USKRSNUTI

Osjećaš potrebu za obraćenjem: On zahtijeva sve više…a ti mu stalno sve manje pružaš!

Svaki se od nas, kao Lazar, pokrenuo upravo na jedan “veni foras” – iziđi van.

- Kako je mučno gledati one koji su još uvijek mrtvi, i ne poznaju moć Božjeg milosrđa!

- Obnovi svoju svetu radost jer, nasuprot čovjeku koji se raspada bez Krista, ustaje čovjek koji je s Njim uskrsnuo.

Prizemni osjećaji, pa i kad nisu prljava i sirova požuda, obično sadrže neku sebičnost.

Stoga, ne prezirući ove osjećaje – koji mogu biti i jako sveti - uvijek pročišćavaj nakanu.

Ne traži suosjećanje: često je to znak oholosti i ispraznosti.

Kada govoriš o bogoslovnim krepostima, o vjeri, o nadi i o ljubavi, promisli da su to, prije negoli za raspravljanje, kreposti za življenje.

Ima li u tvom životu nečega što se ne slaže s tvojim kršćanstvom, i što u tebi budi želju da se ne pročistiš?

- Preispitaj se i promijeni.

Dobro promisli o svom ponašanju. Vidjet ćeš da si pun pogrešaka, koje škode tebi, a možda i onima u tvojoj blizini.

- Sjeti se, sinko, da mikrobi nisu ništa manje opasni od divljih zvijeri. I ti uzgajaš ove mikrobe, ove greške – kao što se uzgajaju mikrobi u jednom laboratoriju - nedostatkom poniznosti, nedostatkom molitve, propustima u ispunjenju tvoje dužnosti, slabim poznavanjem sebe sama...A potom, ova žarišta šire zarazu u okoliš.

- Treba ti svakodnevni dobar ispit savjesti, koji bi te doveo do konkretnih odluka u popravljanju, da bi osjetio istinsku bol zbog svojih nedostataka, zbog svojih propusta i grijeha.

Svemogući Bog, Vrhovni, Najmudriji, morao je izabrati svoju Majku.

Ti, što bi ti bio napravio da si je morao birati? Mislim da bismo ti i ja bili izabrali onu koju imamo, ispunivši je svim milostima. Upravo tako je postupio Bog. Stoga, nakon Presvetog Trojstva, dolazi Marija.

- Teolozi izlažu logične dokaze za ono njezino obilje milosti, za onu njenu nemogućnost da bude podložna sotoni: trebalo je to, Bog je to mogao učiniti, i učini. Velik je to dokaz. Najočitiji dokaz da je Bog obdario svoju Majku svim povlasticama, od prvog časa. I takva jest: lijepa, i čista, i bez ljage u duši i u tijelu.

Očekuješ pobjedu, završetak borbe…, a ne dolazi?

- Zahvali Gospodinu kao da si već došao do cilja, i predaj mu svoju nestrpljivost: “Vir fidelis loquetur victoriam” – tko je vjeran pjevat će radost pobjede.

Ima trenutaka u kojima – lišen onog sjedinjenja s Gospodinom koji ti je dolazio preko stalne molitve, čak i u snu – izgleda kao da se opireš Volji Božjoj.

- To je slabost, dobro znaš: ljubi Križ. Osim toga, to je pomanjkanje mnogih stvari koje čitav svijet smatra neophodnima, to su prepreke da kreneš ili… nastaviš putem, to je sama tvoja sitničavost i tvoja duhovna bijeda.

- Predaj – djelotvornom snagom – ono što je tvoje i tvojih: ljudski gledajući, nije malo; gledajuć u svjetlu nadnaravnog, ništa je.

Ponekad, netko mi je znao reći: Oče, osjećam se umoran i hladan; kada se molim ili vršim koje pravilo pobožnosti, čini mi se kao da izvodim komediju…

Ovom prijatelju, i tebi – ako se nađeš u istom položaju – odgovaram: komedija? – Velike li stvari, sinko moj! Čini komediju! Gospodin je tvoj gledatelj!: Otac, Sin i Duh Sveti; Presveto Trojstvo će nas promatrati, dok mi budemo “činili komediju”.

- Ovako se ponašati pred Bogom, iz ljubavi, da bi mu ugodili, živjeti protiv struje, kako je lijepo! Biti Božji komedijaš! Kako je divna ta predstava izvedena za Ljubav, uz žrtvu, bez ikakvog osobnog zadovoljstva, da bi udovoljili našem Gospodinu!

Upravo to znači živjeti od Ljubavi.

Srce koje neuredno ljubi zemaljske stvari kao da je povezano jednim lancem ili “finom niti”, koja mu ne dopušta poletjeti prema Bogu.

“Bdijte i molite, da ne upadnete u napast…”: potresno je iskustvo kako se može napustiti jedan božanski pothvat, poradi kratkotrajne obmane!

Mlitav apostol, ovo je veliki neprijatelj duša.

Očit dokaz mlakosti je nedostatak nadnaravne “tvrdoglavosti”, jakosti kako bi se ustrajalo u radu, da se ne bi zaustavili prije nego se stavi “posljednji kamen”.

Ima otvrdnulih, ali uzvišenih srdaca, koja – približivši se toplini Srca Isusova – rastope se kao mjed u suzama ljubavi i zadovoljštine. Usplamte!

Oni koji su mlaki, naprotiv, imaju srce od gline, od jadna mesa … i razmrve se. Prašina su. Izazivaju sažaljenje.

Reci zajedno sa mnom: Isuse naš, daleko od nas mlakost! Mlaki, ne!

Sva dobrota, sva dražest, svo veličanstvo, sva ljepota, sva ljupkost rese našu Majku. - Zar te ne potiče na ljubav to što imaš jednu takvu Majku?

Zaljubljeni smo u Ljubav. Zato nas Gospodin ne želi bezosjećajne, krute, poput beživotnog predmeta: želi nas opijene njegovom nježnošću!

Pogledaj razumiješ li ovu prividnu proturiječnost. – Kad je navršio trideset godina, onaj neki napisa u svom dnevniku: “Nisam više mlad”. – I, kad je prošla četrdeseta, ponovno zapisa: “Ostat ću mlad sve dok ne stignem do osamdesete: ako umrem ranije, smatrat ću se nezrelim”.

Uvijek je napredovao, unatoč godinama, zrelom mladošću Ljubavi.

Kako samo razumijem pitanje koje si je postavljala ona duša zaljubljena u Boga: je li bilo u meni kakvog postupka koji bi razočarao, je li bilo ičega u meni što bi te moglo ožalostiti, Gospodine, Ljubavi moja?

Zamoli svog Boga Oca da ti udijeli ovu neprestanu potrebu za ljubavlju.

Jesi li vidio s kolikom nježnošću, s koliko povjerenja su se odnosili prema Kristu njegovi prijatelji? Sa svom prirodnošću mu Lazarove sestre prigovaraju odsutnost: bile smo ti rekle! Da si Ti bio ovdje!…

- Tiho mu, tiho povjeri: nauči me prema Tebi se ophoditi s ljubavlju i prijateljstvom Marte, Marije, Lazara; kako su se ophodili prva Dvanaestorica, premda te na početku možda i nisu nasljedovali iz posve vrhunaravnih pobuda.

Kako mi je drago promatrati Ivana glave naslonjene na Isusove grudi! – Kao da od srca predaješ razum, pa makar te to stajalo, kako bi ga zapalio vatrom Srca Isusova.

Bog me ljubi…A Apostol Ivan piše: “Ljubimo, dakle, Boga, jer nas je On prvi uzljubio”. – Kao da nije dovoljno, Isus se obraća svakom od nas, unatoč našim neprijepornim malenkostima, kako bi nas upitao kao što Petra upita: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više od ovih?”…

- Trenutak je to za odgovor: “Gospodine, Ti sve znaš, Ti znaš da Te ljubim”, ponizno dodajuć: pomozi mi da Te još više ljubim, uvećaj moju ljubav!

“Djela su ljubav, a ne lijepe riječi.” Djela, djela! – Odluka: Nastavit ću ti često govoriti da te ljubim – koliko li sam samo to puta danas ponovio! -; ali, uz tvoju milost, bit će iznad svega moje vladanje, bit će svakodnevne sitnice – svojom nijemom riječitošću – koja će pred Tobom vikati, iskazujuć Ti moju ljubav.

Mi ljudi ne znamo pružiti Isusu nježnu pažnju koju neki prosti ljudi, ali kršćani, svakodnevno iskazuju jednom sirotom stvorenju – svojoj ženi, svojem djetetu, svojem prijatelju – koje je jednako jadno kao i oni sami.

Ova bi nam činjenica morala poslužiti kao poticaj.

Ljubav Božja je tako privlačna i utjecajna, da ne poznaje granica njen rast u životu jednog kršćanina.

Ne možeš se ponašati kao neobuzdan dječak ili kao bezumnik.

- Moraš biti snažna osoba, dijete Božje: vedar dok obavljaš posao i u svom odnosu s drugima, u prisutnosti Božjoj koja će se postarati oko svog usavršavanja i u najmanjim pojedinostima.

Ako se samo izvrši pravda i ništa više, moguće je da se ljudi osjete povrijeđenima.

- Stoga, neka te uvijek pokreće ljubav Božja, koja će pravednosti dodati melem ljubavi prema bližnjemu; i koja pročišćava i čisti zemaljsku ljubav.

Kada je Bog po sredini, sve postaje nadnaravno.

Strastveno ljubi Gospodina! Ljubi ga do bezumlja, jer ako postoji ljubav – samo tada! – usuđujem se ustvrditi da niti nema potrebe za odlukama. Moji roditelji - ti misli na svoje - nisu morali donositi odluke da će me voljeti, a ipak, kakvim izobiljem svakodnevne i nježne pažnje su me obasipali!

Ovim istim ljudskim srcem možemo, i moramo, ljubiti Boga.

Ljubav je žrtva; a žrtva, zbog Ljubavi, je zadovoljstvo.

Odgovori samom sebi: koliko puta na dan tvoja volja traži da položiš srce u Boga, kako bi mu darovao svoje osjećaje i svoja djela?

Dobra je to mjera kojom ćeš provjeriti jakost i kvalitetu svoje ljubavi.

Osvjedoči se, sinko, da Bog ima pravo pitati nas: misliš li na Mene? živiš li u mojoj prisutnosti? tražiš li me kao oslonac? tražiš li me kao Svjetlo svog života, kao zaštitu…, kao sve?

Stoga, učvrsti se u ovoj odluci: u trenucima koji su za svjetovne ljude pogodni, zazivat ću: Gospodine! U za njih zlim časovima, ponavljat ću: Gospodine!

Nemoj mi nikada izgubiti osjećaj za nadnaravno. Pa i kada u svoj njihovoj oštrini uočiš svoju malenkost, svoja zla nagnuća – blato od kojega si sazdan - Bog računa s tobom.

Živi kao ostali pored tebe, prirodno, ali svaki trenutak dana učini da bude nadnaravan.

Da bi se moglo suditi s čestitom nakanom, potrebno je čisto srce, žar za božanskim i ljubav prema dušama, bez predrasuda.

Promisli o tome!

Čuh neke poznanike kako govore o njihovim radio postajama. Ni zamijetio nisam kad prenesoh to u nadnaravni plan: za zemlju smo dobro spojeni, previše, a zaboravili smo prijamnik unutarnjeg života…

- Ovo je razlog zbog kojega ima tako malo duša koje se drže Boga: neka nam nikada ne uzmanjka prijamnik za nadnaravno.

Sitnice i malenkosti, kojima ništa ne dugujem, od kojih se ničemu ne nadam, više me zaokupljaju od mog Boga? S kim sam, kad nisam s Bogom?

Reci mu: Gospodine, ništa drugo ne želim osim onog što Ti hoćeš. Čak ni ono za što Te ove dane molim, ako me makar milimetar udaljuje od tvoje Volje, nemoj mi udijeliti.

Tajna tvog djelovanja ukorijenjena je u tvom životu pobožnosti, iskrene pobožnosti: tako će čitav tvoj dan proteći s Njim.

Odluka: što češće podržavati prijateljstvo, po mogućnosti neprekidno, kao i odnos pun ljubavi i poučljivosti prema Duhu Svetom. – “Veni sancte Spiritus…!” – Dođi, Duše Sveti, da bi boravio u mojoj duši!

Svim srcem ponavljaj i sve većom ljubavlju, posebice kada si blizu Svetohraništa ili kada ti je Gospodin u srcu: “Non est qui se abscondat a calore eius” – da ne pobjegnem od tebe, neka me vatra tvog Duha obuzme.

“Ure igne Sancti Spiritus!” – nek’me zapali plamen tvog Duha!, zazivaš. I dodaješ: nužno je da moja jadna duša što prije započme let…, i ne prestane letjeti sve dok se u Njemu ne odmori!

- Čine mi se izvrsnima tvoje želje. Mnogo ću te preporučivati Branitelju; neprestano ću ga zazivati, da se nastani u središtu tvog bića i predsjeda svim tvojim djelatnostima, riječima, mislima i željama, i dadne im nadnaravni zvuk.

O blagdanu Uzvišenja Svetog Križa, zaprosi u Gospodina, svim žarom duše, da ti udijeli milost kako bi “uzvisio” Sveti Križ u svojim sposobnostima i osjećajima…Novi život! Pečat: da bi učvrstio istinitost tvoje poruke…, čitavo tvoje biće na Križu!

- Vidjet ćemo, vidjet ćemo.

Neprestano se moraš mrtviti, kao kucanje srca: tako ćemo ovladati sobom, i s drugima ćemo živjeti ljubav Isusa Krista.

Ljubiti Križ znači dragovoljno sebi prouzorčiti nevolje poradi ljubavi Kristove, makar te stajalo i upravo jer te stoji…: ne nedostaje ti iskustva o povezanosti ovih dviju stvari.

Kršćanska radost nije fiziološka: njen je temelj nadnaravan i nadvisuje sve bolesti i protivštine.

- Radost nije zveckanje praporaca ili narodno veselje.

Istinska radost je nešto intimnije: nešto što nas čini vedrima, ako lice i zadrži ozbiljnost.

Pisao sam ti: premda shvaćam da je to uobičajeno reći, žalostim se kada čujem da se protivštine nastale iz osobne oholosti nazivaju križevima. Ovakva bremena nisu Križ, pravi Križ, jer nisu Križ Kristov.

Bori se, dakle, protiv ovih izmišljenih nevolja, koje nemaju ništa zajedničko s pečatom Kristovim: odmakni se od svih prerušavanja svoga ja!

Čak i u onim danima koji su naizgled gubljenje vremena, kroz beznačajnost tisuću malenih detalja, svakodnevnih, piše se više nego dovoljna poezija koja nas pribija na Križ: na Križ koji nije predstava.

Ne polaži srce u prolazno ništavilo: nasljeduj Krista, koji se učini siromahom poradi nas, i koji nije imao gdje glavu nasloniti.

- Zamoli ga da ti udijeli, usred svijeta, stvarnu odijeljenost, bez olakšavanja.

Jasan znak odijeljenosti jest ne držati – ali uistinu – nijednu stvar kao svoju.

Tko iskreno živi vjeru, zna da su vremenita dobra sredstva, i upotrebljava ih velikodušno, junački.

Krist uskrsli, proslavljeni, svukao je sa sebe sve što je zemaljsko, da bismo mi ljudi, njegova braća, razmišljali što moramo skinuti sa sebe.

Treba ljubiti Presvetu Djevicu: nikada je nećemo dovoljno ljubiti!

- Mnogo je ljubi! – Nemoj se zadovoljiti namještanjem njenih slika, pozdravima, strelovitim molitvama, nego budi spreman – u svom, punom snage, životu – i na poneku svakodnevnu malenu žrtvu, da joj iskažeš svoju ljubav, i ono što želimo da joj iskaže cijelo čovječanstvo.

Ovo je istina o kršćaninu: darivanje i ljubav – ljubav Božja, i poradi njega, ljubav prema bližnjemu - utemeljeni na žrtvi.

Isuse, s povjerenjem se stavljam u tvoje ruke, glave skrivene na tvojim ljubljenim grudima, moje srce sjedinjeno s tvojim Srcem: želim, u svemu, ono što Ti želiš.

Danas, u ozračju punom neposluha, mrmljanja, spletki, prijevara, moramo više no ikad ljubiti poslušnost, iskrenost, odanost, jednostavnost: sve što će nas, s nadnaravnim osjećajem, učiniti više ljudima.

Kažeš mi da jesi, da si se čvrsto odlučio nasljedovati Krista.

- Moraš, dakle, hoditi Božjim korakom; ne svojim!

Želiš li znati koji je temelj naše vjernosti?

- Rekao bih ti da se, u glavnim crtama, temelji na ljubavi Božjoj, koja pobjeđuje sve zapreke: sebičnost, oholost, zamor, nestrpljivost…

- Onaj tko ljubi, prezire samog sebe; zna da, makar cijelom dušom ljubeći, još uvijek ne zna dovoljno ljubiti.

Rekli su mi – i prenosim, jer je jako lijepo – da se jedna aragonska redovnica, zahvalna za očinsku Božju ljubav, ovako izražavala: “Kakav “pogled”!: ništa mu ne promiče”.

Tebi – kao i svakom djetetu Božjem – treba također i osobne molitve: intimnosti, neposrednog susreta s našim Gospodinom – razgovora udvoje, licem u lice - bez da se skrivaš u anonimnosti.

Prvi uvjet molitve je ustrajnost: drugi, poniznost.

- Budi svetački tvrdoglav, imaj povjerenja. Misli da Gospodin, kada ga molimo za nešto važno, želi da ga možda zazivamo puno godina. Budi uporan!…, ali ustraj sa sve većim povjerenjem.

Budi postojan u molitvi, kao što to Učitelj savjetuje. Ovo će čvrsto uporište postati izvorom tvog mira, tvoje radosti, tvoje vedrine i, stoga, tvoje vrhunaravne i ljudske učinkovitosti.

Na jednom mjestu gdje su ljudi razgovarali i slušali glazbu, navre ti molitva u duši, s neobjašnjivom utjehom. Zaključio si govoreći: Isuse, ne želim utjehe, želim Tebe.

Tvoj život mora biti neprestana molitva, neprekinut razgovor s Gospodinom: pred ugodnim, kao i pred neugodnim doživljajima, pred onim što je lagano i što je teško, što je obično i što je izvanredno…

U svim zgodama ti mora pasti na pamet, odmah, razgovor s tvojim Bogom Ocem, tražeći ga u središtu tvoje duše.

Sabrati se u molitvu, u meditaciju, tako je lako…! Isus ne dopušta da ga čekamo, ne nameće nam predsoblja: On je onaj koji nas očekuje.

Dovoljno je da Mu kažeš: Gospodine, želim moliti, želim biti s Tobom! - i evo te u Božjoj prisutnosti, govoriš s Njim.

I kao da nije dovoljno, ne škrtari na vremenu: prepušta tebi na volju. Ne samo desetak minuta ili četvrt sata. Ne, nego sate i čitav dan. A On je onaj koji jest: Svemogući, Premudri.

U unutarnjem životu, kao i u ljudskoj ljubavi, neophodno je biti ustrajan.

Da, moraš jako često razmišljati o samim razlozima, biti uporan sve do otkrića neke nove Amerike.

- Kako to da nisam prije uvidio ovu tako jasnu stvar? - zapitat ćeš se iznenađen.

- Jednostavno zato jer smo ponekad kao kamen koji propušta vodu da teče, bez da upije ijedne kapljice.

- Stoga je potrebno ponovno razmišljati o istoj stvari, a ona nije nikada ista, da bismo se natopili Božjeg blagoslova.

U Svetoj oltarskoj Žrtvi, svećenik uzima Tijelo našeg Boga i Kalež s njegovom Krvlju, i podiže ih iznad svih stvari zemlje, govoreći: “Per Ipsum, et cum Ipso, et in Ipso” – po mojoj Ljubavi, s mojom Ljubavi, u mojoj Ljubavi!

Sjedini se s ovim činom. Još više: utjelovi ovu stvarnost u svoj život.

Priča Evanđelist da se Isus, nakon što je učinio čudo i kad su ga htjeli zakraljiti, sakri.

- Gospodine, koji nas činiš sudionicima euharistijskog čuda: molimo te da se ne skrivaš, da s nama živiš, da te možemo vidjeti, dotaknuti, čuti, da poželimo ostati zauvijek s Tobom, da budeš Kralj naših života i našeg truda.

Pohodi često tri Osobe, Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga. A da bi stigao do Preblaženog Trojstva, uputi se preko Marije.

Nema vjere “žive” onaj tko se istinski ne daruje Isusu Kristu.

Svaki kršćanin mora tražiti Krista i boraviti s Kristom, da bi ga sve više mogao ljubiti. – Događa se to kao kod mladića i djevojke: nužno je biti zajedno, jer ako se dvije osobe ne viđaju, ne mogu doći do ljubavi. A naš je život život Ljubavi.

Zaustavi se u razmišljanju o srdžbi Učiteljevoj, kada vidi kako se, u jeruzalemskom Hramu, loše odnose prema onome što je Oca njegova.

- Kakva pouka, da ti ne bi nikada bio ravnodušan, ni kukavica, kada nemaju poštovanja prema onome što je Božje.

Zaljubi se u Presveto Čovještvo Kristovo.

- Zar te ne raduje što je želio biti poput nas? Budi zahvalan Isusu za ovo obilje dobrote!

Došlo je Došašće. Kakvo pogodno vrijeme za osvježenje želje, nostalgije, iskrene čežnje za dolaskom Kristovim, za njegovim svakodnevnim dolaženjem u tvoju dušu s Euharistijom! – “Ecce veniet” – evo ga dolazi, ohrabruje nas Crkva.

Božić. – Pjevaju: “Venite, venite…” – Hajdemo, On je rođen.

I, nakon razmatranja o tome kako se Marija i Josip brinu o Djetetu, usuđujem ti se predložiti: ponovno ga gledaj, gledaj ga bez prestanka.

I premda je teško – a molim Gospodina da uveća u nama ovu bol – ti i ja nismo stranci u smrti Kristovoj, jer grijesi ljudi bijahu oni udarci čekića što ga pribiše na drvo.

Sveti Josip: ne može se ljubiti Isusa i ljubiti Mariju a da se ne ljubi Svetog Patrijarha.

Gledaj koliko razloga za štovanje Svetog Josipa i za učenje iz njegovog života: bješe čovjek jake vjere…; zbrinuo je obitelj – Isusa i Mariju – svojim krepkim radom…; uščuva čistoću Djevice, koja bješe njegova Zaručnica…; i poštivaše – ljubljaše! – slobodu Boga, koji ne samo da izabra Djevicu za Majku, nego izabra i Njega kao Gospina Zaručnika.

Sveti Josipe, Oče i Gospodaru naš, prečisti, presvijetli, koji si zaslužio nositi Dijete Isusa u naručju, kupati ga i grliti: nauči nas ophoditi se prema Bogu, da budemo čisti, dostojni biti drugi Krist.

I pomozi nam prevaliti i ukazivati, poput Krista, na božanske puteve – skrivene i sjajne - govoreći ljudima da, na zemlji, mogu uvijek imati izvanrednu duhovnu snagu.

Puno ljubi Svetog Josipa, ljubi ga svom dušom, jer je, skupa s Isusom, najviše ljubio Gospu i najviše je boravio s Bogom: onaj koji ga je najviše ljubio, iza naše Majke.

- Zaslužuje tvoju odanost, i dobro ti je biti s njim, jer je Učitelj unutarnjeg života, i jako je moćan kod Gospodina i kod Majke Božje.

Djevica. Tko može biti bolja Učiteljica Ljubavi Božje od ove Kraljice, od ove Gospođe, od ove Majke, koja je u najintimnijem odnosu s Trojstvom: Kći Boga Oca, Majka Boga Sina, Zaručnica Boga Duha Svetoga, i koja je u isto vrijeme Majka naša?

- Osobno se uteci njenom zagovoru.

Postat ćeš svet ako ljubiš, ako budeš znao drugima ugađati, a da ne vrijeđaš Boga, pa i kad ti bude teško.

Sveti nam Pavao daje naputak za pažljivu ljubav: “Alter alterius onera portate et sic adimplebitis legem Christi” - nosite breme jedni drugima, i tako ćete ispuniti zakon Kristov.

- Ispunja li se on u tvom životu?

Isus naš Gospodin je tako ljubio ljude da se utjelovio, uzeo na se našu narav i živio u svakodnevnom dodiru sa siromašnima i bogatima, s pravednicima i grešnicima, s mladima i starima, s poganima i židovima.

Sa svima je stalno razgovarao: s onima koji su ga voljeli i s onima koji su samo tražili kako bi izvrnuli njegove riječi, kako bi ga osudili.

- Nastoj se i ti ponašati kao Gospodin.

Ljubav prema dušama, poradi Boga, čini da zavolimo sve ljude, da ih razumijemo, opravdamo, oprostimo…

Moramo takvu ljubav imati koja pokriva bezbrojne nedostatke ljudske bijede. Moramo biti čudesno milosrdni, “veritatem facientes in caritate”, braneći istinu, a ne ranjavajući.

Kad ti govorim o “dobrom primjeru”, želim ti ukazati također na to kako moraš razumijeti i opravdati, kako moraš ispuniti svijet mirom i ljubavlju.

Često se upitaj: brinem li se do kraja kako bih se izoštrio u ljubavi prema onima koji sa mnom žive?

Kada propovijedam kako treba postati tepih da bi drugi mogli hodati po mekom, ne kanim se služiti tek lijepim riječima: to mora postati stvarnost!

- Teško je, kao što je svetost teška; ali je lako, jer – tvrdim – svetost je svima dostupna.

Posred velike sebičnosti, tolike ravnodušnosti – svak’ svom poslu! - prisjećam se onih drvenih magarčića, snažnih, krupnih, kako koracaju, na nekom stolu…Jedan bješe izgubio jednu nogu. Ali je išao naprijed jer se oslanjao na druge.

Mi bismo se katolici – u obrani i podupiranju istine, bez popuštanja – trebali truditi oko stvaranja ozračja ljubavi, suživota, koji guši svaku mržnju i zlopamćenje.

U kršćaninu, u djetetu Božjem, prijateljstvo i ljubav tvore tek jednu jedinu stvar: božansku svjetlost koja daje toplinu.

Vježbanje bratske opomene – u Evanđelju ukorijenjene – potvrda je vrhunaravnih osjećaja i povjerenja.

Kada je primiš budi zahvalan i nemoj je propustiti vršiti prema onima s kojima živiš.

Kod opominjanja, jer se smatra nužnim i radi izvršenja osobne dužnosti, treba voditi računa kako o patnji drugoga, tako i o osobnoj.

Ali neka ti ovo ne bude nikada izlikom, kako bi sesuzdržao.

Približi se jako Djevici, svojoj Majci. – Moraš uvijek biti u jedinstvu s Bogom: nastoj oko sjedinjenja s Njim, pokraj njegove blagoslovljene Majke.

Dobro me slušaj: biti u svijetu i biti od svijeta ne znači poistovjetiti se sa svjetovnim.

Moraš se ponašati poput goruće žerave, koja podmeće vatru gdjegod se nađe; ili, barem, čini tako da podigneš duhovnu temperaturu onih koji su ti blizu, noseći ih prema jakom kršćanskom životu.

Božja je volja da njegova djela koja je povjerio ljudima, napreduju snagom molitve i mrtvljenja.

Temelj naše cjelokupne građanske djelatnosti – kao građani katolici – sastoji se u jakom nutarnjem životu: u tome da budemo, stvarno i djelotvorno, muškarci i žene koji svoj dan pretvaraju u neprekinut razgovor s Bogom.

Kad si s nekom osobom, u njoj moraš vidjeti dušu: dušu kojoj treba pomoć, dušu koju treba razumijeti, dušu s kojom ti je živjeti i koja se mora spasiti.

Tvrdoglavo želiš sve sam, sve svojom voljom, vođen isključivo svojom prosudbom… i, gle, plod se zove “neplodnost”.

Sinko moj, ako se ne podložiš, ako si ohol, ako se posvetiš “tvom” apostolatu, radit ćeš čitave noći – cijeli će tvoj život biti jedna noć! – i, na kraju će ti mreža biti prazna.

Misliti na Kristovu Smrt postaje jedan poziv za potpunom iskrenošću pred našim svakodnevnim obvezama, i za ozbiljnim stavom prema vjeri koju ispovijedamo.

Treba imati priliku da uronimo u dubinu Ljubavi Božje, kako bismo je tako iskazali - riječima i djelima – drugim ljudima.

Učini da na tvojim usnama kršćanina – jer to jesi i moraš u svakom trenutku biti – bude “neodoljive” vrhunaravne riječi koja pokreće, koja pobuđuje, koja bi bila izraz tvoje životne raspoloživosti darivanja.

Velika ugodnost – a ponekad i jedan ogromni nedostatak odgovornosti – krije se u onima koji, obnašajući vlast, bježe od muke opominjanja drugih s ispirikom da ih žele poštedjeti patnje.

Možda se i štede od neugodnosti ovoga života…, ali se poigravaju s vječnom srećom – osobnom i drugih – zbog njihovih propusta, koji su pravi grijesi.

Svetac je, za živote mnogih, “neugodan”. No, ovo ne znači da mora biti nepodnošljiv.

- Njegov žar ne smije nikada biti gorak; njegovo opominjanje ne smije biti britko; ne smije nikada biti drska, moralna ćuška po obrazu bližnjega.

Onaj mladi svećenik se obično obraćao Isusu riječima Apostola: “Edissere nobis parabolam” – protumači nam prispodobu. I dodao bi: Učitelju, posadi nam u naše duše jasnoću svog nauka, kako ona ne bi nikada uzmanjkala u našem životu i u našim djelima…, i kako bismo je mogli dati drugima.

- Tako i ti reci Gospodinu.

Budi uvijek hrabar, jer to je poniznost i služenje Bogu, predstaviti istine vjere takvima kakve jesu, bez popuštanja ili dvosmislenosti.

Kod jednog katolika ne može biti drugačije odluke nego: “uvijek” braniti autoritet Pape; i biti “uvijek” poslušno odlučan u ispravljanju osobnog mišljenja u odnosu prema Učiteljstvu Crkve.

Prije dosta vremena me jedna osoba, s ne previše takta, upitala imamo li mi koji ostvarujemo svećeničku karijeru mirovinu, mirovinsko osiguranje, za starost…Budući nisam odgovarao, dosadnjaković je navaljivao.

- Dođe mi tada odgovor iza kojeg, držim, nema protupitanja: svećeništvo – rekoh mu – nije karijera, to je apostolat!

- Ja tako mislim. I poželio sam to ovdje zapisati, kako ne bismo – uz pomoć Gospodina – nikada zaboravili na razliku.

Imati katoličkog duha zahtijeva brigu, opterećujuću u naše doba, za čitavu Crkvu i ne samo za ovaj ili onaj dio; traži da se naša molitva protegne od sjevera do juga, od istoka do zapada, velikodušnim zazivanjem.

Razumjet ćeš tako usklik – strelovitu molitvu – onog prijatelja, poradi pomanjkanja ljubavi mnogih prema našoj Svetoj Majci: boli me Crkva!

“Mori me briga za sve crkve”, pisao je sveti Pavao; i ovaj Apostolov uzdah podsjeća sve kršćane – i tebe! – na odgovornost da stavimo pred noge Kristove Zaručnice, Svete Crkve, ono što jesmo i što možemo, ljubeći je posve vjerno, pa i uz cijenu vlastitih dobara, časti i života.

Nek te ne plaši – i usprotivi se, u granicama svojih mogućnosti – urota šutnje kojom žele ušutkati Crkvu. Neki zabranjuju da se čuje njen glas; drugi ne dopuštaju da se vidi primjer onih koji naviještaju svojim djelima; drugi opet brišu svaki trag dobrog nauka…, a premnogi je ne podnose.

Ne plaši se, ponavljam, ali neumorno nastoj biti glasnogovornik pouka Učiteljstva.

Svakim danom budi sve više “rimljanin”, uzljubi ovaj blagoslovljeni uvjet koji resi sinove jedine i istinske Crkve, jer je Krist tako htio.

Pobožnost prema Djevici u kršćanskim dušama budi vrhunaravni poticaj da djeluju kao"domestici Dei” – kao članovi obitelji Božje.