Radosni dio krunice

Prijatelju, ne zaboravi da smo djeca! Gospa, koja nosi slatko ime Marija, utonula je u molitvu.

Možeš u njezinoj kući biti što želiš: prijatelj, sluga, radoznali promatrač, susjed ... Ja se ne usuđujem biti ništa od toga. Skrivam se promatrajući događaj i divim se: Arkanđeo navješćuje …

Marija šuti, a onda zapita: Quomodo fiet istud quoniam virum non cognosco?- Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? (Lk 1, 34).

Glas naše Majke Marije anđelu podsjeća me na svu ljudsku nečistoću, pa i moju ...

Kako mrzim te zemaljske bijede! ... Kakve odluke!

Fiat mihi secundum verbum tuum - Neka mi bude po tvojoj riječi (Lk 1, 38). Dok je izgovarala ovaj divni djevičanski odgovor, Riječ postade Tijelom!

Prva Tajna bliži se kraju ... Jos mi ostaje malo vremena da prije svih kažem Bogu:

Isuse, ljubim Te!

Dijete i prijatelju, sad se već možeš sâm snalaziti. Radosno prati Josipa i Mariju. Prisluškuj o događajima. Čut ćeš kako govore o Elizabeti i Zahariji. Bit ćeš potresen čistom Josipovom ljubavlju i svaki put kad njih dvoje spomenu Dijete koje će se roditi u Betlehemu, srce će ti brže zakucati.

Žurimo se u Gorje, u grad judejski (usp. Lk 1, 39). Tu smo. To je kuća u kojoj će se roditi Ivan Krstitelj. Elizabeta, puna zahvalnosti, kliče majci svoga Otkupitelja: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni, da mi dođe majka Gospodina mojega? (Lk 1, 42-43).

Krstitelj zaigra u njezinoj utrobi ... (usp. Lk 1, 41). Marijina poniznost očituje se u pjesmi Magnificat - Veliča duša moja Gospodina ... Ti i ja, koji smo bili oholi, obećajmo da ćemo biti ponizniji.

U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta ... Svatko je pošao u svoj rodni kraj. Tako i Josip i Marija iz Nazareta pođoše u Davidov judejski grad Betlehem jer Josip bijaše iz doma i loze Davidove (Lk 2, 1-5).

Naš Bog u Betlehemu dolazi na ovaj svijet. Rađa se Isus Krist. U štali, u špilji, jer za njega i njegovu majku ne bijaše mjesta u svratištu. Marija ga povi u pelenice i položi u jasle (usp. Lk 2, 7).

Zima, hladnoća, siromaštvo... Želim biti Josipov sluga. Kako li je dobar Josip! Dopušta mi kao sinu da uzmem Dijete u svoje ruke, da ga satima nosim i da mu tepam slatke i žarke riječi.

I da ga poljubim. Poljubi ga i ti. Njišem ga na svojim rukama. Pjevam mu uspavanku, nazivljem ga kraljem, ljubavlju, Bogom, svojim jedinim blagom. On je sve moje. Kako li je Dijete ljubazno, kako je divno … Kako je, eto, kratko razmatranje o Tajni Isusova rođenja.

Kada se navršiše dani čišćenja, što ih je propisivao Mojsijev zakon, donesoše Dijete u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu (usp. Lk 2, 22).

Prijatelju, ovaj put si ti onaj koji nosi košaricu s grlicama ... Razumiješ li to? Bezgrešna se podvrgava Zakonu, a njoj nije potrebno to zakonsko čišćenje.

Jadno dijete! Zar te taj primjer ne uči ispunjati Božji zakon unatoč mnogim žrtvama koje se od tebe traže?

Čistiti se! Tebi i meni potrebno je čišćenje i zadovoljština. No, još više nego zadovoljština potrebna je ljubav ... Ljubav koja treba biti kao užareno željezo što će spaliti prijavu koru s naše duše. I kao vatra u kojoj se kao u božanskom plamenu zagrijava naše bijedno srce.

Jedan pravedni i bogobojazni čovjek, nadahnut od Duha Svetoga, dolazi u hram. Bilo mu je objavljeno, da neće vidjeti smrti dok ne vidi Gospodnjeg Pomazanika, Mesiju. Primi Mesiju na ruke i reče: Sad možeš, Gospodine, po svojoj riječi, u miru otpustiti svoga slugu, jer moje oči vidješe spasenje (usp. Lk 2, 25-30).

Gdje je Isus? Gospo, gdje je Dijete?

Marija plače ... Uzalud smo se žurili ti i ja od jedne skupine putnika do druge ... Nisu ga vidjeli.

Uzalud Josip suzdržava suze. Sad i on plače. I ti ... I ja ...

Ja, koji sam jadno stvorenje, plačem, vičem, vapijem do neba i optužujem samog sebe jer nisam za njim plakao kad sam ga svojom krivnjom bio izgubio.

Isuse, ne želim te nikad više izgubiti ...Prijatelju, sada nas obojicu povezuju nesreća i bol. Povezuje nas grijeh. Uzdišemo čitavim svojim bićem. Iskreno se kajemo i pronalazimo riječi koje se ne mogu i ne smiju zapisati.

Poslije, tri dana poslije, eto utjehe, eto radosti. Pronašli smo Isusa u Hramu kako razgovara s učiteljima Zakona (usp. Lk 2,46). Ostaje obveza kao pečat na tvojoj i mojoj duši: ostaviti sve da bismo mogli služiti nebeskom Ocu.