POBJEDA

Nasljeduj Svetu Djevicu: samo nas potpuno priznanje vlastite ništavosti može učiniti dragocjenima u očima Stvoritelja.

Uvjeren sam da je Ivan, mladi Apostol, ostao uz Krista na Križu jer ga je privukla Majka: puno može Ljubav Gospe!

Nećemo nikada postići istinsku radost, vrhunaravnu i ljudsku, “pravo” raspoloženje, ako ne budemo “doista” nasljedovali Isusa; ako nismo ponizni, poput Njega.

Iskreno darivanje drugima ima takav učinak da ga Bog nagrađuje radosnom poniznošću.

Pokoravanje, poništavanje, skloniti se i iščeznuti, moraju biti posvemašnji, bezuvjetni.

Iskrena poniznost: što može uznemiriti onoga koji radosno gleda na uvrede, jer zna da ništa drugo nije ni zaslužio?

Isuse moj: ono što je moje tvoje je, jer ono što je tvoje moje je, a ono što je moje prepuštam Tebi.

Jesi li spreman u ovim nevažnim stvarima, koja ne potamnjuju istinu, iskušati poniženja koja Bog od tebe traži? Ne?: onda ne ljubiš krepost poniznosti!

Oholost otupljuje milosrdnu ljubav. – Svakog dana moli u Gospodina – za tebe i za sve – krepost poniznosti, jer s godinama oholost raste, ako ju se na vrijeme ne ispravi.

Ima li što nepoćudnije od toga da se dijete pravi odraslim čovjekom? Kakvu bi naklonost mogao uživati pred svojim Bogom siroti čovjek – dijete - koji se čini odraslim, napuhan ohološću, uvjeren u svoju vrijednost, koji se oslanja samo na sebe sama?

Ti se zasigurno možeš sam osuditi. U to si s pravom uvjeren, jer ti u srcu počivaju klice svake zloće.

Ali, ako pred Bogom budeš dijete, to će te dovesti do jedinstva s tvojim Ocem-Bogom i s tvojom Majkom Svetom Marijom. I, videći te djetetom, Sveti Josip i tvoj Anđeo Čuvar neće te ostaviti bez zaštite.

- Vjeruj, čini ono što možeš, pokoru i Ljubav - a oni će dodati ono što nedostaje.

Kako je teško živjeti poniznost! – jer, potvrđuje kršćanska narodna mudrost, “oholost umire dvadesetčetiri sata nakon što umre čovjek”.

Stoga, kada – obrnuto od onoga što ti kaže onaj koji je od Boga dobio posebnu milost za usmjeravanje tvoje duše – misliš da ti imaš pravo, uvjeri se “da baš nemaš pravo”.

Služiti djeci i odgajati ih; posluživati s ljubavlju bolesne.

Da bi nas jednostavne duše razumjele, moramo poniziti inteligenciju; da bismo razumjeli jadne bolesnike, treba poniziti srce. I tako, na koljenima uma i tijela, lako je doći do Isusa, po sigurnom putu ljudske bijede, naše vlastite bijede. To će nas dovesti do “poništenja” nas samih, da bi Bog na našem ništavilu gradio.

Odluka: bez prave potrebe, nikada neću govoriti o svojim osobnim stvarima.

Budi zahvalan Gospodinu za sigurnost koju ti On daje! Jer nije to zbog tvoje upornosti: svjetlo je Božje ono koje ti daje osjećaj sigurnosti, kao da si na stijeni, dok drugi, dijelom nezahvalni – premda su jako dobri - kao da propadaju u pijesku…, lišeni temelja vjere.

Moli Gospodina da se ispune zahtjevi kreposti vjere u tvom životu i u životu svih ljudi.

Na kakav divan način bi nam Ti Gospodine, pritekao u pomoć da sam ja drukčiji, da više vladam sobom i da sam Ti vjerniji.

Čežnja, koju ti Bog Otac stavlja u dušu, za tim da budeš bolji, bit će zadovoljena tek onda kada tvoje ništavno osobno ispaštanje pripojiš neizmjernim Isusovim zaslugama.

Pročisti nakane, ljubi bol u Njemu, s Njim i za Njega.

Čežnja, koju ti Bog Otac stavlja u dušu, za tim da budeš bolji, bit će zadovoljena tek onda kada tvoje ništavno osobno ispaštanje pripojiš neizmjernim Isusovim zaslugama.

- Pročisti nakane, ljubi bol u njemu, s njim i za njega.

Ne znaš jesi li napredovao, ni koliko… - Što će ti ovo računanje?…

- Važna je ustrajnost, da ti srce izgara, da vidiš više svjetla i šire obzorje…: da se žrtvuješ za naše nakane koje naslućuješ – premda ne znaš koje su – i da se za sve njih moliš.

Reci Mu: Isuse, niti jednog svježeg cvijeta u mom vrtu: svima nešto nedostaje…, kao da su svi izgubili boju i miris. Jadan ja! Uronjen u gnjoj, u prašinu: tako. Ovo je mjesto baš za mene.

- Na ovakav način – ponizujući se – On će u tebi prevladati i tako ćeš pobijediti.

Dobro sam razumio tvoj zaključak: zacijelo ne dosežem niti razinu jednog magarčića…, magarčića koji je bio prijestolje Isusovo kad je ulazio u Jeruzalem: bezvrijedna sam hrpa prljavih dronjaka koje neće ni najbjedniji odrpanac.

No, ja sam ti skrenuo pažnju: pa ipak Gospodin te izabrao i želi te za svoje oruđe. Stoga činjenica – stvarna – da se vidiš tako bijednim mora postati razlogom više za zahvalu Bogu na njegovom pozivu.

Jednostavni i radosni Marijin Veliča podsjeća nas na neizmjernu Božju darežljivost prema onima koji su poput djece, onima koji se ponizuju i iskreno priznaju svoju ništavost.

Bogu je jako drago kada netko priznaje njegovu dobrotu zahvalnim pjevanjem Te Deum svaki put kad se dogodi nešto izvanredno, ne mareći jesu li vremena – kako se kaže u svijetu – povoljna ili nisu. Premda udarac dlijetom ranjava tijelo, uvijek je potvrda Ljubavi jer dolazi od ruke Oca koji brusi naše oštre bridove kako bi nas približio savršenstvu.

Kada ljudi žele obaviti neki posao služe se prikladnim sredstvima.

Da sam ja živio nekoliko stoljeća ranije, upotrebljavao bih guščje pero za pisanje; danas se služim nalivperom.

Kada Bog, naprotiv, želi izvršiti neko djelo, služi se neprimjerenim sredstvima, kako bi se vidjelo – koliko si me to puta mogao čuti! – da je to njegovo djelo.

Stoga, ti i ja, svjesni ogromnog tereta našeg jada, moramo reći Gospodinu: premda sam nikakav, neću zaboraviti da sam božansko oruđe u tvojim rukama.

Posvetit ćemo sve težnje u svom životu, i velike i male, slavi Boga Oca, Boga Sina, Boga Duha Svetoga.

- Dirne me sjećanje na to kako su oni izvrsni studenti obavili posao, dva inženjera i dva arhitekta, pažljivo opremajući jednu od studentskih dvorana. Čim su postavili ploču u jednoj od njih, prvo što su ona četiri umjetnika napisali bilo je: “Deo omnis gloria” – sva slava Bogu.

- Isuse, znam da ti je bilo drago.

Ma gdje se nalazio, sjeti se da Sin Čovječji nije došao da bi bio služen, nego da bi služio. Budi uvjeren da onaj tko ga želi slijediti ne može očekivati ništa drugo.

Bog polaže na nas, svoju djecu, posebno pravo: pravo da mu uzvratimo na ljubav, unatoč našim osobnim pogreškama. Ovo nam uvjerenje, dok nam nalaže odgovornost koju ne možemo izbjeći, daje i potpunu sigurnost: oruđa smo u Božjim rukama, oruđa na koja On svakim danom računa. Stoga, svakim danom, uložimo napor da bismo Mu služili.

Gospodin očekuje da će oruđa učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi bila raspoloživa: a ti moraš učiniti sve kako nikada ne bi uzmanjkala tvoja dobra volja.

Uviđam da je svaki Zdravomarija, svaki pozdrav Djevici, jedan novi kucaj zaljubljenog srca.

Naš život, kršćanski život, mora biti jako običan: truditi se svakim danom dobro obavljati uvijek iste stvari koje su sastavni dio našeg života; ostvarivati u svijetu naše božansko poslanje izvršavajući u svakom trenutku svoje male obveze.

- Ili, još bolje, uložiti napor da to izvršimo. Ponekad nećemo uspjeti i navečer ćemo, ispitujući se, morati reći Gospodinu: ne prinosim ti kreposti; danas ti mogu prinijeti samo manjkavosti, ali ću, uz tvoju milost, pobijediti.

Svim srcem želim, po milosrđu Božjem, da ti On – unatoč tvojim grijesima (nikada više nemoj uvrijediti Isusa!) – podari “uvijek sretan život ispunjen ljubavlju prema njegovoj Volji”.

U služenju Bogu nema zaduženja malena značaja: sva su jako važna.

- Važnost zaduženja ovisi o duhovnoj razini onoga tko ga izvršava.

Zar te ne raduje sigurnost da Boga zanimaju i najmanje stvari koje se odnose na njegova stvorenja?

Ponovno Mu izjavi da stvarno želiš biti njegov: o, Isuse, pomozi mi, daj da uistinu budem tvoj: da izgaram i nestajem zbog malih stvari koje nitko ne primjećuje.

Sveta Krunica. – Radosti, žalosti i slava iz života Djevice savijaju vijenac hvale, koje neprestano ponavljaju Anđeli i Sveti na Nebesima…, kao i oni koji ljube našu Majku ovdje na zemlji.

- Svakodnevno obavi ovu svetu pobožnost. Širi je dalje.

Krštenjem postajemo “fideles” – vjerni, riječ koju su, kao i onu drugu, “sancti” – sveti, prvi Isusovi sljedbenici koristili jedni za druge. I danas je u upotrebi: govori se o “vjernicima” Crkve.

- Razmisli o tome!

Bog se ne da nadmašiti u velikodušnosti, i – budi siguran! – udjeljuje vjernost onome tko mu se preda.

Budi prema sebi zahtijevan, ne boj se. U svom se skrovitom životu mnoge duše tako ponašaju, kako bi samo Gospodin zablistao.

Želio bih da se ti i ja ponesemo kao ona osoba, potpuno predana Bogu, za blagdana Svete Obitelji. Nekada se slavio u osmini Bogojavljenja.

- “Ne nedostaje mi malenih križeva. Jedan jučerašnji me je puno stajao, do suza, a danas me potakao na razmišljanje o tome kako Sveti Josip, moj Otac i Gospodar, i moja Majka Sveta Marija, nisu htjeli uskratiti “svom djetetu” dar za Božić. Taj dar je meni poslužio kao svjetlo da prepoznam svoju nezahvalnost prema Isusu, zbog oskudne suradnje s milošću, te veliku zabludu jer se svojim prostim ponašanjem suprotstavljam Svetoj Volji Božjoj koja me želi kao sredstvo.”

Kad svete žene stigoše do groba, opaziše da je kamen odmaknut.

Uvijek se tako dogodi!: kada odlučimo napraviti ono što moramo, poteškoće se lako svladavaju.

Budi uvjeren da, ako ne naučiš slušati, ništa nećeš postići.

Kada ti nešto narede, neka te nitko ne nadmaši u poslušnosti! - bilo toplo ili hladno, bilo da si raspoložen ili si umoran, bilo da si mlad ili ne baš više.

Osoba koja “ne zna slušati” neće nikada naučiti zapovijedati.

Velika je to ludost ako se Upravitelj zadovolji time da netko dade četiri, a mogao bi dati dvanaest.

Ti moraš slušati – ili moraš zapovijedati – ali uvijek s puno ljubavi.

Želio bih – pomozi mi svojom molitvom – da se u Svetoj Crkvi svi osjećamo udovima jednog jedinog tijela, kako to traži Apostol. Da bez ravnodušnosti i do kraja živimo sve radosti, muke, napredovanje naše Majke: jedne, svete, katoličke, apostolske, rimske.

Želio bih da živimo kao jedan, da se poistovjećujemo jedni s drugima, i svi s Kristom.

Budi uvjeren, sinko, da razjediniti se sa Crkvom znači umrijeti.

Moli Boga da u Svetoj Crkvi, našoj Majci, srca sviju, kao u prvim kršćanskim vremenima, budu jedno srce, kako bi se na kraju vjekova uistinu ispunile riječi Pisma: “Multitudinis autem credentium erat cor unum et anima una” – mnoštvo vjernika bilo je jednog srca i jedne duše.

- Ozbiljno ti govorim: ne daj da se poradi tebe povrijedi ovo sveto jedinstvo. Za ovo se moli!

Vjernost Rimskom Prvosvećeniku uključuje jasnu i određenu obvezu: poznavati mišljenje Pape izraženo u enciklikama ili u drugim dokumentima i učiniti, koliko je do nas, da svi katolici poslušaju nauk Svetog Oca i prema ovim poukama usklade svoj život.

Svakog dana molim, svim srcem, da nam Gospodin udijeli dar jezika. Takav dar jezika koji se ne sastoji u poznavanju različitih govora, nego u tome da se znamo prilagoditi sposobnostima onoga tko sluša.

- Ne radi se o tome da se “govori na neuk način kako bi priprosti razumjeli”, nego da se govori kao mudrac, kao kršćanin, ali na način svima prihvatljiv.

- Ovo je dar jezika kojega molim u Gospodina i u njegove Majke, blagoslovljene po svojoj djeci.

Zloba nekih i neukost mnogih: evo neprijatelja Božjih, i Crkve.

- Zbunimo opake, prosvijetlimo pamet neukima… Uz Božju pomoć, i našim naporom, spasit ćemo svijet.

Moramo učiniti da se u svim intelektualnim djelatnostima nađu ispravni ljudi, istinske kršćanske savjesti, dosljednog života, koji će upotrijebiti oružje znanosti na službu čovječanstvu i Crkvi.

Jer svijetu neće nikada nedostajati, kao što je to bilo u Isusovo vrijeme, novih Heroda koji će gledati kako iskoristiti znanstvene spoznaje, sve do krivotvorenja, da bi progonili Krista i one koji su Kristovi.

Koji nas veliki posao očekuje!

Dok radiš s dušama, a raditi s dušama mora biti tvojesvakodnevno zanimanje, budi pun vjere, nade, ljubavi, kako bi se svladale sve poteškoće.

Da bi nas utvrdio u ovoj istini, psalmista je napisao: “Et Tu, Domine, deridebis eos: ad nihilum deduces omnes gentes” – Ti ćeš ih, Gospodine, izrugati: pretvoriti u ništa.

Ovim se riječima potvrđuje da “non praevalebunt” – neće nadvladati neprijatelji Božji. Nikakve moći nemaju protiv Crkve i protiv onih koji, kao oruđa Božja, služe Crkvi.

Naša Sveta Majka Crkva, u veličanstvenom širenju ljubavi, sije sjeme Evanđelja po svem svijetu. Od Rima do krajnjih granica.

- Surađujući u ovom širenju diljem svijeta, poveži periferiju s Papom, tako da cijela zemlja postane jedno stado i jedan Pastir: jedan apostolat!

“Regnare Christum volumus!” – hoćemo da Krist kraljuje. “Deo omnis gloria!” – sva slava Bogu.

Ovaj uzor borbe – i pobjede – Kristovim oružjem, ostvarit će se jedino preko molitve i žrtve, vjere i Ljubavi.

- Stoga, naprijed…, u molitvi, vjeri, patnji, i u Ljubavi!

Rad Crkve, svakim danom, sliči jednom velikom goblenu kojega prinosimo Gospodinu, jer svi mi krštenici smo Crkva.

- Ako izvršimo svoj zadatak – vjerno i odano – ovaj će veliki goblen biti bijel i bez greške. – Ako, međutim, netko olabavi jedan konac ovdje, drugi tamo, netko s druge strane…, umjesto lijepog goblena imat ćemo poderanu krpu.

Zašto se ne odlučiš dati bratsku opomenu? – Opomenu nije lako primiti, jer se osjećamo poniženima, barem u početku. Ali dati je, nikada nije lako. Svi to savršeno dobro znaju.

Vježbanje bratske opomene je najbolji način pomaganja, nakon molitve i dobrog primjera.

Zbog povjerenja kojega ti je On ukazao, jer te pozvao u Crkvu, moraš biti uravnotežen, opušten, jak, razborit – u ljudskom i vrhunaravnom smislu – kao zrela osoba, što mnogi tek s godinama stječu.

Ne zaboravi da biti kršćanin znači, kako smo naučili u Katekizmu, biti muškarac – žena – koji vjeruje u Krista.

Želiš biti jak? – Kao prvo, priznaj da si jako slab; i, zatim, povjeri se Kristu, koji je Otac i Brat i Učitelj, i koji nas čini jakima, dajući nam sredstva za pobjedu: sakramente. Živi ih!

Dobro sam te razumio kad si mi povjerio: želim se nadojiti liturgijom Svete Mise.

Važnost pobožnosti na Svetoj Liturgiji!

Nije me uopće začudilo što mi je pred nekoliko dana rekla jedna osoba o jednom uzornom, nedavno preminulom, svećeniku: koji je to svetac bio!

- Dobro ste ga poznavali? - upitah.

- Ne – odgovori mi - ali jednom ga vidjeh kako slavi Svetu Misu.

Ti, koji se nazivaš kršćaninom, moraš živjeti Svetu Liturgiju Crkve, iskreno se moliti i žrtvovati za svećenike, posebno za nove svećenike, u danima koji su označeni za tu nakanu i onda kada znaš da primaju Sakrament Svetog Reda.

Prinesi molitvu, pokoru i svoj rad na ovu nakanu: “Ut sint unum!” – kako bi svi mi kršćani imali jednu volju, jedno srce, jedan duh: kako bi “Omnes cum Petro ad Iesum per Mariam!” – svi, sjedinjeni s Papom, išli k Isusu, posredstvom Marije.

Pitao si me, sine moj, što možeš učiniti kako bih ja doista s tobom bio zadovoljan.

- Ako je Gospodin s tobom zadovoljan, onda sam i ja. A ti možeš znati je li On zadovoljan s tobom preko mira i radosti koje nosiš u srcu.

Jasno obilježje jednog čovjeka od Boga, jedne žene od Boga, je mir u njihovom srcu: ima “mir” i daje mir onima s kojima se druži.

Navikni se da na nabacivanje kamenjem od jadnika “koji te mrze” odgovaraš nabacivanjem Zdravomarije.

Neka te ne zabrinjava ako ti se tvoj sadašnji rad čini besplodnim. Kad se svetost sije, ne može se izgubiti; drugi će ubrati plodove.

Premda dobiješ premalo svjetla u svojoj molitvi i učini ti se da je mučna, suha…, sigurna i nova pogleda moraš shvatiti da je nužna ustrajnost u svim pojedinostima tvojih pobožnosti.

Hrabrio si se pred teškoćama apostolata, ovako moleći: “Gospodine, ti si uvijek isti. Daj mi vjeru onih ljudi koji su znali uzvratiti na tvoju milost i koji su činili – u tvoje Ime – velika čudesa, prava čuda…” - Zaključio si: “Znam da ti hoćeš; ali znam isto tako da želiš da te pitamo, da želiš da te tražimo, da snažno kucamo na vrata tvog Srca”.

Na kraju si obnovio odluku da ćeš ustrajati u poniznoj molitvi punoj povjerenja.

Kad si žalostan…, ali i u času uspjeha, ponavljaj: Gospodine, ne napuštaj me, pomozi mi kao neiskusnom stvorenju, vodi me uvijek za ruku.

“Aquae multae non potuerunt exstinguere caritatem!” – žestoke vode nisu mogle ugasiti vatru ljubavi. – Nudim ti dva tumačenja ovih riječi Svetog Pisma. – Prvo: gomila tvojih prošlih grijeha – za koje si se iskreno pokajao – neće te rastaviti od Ljubavi našeg Boga; i drugo: vode nerazumijevanja, protivština, koje možda trpiš, ne bi trebale prekinuti tvoj apostolski rad.

Dovesti do kraja, dovesti do kraja! – Sinko moj, “qui perseveraverit usque in finem, hic salvus erit” – spasit će se tko ustraje do samog kraja.

- A mi djeca Božja imamo na raspolaganju sredstva, i ti također!: dovršit ćemo krov, jer sve možemo u Onome koji nas tješi.

- S Gospodinom ništa nije nemoguće: sve se uvijek riješi.

Kad izgubimo nadnaravno gledanje na događaje, neposredna se budućnost pričini puna briga.

- Dakle, sine moj, još jednom, vjera…, i više djela. Tako je sigurno da će naš Otac-Bog nastaviti rješavati tvoje probleme.

Redovna providnost je jedno stalno čudo, ali… On će upotrijebiti izvanredna sredstva, kad bude neophodno.

Kršćanski optimizam nije neki sladunjavi optimizam, niti čisto ljudsko povjerenje da će sve biti dobro.

To je optimizam koji se ukorjenjuje u svijesti slobode i sigurnosti, u moć milosti; optimizam po kojem smo prema sebi zahtjevni, po kojem se upinjemo u svakom trenutku uzvratiti na Božje pozive.

Konačan je dan Gospodinove slave, njegovog Uskrsnuća. Gdje su vojnici koje je vlast postavila na stražu? Gdje su pečati sa grobova? Gdje su oni koji su osudili Učitelja? Gdje su oni koji su Isusa razapeli?… Dadoše se u veliki bijeg jadnici pred njegovom pobjedom.

Neka te preplavi nada: Isus Krist uvijek pobjeđuje.

Ako Mariju tražiš, “nužno” nalaziš Isusa, i shvatit ćeš – sve većom dubinom - što je u Božjem Srcu.

Kad se primiš nekog apostolata, primjeni na sebe ono što je govorio jedan čovjek koji je tražio Boga: “Danas započinjem s držanjem duhovnih vježbi za svećenike. Neka po Božjoj volji zadobijemo mnoge plodove: a najprije ja!”

- A poslije: “Prošlo je nekoliko dana vježbi. Ima stodvadeset sudionika. Nadam se da će Gospodin obaviti dobar posao u našim dušama”.

Sinko, isplati se biti ponizan, poslušan, vjeran, natopljen duhom Božjim, kako bi ga – odande gdje jesi, s tvog radnog mjesta – ponio svim narodima svijeta.

Malo bi u ratu vojnicima, koji odoljevaju neprijatelju, služila njihova hrabrost, da nema drugih osoba koje, prividno, ne sudjeluju u borbi, ali opskrbljuju borce streljivom i namirnicama i lijekovima…

Bez molitve i žrtvi mnogih duša, nema istinskog apostolskog djelovanja.

Moć čudesa! Kolike ćeš mrtve duše, čak u stanju raspadanja, oživjeti, ako dopustiš Kristu da u tebi djeluje.

U ona vremena, pripovijedaju Evanđelja, Gospodin je prolazio, a oni, bolesnici, zazivali ga i tražili. I danas, preko tvog kršćanskog življenja, Isus je koji prolazi i, uz tvoju pomoć, koliki će ga moći upoznati, zazvati, zatražiti pomoć, i otvorit će im se oči čudesnim svjetlima milosti.

Tvrdoglavo hoćeš po svome, i posao ti je besplodan.

Budi poslušan, poučljiv: doista, kao što je potrebno svaki kotačić jednog automobila staviti na svoje mjesto (inače se ne može pomaknuti, i dijelovi se iskrivljuju; kotačić sigurno ne doprinosi, ili je doprinos jako slab), tako i muškarac ili žena, istrgnuti iz njihovog polja rada, postaju više zapreka nego sredstvo za apostolat.

Apostol nema druge svrhe nego, učinivši se raspoloživim, pustiti Gospodina da radi.

I prva Dvanaestorica su bili stranci u krajevima gdje su naviještali Evanđelje, i nailazili na ljude koji su gradili svijet na potpuno suprotnim temeljima od Kristovog nauka.

- Gledaj: unatoč ovim oprečnim okolnostima, znalo se tko su čuvari božanske poruke Otkupljenja. A Apostol kliče: “Jao meni ako ne navješćujem Evanđelje!”

Mi svojim životom možemo sudjelovati u vječnom otkupljenju jedino ako smo ponizni, ako nezapaženo odemo, kako bi drugi pronašli Gospodina.

Sinovi Božji, u svom apostolskom djelovanju, moraju biti poput nekih snažnih postrojenja električne energije: ispune svijet svjetlom, a ne vidi se gdje mu je izvor.

Isus kaže: “Tko vas sluša, mene sluša”.

- Još uvijek vjeruješ da svojim riječima možeš uvjeriti ljude?…Osim toga, ne zaboravi da se Duh Sveti može poslužiti za svoje planove najnesposobnijim oruđem.

Kako čudesno pristaju sinovima Božjim ove riječi Svetog Ambrozija! Govori o magarčiću privezanom za magaricu kojega je Isus trebao za svoj slavni ulazak, i objašnjava: “Samo ga je Gospodinova naredba mogla odriješiti. Odvezali su ga Apostoli. Za takvo što traži se određeni način života i posebna milost. I ti budi apostol, kako bi mogao oslobađati zatvorenike”.

- Dopusti mi jedan dodatak na ove riječi: koliko ćemo puta, poslani od Isusa, morati odriješiti spone dušama, jer ih On treba za svoju pobjedu! Neka naše ruke, naša djela, i naš život budu apostolski…Bog će nam tada dati apostolsku milost, kako bismo razvrgnuli verige onima koji su okovani.

Ne možemo nikada sebi pripisivati Isusovu moć dok među nama prolazi. Gospodin je onaj koji prolazi i koji preobražava duše, ali tek onda kada mu se svi približimo jednog srca, jednog osjećaja, s jednom jedinom željom da budemo dobri kršćani. Ali On to čini, a ne ti, ne ja. Isus je koji prolazi!

- I, osim toga, On ostaje u našim srcima – u tvom i mom! - i u našim svetohraništima.

- Isus prolazi, i Isus ostaje. Ostaje u tebi, u svakom od vas, i u meni.

Gospodin nas je želio učiniti Njegovim suotkupiteljima.

I zato, da bi nam pomogao razumjeti koliko je to divno, pokreće evanđeliste u pripovijedanju mnogih velikih čudesa. Mogao je namaknuti kruha odakle je htio…, međutim! Traži suradnju čovjeka: treba mu jedno dijete, dječak, komadić kruha i malo ribe.

- Treba tebe i mene, a Bog je! – Ovo nas mora potaknuti na velikodušnost u uzvraćanju na njegove milosti.

Ako mu pomogneš, makar malo, kako su to činili Apostoli, On je spreman čudesa napraviti, umnožiti kruhove, promijeniti volju, osvijetliti najzamračenije pameti, učiniti – izvanrednom milošću - da postanu pravedni oni koji to nisu nikada bili.

Sve ovo…i još više, ako mu pomogneš s onim što imaš.

Isus je mrtav. Mrtvo je tijelo. Svete se žene nisu više ničemu nadale. Bile su vidjele kako su ga mrcvarili i kako je bio razapet. Svojim su očima jako dobro mogle vidjeti nasilje podnešene Muke!

Isto tako su znale da su vojnici čuvali mjesto, znale su da je grob bio potpuno zatvoren: tko će nam maknuti kamen s ulaza? - pitale su se, jer bijaše to ogromna stijena. Pa ipak…, unatoč svemu, potrčale su da bi bile s Njim.

Vidiš, poteškoće – velike i male – brzo se primijete…, ali ako ima ljubavi, ne zaustavlja se na preprekama, odvažno se ide dalje, odlučno, hrabro: zar ne da se postidiš razmišljajući o zanosu, o neustrašivoj hrabrosti ovih žena?

Marija, tvoja Majka, donijet ćete do Ljubavi Isusove. A tamo ćeš biti “cum gaudio et pace” – u radosti i miru, uvijek nošen – jer po samom sebi ti bi pao i uronio u blato – velikim koracima zbog vjere, zbog ljubavi i patnje.