili dar vjere, navijestimo izvorni optimistični pogled na stvaranje, “ljubav prema svijetu” koja kuca u poruci kršćanstva.

- Prema tome, u tvom profesionalnom radu ne smije nikada nedostajati poleta, kao ni u tvom zauzimanju oko izgradnje zemaljskog grada.

Moraš biti oprezan, kako tvoji profesionalni uspjesi i neuspjesi – kojih će biti! – ne učine da zaboraviš, niti na trenutak, koja je prava svrha tvog rada: slava Božja!

Kršćanska odgovornost u radu ne sastoji se samo u tome da se ispune sati, nego u znalačkom i stručnom obavljanju posla…, a iznad svega s ljubavlju Božjom.

Kakva šteta ubijati vrijeme, jer je blago Božje!

Budući da sva poštena zanimanja mogu i trebaju biti posvećena, nijedno dijete Božje nema prava reći: ne mogu vršiti apostolat.

Iz skrivenog Isusovog života moraš izvući ovaj zaključak: nemoj žuriti…, makar ti se žurilo!

To znači da prije svega postoji unutarnji život. Ostalo, apostolat, bilo koji apostolat, tek je posljedica.

Problemima ovoga svijeta prilazi s vrhunaravnim osjećajem u skladu s moralnim normama, koje ne ugrožavaju i ne poništavaju osobnost, nego je kanaliziraju.

- Svom ćeš ponašanju tako dati životnu snagu, zanos; i osnažit ćeš hod ispravnim putem.

Bog naš Gospodin želi da budeš svet, kako bi ti druge posvećivao. – Zbog ovoga je nužno da ti, hrabro i iskreno, gledaš na samog sebe, gledaš u Gospodina Boga našega…, a tek onda gledaš na svijet.

Razvijaj svoje plemenite, ljudske osobine. Mogu biti početak zgrade svog posvećenja. U isto vrijeme, ne zaboravi da, kako sam ti već jednom prilikom rekao – u služenju Bogu treba, ako je potrebno, sve pregorjeti, i ono “što će drugi reći”, i takozvani ugled.

Treba ti odgoja, jer ti treba dubok osjećaj odgovornosti, trebaš promicati i hrabriti djelovanje katolika u javnom životu. Uz dužno poštovanje slobode pojedinca, trebaš sve podsjećati da moraju biti dosljedni svojoj vjeri.

Putem svog profesionalnog rada, obavljenog na vrijeme i što je moguće savršenije u vrhunaravnom i ljudskom smislu, možeš – moraš! – na kršćanski način prosuđivati mjesta na kojima obavljaš svoj posao ili zanat.

Kao kršćanin dužan si umiješati se, ne ustručavati se i ponuditi svoju suradnju da bi pošteno, u osobnoj slobodi, poslužio općem dobru.

Mi djeca Božja, građani iste vrste kao i drugi, moramo “bez straha” sudjelovati u svim poštenim djelatnostima i organizacijama, kako bi tamo uprisutnili Krista.

Ukoliko bi netko od nas slobodno, bilo iz nemara ili iz udobnosti, propustio posredovati u radnjama ili odlukama ljudi o kojima ovisi sadašnjost ili budućnost društva, bit će od Gospodina strogo pitan da položi račun.

S osjećajem duboke poniznosti – osnažen u imenu Gospodina Boga našega, po riječima psalmiste, i ne “hvaleći se na sva usta” – moramo učiniti sve, ne gledajući na ljudske obzire, da ne bude nijednog kutića društva koji ne bi znao za Krista.

Slobodno, i prema svojim sklonostima i sposobnostima, budi aktivan i djelotvoran u poštenim udrugama, javnim ili privatnim, u svom mjestu, sudjelujući u njima s punim kršćanskim osjećajem: ove organizacije imaju utjecaja na vremenita i vječna dobra ljudi.

Zauzmi se da se ustanove i ljudske strukture u kojima radiš i u kojima se s punim pravom građanina krećeš prilagode takvim načelima koja podržavaju kršćanski svjetonazor.

Tako ćeš, bez sumnje, ljudima osigurati sredstva za život prema njihovom dostojanstvu, i omogućit ćeš mnogim dušama da osobno odgovore, uz milost Božju, na kršćanski poziv.

Dužnost kršćanina i građanina je sačuvati i vrednovati, iz pobožnih razloga i kulture, spomenike razasute uz ceste i puteljke – križeve, Marijine slike, i njima slične - popravljajući one koje su divljaštva ili vrijeme uništili.

Potrebno se odvažno suprotstaviti “slobodi propasti”, kćeri slobodarstva, unuci zlih strasti, praunuci iskonskog grijeha…, koje, kako se vidi, izravno potječu od đavla.

Zbog same istine, i da ne bi prouzročili veću štetu, moram zahtijevati da se ne pruža nikakva promidžba Božjim neprijateljima, niti da ih se “veliča”…, ni kad su mrtvi.

Danas državne vlasti napadaju na društvenom polju našu Majku Crkvu. Stoga Bog šalje svoju djecu – tebe! – u borbu, i za širenje istine na tim područjima.

Jer si običan građanin, upravo zbog te tvoje “svjetovnosti”, jednako – ni više, ni manje – kao tvoji kolege, moraš biti hrabar, ponekad jako hrabar, moraš svoju vjeru učiniti “dodirljivom”: neka tvoja dobra djela i razlog tvog djelovanja budu vidljivi.

Dijete Božje – ti – se ne treba bojati živjeti u okruženju – radnom, društvenom… - kojemu pripada: nikada nije sam!

- Bog, naš Gospodin, koji je uvijek uza te, pruža ti sredstva kako bi mu bio vjeran i druge k Njemu priveo.

Sve za Ljubav. Ovo je put svetosti, put sreće.

S te točke pristupaj svom intelektualnom radu, najuzvišenijim radnjama svoga duha kao i onim najnižim, zemaljskim, onima koje svi moramo neophodno izvršavati, i živjet ćeš zadovoljan i u miru.

Kao kršćanin, unutar granica dogme i morala, možeš u svemu popustiti što je tvoje, i popustiti svim srcem…: ali ne u onom što je Isusa Krista, tu nema ustupaka.

Kada moraš zapovijedati, ne ponižavaj: budi blag; poštuj pamet i volju onoga tko te sluša.

Jasno je da se moraš služiti materijalnim sredstvima. – Međutim, jako se potrudi oko toga da ne budeš navezan na zemaljsko, kako bi se time uvijek koristio za služenje Bogu i ljudima.

Sve isplanirati? – Sve! - rekao si mi. Slažem se; potrebno je vježbati razboritost, ali imaj na umu da ljudski pothvati, izazovni ili uobičajeni, uvijek ostavljaju mjesta za nepredviđene događaje…, i da jedan kršćanin, uostalom, ne smije zapriječiti put nadi, niti zanemariti božansku Providnost.

U radu te mora voditi nadnaravno gledište: svojim aktivnostima si zaokupljen da bi ih pobožanstvenio; tako ono što je zemaljsko postaje božansko, ono što je vremenito, postaje vječno.

Pothvati usmjereni na služenje Bogu nikada ne propadaju zbog nedostatka novca: propadaju zbog nedostatka dobrog duha.

Zar te ne raduje izbliza osjetiti siromaštvo Isusovo?…Kako je lijepo biti lišen i onog najnužnijeg! Ali kao On: u skrovitosti i tišini.

Iskrena pobožnost, prava Ljubav prema Bogu, potiče na rad, na izvršenje – premda nije lako – svakodnevnih dužnosti.

Više puta smo istaknuli opasnost rada bez unutarnjeg života koji bi ga poticao: no isto tako bi se morala naglasiti opasnost unutarnjeg života – ako dopustimo da može postojati –, a bez djela.

Unutarnja nas borba ne udaljava od naših zemaljskih poslova: vodi nas prema njihovom boljem izvršavanju!

Tvoje postojanje nije ponavljanje uvijek istih čina, jer svaki od njih mora biti pravedniji, djelotvorniji, s više ljubavi nego onaj prije. – Svakog dana novo svjetlo, novi zanos, za Njega!

Svakim danom čini sve što ti je moguće kako bi upoznao Boga, kako bi se “s Njim družio”, zaljubio se svakim trenutkom sve više, ne misleći ni na što drugo osim na njegovu Ljubav i na njegovu slavu.

Ovaj ćeš plan, dijete moje, ostvariti, ako ne propustiš, ni po kakvu cijenu, vrijeme molitve, prisutnost Božju (strelovitim molitvicama i duhovnim zajedništvom, da ne splasne tvoj žar), Svetu Misu proživljenu u smirenosti, dobro obavljen svoj posao - poradi Njega.

Nikada se neću složiti s mišljenjem onoga – makar poštujem – tko odvaja molitvu od aktivnog života, kao da su nespojivi.

Mi, djeca Božja, moramo biti kontemplativni: oni koji, usred buke mase, znaju pronaći mir duši u neprekinutom razgovoru s Gospodinom; i znaju ga promatrati kako se gleda Oca, kako se gleda Prijatelja, koje se ludo voli.

Pobožan čovjek, a ne licemjerni vjernik, savršeno izvršava svoje profesionalne dužnosti, jer zna da je taj rad molitva uzdignuta Bogu.

To što smo djeca Božja dovest će nas – uvjeravam – do kontemplativnog duha posred svih ljudskih aktivnosti – svjetlost, sol i kvasac, preko molitve, mrtvljenja, vjerskog i profesionalnog znanja - ostvarujući ovaj plan: što smo više uronjeni u svijet, toliko više moramo biti Božji.

Čisto zlato i dijamanti nalaze se u utrobi zemlje, a ne na čovjekovom dlanu.

Tvoje posvećivanje – tebe samog i drugih – ovisi o gorljivosti, o tome kakvim veseljem obavljaš, makar mučan i svakidašnji, redovit i uobičajen posao.

U našem svakodnevnom djelovanju treba nam snaga daleko veća od one u legendarnog kralja Mida, koji je, sve što bi dotaknuo, pretvarao u zlato.

- Mi moramo pretvarati – s ljubavlju – naš uobičajeni ljudski rad u djelo Božje, za vječnost.

Ako ti to hoćeš, sve može u tvom životu postati dar Gospodinu, prigoda za razgovor s tvojim nebeskim Ocem, koji pohranjuje, ali i daje, uvijek novo svjetlo.

Radi u veselju, s mirom i u prisutnosti Božjoj.

- Na taj ćeš način, uostalom, ostvariti svoje zadaće kako treba: obavit ćeš sve na vrijeme, makar iscrpljen umorom, uredno ćeš sve dovršiti…, i tvoja će se djela svidjeti Bogu.

Tijekom dana se trebaš zadržavati u neprestanom razgovoru s Gospodinom, i njegovati razgovor također u okolnostima svog profesionalnog rada.

- U mislima stani pred Svetohranište…, i stavi pred Gospodina posao koji obavljaš.

S tog mjesta, s tvog radnog mjesta, neka ti srce potrči Gospodinu, kraj Svetohraništa i kaže, a da ne ispadneš čudak: Isuse moj, ljubim te.

- Nemoj se bojati tako ga zazivati – Isuse moj – i ponavljaj to često.

Dok je molio božanski Časoslov, ovako se kanio posvetiti molitvi jedan svećenik: “Držat ću se pravila da na početku molitve kažem: ‘Želim moliti onako kako mole sveti’, a zatim ću zazvati mog Anđela Čuvara da sa mnom pjeva hvalu Gospodu”.

- Pokušaj na ovaj način moliti na glas, da bi prisutnost Božja u tvom radu bila veća.

Od Boga si primio poziv za jedan određeni put: biti na raskrižjima svijeta, dok si ti sam – obavljajući svoj profesionalni rad – dobro smješten u Bogu.

Nemoj nikada izgubiti iz vida vrhunaravnu točku gledišta. – Ispravljaj svoju nakanu onako kako se ispravlja pravac putovanja broda u dubokom moru: gledajući zvijezdu, gledajući Mariju. I budi siguran da ćeš sigurno stići u luku.