BORBE

Svi ne mogu postići bogatstvo, učenost, slavu... Ali svi – da, “svi” – smo pozvani na svetost.

Biti vjeran Bogu zahtijeva borbu. Borbu prsa u prsa čovjeka i čovjeka – staroga čovjeka i Božjega čovjeka – sitnicu po sitnicu, bez šepanja.

Kušnja je, ne niječem, veoma teška: moraš ići uzbrdo, “uz dlaku”. – Što da ti savjetujem? – Ponavljaj: “Omnia in bonum!”, sve što se događa, “sve što mi se događa”, za moje je dobro... Prema tome, ovo je ispravan zaključak: prihvati kao dragu stvarnost to što ti se čini tako mukotrpno.

Danas nisu dovoljni samo dobri muževi i dobre žene. – A zatim, nije dovoljno dobar onaj koji se zadovoljava time da bude gotovo... dobar: potrebno je biti “revolucionar”. Nasuprot hedonizmu, nasuprot tolikom poganstvu i materijalizmu koje nam nude, Krist želi antikonformiste, buntovnike Ljubavi!

Svetost, istinska želja da je se postigne, ne dopušta ni odmor ni praznike.

Neki se ponašaju, za svoga života, kao da je Gospodin govorio o predanju i pravednosti samo onima kojima to nije napor – takvi ne postoje! – ili onima koji se uopće ne bi trebali boriti. Zaboravljaju da je svima Isus rekao: „Kraljevstvo se nebesko osvaja silom, svetom borbom svakog trenutka.”

Koju težnju za reformama imaju mnogi! Zar ne bi bilo bolje da se preobrazimo svi, svaki pojedini, kako bismo vjerno ispunili to što nam je naređeno?

Gacaš u napastima, izlažeš se opasnosti, igraš se gledanjem i maštanjem, govoriš o... glupostima. – I onda se čudiš što te salijeću sumnje, skrupule, smetenosti, žalosti, neugodnosti. Moraš mi dopustiti: premalo si dosljedan.

Nakon početnog zanosa, započele su nesigurnosti, kolebanja, strahovi. – Zaokuplja te studij, obitelj, ekonomski problemi i naročito misao da ne uspijevaš, da možda ne služiš, da ti nedostaje životno iskustvo. Dajem ti sigurno sredstvo za nadilaženje tih strahova – đavolske napasti ili nedostatka tvoje velikodušnosti! –„Prezri ih”, iščupaj iz pamćenja te uspomene. Već je to Učitelj izričito propovijedao prije dvadeset stoljeća? „Ne okreći svoj pogled unatrag!”

Moramo podržavati u našim dušama istinski užas prema grijehu. Ponavljaj ovo skrušenim srcem: Daj Gospodine da Te više nikada ne uvrijedim! Ali nemoj se čuditi ako osjetiš teret svog jadnog tijela i ljudskih strasti: bilo bi ludo i sasvim djetinjasto da tek sada primjećuješ da “to” postoji. Tvoja bijeda nije prepreka, dapače, ona je poticaj da se što više sjediniš s Bogom, da Ga ustrajno tražiš, jer je On onaj koji nas očišćuje.

Ako ti mašta, uzavrela, kruži oko tebe samoga, ona stvara umišljene situacije i okolnosti koje se obično ne poklapaju s tvojim putem, ludo te rastresa, rashlađuje, udaljuje od Božje prisutnosti. – Taština.

Ako ti mašta kruži oko drugih, upadaš lako u kritiziranje – a da za to nisi pozvan – i tumačiš uskogrudno i premalo objektivno njihovo ponašanje. Presmioni sudovi.

Ako ti mašta stane oblijetati oko vlastitih talenata, oko tvog načina govorenja, ili divljenja koje izazivaš kod drugih, izlažeš se gubljenju ispravnosti namjere i davanju povoda oholosti.

Općenito, puštanje slobode mašti gubljenje je vremena, a osim toga, kada se njome ne vlada, otvara se slobodan put hotimičnim napastima.

– Nemoj zanemariti niti jedan dan nutarnje mrtvljenje!

Nemoj biti tako ludo naivan i misliti kako moraš trpjeti napasti da bi bio siguran u solidnost svoga puta. To bi bilo kao da želiš da ti zaustave rad srca kako bi pokazao da želiš živjeti.

Ne upuštaj se u razgovor s napašću. Dopusti da ti ovo ponovim: Imaj hrabrosti bježati; i snagu da ne odmjeravaš svoju slabost misleći na to koliko daleko bi mogao ići. Reži, a ne čini ustupke!

Nemaš isprike. Krivnja je samo tvoja. Ako znaš – toliko se poznaješ – da, tim putem – s tom lektirom, s tim društvom... – možeš završiti u ponoru, zašto tvrdoglavo misliš da je to možda prečac koji olakšava tvoje oblikovanje ili pomaže sazrijevanju tvoje ličnosti? Promijeni korjenito plan, pa ako te i stoji većeg napora, manje razonode nadohvat ruke. Vrijeme je da se ponašaš kao odgovorna osoba.

Gospodina mnogo boli nesavjesnost mnogih muškaraca i žena koji se ne trude izbjeći hotimične lake grijehe. To je normalno – misle opravdavajući se – jer tu svi posrćemo! Slušaj me dobro: i većina iz one rulje koja je osudila Krista i predala Ga smrti, počela je samo s vikanjem – kao i drugi! – i uputivši se na Maslinsku goru – zajedno s drugima! – ... Na koncu, potaknuti opet onim što su radili “svi”, nisu znali, ili nisu htjeli, povući se natrag... i razapeli su Isusa!

– I nakon dvadeset stoljeća još nismo naučili.

Usponi i padovi. Imaš ih mnogo – previše! – uspona i padova. Motiv je jasan: dosad si provodio lagodan život, i ne želiš priznati da između “željeti” i “dati se” postoji znatna razlika.

Budući da ćeš se nužno, prije ili kasnije, morati suočiti sa svojom osobnom bijedom, želim te zaštititi od nekih napasti koje će ti u tom trenutku đavao prišapnuti, a koje moraš smjesta odbaciti: pomisao da te je Bog zaboravio, da je tvoj poziv na apostolat uzaludan, ili da je teret patnje i grijeha svijeta veći od tvojih apostolskih snaga...

– Ništa od svega toga nije istinito!

Ako se uistinu boriš, trebaš ispitivati savjest. Njeguj dnevni ispit savjesti: vidi osjećaš li bol Ljubavi jer se prema našem Gospodinu ne ponašaš onako kako bi morao.

Na isti način na koji se mnogi ponašaju kod postavljanja “kamena temeljca”, ne brinući se za svršetak započetoga djela, tako i grešnici varaju sami sebe s pomisli “posljednji put”.

Kad je riječ o “prekidanju”, ne zaboravi da “posljednji put” mora biti onaj prethodni, koji se već dogodio.

Savjetujem ti da se koji put pokušaš vratiti unatrag... na početak svog “prvog obraćenja”, što nije baš ponovno postati djetetom, ali mu mnogo nalikuje: u duhovnom je životu potrebno prepustiti se vođenju s punim povjerenjem, bez straha i dvoličnosti; mora se razgovarati s potpunom jasnoćom o svemu što se ima u glavi i u duši.

Kako ćeš izići iz tog stanja mlakosti, žalosne mlakosti, ako ne upotrijebiš sredstva? Boriš se premalo, a kada se i potrudiš činiš to kao iz inata i nevoljko, gotovo kao da želiš da tvoji bijedni napori nemaju učinka, da bi tako imao samoopravdanje za nezahtjevnost prema sebi i kako drugi ne bi od tebe tražili više. – Vršiš svoju volju, a ne Božju. Dok se ne promijeniš istinski, nećeš biti sretan, i nećeš naći mir koji ti sada nedostaje.

– Ponizi se pred Bogom i nastoj istinski htjeti.

Koji je gubitak vremena i kakvo odviše ljudsko gledanje svoditi sve na taktiku, kao da se u tome sastoji tajna uspješnosti. Zaboravlja se da je Božja “taktika” milosrđe, Ljubav bez granica: tako je On ispunio neispunjivu udaljenost koju je čovjek, grijehom, učinio između Neba i zemlje.

Budi “divlje” iskren ispitujući savjest; valja reći, hrabar: na isti način na koji se gledaš u zrcalu da vidiš gdje si ranjen ili gdje si se uprljao, ili da otkriješ nedostatke koje trebaš ukloniti.

Osjećam potrebu unaprijed te zaštititi od lukavosti “sotone” – tako, pisano malim slovom! jer ne zaslužuje drugačije onaj koji se pokušava služiti najnormalnijim okolnostima da bi nas malo ili puno zaveo s puta koji nas vodi Bogu. Ako se boriš, ili još više, ako se boriš istinski, nemoj se čuditi ako te nadvlada umor ili dođe trenutak kad će ti ići “uz dlaku”, bez ikakve duhovne utjehe, pa ni one ljudske. Počuj što su mi jednom pisali, i što sam spremio misleći na neke koji naivno drže da se milost ne obazire na narav: „Oče, već se nekoliko dana nalazim u nekoj lijenosti i strašnoj apatiji, što se tiče izvršavanja životnog plana. Sve činim nasilu i s veoma malo duha. Molite za me da brzo iziđem iz ove krize, koja mi uzrokuje mnogo patnje na pomisao da me može skrenuti s puta.”

– Odgovorio sam samo ovo: “Zar nisi znao da Ljubav zahtijeva žrtvu? Čitaj polako Učiteljeve riječi: ’Tko ne uzme svoj Križ ’cotidie’ – svaki dan – nije mene dostojan.’” I dalje: “Neću vas ostaviti kao siročad...” Gospodin dopušta tu tvoju suhoću, koja ti se čini tako teška, da Ga više ljubiš, da se pouzdaješ samo u Njega, da suotkupljuješ s Križem, da Ga susretneš.

„Kako izgleda premalo lukav đavao!” kazao si mi. „Ne razumijem njegovu glupost: uvijek iste varke, uvijek ista himba...” Baš imaš pravo. Međutim, mi ljudi smo još manje lukavi i ne učimo na iskustvu tuđih pogrešaka... I sotona računa s tim kad nas hoće napastovati.

Slušao sam, više puta, o čudnom fenomenu koji se ponavlja u velikim bitkama. Čak kad je pobjeda unaprijed sigurna zbog premoći broja vojnika i oružja, u zbrci borbe ne manjkaju trenuci u kojima prijeti poraz zbog popuštanja na jednom dijelu bojišta. Tada dolaze odlučne naredbe iz glavnog stožera i na tom se dijelu podižu nasipi da zaustave prodor.

– Mislio sam na tebe i na sebe. S Bogom, koji ne gubi bitke, bit ćemo uvijek pobjednici. Stoga, u borbi za svetost, ako se nađeš bez snage, slušaj naredbe, budi pozoran, dopusti da ti se pomogne... jer On se ne vara.

Otvorio si iskreno svoje srce svom duhovnom vođi, govoreći u Božjoj prisutnosti... i bilo je divno potvrditi kako sam nalaziš prikladan odgovor svojim pokušajima bijega. Volimo duhovno vodstvo!

Priznajem ti: ponašaš se dostojanstveno. Međutim, dopusti da ti iskreno kažem: s tim otežućim korakom – priznaj – osim što nisi potpuno sretan, vrlo si daleko od svetosti. Stoga te pitam: Ponašaš li se doista dostojanstveno? Nije li, možda, tvoje shvaćanje dostojanstva pogrešno?

Tako, praveći se budalom, s tom nutarnjom i vanjskom lakomislenošću, s tim kolebanjem pred napastima, s tim htijenjem bez htjeti, nemoguće ti je napredovati u duhovnom životu.

Uvijek sam razmišljao o tome kako mnogi odbijanje milosti nazivaju “sutra” i “poslije”.

Još jedan paradoks duhovnog puta: duša kojoj je manje potrebno popraviti svoje ponašanje, više se trudi postići cilj, i ne zaustavlja se dok ne uspije u tome. I obratno.

Katkad izmišljaš “probleme”, jer ne ideš do korijena svojih načina ponašanja. – Jedino što ti je potrebno odlučna je promjena pravca: vršiti valjano svoju dužnost i biti vjeran uputama koje su ti dane u duhovnom vodstvu.

Oduševljeno si razmišljao o “fiksnoj ideji” da budeš svet; i upustio si se u dnevnu borbu bez kolebanja, uvjeren da moraš hrabro odstraniti svaki simptom malograđanštine. Zatim, dok si govorio s Gospodinom u svojoj molitvi, shvatio si s većom jasnoćom da je borba sinonim za Ljubav, i molio si Ga za veću Ljubav, bez straha od borbe koja te čeka, jer ćeš se boriti za Njega, s Njim i u Njemu.

Zavrzlame?... Budi iskren i priznaj da više voliš biti rob svog egoizma nego služiti Bogu ili toj duši. – Prekini!

“Beatus vir qui suffert tentationem”... – Blažen čovjek koji trpi napasti, jer, nakon što je bio kušan, primit će krunu života. Zar te ne ispunja radošću potvrditi da je ovaj nutarnji šport izvor mira koji ne presušuje nikada?

“Nunc coepi!” – Sada počinjem! To je krik zaljubljene duše koja u svakom trenutku, jednako dok je bila vjerna kao i kad joj je nedostajalo velikodušnosti, obnavlja svoju želju da služi – da ljubi! – sa svom odanošću Bogu našemu.

Osjetio si bol u duši kad su ti rekli: „To što ti tražiš nije obraćenje, nego spremište za tvoju bijedu...” i tako, ići udobno naprijed – ali s gorkim okusom! – vukući za sobom taj žalobni teret.

Ne znaš je li te svladala tjelesna iscrpljenost ili neka vrsta nutarnjeg umora, ili pak jedno i drugo zajedno...: boriš se bez borbe, bez težnje za autentičnim i konkretnim popravkom, da zapališ radost i ljubav Kristovu u dušama. Htio bih te podsjetiti na jasne riječi Duha Svetoga: „Bit će okrunjen samo onaj koji se borio ’legitimno’ – istinski, unatoč svemu.”

Mogao bih se vladati bolje, biti odlučniji, pokazivati više zanosa... Zašto to ne činim? Jer si – oprosti mi na iskrenosti – budala: vrag zna odviše dobro da su jedna od najlošije čuvanih vrata duše ona ljudske gluposti: taština. Tamo sada napada svim svojim snagama: pseudosentimentalna sjećanja, kompleks crne ovce prema nekom histeričnom viđenju, dojam hipotetičkog nedostatka slobode... Što čekaš da postaneš svjestan Učiteljeve izreke: „Bdijte i molite, jer ne znate ni dana ni časa”?

Rekao si mi drsko i nesigurno: „Netko se penje, a netko silazi... A netko je poput mene! Ispružen na putu.” Ražalostio me tvoj nemar, i dodao sam: „Lijene za sobom vuku oni koji se penju; i, obično još većom snagom, oni koji silaze. Pomisli kakvo strašno zastranjenje sebi pribavljaš! Već je na to ukazao sveti biskup iz Hipona: ’Tko ne napreduje, nazaduje.’”

U tvom životu postoje dva dijela koja se ne poklapaju: razum i osjećaj.

Razum – prosvijetljen vjerom – pokazuje ti jasno ne samo put, nego i razliku između herojskog i glupog načina kojim ćeš ga prijeći. Iznad svega, stavlja pred tebe veličinu i božansku ljepotu pothvata koje Presveto Trojstvo stavlja u naše ruke.

Osjećaj se, međutim, hvata na sve ono što prezireš, čak u istom trenutku u kojem držiš da je to vrijedno prezira. Čini se kao da tisuću malih stvari čeka i najmanju priliku, i čim – zbog fizičkog umora ili gubitka nadnaravnog gledanja – tvoja jadna volja slabi, te se sitnice skupljaju i gomilaju u tvojoj mašti, dok ne stvore brdo koje te pritišće i obeshrabruje: oporost rada; otpor poslušnosti; nedostatak sredstava; bengalske vatre lagodnog života; male i velike odvratne napasti; naleti osjećajnosti; umor; gorak okus duhovne osrednjosti... I, katkada, također strah: strah, jer znaš da te Bog hoće sveta, a ti to nisi. Dopusti mi da ti govorim bez uvijanja. Imaš napretek “motiva” da okrećeš pogled unatrag, a nedostaje ti žar da odgovoriš na milost koju ti On daje, jer te je pozvao da budeš drugi Krist, “ipse Christus” – sam Krist.

Zaboravio si Gospodinovu opomenu Apostolu: “Dovoljna ti je moja milost!”, što je potvrda činjenice da, ako hoćeš, možeš.

Nadoknadi vrijeme koje si izgubio odmarajući se na lovorikama samodopadnosti, držeći sebe vrijednom osobom, kao da je za napredovanje dovoljno ne krasti i ne ubijati. Požuri svoj korak u životu molitve i u radu: imaš još prijeći dugi put! Znaj živjeti u dobrim odnosima sa svima, također s onima koji ti dosađuju: i trudi se ljubiti – služiti! – one koje si prije prezirao.

Pokazao si svoje prošle bijede – pune gnoja – u ispovijedi. I svećenik je postupio s tvojom dušom kao dobar liječnik, kao savjestan liječnik: odrezao je gdje je bilo potrebno i nije dopustio da rana zaraste dok čišćenje nije bilo potpuno.

– Zahvali mu.

Daje izvrsne rezultate prihvatiti se ozbiljnih stvari športskim duhom... Izgubio sam u nekoliko navrata? Dobro, ali – ako ustrajem – na kraju ću pobijediti.

Obrati se sada dok se još osjećaš mlad... Kako se teško ispravljati kad je duša ostarjela!

“Felix culpa!” pjeva Crkva... – Blažena tvoja pogreška – ponavljam ti na uho – ako ti je poslužila da ponovno ne padneš; i, također, da bolje shvatiš i pomogneš bližnjemu, koji nije manje vrijedan od tebe.

Je li moguće – pitaš nakon što si odbio napast – je li moguće, Gospodine, da sam ja... ovaj drugi?

Ukratko ti izlažem tvoj klinički nalaz: ovdje padam, a tamo se ponovno dižem... Ovo je zadnje važno. – Dakle, nastavi u toj intimnoj borbi, makar napredovao korakom kornjače. Naprijed! Znaš dobro, sinko, do kuda možeš doći ako se ne boriš: bezdan doziva bezdan.

Stidiš se, pred Bogom i pred drugima. Otkrio si na sebi šugu staru i obnovljenu: nema nagona ni zlog nagnuća koje ne bi osjećao pod kožom... a u srcu imaš oblak nesigurnosti. Osim toga, napast se pojavljuje kad bi to najmanje htio i očekivao, kad ti se zbog umora volja uspori. Ne znaš više ni je li te ponizuje, iako te boli kad se vidiš takvim... Ali neka te boli radi Njega, iz Ljubavi prema Njemu: ovo kajanje ljubavi pomoći će ti da ostaneš budan, jer borba će trajati dok budemo živjeli.

Kako velike želje te ispunjaju da staviš pečat na predanje samoga sebe koje si jednom učinio: znati da si dijete Božje i živjeti kao dijete Božje! – Stavi u ruke Gospodnje mnoge svoje bijede i nevjernosti. Također i stoga što je to jedini način da olakša njihov teret.

Obnova nije opuštanje.

Dani sabranosti. Sabranost služi da upoznaš Boga, da upoznaš sebe i tako napreduješ. To je vrijeme potrebno da otkriješ u čemu i kako se moraš popraviti: Što moram činiti? Što moram izbjegavati?

Da se ne bi ponovilo ono što se dogodilo prošle godine. „Kako je bilo u sabranosti?” zapitali su te. A ti si odgovorio: „Odmorili smo se jako dobro.”

Dani šutnje i intenzivne milosti... Molitva licem u lice s Bogom... Uzdižem se u zahvaljivanju dok promatram one osobe, bogate godinama i iskustvom, koje se otvaraju Božjim poticajima i odazivaju kao djeca, pune zanosa pred mogućnošću da još mogu preobraziti svoj život u nešto korisno... što će izbrisati sve njihove stranputice i sve njihove nemarnosti. – Sjećajući se ovog prizora, preporučio sam ti: “Ne zanemaruj svoju borbu u životu pobožnosti.”

“Auxilium christianorum!” – Pomoćnice kršćana, recitiraju sa sigurnošću Lauretanske litanije. Jesi li pokušao ponavljati ovu strelovitu molitvu u svojim teškim trenucima? Ako to činiš s vjerom, s nježnošću kćeri ili sina, otkrit ćeš moć zagovora tvoje Majke, svete Marije, koja će te dovesti do pobjede.