Među mnogobrojnim gostima na jednoj od onih bučnih seljačkih svadbi Marija primjećuje da nestaje vina (usp. Iv 2, 3). Ona to primjećuje jedina, i to odmah. Kako su nam bliski ti događaji iz Kristova života! Veličina Božja nazočna je u samoj svakodnevici i u svemu uobičajenom. Svakoj ženi, a osobito pažljivoj domaćici, pristaje primijetiti ako što ponestane, pripaziti na sve one sitnice koje ljudski život čine ugodnim. I upravo to nalazimo kod Marije.

- Što god vam rekne, učinite! (Iv 2, 5). Implete bydrias (Iv 2, 7), napunite posude, i čudo nastaje. Upravo tako, jednostavno. Sve uobičajeno. Oni ispunjaju svoju dužnost. Voda je bila na dohvatu ruke. To je prva manifestacija Gospodinova božanstva. Ono najobičnije pretvara se u nešto izvanredno, u nadnaravno, ako zaista želimo ispuniti ono što nas Bog moli.

Želim u tvoje velikodušne ruke, Gospodine, staviti brigu o svemu što je moje. U ušima ti već odzvanjaju riječi naše Majke -tvoje majke! - kao u Kani: nemaju! ...

Ako nam je vjera slaba, utecimo se Mariji. Nakon čuda na svadbi u Kani, koje je Krist napravio po Marijinoj zamolbi, učenici njegovi povjerovaše u njega (Iv 2, 11). Naša Majka uvijek zagovara svoga Sina da nas posluša i pokaže nam se, tako da možemo reći: Ti si Sin Božji.

- Daj mi, o Isuse, ovu vjeru koju uistinu želim. Majko moja i Gospo moja, Marijo Presveta, učini da vjerujem!