PORAZ

Kad nam je pogled zamagljen, kad oči izgube bistrinu, imamo potrebu okrenuti se prema svjetlu. A Krist nam je rekao da je On Svjetlost svijeta i da je došao ozdraviti bolesne.

- Dakle, neka te tvoje bolesti, tvoji padovi – ako Gospodin dopusti – ne odvoje od Krista: neka te Njemu približe!

Poradi moje bijede, požalih se jednom prijatelju da mi se čini kako Isus ne bi htio više boraviti sa mnom…i kako me ostavi sama.

- Odjednom, bolno se tome usprotivih, pun pouzdanja: nije tako, Ljubavi moja: ja sam, naprotiv, taj koji se od Tebe udaljio: neću to više nikada učiniti!

Isprosi od Gospodina njegovu milost, kako bi te Ljubav pročistila…i trajna pokora.

Obrati se Djevici i zamoli je da te obdari – potvrda njene brige za tebe – darom pokajanja, skrušenosti za tvoje grijehe, i za grijehe svih muškaraca i žena svih vremena, bolom iz Ljubavi.

I takvom raspoloživošću, usudi se dodati: Majko, Živote, Nado moja, povedi me za ruku…, i ako u ovom trenutku ima u meni čega što žalosti mog Oca-Boga, udijeli mi da to uvidim, zajedno s tobom, i da iščupam.

Nastavi bez bojazni: O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo, moli za me, da bih, vršeći predragu Volju tvog Sina, bio dostojan postići i uživati obećanja našeg Gospodina Isusa!

Majko moja nebeska: daj da se vratim gorljivosti, sebedarju, samozataji: jednom rječju: Ljubavi!

Ne uzmi to onako kako ti odgovara! Ne čekaj novu godinu za odluke: svaki je dan dobar za dobre odluke. “Hodie, nunc” – Danas, sada!

Obično su jadni i malodušni oni koji čekaju novu godinu kako bi započeli… jer onda, osim toga, ne započinju!

U redu, loše si učinio jer si slab. – Međutim, ne mogu razumijeti kako ne djeluješ jasnoćom savjesti: ne možeš činiti zle stvari, i reći – ili misliti – da su svete, ili da nisu važne.

Uvijek se prisjeti: duhovne moći se hrane onim što im osjetila nude. – Dobro njima upravljaj!

Gubiš mir – i to dobro znaš – kada pristaneš u onom što vodi u stranputicu.

- Odluči da ćeš biti dosljedan i odgovoran!

Neizbrisivo sjećanje na Božje naklonosti uvijek ti mora biti snažan poticaj; pogotovo u časovima nevolje.

Postoji samo jedna smrtna bolest, samo jedna kobna greška: pomiriti se s porazom, ne znati se boriti duhom djece Božje. Ako uzmanjka ovaj osobni napor, duša biva nepokretna i leži napuštena, nesposobna dati plod…

Ovim kukavičlukom stvorenje prisiljava Gospodina da izreče riječi koje je On

čuo od uzetog, na kupalištu kod Ovčjih vrata: “Hominem non habeo!” – nemam čovjeka!

Kakve li sramote kad Isus ne bi našao u tebi čovjeka, ženu, kakvu očekuje!

Isposnička borba nije nešto negativno i stoga gnusno, već radosno potvrđivanje. To je jedan sport.

Pravi sportaš se ne bori da bi samo jednu pobjedu odnio, i to u prvom pokušaju. Priprema se, dugo trenira, s povjerenjem i ozbiljnošću: iskuša jednom, i drugi put, i ako na početku nema uspjeha, nastoji sa svom upornošću, sve dok ne svlada prepreku.

Od Tebe se svemu nadam, Isuse moj: obrati me!

Kad se onaj svećenik, naš prijatelj, potpisivao s “grešnik”, radio je to uvjeren da piše istinu.

Bože moj, pročisti i mene!

Ako si pogriješio, u malom ili velikom, brzo se povrati Bogu!

Iskušaj riječi psalma: “Cor contritum et humiliatum, Deus, non despicies” –

Gospodin neće nikada odbaciti i poslušat će srce skrušeno i ponizno.

Uvijek nanovo razmatraj, u glavi i duši: Gospodine, koliko puta si me ponovno podigao i, oprostivši mi, privio me uza svoje Srce.

Uvijek to nanovo razmatraj…i nikada se više nećeš odvojiti od Njega.

Samom sebi izgledaš poput sirotana kojemu je gospodar oduzeo odoru – jedino grešnik! - i razumiješ golotinju iskušanu od naših praroditelja.

Trebao bi neprestano plakati. Mnogo si i isplakao, mnogo si pretrpio. Pa ipak, jako si sretan. Ni s kim se ne bi mijenjao. Tvoju “gaudium cum pace” – tvoju vedru radost, dugo već ne gubiš. Zahvalan si Bogu, i svima bi želio donijeti tajnu sreće.

Da: shvatljivo je zašto su tako često znali reći – premda te uopće ne zanima “što drugi kažu” – da si “čovjek mira”.

Neki rade samo ono što je nadohvat jadnim stvorenjima, i gube vrijeme. Doslovno se ponavlja Petrovo iskustvo: “Praeceptor, per totam noctem laborantes nihil cepimus!” – Učitelju, cijelu smo se noć mučili, i nismo ništa ulovili.

Ako rade sami za sebe, bez jedinstva s Crkvom, bez Crkve, kakav će učinak imati takav apostolat? Nikakav!

Moraju se uvjeriti da, sami za sebe, neće ni u čemu uspjeti. Ti im moraš pomoći da uznapreduju u shvaćanju evanđeoske zgode: “In verbo autem tuo laxabo rete” – na tvoju riječ, bacit ću mrežu. Tada će ulov biti obilan i djelotvoran.

Kako je lijepo ispraviti onaj apostolat koji si, iz bilo kojeg razloga, radio sam za sebe!

Pišeš, a ja prepisujem: “Domine, tu scis quia amo te! – Gospodine, Ti znaš da te ljubim! Koliko li puta, Isuse, ponovim i opet ponavljam, poput slatkogorke litanije, ove riječi tvoje Stijene: jer znam da te ljubim, ali sam tako nesiguran u samog sebe, pa ti se ne usuđujem to jasno izreći. Toliko je poricanja u mom izopačenom životu! Tu scis, Domine! – Ti znaš da te ljubim! – Neka moja djela, Isuse, nikada ne odstupe od ovih zanosa mog srca”.

Ustraj u ovoj svojoj molitvi i On će je sigurno čuti.

S povjerenjem ponavljaj: daj da moje suze, Gospodine, budu pokajničke!…

Ponizno Ga zamoli da ti udijeli bol koju priželjkuješ.

Koliko niskosti u mom ponašanju, i koliko nevjere prema milosti!

Majko moja, Utočište grešnika, moli za mene da nikada više ne zapriječim djelo Božje u svojoj duši.

Tako blizu Kristu, kroz tolike godine, a…takav grešnik!

Bliskost Isusova s tobom, zar ti ne izaziva jecaje?

Ne nedostaje mi istinske radosti, naprotiv…Pa ipak, pred spoznajom vlastite niskosti, logično je uskliknuti sa Svetim Pavlom: “Nesretnog mene!”.

Tako raste žudnja za potpunim uništenjem prepreke koju je podiglo moje

vlastito ja.

Ne plaši se, ne obeshrabruj se otkrićem svojih pogrešaka…i to kakvih pogrešaka!

Bori se kako bi ih uništio. I, dok se boriš, uvjeri se kako je dobro kušati sve ove slabosti, jer bi inače postao ohol: a oholost udaljava od Boga.

Neka te pred Božjom dobrotom ispuni čuđenje, jer Krist želi živjeti u tebi…, pa i onda kada primjećuješ sav teret siromašnog jada ovog siromašnog tijela, ove podlosti, ovog jadnog blata.

Da, čak i tada, budi svjestan Božjeg poziva: Isus Krist, koji je Bog i Čovjek, me razumije i brine se za mene jer je moj Brat i moj Prijatelj.

Živiš zadovoljan, jako sretan, iako ponekad primjetiš ogrebotinu žalosti, čak je osjećaš dodirom, gotovo redovito, jedan pravi ostatak zlovolje.

Ovo veselje i ova tjeskoba mogu živjeti zajedno, svaka u svom “čovjeku”: prva u novom čovjeku, druga u starom čovjeku.

Poniznost se rađa kao plod poznavanja Boga i poznavanja samog sebe.

Gospodine, molim te za jedan dar: Ljubavi…, Ljubavi da me očuva čistog.

I za još jedan dar: poznavanje mene samog, kako bih se ispunio poniznošću.

Sveti su oni koji se bore do kraja svog života: oni koji se znaju uvijek ponovno ustati nakon svakog posrtaja, nakon svakog pada, kako bi hrabro proslijedili svoj hod u poniznosti, s ljubavlju, s nadom.

Ako te tvoje pogreške čine poniznijim, ako te potiču na snažnije traženje uporišta u božanskoj ruci, tada su put svetosti: “Felix culpa!” – blaženi grijeh, pjeva Crkva.

Molitva – čak i moja! – svemoćna je.

Poniznost navodi svaku dušu da ne posustane pred vlastitim pogreškama.

Istinska poniznost vodi…traženju oproštenja!

Da sam ja bio gubavac, moja bi me majka zagrlila. Bez straha i bez oklijevanja, ljubila bi moje rane.

A onda, Presveta Djevica? Ako se osjećamo gubavima, u ranama, moramo vikati: Majko! I zaštita naše Majke je kao poljubac na rane koji nas ozdravlja.

U sakramentu Pokore Isus nam oprašta.

Ondje se primjenjuju Kristove zasluge, koji zbog ljubavi prema nama visi na

Križu, raširenih ruku prikovanih na drvo – više nego čavlima – Ljubavlju prema nama.

Ako ponekad padneš, sine moj, brzo se uteci Ispovijedi i duhovnom vodstvu: pokaži ranu, da ti je potpuno ozdrave, da uklone svaku moguću zarazu, premda te može boljeti kao kod kirurškog zahvata.

Iskrenost je neophodno potrebna da bi se napredovalo u sjedinjenju s Bogom.

Ako u tebi, sine moj, živi kakva “grdoba”, ispljuni je! Odmah reci, kako te

uvijek savjetujem, ono što ne bi želio da se zna. Nakon što se “grdoba” u Ispovijedi ispljune, kako se dobro osjeća!

“Nam, et si ambulavero in medio umbrae mortis non timebo mala” – kad bih i dolinom smrti morao proći, zla se ne bojim. Ni moje slabosti, ni napasti neprijatelja ne trabaju me brinuti, "quoniam tu mecum es"- jer Gospodin je sa mnom.

Rekao sam ti, Isuse, uzimajući upravo sada u obzir moje slabosti: dopusti da te tvoje dijete prevari, poput onih dobrih, nježnih tatica, koji daruju svoje dijete onim darom koji bi oni baš od njega i željeli…, jer vrlo dobro znaju da djeca nemaju ništa.

I kojeg li velikog slavlja, i u oca i u sina, premda oboje znaju za tajnu.

Isuse, Ljubavi, sama pomisao da Te mogu ponovno povrijediti!… “Tuus sum ego…, salvum me fac!” – tvoj sam: spasi me!

Zar tebi, koji uviđaš koliko ti nedostaje kreposti, nadarenosti, mogućnosti… ne dođe da povičeš kao Bartimej, slijepac: Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!?

Kako je lijepa strelovita molitvica, da se često ponavlja: Gospodine, smiluj mi se! Poslušat će te i ozdravit će te.

Njeguj u svojoj duši želju da se popraviš, kako bi svakim danom postigao veću skrušenost.

Ako si vjeran, mogao bi se nazvati pobjednikom.

U svom životu, premda ćeš izgubiti poneku bitku, nećeš znati za poraze.

Nema neuspjeha – budi uvjeren – ako djeluješ s ispravnom namjerom i sa željom da izvršiš Volju Božju.

Stoga, s uspjehom ili bez, uvijek ćeš pobijediti, jer ćeš raditi s Ljubavlju.

Siguran sam da je On primio tvoju poniznu i gorljivu molbu: - O, Bože moj, nije mi važno “što će drugi reći”: Oprosti, zbog mog nečasnog života: trebao bih biti svet!…Ali samo za Tebe.

U životu kršćanina “sve” mora biti za Boga: pa i osobne slabosti - popravljene! - koje Gospodin razumije i oprašta.

Što sam ti to ja učinio, Isuse, da me toliko ljubiš? Tebe uvrijediti…i tebe ljubiti.

Tebe ljubiti: u tome će se sastojati moj život.

Nisu li sve ove utjehe Gospodara kuće zato da bih Ga uvijek slušao, služeći Ga u malim stvarima, kako bih Ga mogao služiti u velikim.

Odluka: razveseliti dobrog Isusa u najsitnijim pojedinostima svakodnevnog života.

Treba ljubiti Boga, jer srce je stvoreno za ljubav. Zato, ako ga ne položimo u Boga, u Djevicu, Majku našu, u duše…, čistih osjećaja, srce se osvećuje…, i pretvara u gujinje leglo.

Reci Gospodinu sa svim svojim osjećajima: unatoč svoj mojoj bijedi, lud sam od Ljubavi, pijan od Ljubavi!

Ožalošćen zbog jednog takvog pada, od sada pa nadalje – uz pomoć Božju – uvijek ću se držati Križa.

Ono što je tijelo izgubilo, neka tijelo nadoknadi: neka obilna bude tvoja pokora.

Zazivaj Gospodina, izmoli od Njega duh pokajanja svojstven onom koji svaki dan zna pobijediti sebe sama, predajući mu u tišini i odricanju ovu postojanu pobjedu.

Ponavljaj u svojoj osobnoj molitvi, kada osjećaš slabost tijela: Gospodine, Križ za ovo moje jadno tijelo, koje se umara i buni!

Kako je lijepo razmišljanje onog svećenika, koji je ovako govorio: “Isus mi je premnoge grijehe oprostio – koje li velikodušnosti! - unatoč mojoj nezahvalnosti. I ako su Mariji Magdaleni bili oprošteni mnogi grijesi, jer je mnogo ljubila, meni, kojem je još više bilo oprošteno, kakav samo veliki dug ljubavi ostaje!”.

Isuse, sve do ludosti i junaštva! Uz tvoju milost, Gospodine, ako bude potrebno i umrijeti za Tebe, nikada te više neću napustiti.

Lazar uskrsnu čuvši glas Božji: i odmah poželje izići iz onog stanja. Da se nije “želio” pomaći, bio bi ponovno umro.

Iskrena nakana: imati uvijek vjere u Boga; uvijek se nadati u Boga; uvijek ljubiti Boga…, koji nas nikada neće napustiti, makar se raspadali poput Lazara.

Divi se ovoj slatkoj neobičnosti položaja jednog kršćanina: naša vlastita bijeda nas vodi u Božju zaštitu, u “pobožanstvenjenje”, a s Njim možemo sve.

Ako si pao, ili se osjećaš pritisnut teretom svoje bijede, postojanom nadom ponavljaj: Gospodine, vidiš da sam bolestan; Gospodine, Ti, koji si zbog ljubavi prema meni umro na Križu, dođi i ozdravi me.

Imaj povjerenja, ponavljam: nastavi kucati na njegovo preljubljeno Srce. Ozdravit će te, kao gubavce iz Evanđelja.

Ispuni se povjerenjem u Boga i imaj svakim danom sve dublju želju da od Njega nikada ne pobjegneš.

Bezgrešna Djevice, Majko, nemoj me ostaviti: gledaj kako se moje jadno srce puni suzama. – Ne želim uvrijediti mog Boga!

Znam dobro, i mislim da to neću nikada zaboraviti, kako ne vrijedim ništa:

koliko mi je teška moja malenkost, moja samoća! Ali… nisam sam: ti, Slatka Gospo, i moj Bog Otac me ne napuštate.

Pred pobunom mog tijela i đavolskim razmišljanjima protiv moje Vjere, ljubim Isusa i vjerujem: Ljubim i Vjerujem.