GRAĐANSKA PRIPADNOST

Svijet nas čeka. Da! Ljubimo strastveno ovaj svijet jer nas je Bog poučio: “Sic Deus dilexit mundum...” – Tako je Bog ljubio svijet; i stoga što je taj svijet naše bojno polje – prekrasan boj ljubavi – da bismo svi dostigli mir koji je Krist došao uspostaviti.

Gospodin je imao tu tankoćutnost ljubavi prema nama: dopustiti nam osvojiti zemlju za Njega. On – uvijek tako ponizan! – ograničio je Sebe da nam to učini mogućim... Nama je prepustio najlakši i najugodniji dio: akciju i trijumf.

Svijet... – “On je naš!...” I to potvrđuješ, nakon što si podigao pogled i čelo prema nebu, sa sigurnošću zemljoradnika koji korača kao vladar kroz vlastitu ljetinu: “Regnare Christum volumus!” – Hoćemo da On vlada na ovoj svojoj zemlji!

„Vrijeme je nade, i živim od toga blaga. To nije lijepa fraza, Oče”, kažeš mi, “to je stvarnost.”

– Dakle... sav svijet, sve ljudske vrijednosti koje te privlače ogromnom snagom – prijateljstvo, umjetnost, znanost, filozofija, teologija, šport, priroda, kultura, duše... – sve to smjesti u nadu: u nadu Krista.

Taj nestvarni i zavodljivi čar ovog svijeta... i tako postojan. Cvijeće na putu! Privlače njegove boje, i njegovi mirisi... Ptice na nebu! I sva stvorenja... – Jadni moj sine, razumljivo je. S druge strane, kad te pak ne bi očaravali, što bi imao žrtvovati našem Gospodinu?

Tvoje zvanje kršćanina zahtijeva od tebe da budeš u Bogu, a u isto vrijeme, da se baviš zemaljskim stvarima, upotrebljavajući ih objektivno, takve kakve jesu: da bi ih povratio Njemu.

Ne čini se moguće biti tako sretan u ovom svijetu gdje toliki uporno žele živjeti žalosni, jer se drže svoga egoizma, kao da sve svršava ovdje!

– Nemoj mi biti kao oni... ispravljaj se svakog trenutka!

Svijet je hladan, čini se uspavan. – često ga promatraš sa svoje osmatračnice užarenim pogledom. Neka se probudi, Gospodine!

– Obuzdaj svoju nestrpljivost u sigurnosti da ćemo, ako znamo dobro sagorjeti svoj život, zapaliti oganj posvuda... i vidik će se promijeniti.

Vjernost – služba Bogu i dušama – koju od tebe stalno tražim, nije laki zanos, nego onaj drugi: onaj koji se zadobije usput, vidjevši posvuda mnogo toga što treba učiniti.

Dobar sin Božji mora biti sasvim čovječan. Ali ne toliko da upadneš u vulgarnost i neodgojenost.

Teško je vikati svakom na uho šutljivim radom, kroz vjerno ispunjavanje svojih građanskih dužnosti, da bismo zatim tražili svoja prava i stavili ih u službu Crkve i društva. Teško je to... ali veoma učinkovito.

Nije istina da se ne može biti dobar katolik i u isto vrijeme služiti vjerno civilnom društvu. Nema razloga za sukob između Crkve i države, u zakonitom izvršavanju njihove vlasti, s obzirom na misiju koju im je Bog povjerio. Lažu – baš tako: lažu – oni koji tvrde protivno. To su oni isti koji bi, na račun lažne slobode, “ljubazno” htjeli da se mi katolici vratimo u katakombe.

Ovo je tvoj zadatak kršćanskoga građani na: pridonositi da ljubav i sloboda Kristova predsjedaju svim vidovima modernog života: kulturi i ekonomiji, radu i odmoru, obiteljskom životu i društvenom suživotu.

Dijete Božje ne može pripadati samo jednoj klasi, jer ga zanimaju problemi svih ljudi... I nastoji pomoći njihovu rješavanju putem pravednosti i ljubavi našeg Otkupitelja. Na to je već upozorio Apostol kada nam piše da za Gospodina nema diskriminacije osoba, a što ja nisam oklijevao ovako prevesti: samo je jedna rasa, rasa djece Božje!

Ljudi ovog svijeta grčevito nastoje da duše čim prije izgube Boga, a onda da izgube svijet... Ne vole ovaj naš svijet: izrabljuju ga, gazeći bližnjega!

– Nemoj i ti biti žrtva te dvostruke zamke!

Ima ih koji žive čitav dan s gorčinom. Sve im je povod za tjeskobu. Idu na spavanje s nekom fizičkom opsesijom: da će taj jedino mogući bijeg trajati malo. Bude se s nelagodnim i obeshrabrujućim osjećajem da opet pred sobom imaju još jedan dan. Mnogi su zaboravili da nas je Gospodin stavio na ovaj svijet kao na prolaz prema vječnoj sreći; i ne misle da je mogu dostići samo oni koji hodaju zemljom u radosti djece Božje.

Svojim ponašanjem kršćanskog građanina pokaži svijetu razliku između tužnog i radosnog življenja; između osjećaja bojažljivosti i osjećaja hrabrosti; između opreznog, dvoličnog... licemjernog ponašanja i ponašanja jednostavnih i potpunih ljudi. – Jednom riječju, između sinova ovog svijeta i djece Božje.

Osnovna je pogreška koje se moraš čuvati: misliti da zahtjevi i običaji – plemeniti i zakoniti – tvog vremena i tvog okružja ne mogu biti uređeni i prilagođeni svetosti moralnog nauka Isusa Krista. Pamti da sam precizirao: plemeniti i zakoniti. Ostali nemaju opravdanja.

Ne može se dijeliti vjera od života, ni u mislima ni u svakodnevnoj zbilji.

Daleko – tamo na obzorju – čini se da se nebo spaja sa zemljom. Nemoj zaboraviti da se nebo i zemlja doista spajaju tek u tvome srcu djeteta Božjega.

Ne možemo stajati skrštenih ruku dok potajno proganjanje osuđuje Crkvu na umiranje od nedjelovanja, stavljajući je izvan sfere javnog života, a naročito sprečavajući njezino sudjelovanje u odgoju, u kulturi i u obiteljskom životu. To nisu naša prava, već Božja, i On ih je povjerio nama katolicima... da ih izvršavamo.

Mnoge stvarnosti, materijalne, tehničke, ekonomske, društvene, političke, kulturne... prepuštene same sebi ili u rukama onih kojima nedostaje svjetlost naše vjere postaju strašne zapreke za nadnaravni život: nalikuju ograđenom i prema Crkvi neprijateljskom prostoru. Ukoliko si kršćanin, ti – istraživaču, književniče, znanstveniče, političaru, radniče... – imaš dužnost posvetiti te stvarnosti. Sjeti se da sav svemir – kako piše Apostol – jeca kao u porođajnim mukama, očekujući oslobođenje djece Božje.

Ne treba od svijeta činiti samostan, jer bi to bio nered... Ali ništa manje ne treba ni činiti od Crkve zemaljsku stranku, jer bi to bilo jednako izdaji.

Kako je žalosno imati despotski mentalitet, “caristički”, i ne shvaćati slobodu dru gih građana, u stvarima koje je Bog pripustio sudu ljudi.

„Tko je rekao da se, kako bi se došlo do svetosti, potrebno povući u ćeliju ili u samoću planine?” pitao se, začuđen, neki dobri otac obitelji, dodavši: “Tada ne bi bile svete osobe, nego ćelije i planine. Čini se da su zaboravili ono što je Gospodin iizričito rekao svima i svakom pojedincu: ’Budite sveti kao što je svet Otac moj nebeski.’” Moj je jedini komentar bio: “Gospodin, osim što želi da budemo sveti, dariva svakome od nas potrebne milosti.”

Ljubi svoju domovinu: domoljublje je kršćanska krepost. Međutim, ako se domoljublje izrodi u nacionalizam, koji s nebrigom i s prezirom – bez kršćanske ljubavi i pravde – gleda na druge zemlje i druge narode, onda je to grijeh.

Nije domoljublje opravdavati zločine... i ne priznati prava drugim narodima.

Apostol je također napisao da “nema više razlike: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist”. Te riječi vrijede danas kao i jučer: pred Gospodinom ne postoje etničke, rasne, klasne, profesionalne razlike... Svatko od nas ponovno je rođen u Kristu, da bi bio novo stvorenje, dijete Božje: svi smo braća i moramo se ponašati kao braća!

Još prije puno godina uvidio sam s izrazitom jasnoćom kriterij koji će uvijek vrijediti: društvena sredina, u svome udaljavanju od vjere i od kršćanskog morala, potrebita je novog načina življenja i širenja vječne istine Evanđelja: u samom srcu društva i svijeta, djeca Božja moraju blistati svojim krepostima kao svjetiljke u tami – “quasi lucerna lucentes in caliginoso loco”.

Trajna životnost Katoličke crkve jamči da se istina i duh Kristov ne udaljuju od različitih potreba vremena.

Da bi slijedio stope Kristove, današnjem apostolu nije potrebno ništa reformirati, a još manje ne zanimati se za povijesnu stvarnost koja ga okružuje... Dovoljno je da se ponaša kao prvi kršćani, oživljujući svoju sredinu.

Ti koji živiš usred svijeta, koji si tek jedan od građana, u dodiru s ljudima o kojima se misli da su dobri ili zli... moraš osjećati neprestanu želju da im prenosiš radost koju ti osjećaš zbog činjenice što si kršćanin.

Bio je objavljen edikt cara Augusta koji je propisivao popis svih stanovnika Izraela. Marija i Josip išli su prema Betlehemu... – Jesi li kad pomislio da se Gospodin poslužio točnim poštivanjem zakona, kako bi dao prigodu da se ispuni njegovo proroštvo? Ljubi i poštuj norme poštenog suživota, i ne sumnjaj da će tvoje vjerno obavljanje dužnosti biti, također, sredstvo po kojem će drugi otkriti kršćansku čestitost, plod Božje ljubavi, i susresti se s Bogom.