Gospodin je posijao dobro sjeme u tvoju dušu. I poslužio se – za ovu sjetvu vječnoga života – moćnim sredstvom molitve: jer ne možeš nijekati da ti je – dok si stajao pred Svetohraništem, licem u lice, – često dao naslutiti – u dnu duše – da te hoće za Sebe; da moraš sve ostaviti... Ako to sada zaniječeš, kukavan si izdajnik; a ako si to zaboravio, nezahvalnik si. Poslužio se također – ne sumnjaj u to, kao što nisi sumnjao ni dosad – savjetima i nadnaravnim uputama tvog duhovnog vođe, koji ti je uporno ponavljao riječi koje ne smiješ ispustiti; a u početku se koristio – uvijek da bi položio dobro sjeme u tvoju dušu – i onim plemenitim, iskrenim prijateljem koji ti je rekao snažne istine, pune Božje ljubavi.

– Ali, s iskrenim si čuđenjem otkrio da je neprijatelj posijao kukolj u tvoju dušu. I da ga nastavlja sijati dok ti udobno spavaš i dopuštaš da omlitavi tvoj nutarnji život. – To, a ne nešto drugo, razlog je zbog kojeg ti se ponovno u duši hvata svjetovni korov, koji ponekad samo što ne uguši zrno dobrog sjemena, koje si primio...

– Iščupaj ga jednom i zauvijek! Dostatna ti je Božja milost! Ne pribojavaj se da će ostaviti za sobom prazninu, ranu... Gospodin će tamo položiti svoje novo sjeme: Božju ljubav, bratsku ljubav, apostolski zanos... I s vremenom neće ostati ni najmanjeg traga kukolju: ako ga sada, dok je vrijeme, iščupaš iz korijena; i, još bolje, ako ne spavaš i bdiješ noću nad svojom njivom.