TI TO MOŽEŠ!

Želim te upozoriti na jednu poteškoću koju bi se ovako moglo predstaviti: napast zamora, obeshrabrenja.

Nije li još svježe sjećanje na jedan život – tvoj život – bez usmjerenja, bez

cilja, bez slasti, kojega je Božje svjetlo i tvoje predanje preusmjerilo i ispunilo radošću.

Nemoj budalasto mijenjati ovaj za onaj.

Ako vidiš da, iz bilo kojeg razloga, ne uspijevaš, prepusti se Njemu i reci: Gospodine, imam povjerenja u Tebe, prepuštam se Tebi, a Ti pomozi mojoj slabosti!

I s punim povjerenjem, ponovi Mu: pogledaj me, Isuse, prljava sam krpa; iskustvo mog života žalosno je, ne zaslužujem biti tvoje dijete. Reci Mu to…, i puno Mu puta reci.

Njegov glas neće kasniti: “Ne timeas!” – ne boj se!; ili: “Surge et ambula!” – ustani i hodi!

Govorio si mi, još neodlučan: kako se samo zapažaju trenuci u kojima Gospodin još više traži od mene!

Ograničih se tek da te podsjetim: jamčio si mi da se želiš samo s Njim poistovjetiti; zašto se suprotstavljaš?

Kad bi barem uspio u odluci koju si zacrtao: “Umirati malo po malo samom sebi, svakog dana”.

Radost, nadnaravno i ljudsko nadanje, spojivi su s tjelesnim zamorom, s boli, sa suzama – jer imamo srce - s teškoćama u nutarnjem životu ili u apostolskom radu.

On, “perfectus Deus, perfectus Homo” – savršen Bog i savršen Čovjek - koji je imao svu sreću Neba, htjede iskušati muku i umor, plač i bol… da bismo shvatili da biti nadnaravan uključuje biti puno ljudski.

Isus od tebe traži molitvu…jasno to uviđaš.

Pa ipak, kako nedostaje odgovor! Sve ti je teško: kao dijete si koje ne želi učiti

hodati. Međutim, u tvom slučaju, ne radi se samo o lijenosti. Strah te, nedostaje ti velikodušnosti.

Često ponavljaj: Isuse, ako mi se ponekad uvuče u dušu dvojba između onoga što Ti od mene tražiš i nasljedovanja drugih uzvišenih težnji, već sada Ti kažem da više želim tvoj put, uz bilo koju cijenu. Ne napuštaj me!

Traži jedinstvo s Bogom i ispuni se nadom – tom krepošću koja ulijeva sigurnost - jer će te Isus prosvijetliti, pa i u najtamnijim noćima, svjetlom svoga milosrđa.

Ovako si moleći razmišljao: “Opterećuje me moja bijeda, ali me ne satire, jer sam dijete Božje. Okajati. Ljubiti…I – dodao si – želim se okoristiti svojom slabošću, kao Sveti Pavao, uvjeren da Gospodin ne napušta onoga tko se Njemu povjerava”.

Samo tako nastavi, potvrdih ti, jer ćeš – uz milost Božju – uspjeti, i nadvladati ćeš svoju bijedu i svoju kukavnost.

Svaki je trenutak povoljan za donošenje djelotvorne odluke, za reći vjerujem, za reći nadam se, za reći ljubim.

Nauči davati hvalu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Nauči se gajiti posebnu pobožnost prema Presvetom Trojstvu: vjerujem u Boga Oca, vjerujem u Boga Sina, vjerujem u Boga Duha Svetog; uzdam se uBoga Oca, uzdam se u Boga Sina, uzdam se u Boga Duha Svetog; ljubim Boga Oca, ljubim Boga Sina, ljubim Boga Duha Svetog. Vjerujem, uzdam se, ljubim Presveto Trojstvo.

Ova je pobožnost nužna kao jedna nadnaravna vježba duše, a izražava se djelima srca, iako se uvijek ne pretače u riječi.

Jedini sustav, put, postupak i način da bi se imao život – obilan i rodan vrhunaravnim plodovima – je nasljedovanje savjeta Duha Svetog, koji nam dolaze preko Djela Apostolskih: “Omnes erant perseverantes unanimiter in oratione” – svi su bili jednodušno postojani u molitvi.

Bez molitve, ništa!

Moj Gospodin Isus ima srce osjetljivije od svih srdaca svih dobrih ljudi zajedno. Ako jedan dobar čovjek (osrednje dobar) zna da ga jedna određena osoba voli, ne očekujući ništa zauzvrat, niti kakvu nagradu (ljubi zbog ljubavi); i zna da ta osoba očekuje samo to da se on ne opire ljubavi, niti izdaleka…, požurit će se uzvratiti jednoj takvoj ljubavi bez računice.

Ako je Ljubljeni tako moćan da može sve, siguran sam da, osim što će se predati vjernoj ljubavi stvorenja (unatoč bijedi ove jadne duše), podarit će ljubljenom svu neophodnu ljepotu, znanje i nadljudsku snagu, da do Isusovih očiju ne dopre prljavština kad se obraća jadnom srcu koje Mu se klanja.

Dijete, ljubi: ljubi i uzdaj se!

Ako sa žrtvom budeš sijao Ljubav, Ljubav ćeš i žeti.

Dijete: zar ne izgaraš od želje da ga svi uzljube?

Isus–dijete, Isus-dječak: drago mi Te, Gospodine, ovako zamišljati, jer…osjećam se odvažnijim. Drago mi Te vidjeti malenim, gotovo slabim, da bih se zavarao kako si me potreban.

Svaki put kad uđem u kapelu, kažem Gospodinu – ponovno sam dijete – da ga volim više od svih drugih.

Kako je čudesna moć Svete Pričesti, u djelu – a još prije u duhu – onih osoba koje je često i pobožno primaju.

Ako se oni ljudi, zbog komada kruha – koliko god čudo umnažanja kruhova bilo veliko – oduševljavaju i kliču ti, što bismo tek morali napraviti mi poradi tolikih darova koje si nam udijelio a posebno jer nam se ti daješ bez ograničenjau Pričesti?

Dobro dijete: kako zaljubljeni na ovoj zemlji ljube cvijeće, pismo, sjećanje na ljubljeno!…

A ti, možeš li uopće zaboraviti da je uvijek pored tebe…On!? – Zaboravit ćeš…da ga možeš blagovati?

Pristupi često u kapelu, da bi rekao Isusu:…predajem se u tvoje ruke.

Ostavi pred njim ono što imaš: svoju bijedu!

Ovako, unatoč gomili stvari koje nosiš u sebi, nećeš mi izgubiti mir.

Moli u sigurnosti, zajedno s psalmistom: “Gospodine, Ti si moja snaga i utočište, u Tebe se pouzdajem!”

Jamčim ti da će te On zaštititi od zamki “najljućeg zavodnika” – u napastima i…u padovima! - kada budeš morao sazreti u dobi i krepostima, i kada budeš naizust morao znati da je samo On Snaga.

Misliš li da bi se ikada mogla svidjeti kakva usluga nerado učinjena? Očito, ne. I dolazi se čak do ovog zaključka: bilo bi bolje da je nema.

I ti misliš da bi mogao služiti Bogu mrka lica? Ne! – Moraš mu služiti radosno, unatoč svojoj ništavosti, koju ćemo poslije, uz pomoć Božju, ukloniti.

Zaokupljaju te dvojbe, napasti otmjena privida.

Drago mi te slušati: vidi se da te đavao smatra neprijateljem, i da te milost

Božja ne napušta. Nastavi s borbom!

Velika većina onih koji imaju osobne probleme, “imaju ih” jer sebično misle na same sebe.

Sve izgleda mirno. Ali neprijatelj Božji ne spava…

Pa i Srce Isusovo bdije! To je moja nada.

Svetost se sastoji u borbi, u tome da znamo za svoje mane, te u junačkom nastojanju da ih izbjegnemo.

Svetost – tvrdim – je u svladavanju ovih mana…, pa ipak ćemo ih do smrti imati: inače bismo, već sam ti rekao, bili oholi.

Hvala Gospodine jer – dok pripuštaš napasti – isto nam tako daješ ljepotu i snagu tvoje milosti, kako bismo pobijedili! Hvala, Gospodine, na napastima, koje dopuštaš da bismo bili ponizni.

Ne ostavljaj me, Gospodine moj: zar ne vidiš u kakvom bi bezdanu završilo ovo tvoje jadno dijete?

Majko moja: i tvoje sam dijete također.

Ne može se provoditi čist život bez božanske pomoći. Bog želi našu poniznost, želi da tražimo njegovu pomoć po Majci našoj i njegovoj.

Moraš reći Djevici, upravo sada, dok si sam sa svojim srcem, govoreći bez buke riječi: Majko moja, ovo se moje jadno srce ponekad pobuni…Ali, ako mi ti pomogneš… - I pomoći će ti, kako bi ga ti sačuvao čistim i proslijedio putem na koji te Bog pozvao: Djevica će ti uvijek pomoći da izvršiš Volju Božju.

Da bi očuvao svetu čistoću, čistoću života, moraš voljeti svakodnevno mrtvljenje.

Kada osjetiš žalac bijednog tijela, koje ponekad silovito napada, poljubi Raspelo, puno ga puta poljubi, snagom volje, premda ti se može učiniti da to radiš bez ljubavi.

Svakog dana stani pred Gospodina i, poput onog siromaha iz Evanđelja, reci Mu tiho, svim žarom svog srca: “Domine, ut videam!” – Gospodine, daj da progledam!; da vidim ono što ti od mene očekuješ i da se borim kako bih ti bio vjeran.

Bože moj, kako je lako ustrajati znajući da si Ti Dobar Pastir, a mi – ti i ja – ovce tvog stada!

Jer dobro znamo da Dobar Pastir daje čitav svoj život za svaku od svojih ovaca.

Danas si, u molitvi, potvrdio odluku da ćeš biti svet. Razumijem te kada dodaješ, da bi utvrdio: znam da ću uspjeti: ne što bih bio siguran u sebe, Isuse, nego jer… sam siguran u Tebe.

Ti, sam po sebi, bez oslanjanja na milost, nećeš moći ništa korisno učiniti, jer ćeš presjeći stazu odnosa s Bogom.

S milošću, naprotiv, možeš sve.

Želiš učiti od Krista i ugledati se na njegov život? – Otvori Sveto Evanđelje, i osluškuj razgovor Boga s ljudima…, s tobom.

Isus dobro zna što treba…, a ja ljubim i uvijek ću ljubiti njegovu Volju. On je onaj koji pokreće “lutke” i, ako je to sredstvo za naš cilj, unatoč zaprekama koje nam bezbožnici postavljaju, dat će mi ono što tražim.

Istinska se vjera očituje u poniznosti.

“Dicebat enim intra se” – u sebi je govorila ona bijedna žena: “Si tetigero tantum vestimentum eius, salva ero” – kad bih samo dotaknula rub njegove haljine, ozdravila bih.

Kakve li njene poniznosti, ploda i znaka njene vjere!

Ako ti Bog teret dadne, Bog će ti i snagu dati.

Zazivaj Duha Svetoga u ispitu savjesti, da bi više upoznao Boga, i upoznao sebe, i tako se mogao svakog dana obraćati.

Duhovno vodstvo. Ne opiri se ako, u nadnaravnom smislu i svetom bezočnošću, budu pretresali tvoju dušu, da bi provjerili dokle možeš – i hoćeš! - slaviti Boga.

“Quomodo fiet istud quoniam virum non cognosco?” – kako će se to čudo dogoditi, kad ne poznam muža? Marija pita Anđela, odraz njenog iskrenog Srca.

Promatrajući Svetu Djevicu, učvrstio sam se u jednom jasnom pravilu: da bismo imali mir i živjeli u miru, moramo puno s Bogom biti iskreni, s onima koji vode našu dušu i s nama samima.

Nerazumno dijete plače i udara nogama, kada mu majka, s ljubavlju, zabada vrh igle u prst kako bi uklonila trn koji se tamo zabio…Razumno dijete, možda očima punim suza – jer tijelo je slabo – sa zahvalnošću promatra dobru mamu koja mu zadaje malu bol, da bi se izbjeglo veće zlo.

Isuse, daj da ja budem razumno dijete.

Dijete, jadni magarčiću, ako je, s Ljubavlju, Gospodin očistio tvoje crne sapi, navikle na balegu, i navukao ti satensku opravu na koju meće sjajni nakit, jadni magarčiću, ne zaboravi da “možeš”, svojom krivnjom, zbaciti lijep teret na tlo…, ali da ga ti sam “ne možeš” ponovno sebi metnuti.

Otpočini u božanskom sinovstvu. Bog je jedan Otac – tvoj Otac! – pun nježnosti, bezgranične ljubavi.

Često ga zovi Ocem, i reci Mu – na ti – da ga voliš, da ga silno voliš!: da si ponosan i osjećaš se snažnim jer si njegovo dijete.

Radost je nužna posljedica božanskog posinovljenja, svijesti da smo izabrani u ljubavi našeg Boga Oca, koji nas prihvaća, pomaže nam i oprašta.

Dobro se toga i uvijek prisjeti: ako bi se ponekad i učinilo da se sve ruši - ništa se ne ruši - jer Bog ne gubi bitke.

Najbolje očitovanje zahvalnosti prema Bogu je u tome da žarko ljubimo svoje stanje njegove djece.

Kao siromašak si koji iznenada otkrije da je Kraljev sin! – Stoga te već sada na zemlji zaokuplja jedino Slava – sva Slava – tvog Boga Oca.

Dijete prijatelju, reci Mu: znajući, Isuse, da te volim i da me voliš za ostalo ne marim: sve je u redu.

– Mnogo sam se molio Gospi, uvjeravao si me. I ispravio si se: loše sam rekao, mnogo toga sam predočio Gospi.

“Sve mogu u onom koji me jača!” S Njim ne može biti poraza, i ovo uvjerenje rađa sveti “kompleks superiornosti”, kako bi se s brigama suočili duhom pobjede, jer Bog nam daje svoju snagu.

Pred platnom, u želji da sam sebe nadmaši, jedan je umjetnik vapio: Gospodine, želim ti naslikati tridesetosam srdaca, tridesetosam anđela koji izgaraju od ljubavi prema Tebi: tridesetosam čudesa izvezenih na tvom nebu, tridesetosam zvijezda na tvom plaštu, tridesetosam plamenova, tridesetosam ljubavi, tridesetosam ludosti, tridesetosam radosti…

Zatim, ponizan, prizna: ovo u mašti, u želji. U stvarnosti je to tridesetosam neuspjelih likova koji više opterećuju, nego li su ugodni pogledu.

Ne možemo iziskivati da nam Anđeli budu poslušni… Imamo, međutim, potpunu sigurnost da nas Sveti Anđeli uvijek slušaju.

Dopusti da te Bog vodi. Povest će te “svojim putem”, služeći se nebrojenim protivštinama…, možda čak i tvojom lijenošću, da bi se vidjelo da tvoj posao vrši On.

Bez bojazni Ga pitaj, budi uporan. Sjeti se evanđeoskog prizora umnažanja kruha. – Gledaj s kolikom velikodušnošću odgovara Apostolima: koliko kruhova imate?… A On daje šest, stotinu, tisuću… Zašto?

Jer Krist vidi naše potrebe božanskom mudrošću, i njegovom svemogućnošću može nadodati, i dodaje, daleko više od naših želja.

Gospodin vidi iznad naše jadne logike i bezgranično je darežljiv.

Kad se za Boga radi, podsjećam te, potreban je “kompleks superiornosti”.

Nije li to, pitao si me, izraz oholosti? – Ne! Posljedica je poniznosti, poniznosti koja me tjera da kažem: Gospodine, Ti si onaj koji jesi. Ja sam negacija. Ti si sav savršenstvo: moć, snaga, ljubav, slava, mudrost, gospodstvo, dostojanstvo… Ako se s Tobom sjedinim, kao sin koji se preda u jake ruke svog oca ili u nježno krilo svoje majke, osjetit ću toplinu tvog božanstva, osjetit ću svjetlost tvoje mudrosti, osjetit ću kako mi žilama struji tvoja snaga.

Ako si u prisutnosti Božjoj, i ponad zaglušujuće oluje, u tvom će pogledu uvijek sjati sunce; a ispod burnih i razarajućih valova, u tvojoj će duši kraljevati mir i vedrina.

Za dijete Božje, svaki dan mora biti prilika za obnovu, siguran da će, uz pomoć milosti, stići do kraja puta, a to je Ljubav.

Stoga, ako započneš i ponovno započinješ, dobro ideš. Ako imaš pobjedničkog duha, ako se boriš, s pomoću Božjom, pobjedit ćeš! Nema teškoće koju ti ne bi mogao svladati!

Probij se sve do Betlehema, približi se Djetetu, zibaj ga, žarko mu govori, privij ga na grudi…

Ne govorim djetinjarije: govorim o ljubavi! A ljubav se očituje kroz djela: u intimnosti tvoje duše možeš ga lijepo zagrliti!

Učinimo se djecom pred Isusom. A djeca, malena i zbunjena, koliko se samo muče da bi se uspeli na jednu stepenicu. Izgleda da, stojeći na njoj, gube vrijeme. A na kraju, uspjeli su. Sada, još jedna stepenica. Rukama i nogama, i pritiskom čitavog tijela, postižu novu pobjedu: još jedna stepenica. I ponovno se počinje. Kakav napor! Sad ih još malo nedostaje…, ali, baš tada, skotrlja se…, i jao, ponovno je dolje. Puno modrica, natopljeno suzama, jadno dijete započinje, ponovno se započinje penjati.

Tako je s nama, Isuse, kada smo sami. Uzmi nas Ti u svoje drage ruke, poput velikog i dobrog prijatelja nespretnog djeteta, ne ostavljaj nas sve dok ne stignemo na vrh; a tada – o, tada! – znat ćemo odgovoriti na tvoju Milosrdnu Ljubav, djetinjom smjelošću, i reći ti, slatki Gospodine, da, osim Marije i Josipa, nije bilo niti će biti smrtnika – a bilo ih je jako ludih – koji bi te ljubio kako te ja ljubim.

Savjetovao sam ti, ne ustručavaj se činiti djetinjarije: ukoliko to ne postane tek navika, donijet će ploda.

Primjer: uzmimo da jedna duša na početku duhovnog puta, svaku večer, prije spavanja, osjeti potrebu ogrnuti jedan drveni kipić Presvete Djevice.

Razum se protivi takvom ponašanju, jer mu se očito čini nepotrebnim. Ali, malena duša, dirnuta milošću, savršeno uviđa da bi jedno dijete, iz ljubavi, ovako postupilo.

Odlučna volja, dakle, koju posjeduju svi koji su duhovno još djeca, se buni, i sili razum na predaju…I ako ona djetinjasta duša svakog dana nastavi s pokrivanjem kipića Gospe, svakog dana također u očima Božjim čini malenu plodonosnu djetinjariju.

Kada iskreno postaneš dijete i budeš slijedio putove djetinjstva – ako te Gospodin povede - bit ćeš nepobjediv.

Molitva povjerenja malenog djeteta: želio bih, Gospodine, skrušenost kao u onih koji su ti najviše znali ugoditi.

Dijete, prestat ćeš to biti ako se netko ili nešto postavi između Boga i tebe.

Ne moram ništa u Isusa pitati: dosta mi je da mu ugodim u svemu i da mu pričam o stvarima, kao da ih On ne zna, baš kao što to čini malo dijete sa svojim ocem.

Dijete, reci Isusu: nisam zadovoljan osim s Tobom.

U tvojim dječjim molitvama, kakvih sve djetinjih stvari kažeš svom Gospodinu! S povjerenjem djetešca koje govori velikom Prijatelju, čija je ljubav sigurna, povjeravaš mu se: da živim samo za tvoju Slavu!

Prisjećaš se i dosljedno priznaješ da činiš svakakvo zlo: ovo te, Isuse moj – pridodaješ - ne može iznenaditi: nemoguće je da bih ja izveo nešto kako treba. Ti mi pomozi, Ti učini umjesto mene, i vidjet ćeš kako sve ide dobro.

Zatim, odvažno i držeći se istine, nastavi: prožmi me, opij me svojim Duhom, i tako ću vršiti Volju tvoju. Želim je vršiti. Ako je ne budem vršio…, to je stoga jer mi ne pomažeš. Ali da, Ti mi pomažeš!

Moraš osjetiti hitnu nužnost da budeš malen, lišen svega, nemoćan. Tada ćeš se prepustiti u krilo naše Nebeske Majke, strelovitim molitvama, pogledima ljubavi, vježbama marijanskih pobožnosti…, koje su ukorijenjene u tvoj sinovski duh.

Ona će te zaštititi.

Što god se dogodilo, ustraj na svom putu; ustraj, radostan i optimističan, jer će se Gospodin potruditi da ukloni sve prepreke.

Dobro me poslušaj: siguran sam da ćeš, ako se budeš borio, postati svet!

Prvi su se Apostoli, kada ih je Gospodin pozvao, nalazili pokraj stare lađe i poderanih mreža da ih pokrpaju. Gospodin im je rekao da pođu za njim; i oni “statim” – odmah, “relictis omnibus” – ostavivši što su imali - sve! - pođoše za njim…

Događa se ponekad da mi – koji želimo biti kao oni – ne ostavljamo baš sve, i u srcu ostaje neka navezanost, neka pogreška u našem životu, koju ne želimo prerezati kako bi je predali Gospodinu.

Hoćeš li do kraja ispitati svoje srce? – Tamo ne smije ostati ništa što ne bi bilo Njegovo; inače, ne ljubimo ga kako treba, ni ti ni ja.

Prinesi Gospodinu, iskreno i ustrajno, svoju želju za svetošću i apostolatom…, tako se neće razbiti jadna posuda tvoje duše; ili, ako se razbije, moći će se s lakoćom ponovno složiti, i nastavit će služiti za tvoju vlastitu svetost i za apostolat.

Tvoja molitva mora biti molitva djeteta Božjeg; ne kao ona od licemjera, kojima je Isus morao reći ove riječi: “Neće svaki koji mi govori Gospodine, Gospodine,ući u Kraljevstvo Nebesko”.

Tvoje molitva, tvoj zaziv: “Gospodine, Gospodine!” mora se na tisuću različitih načina tijekom dana ujediniti s tvojom željom i djelotvornom zauzetošću oko vršenja Volje Božje.

Dijete, reci mu: o, Isuse, ne želim da zloduh zagospodari dušama!

Ako si bio izabran, pozvan od Ljubavi Božje da ga slijediš, dužan si mu odgovoriti…, a također si dužan, ništa manje, voditi i druge, doprinositi svetosti i ispravnom putu ljudi, tvoje braće.

Hrabro!…, pa i kad je put težak. Zar te ne raduje što vjernost tvojim kršćanskim zadaćama u dobroj mjeri ovisi i o tebi?

Budi radostan i obnovi slobodno svoju odluku: Gospodine, i ja to želim, računaj s mojom malenkošću!

Bog te ne želi istrgnuti iz tvoje sredine, niti udaljiti od svijeta ni tvog staleža, niti od tvojih plemenitih ljudskih težnji ni tvoje profesije…, no, želi da tu budeš svet!

Prostrt na zemlji pred Bogom, promisli (jer je to tako) kako si najprljavija i prezira dostojna stvar sa smetišta.

Unatoč tome, Gospodin te je izabrao.

Kad ćeš se odlučiti…!

Mnogi oko tebe žrtvuju život poradi čisto ljudskog motiva; ova se jadna stvorenja niti ne sjećaju da su djeca Božja, a tako se ponašaju možda tek zbog oholosti, da bi se istakli, da bi došli do lagodnijeg života u budućnosti: lišavaju se svega!

A ti - koji nosiš slatki teret Crkve, svojih dragih, svojih kolega i prijatelja, motivi zbog kojih se isplati potrošiti život - što činiš? s kojim se osjećajem odgovornosti ponašaš?

O, Gospodine, zašto si potražio mene – koji sam jedno ništa – pored tolikih svetih, mudrih, bogatih i uglednih ljudi?

U pravu si…; i upravo zbog toga mu zahvali, djelima i ljubavlju.

Isuse, neka u tvojoj Svetoj Crkvi svi ustraju na putu, nasljedujući svoj kršćanski poziv, kao Kraljevi koji iđahu za zvijezdom: prezrevši Herodove savjete…, kojih nikada ne nedostaje.

Zamolimo Isusa Krista da plod njegova Otkupljenja obilno uzraste u dušama: još više, više, obilnije, božanski obilno!

I za to da nas učini dobrom djecom njegove blagoslovljene Majke.

Želiš li jednu tajnu za sreću? Daruj se drugima i služi im, bez da očekuješ zahvalnost.

Ako djeluješ – živiš i radiš – pred licem Božjim, zbog ljubavi i služenja, dušom svećenika, pa i ako nisi svećenik, sveukupno će tvoje djelovanje poprimiti istinsko nadnaravno značenje, i zadržati čitav tvoj život u jedinstvu s izvorom svih milosti.

Pred neizmjernim prizorom duša koje nas iščekuju, pred ovom veličanstvenom i strašnom odgovornošću, dođe ti možda misao, ista kao što i meni dođe: sa mnom, sav ovaj posao? - sa mnom, koji sam tako neznatan?

Moramo, dakle, otvoriti Evanđelje, i razmatrati o tome kako Isus ozdravlja slijepog od rođenja: blatom od praha zemaljskog i pljuvačke. Ovo je lijek za slijepe oči koji im daje svjetlost!

Ovo smo ti i ja. Svjesni svoje slabosti, svoje bezvrijednosti, svejedno – uz milost Božju i našu dobru volju – mi smo lijek da osvijetlimo, da ponudimo svoju snagu drugima i sebi samima.

Govorila mu je jedna apostolska duša: Isuse, Ti ćeš vidjeti što treba učiniti…, ja ne radim za sebe…

Bog naš Gospodin, ako ustraješ u molitvi “osobnom postojanošću”, dat će ti potrebna sredstva kako bi bio što djelotvorniji i kako bi proširio njegovu vlast na zemlji.

Ali je neophodno da ti vjerno ustraješ: traži, traži, traži…Misliš da se tako ponašaš?

Gospodin hoće svoju djecu, na svim časnim putovima svijeta, kao sijače sjemena razumijevanja, oprosta, suživota, ljubavi, mira.

Ti, što ti radiš?

Otkupljenje se izvršava, i u ovom trenutku…, a ti si – moraš biti – suotkupitelj.

Biti kršćanin u svijetu ne znači izolirati se, naprotiv! – Znači ljubiti sve ljude, i željeti ih zapaliti plamenom ljubavi Božje.

Marijo, Majko Božja i Majko moja, ni u snu ne bih poželio da ti prestaneš biti Gospodaricai Vladarica svega stvorenog.