PROKUŠANO U VATRI

Ne govorim ti da mi ukloniš osjećaje, Gospodine, jer ti njima mogu služiti, nego da ih pročistiš u kušnji.

Pred svim divotama Božjim, i pred svim našim ljudskim pogreškama, moramo priznati: Ti si meni sve: služi se mnome kako ti drago! – Tada za tebe - ni za nas - više neće biti osamljenosti.

Velika tajna svetosti svodi se na to da što više nalikujemo Njemu, jedinstvenom i ljupkom Uzoru.

U molitvi, kad ništa ne osjećaš doli nemir i suhoću, ovo je put: ne misli na sebe; upravi pogled prema Muci Isusa Krista, našeg Otkupitelja.

Shvati da i od svakoga od nas traži ono što je tražio od onih troje najbližih Apostola na Maslinskoj gori: “Bdijte i molite”.

Kad otvaraš Sveto Evanđelje, misli da ono o čemu se tamo pripovijeda – Kristova djela i riječi – ne moraš samo znati, nego i živjeti. Sve, svaki odlomak koji se tamo nalazi, bio je prikupljen, pojedinost po pojedinost, da bi ga ti utjelovio u određenim okolnostima svog postojanja.

- Gospodin je nas katolike pozvao da ga izbliza slijedimo i, u ovoj Svetoj Riječi, pronaći ćeš Život Isusov; no, osim toga, trebaš ondje pronaći i svoj život.

I ti ćeš, pun ljubavi, naučiti pitati kao Apostol: “Gospodine, što želiš da učinim?…” – Volja Božja! - čut ćeš odlučno u svom srcu.

Uzmi, dakle, Evanđelje svakog dana, i čitaj ga i živi ga kao konačno pravilo.

Tako su radili sveci.

Ako doista želiš da te srce sa sigurnošću vodi, savjetujem ti da se položiš u jednu Gospodinovu Ranu. Tako ćeš mu postati blizak, …uhvatit ćeš se za Njega, osjetit ćeš kucaje njegovog Srca…, i slijedit ćeš ga u svemu što će tražiti od tebe.

Nema sumnje da je za nas, koji ljubimo Isusa, molitva velika “razonoda”.

Križ simbolizira život Kristovog apostola, takvom snagom i istinom koje očaravaju dušu i tijelo, makar nas to ponekad stoji muke i osjećamo njegov teret.

Razumijem te što, poradi Ljubavi, zaželiš patiti s Kristom: staviti svoja ramena između Njega i krvnika koji ga bičuju; ponuditi svoju, a ne njegovu, glavu trnju; svoje noge i svoje ruke čavlima;… ili, barem se pridružiti našoj Svetoj Majci Mariji na Kalvariji i optužiti se za bogoubojstvo poradi svojih grijeha…, i patiti i ljubiti.

Rekao si mi da si odlučio češće pohoditi Utješitelja i moliti ga za prosvjetljenje.

- Dobro: ne zaboravi, međutim, da je Duh Sveti plod Križa.

Ljubav koja ispunja, koja razveseljuje dušu, temelji se na boli: nema ljubavi bez odricanja.

Krist razapet na križu, a ti?…: još uvijek ponesen svojim užicima! Ispravljam se: razapet svojim užicima!

Nismo – ne možemo biti! – sladunjavi kršćani: logično je da na zemlji bude patnje i Križa.

U ovom našem životu valja upisati na račun Križ. Tko ne zapiše Križ na svoj račun nije kršćanin…, i neće moći izbjeći susret sa “svojim križem” zbog kojega će očajavati.

Sada kada je Križ ozbiljan, težak, Isus tako uređuje stvari da nas ispunja mirom, postaje našim Cirencem da bi nam olakšao teret.

Reci mu, dakle, s punim povjerenjem: Gospodine, kakav li je ovo Križ? Križ bez križa. Odsada pa nadalje, s tvojom pomoći, jer sam naučio kako se Tebi prepustiti, svaki će moj križ biti ovakav.

Nanovo potvrdi u svojoj duši odluku onog prijatelja: Gospodine, želim patnju, a ne predstavu.

Imati Križ znači imati radost: znači imati Tebe, Gospodine!

Ono što uistinu čini nesretnom jednu osobu – čak cijelo društvo – je potraga, tjeskobna i sebična, za materijalnim dobrima: napor da se ukloni sve što bi moglo izazvati neugodu.

Put Ljubavi zove se Žrtva.

Križ, Sveti Križ! - težak je.

- S jedne strane moji grijesi. S druge, tužna stvarnost patnji Crkve, naše Majke; nehaj mnogih katolika koji “bi željeli bez stvarne želje”; razdvojenost od dragih osoba, zbog različitih motiva; bolesti i tuga, naših i tuđih…

Križ, Sveti Križ! - težak je: “Fiat, adimpleatur…!” – Neka bude, neka se vrši, neka je hvaljena i uvijeke slavljena prepravedna i preljubljena Volja Božja u svemu. Amen, Amen.

Kada se krene onamo kamo ide Krist; kada više ne bude prepuštanja sudbini, nego se duša prilagodi Križu – preuzima oblik Križa – i kada se ljubi Volja Božja; kada se ljubi Križ…, tada, tek tada će nam ga On ponijeti.

Sjedini svoju bol –vanjski ili unutarnji Križ – s Voljom Božjom, preko jednog velikodušnog “fiat!”, i ispunit ćeš se ljubavlju i mirom.

Sigurni znakovi pravog Križa Kristova: vedrina, duboki osjećaj mira, ljubav spremna na bilo kakvu žrtvu, velika djelotvornost koja izvire iz samog Boka Isusovog, i uvijek vidljiva radost: radost koja proizlazi iz spoznaje da je onaj tko se uistinu daruje blizu Križu i da je, shodno tome, blizu našem Gospodinu.

Uvijek moraš biti svjestan i zahvalan zbog naklonosti Kralja koji te cijelog života, u tijelu i duhu, obilježava kraljevskim pečatom Svetog Križa.

“Nosim na sebi – pisao je onaj prijatelj – jedno malo Raspelo, s likom istrošenim od upotrebe i poljubaca, kojega je naslijedio moj otac na samrti svoje majke i koja ga je imala uvijek uza se.

Kako je bezvrijedan i istrošen, ne usuđujem se nikome ga pokloniti, i tako – dok ga promatram – porast će moja ljubav prema Križu.”

Ovako je molio jedan svećenik u trenutku žalosti: “Neka dođe, Isuse, Križ koji Ti želiš: od ovoga časa ga s radošću primam i blagoslivljam dragocjenim blagoslovom moga svećeništva”.

Kada primiš kakav snažan udarac, kakav Križ, ne žalosti se. Naprotiv, radosna lica, moraš zahvaljivati Gospodinu.

Jučer sam vidio jednu sliku preminulog Isusa koja me se jako dojmila. Dok mu jedan neizrecivo skrušen anđeo ljubi lijevu ruku, drugi, do nogu Spasiteljevih, drži čavao izvađen iz Križa. U prvom planu, okrenut leđima, maleni anđelak licem prema Kristu plače.

Molio sam Gospodina da nekako dođem do te slike, da mi je netko pokloni. Tako je lijepa, ulijeva pobožnost. – Ražalostio sam se kad sam doznao da je neki čovjek, kojemu su platno pokazali ne bi li ga kupio, odbio rekavši: “Pa to je leš!” Za mene, zauvijek ćeš biti Život.

Gospodine, – ne marim ako to ponovim tisuću puta - želim biti u tvom društvu, pateći s Tobom, u poniženjima i okrutnostima tvoje Muke i Križa.

Pronaći Križ znači pronaći Krista.

Isuse, neka tvoja božanska Krv prodre u moje vene, kako bih, u svakom trenutku, živio velikodušnost Križa.

Pred mrtvim Isusom na Križu moli da Kristov Život i Kristova Smrt budu uzor i poticaj tvom životu i tvom odgovoru na božansku Volju.

Prisjeti se u trenucima boli i ispaštanja: Križ je znak Krista Otkupitelja. Prestao je biti simbolom zla kako bi postao znakom pobjede.

Dodaj kao sastojak u svoje obroke onaj “neukusni” dodatak mrtvljenja.

Nije u duhu pokore u nekim danima činiti velika mrtvljenja, a u drugima ih propustiti.

- Duh pokore znači znati se pobijediti svakim danom, odričući se stvari – velikih i malih – poradi ljubavi i u skrovitosti.

Ako mi ujedinimo svoje male patnje, bile one beznačajne ili velike teškoće, s ogromnim Gospodinovim patnjama, sa Žrtvom – jedina Žrtva je On! – porast će njihovo značenje, postat će blago i tada ćemo rado i s lakoćom uzeti Križ Kristov.

- Nema muke koja se ne bi na taj način mogla brzo pobijediti, i nitko i ništa nam neće moći oduzeti mir i radost.

Da bi bio apostol, moraš u sebi nositi – kako poučava Sveti Pavao – raspetog Krista.

Istina je! Sveti Križ neopozivo potvrđuje u našim životima da smo Kristovi.

Križ nije kazna, ni muka, ni gorčina… To je sveto drvo na kojem je Isus Krist slavio pobjedu… i na kojemu mi slavimo kada radosno i velikodušno primamo ono što nam On šalje.

Osim od Svete Žrtve, mogao si vidjeti da od tvoje Vjere i od tvoje Ljubavi – tvoje pokore, molitve i djela – u dobroj mjeri ovisi ustrajnost tvojih, štoviše ponekad i njihov zemaljski život.

- Križu blagoslovljeni kojega moj Gospodin Isus – On – i ti, i ja moramo nositi.

O, Isuse, želim biti krijes ludosti Ljubavi! Želim da sama moja prisutnost bude dovoljna da zapali svijet, nadaleko, neugasivom vatrom. Želim znati da sam tvoj. Zatim, neka i Križ dođe…

- Veličanstvenog li puta!: trpjeti, ljubiti i vjerovati.

U bolesti prinesi s ljubavlju svoje patnje i preobrazit će se u tamjan koji se Bogu uzdiže i tebe posvećuje.

Moraš, kao dijete Božje i uz njegovu milost, biti jak muškarac ili jaka žena, u željama i djelima.

- Nismo biljke iz staklenika. Živimo usred svijeta i moramo se izložiti svim vjetrovima, vrućini i studeni, kiši i vihoru…, ali vjerni Bogu i njegovoj Crkvi.

Koliko zla nanose poruge, premda se svom voljom trudimo da ih zavolimo.

- Ne čudi se: prinesi ih Bogu.

Poruga te jako povrijedila!… - Znači da si prebrzo zaboravio tko si.

Ako držimo da smo nepravedno optuženi, ispitajmo pred Bogom svoje vladanje, “cum gaudio et pace” – u radosnoj vedrini, i popravimo se, makar se radilo o bezazlenim stvarima, ako nam tako ljubav savjetuje.

- Borimo se da budemo sveti, svakim danom sve više. A zatim, neka “samo pričaju”, ako se preko tih riječi može primijeniti blaženstvo “beati estis cum… dixerint omne malum adversus vos mentientes propter me” – blago vama kad sve zlo svale na vas poradi mene.

Rečeno je – ne sjećam se ni od koga ni gdje – da se oluja spletkarenja obruši na one koji se uzdižu, poput uragana koji šiba najviše borove.

Smutnje, jadno iskrivljeno tumačenje – skrojeno prema mjeri prostog srca onoga tko tumači – kukavička šaputanja… - Prizor je koji se, nažalost, ponavlja u različitim sredinama: ne rade i ne dopuštaju drugima da rade.

U tišini razmatraj nad stihovima psalma: “Bože moj, stranac sam svojoj braći, tuđinac djeci majke moje. Jer me izjeda revnost za dom tvoj, padoše na me poruge onih koji se rugaju Tebi”…, i nastavi raditi.

Nemoguće je činiti dobro, pa i među svim dobrim dušama, bez podnošenja svetog Križa kojemu je uzrok brbljanje.

“In silentio et in spe erit fortitudo vestra” – u tišini i ustrajnosti naći ćete svoju snagu…, jamči Gospodin svojima. Šutjeti i Njemu se predati: dva temeljna oružja u trenucima protivštine, kada zakažu ljudske snage.

I patnje podnesene bez jadikovke – gledaj Isusa u njegovoj Svetoj Muci i Smrti – kroje te prema mjeri Ljubavi.

Jedna je duša, koja se željela posve predati Bogu i, poradi njega, svim drugim dušama, ovako molila: “Gospodine, molim te da djeluješ u meni grešniku, da popraviš i očistiš i da prokušaš sve moje nakane.

Duboko me potreslo prijanjanje – popustljivost i ustrajnost – onog vrlo učenog i svetog čovjeka, koji govoraše: sa svim se slažem, samo da nije uvreda Bogu.

Razmisli dobro o tome što su tvojoj duši učinili oni koji su ti, tijekom tvog života, nanijeli zlo ili su to namjeravali.

- Drugi nazivaju ovu vrstu ljudi neprijateljima. A ti, barem u ovome oponašaj svece. Nemaš ništa od toga što imaš ili si imao neprijatelja, stoga ih zovi “dobročiniteljima”. Na koncu ćeš ih, jer ih preporučaš Bogu, i zavoljeti.

Sinko moj, dobro me poslušaj: budi sretan kada te zlostavljaju i kleveću; kada se mnogi raspojasaju i kada postane moderno pljuvati po tebi, jer si “omnium peripsema” – svima smetlište…

- Teško je to, jako teško. Teško je sve dotle dok se, na kraju, ne približiš Svetohraništu i ne shvatiš da si za njih najveća prljavština svijeta, jadan crv i dok ne kažeš iskreno: “Ako tebi, Gospodine, ne treba moja čast, a što ću ja s njom?”

Sve do tog trenutka dijete Božje ne zna što je sreća: dokle god se ovako ne ogoli, dok ne dođe do ovog darivanja, darivanja ljubavi, ali ljubavi utemeljenoj na mrtvljenju, na patnji.

Neugodnosti od strane dobrih ljudi? – Đavolska posla.

Kad izgubiš spokoj i postaneš nervozan, to je kao kad otkažeš poslušnost razumu. U tim trenucima nanovo se posluša glas Učitelja upućen Petru koji je, zbog pomanjkanja mira i zbog svoje nervoze, počeo propadati u vodu: “Zašto si posumnjao?”.

Red će dati sklad tvom životu, i donijet će ti ustrajnost. Red će tvom srcu podariti mir, i doličnost tvom držanju.

Prepisujem ove riječi jer mogu umiriti tvoju dušu: “Nikada se nisam nalazio u ovako tjeskobnim materijalnim prilikama. Ne gubim mir. Potpuno sam siguran da će Bog, moj Otac, na kraju riješiti cijelu ovu stvar.

Želim u tvoje velikodušne ruke, Gospodine, staviti brigu o svemu što je moje. U ušima ti već odzvanjaju riječi naše Majke – tvoje Majke! – kao u Kani: nemaju!… Ja vjerujem u Tebe, ufam se u Tebe, ljubim Te, Isuse: za mene ništa; za njih”.

Ljubim svoju Volju. Ljubim sveto siromaštvo, moju veliku gospođu.

I mrzim zauvijek na sve što bi, makar izdaleka, u sebi uključivalo nedostatno prijanjanje uz tvoju prepravednu, preljubljenu i očinsku Volju.

Duh siromaštva i odricanja od zemaljskih dobara ide u prilog djelotvornosti apostolata.

Nazaret: put vjere, odricanja u kojem se Stvoritelj podlaže stvorenjima kao svom Nebeskom Ocu.

Isus nam uvijek s ljubavlju govori…, onda kada nas ispravlja ili kada dopušta da patimo.

Poistovjeti se s Voljom Božjom…, i tako će nevolja prestati biti nevolja.

Bog nas voli bezgranično više nego što ti sam sebe voliš… dopusti mu, dakle, da bude zahtijevan prema tebi!

Bez straha prihvati Volju Božju; bez oklijevanja donesi odluku da ćeš izgrađivati cijeli svoj život na onome što nas poučava i što od nas traži naša vjera.

- Budi siguran da ćeš na taj način, i usred muka i oklevetan, biti sretan, toliko sretan da ćeš ljubiti druge i učiniti ih dionicima svoje nadnaravne radosti.

Ako upadneš u nevolje budi siguran da su kušnja Očeve ljubavi koju ti je pripravio Gospodin.

U kovačnici boli koja prati život svih koji ljube, Gospodin nas poučava da onaj tko bez straha hodi – makar ga to stajalo – tragovima Učitelja, pronalazi radost.

Osnaži svoj duh pokorom, tako da se nikada ne obeshrabriš kada te stignu nedaće.

Donesi konačnu odluku: potpuno se poistovjetiti s Kristom koji je Život.

Da bi ustrajali na Isusovim tragovima potrebna je trajna sloboda, trajna volja i trajno vježbanje vlastite slobode.

Čudiš se što si otkrio mnoge različite pravce na putu usavršavanja…

- Postoje drugi putovi unutar “puta” koji nam pomažu da izbjegnemo puku naviku, a koja je uvijek moguća, i više te približavaju Gospodinu.

- Velikodušno teži višim ciljevima.

Ponizno obavljaj svoj posao, odnosno na prvom mjestu računaj na blagoslov Božji koji ti neće uzmanjkati; zatim na tvoje dobre želje; na svoje poslovne planove; i na teškoće! - i ne zaboravi među poteškoće umetnuti uvijek i nedostatak svoje svetosti.

- Bit ćeš dobro oruđe ako se svakog dana budeš borio da budeš bolji.

Bio si mi povjerio da si u svojim molitvama ovim riječima otvarao svoje srce Gospodinu: “Svjestan sam svoje bijede koja kao da se uvećava, unatoč tvojim milostima. To je bez sumnje i zato jer ne surađujem s Tobom dovoljno. Prepoznajem u sebi nedostatnu pripremljenost za poslanje koje si mi povjerio. I onda, kada pročitam u novinama koliki poznati ljudi, daroviti i bogati, govore i pišu i organiziraju se u obranu tvog kraljevstva... pogledam na sama sebe i osjetim da sam nitko i ništa, takav neznalica, tako bijedan, jednom riječju, tako malen…, osjetio bih se zbunjenim i postiđenim kad ne bih znao da me Ti ovakvim želiš. O, Isuse! S druge strane znaš kako sam rado pred tvoje noge položio svoje ambicije… Vjera i Ljubav: Ljubiti, Vjerovati i Patiti. U ovome želim biti bogat i mudar, ali ništa mudriji ni bogatiji od onoga koliko si Ti, u svom Milosrđu, odredio: jer sav svoj ugled i svu svoju čast moram tražiti u vršenju tvoje prepravedne i preljubljene Volje.

- Bio sam ti savjetovao da ne ostaneš samo na ovimdobrim željama.

Ljubav prema Bogu nas poziva da ponesemo Križ…, da na svojim plećima osjetimo teret cijelog čovječanstva, te da ostvarimo, u okvirima osobnih i radnih mogućnosti, vrlo jasne i ljubljene planove Volje Očeve.

Najveća luda koja je ikada postojala i koja će ikada postojati je On. Ima li veće ludosti od toga kako i kome se On daje?

Jer već bi bila ludost postati i ostati nezaštićeno Dijete. Ali, u tom slučaju bi se ganuli mnogi zločinci i ne bi ga se bili usudili mučiti. Premalo je to: trebalo se još više poništiti i više se dati. I postao je hranom, postao je Kruhom.

- Božanska Ludo! Kako se prema tebi ponašaju ljudi?… I ja sam?

Isuse, tvoja ludost Ljubavi krade mi srce. Slab si i malen kako bi učinio velikima one koji se Tobom hrane.

Moraš postići to da tvoj život bitno i u potpunosti bude euharistijski.

Sviđa mi se Svetohranište zvati zatvorom ljubavi.

- Dvadeset stoljeća On je ondje… dragovoljni zatvorenik, za mene, za sve.

Jesi li ponekad razmišljao o tome kako bi se pripremio za primanje Gospodina kad bi se Pričest mogla primiti samo jednom u životu?

- Zahvalni smo Bogu što mu se tako lako možemo približiti, ali mu moramo odavati priznanje dobrom pripremom kako bismo ga primili.

Reci Gospodinu da ćeš, od sada pa nadalje, svaki put kad budeš slavio Svetu Misu ili joj prisustvovao, kada budeš dijelio ili primao Sakrament Pričesti, to raditi s velikom vjerom, gorućom ljubavlju, kao da je to zadnji put u tvom životu.

- I osjeti bol zbog minulih nemarnosti.

Razumijem tvoju brigu da svakog dana primiš Svetu Pričest, jer onaj tko se osjeća djetetom Božjim ima neodoljivu potrebu za Kristom.

Dok prisustvuješ Svetoj Misi razmišljaj – jer je doista tako! – kako sudjeluješ u božanskoj Žrtvi: na oltaru, Krist se vraća da se zbog tebe žrtvuje.

Kad ga primaš, reci mu: Gospodine, u tebe se ufam, častim te, ljubim te, uvećaj moju vjeru. Budi mi oslonac u slabosti Ti koji si ostao u Pričesti, goloruk da budeš lijek slabostima stvorenja.

Da bi mu postali slični, moramo prisvojiti ove Isusove riječi: “Desiderio desideravi hoc Pascha manducare vobiscum” – žarko sam želio ovu Pashu blagovati s vama. Ni na jedan drugi način ne bismo mogli bolje izraziti svoje najveće zanimanje i ljubav prema Svetoj Žrtvi, nego pažljivo poštujući i najmanje obrede propisane mudrošću Crkve.

I, osim Ljubavi, treba nas poticati i “potreba” da nalikujemo Isusu Kristu, ne samo iznutra, nego i izvana, u kretanju – širokim prostorima kršćanskog oltara – u ritmu i skladu poslušne svetosti koja se poistovjećuje s Voljom Kristove Zaručnice, odnosno s Voljom samog Krista.

Moramo primiti Gospodina u Euharistiji, kako se primaju velikani zemlje, štoviše, još bolje!: s ukrasima, svjetlima, u novim haljinama...

- I ako me pitaš koliko čistoće, koliko svjetla i ukrasa, odgovorit ću ti: čistoća tvojih osjećaja, jednog po jednog; ukrasi tvojih sposobnosti, jedne po jedne; svjetlost čitave tvoje duše.

Budi duša Euharistije!

- Ako je Svetohranište središte tvojih misli i tvojih nadanja, kako li će, sinko moj, biti obilni plodovi svetosti i apostolata.

Predmeti za bogoštovlje moraju biti umjetnički lijepi, vodeći računa da nije bogoštovlje poradi umjetnosti, nego je umjetnost poradi bogoštovlja.

Postojano se utječi Svetohraništu, fizičkom prisutnošću ili srcem, da se osjetiš sigurnim, da bi osjetio spokoj: ali i da bi se osjetio ljubljenim…, i zbog ljubavi!

Prepisujem nekoliko riječi jednog svećenika upućenih onima koji su ga slijedili u njegovom apostolskom pothvatu: “Kada razmatrate Svetu Hostiju izloženu u pokaznici na oltaru, razmišljajte kakva li je ljubav, kakva nježnost Kristova. Ja to tumačim po ljubavi koju gajim prema vama; ako bih, daleko poslom, mogao istovremeno biti pokraj svakoga od vas, kako bih rado bio!

Krist, naprotiv, to može! I On, koji nas ljubi ljubavlju bezgranično većom od one koju sva srca na zemlji mogu udomiti, ostao je kako bismo se uvijek mogli sjediniti s njegovim Presvetim Čovještvom, i kako bi nam pomogao, utješio nas, osnažio, kako bi bili vjerni”.

Nemoj misliti da je lako život pretvoriti u služenje. Takva želja, jako dobra, treba postati djelom, jer se “kraljevstvo Božje ne sastoji u riječima, nego u krepostima”, poučava Apostol. Trajno iskazivanje pomoći drugima nije moguće bez žrtve.

Uvijek i u svemu gaji isti osjećaj kao Crkva! – Opskrbi se, stoga, potrebnom duhovnom formacijom i naukom. To će od tebe učiniti osobu ispravnih kriterija kod vremenitih izbora, poniznom i spremnom na ispravljanje uočenih pogrešaka.

- Ispravljati svoje osobne mane, na plemenit način, sasvim je ljudski, ali i vrhunaravan oblik vježbanja vlastite slobode.

Hitno je potrebno širiti svjetlo Kristovog nauka.

Oblikuj svoju osobnost, usvoji jasne ideje kroz puninu kršćanske poruke kako bi je mogao onda prenositi drugima.

- Ne čekaj od Boga prosvjetljenje, jer nema razloga za to budući da raspolažeš konkretnim ljudskim sredstvima: učenje, rad.

Greškane samo da potamnjuje pamet, nego unosi podjelu u volju.

- Naprotiv, “veritas liberabit vos” – istina će vas osloboditi od smutnji koje gase ljubav.

Nastoj se družiti s onim kolegom koji te jedva pozdravi…, a nije ti lako.

- Ustraj i nemoj ga osuđivati; ima “neke svoje razloge”, kao što ti jačaš svoje preporučujući ga svakim danom sve više Gospodinu.

Ako si sa sve četiri na zemlji, kako se možeš čuditi što drugi nisu anđeli?

S ljubavlju bdij nad svojom čistoćom, jer je lakše ugasiti iskru, nego požar.

No sva ljudska marnost, uz mrtvljenje i kostrijet i post – neophodno oružje! – koliko malo vrijede bez Tebe, Bože moj!

Uvijek imaj na umu da ti surađuješ u ljudskoj i duhovnoj formaciji onih koji te okružuju, i svih duša – dotle dosiže blaženo Zajedništvo Svetih- i to u svakom trenutku: dok radiš i dok se odmaraš; kad se vidi da si radostan ili zabrinut; kad se u poslu ili na ulici kao dijete Božje moliš, izbija iz tebe mir tvoje duše; kad se vidi da si patio – da si plakao - i da se smiješiš.

Jedna je stvar sveta prisila, a sasvim druga slijepo nasilje ili osveta.

Rekao je Učitelj: kad bismo se mi djeca svjetla, u vršenju dobra, barem toliko zauzeli i bili toliko uporni kao sinovi tame kada se posvećuju svojim djelima!

- Nemoj se žaliti: umjesto toga radi kako bi utopio zlo u obilju dobra!

Lažno je ono milosrđe koje šteti vrhunaravnoj djelotvornosti apostolata.

Bog treba sigurne, čvrste žene i muškarce na koje se može osloniti.

Ne živimo za zemlju niti za svoju čast, nego za Božju čast, za Božju slavu, za služenje Bogu: evo što nas mora pokretati!

Od kada je naš Gospodin Isus Krist ustanovio Crkvu, ova je naša Majka podnosila neprestane progone. Možda su u drugim vremenima progoni bili otvoreni, a sada se često organiziraju pod krinkom; međutim, danas kao i jučer, nastavlja se borba protiv Crkve.

- Koliko smo dužni svakim danom odgovorno živjeti kao katolici!

Slijedi ovaj naputak: “Ne sjećam se da postojim. Ne mislim na svoje stvari, jer nemam vremena”.

- Rad i služenje!

Nedostižna dobrota naše Majke Svete Marije drži se ovih smjernica: ljubav koja je dosegla vrhunce u brižnom vršenju božanske Volje i potpuni zaborav na sebe samu, zadovoljna je biti ondje gdje ju Bog želi.

Stoga, ni najmanji njen pokret nije beznačajan. – Uči.