JEZIK

Dar jezika, znati prenijeti Božje znanje: potrebno je sredstvo onome tko treba biti apostol.

– Stoga, svaki dan molim Gospodina Boga da ga udijeli svim svojim sinovima i kćerima.

Nauči reći ne, a da nepotrebno ne povrijediš ili pribjegneš reskom odbijanju koje povrjeđuje ljubav. – Sjeti se da si uvijek pred Božjim licem!

Smeta ti što inzistiram na isti način, na istim bitnim stvarima? Što ne vodim računa o različitim modernim trendovima? – Čuj, stoljećima je davana uvijek ista definicija o pravcu, jer je najjasnija i najkraća. Druga bi definicija bila nejasnija i zamršenija.

Navikni se govoriti srdačno o svemu i o svima, naročito o onima koji rade u službi Božjoj. A kada to nije moguće, šuti: i britki ili površni komentari mogu biti blizu mrmljanju i ogovaranju.

Govorio je jedan momčić, neposredno nakon što se intimnije predao Bogu: „Sada mi pristoji manje govoriti, posjećivati bolesne i spavati na tlu.” – Primijeni parabolu!

O Kristovim svećenicima trebalo bi govoriti samo zato da ih se hvali! – Želim svom dušom da moja braća i ja dobro to držimo na umu u našem dnevnom vladanju.

Laž ima mnoga obličja: prešućivanje, spletke, mrmljanja... – Ali uvijek je oružje kukavica.

Besmisleno je da se daš impresionirati prvim ili posljednjim razgovorom! Slušaj s poštovanjem, s interesom; iskaži povjerenje ljudima... ali svoj sud odvagni u Božjoj prisutnosti.

Mrmljaju. A nakon toga se oni sami potrude da ti netko odmah dođe reći: „Govori se...” Podlost? – Bez sumnje. Ali ne gubi mir, jer ako radiš pošteno, njihov ti jezik ne može nanijeti nikakvu štetu... – Pomisli: kako su glupi, koliko malo imaju ljudskog takta, koje pomanjkanje poštenja prema svojoj braći... i naročito prema Bogu! I nemoj ti zapasti u mrmljanje zbog pogrešno shvaćenog prava na odgovor. Ako moraš govoriti, posluži se bratskom opomenom, kako to savjetuje Evanđelje.

Neka te ne zabrinjavaju te protivnosti, to brbljanje: istina je da radimo na Božjem pothvatu, ali smo ljudi... I logično je da, hodajući, dižemo prašinu na ulici. Ono što te uznemiruje, što te ranjava... iskoristi za svoje očišćenje i, ako je potrebno, za popravak.

Mrmljanje je, kažu, sasvim ljudsko. – Odgovorio sam: Ali mi moramo živjeti na božanski način. Zlonamjerna ili olaka riječ samo jednog čovjeka može oblikovati mišljenje pa čak uvesti i u modu da se o nekome zlo govori... Zatim se to gunđanje podiže s dna, ide uvis i može se zgusnuti u tamne oblake. – Ali, kad je progonjena osoba duša Božja, oblaci se pretvaraju u plodnu kišu, što bilo da bilo; i Gospodin čini tako da uzdigne tu osobu baš u onom u čemu su je htjeli poniziti i oklevetati.

Nisi htio u to povjerovati, ali si morao popustiti pred očevidnošću, i to na svoj račun: One tvrdnje koje si izgovorio s jednostavnošću i sa zdravom katoličkom nakanom, neprijatelji vjere su zlobno izokrenuli. Istina je, „moramo biti bezazleni kao golubovi... i mudri kao zmije”. Ne govori kad za to nije vrijeme i na pogrešnom mjestu.

Jer ne znaš – ili ne želiš – ugledati se u plemenito ponašanje nekog čovjeka, tvoja skrivena zavist te gura da ga izvrgneš ruglu.

Ogovaranje je kći zavisti; a zavist je utočište jalovih. Stoga, suočen s neplodnošću ispitaj svoje stajalište: ako radiš i ne smeta te što i drugi rade i postižu plodove, ta je neplodnost samo izvanjska: sigurno ćeš sabirati plodove u svoje vrijeme.

Ima onih koji se, kada ne čine zlo drugima ili ne ponižavaju druge, osjećaju kao da su besposleni.

Katkada pomislim da su oni koji mrmljaju kao maleni opsjednuti ljudi... – Jer demon se posvuda uvlači sa svojim zlim duhom kritike prema Bogu ili Božjim sljedbenicima.

„Gluposti”, tumačiš s prezirnim tonom. – Poznaješ li ih? Ne? – Onda kako možeš govoriti o onome što ne poznaješ?

Odgovori onom gunđalu: To ću ispričati ili o tome ću govoriti s onim o kome je riječ.

Jedan suvremeni autor je napisao: „Ogovaranje je uvijek neljudsko; otkriva mediokritetsku osobnost; znak je slabog odgoja; označuje pomanjkanje uzvišenih osjećaja; nedostojno je kršćanina.”

Izbjegavaj uvijek tuženje, kritiziranje, mrmljanje…: izbjegavaj pod svaku cijenu sve ono što bi moglo unijeti neslogu među braću.

Ti koji si postao veliki autoritet, bio bi nesmotren kada bi tumačio kao znak pristajanja šutnju onih koji te slušaju: shvati da im ne dopuštaš iznijeti njihove savjete i da se osjećaš uvrijeđenim ako se oni usude priopćiti ih. – Moraš se popraviti.

Ovo mora biti tvoje držanje prema ogovaanju. Prije svega praštati: oprostiti svima, od prvog trenutka i iz srca. – A zatim, voljeti: da ti se ne dogodi nikada kakav čin u kojem bi manjkalo ljubavi, odgovori uvijek s ljubavlju! – Ali, ako se napada tvoja Majka, Crkva, hrabro je brani: mirno, ali odlučno i s cjelovitošću punom jakosti, ne dopusti da kaljaju ili da priječe put kojim moraju ići duše koje žele oprostiti i odgovoriti s ljubavlju na osobne uvrede.

„Najzabačeniji zaselak”, komentirao je netko, umoran od tolikih mrmljanja, „trebao bi biti kao glavni grad.” – Nije, jadnik, znao da je to isto. – Ti, iz ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, nemoj upasti u takvu provincijsku manu... i tako malo kršćansku. – O prvim se Kristovim učenicima govorilo: „Vidite kako se ljube!” Može li se to isto kazati za tebe i za mene u svakom trenutku?

Kritike protiv apostolskog djelovanja obično su dvojake: jedni taj rad predstavljaju kao neku veoma zamršenu strukturu... drugi s njim obračunavaju kao s nečim što je udobno i lako. Ustvari ta “objektivnost” nije drugo nego kratkovidno gledanje s priličnom dozom brbljave dokonosti. – Zapitaj ih bez ljutnje: A što vi radite?

Možda ne možeš tražiti simpatije za zapovijedi svoje vjere, ali moraš zahtijevati poštovanje.

Oni koji su ti govorili zlo o prijatelju koji je odan Bogu, isti su oni koji će gunđati protiv tebe kada se odlučiš za bolje ponašanje.

Određene primjedbe mogu povrijediti samo one koji se osjećaju pogođenima. Stoga, kada se hoda – glavom i srcem – slijedeći Gospodina, kritike se primaju kao očišćenje i služe kao poticaj da se ubrza korak.

Presveto Trojstvo je okrunilo našu Majku. – Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti tražit će od nas račun za svaku suvišnu riječ. Eto poticaja da molimo Gospu neka nas nauči govoriti uvijek u prisutnosti Božjoj.