MOLITVA

Zar ćemo, svjesni svojih dužnosti, provesti cijeli dan ne sjetivši se da imamo dušu? Iz dnevnog razmatranja treba izvirati neprestano ispravljanje – da ne siđemo s puta.

Ako se zapusti molitva, spočetka se živi od duhovnih rezervi... a zatim od smicalica.

Razmatranje. – U određeno vrijeme i određenog trajanja. – Inače će se prilagoditi našim udobnostima: to je nedostatak mrtvljenja. A molitva bez mrtvljenja je malo uspješna.

Nedostaje ti nutarnji život: jer ne unosiš u molitvu brige svojih bližnjih i prozelitizam; jer se ne trudiš sagledati jasno, donijeti konkretne odluke i sprovesti ih u djelo; jer nemaš nadnaravnog gledanja u studiju, u radu, u svojim razgovorima i u svojim odnosima s drugima... – A što je s Božjom prisutnošću, posljedicom i odrazom tvoje molitve?

Ne?... Jer nisi imao vremena?... – Imaš vremena. Osim toga, kakva će biti tvoja djela ako o njima nisi razmišljao u Božjoj prisutnosti da bi ih stavio u red? Bez toga razgovora s Bogom, kako ćeš savršeno dovršiti svoj dnevni posao?... Pogledaj, to je kao da tvrdiš da nemaš vremena za učenje, jer si veoma zauzet davanjem poduka… Bez učenja se ne može dobro podučavati.

Molitva ima prioritet iznad svega. Ako to shvaćaš, a ne prakticiraš, nemoj mi reći da ti nedostaje vremena: jednostavno ne želiš moliti!

Molitve, više molitve! – Čini ti se to nezgodno sada, u vrijeme ispita, kada imaš puno posla… Molitva ti je potrebna: i to ne samo ona uobičajena, kao vršenje pobožnosti; molitva kada ti preostane malo vremena; molitva i između jednog i drugog posla, umjesto da se pamet prepušta glupostima.

Nije važno ako se – unatoč svome nastojanju – ne uspiješ usredotočiti i sabrati. Takvo razmatranje može više vrijediti od onoga što si ga učinio u punoj udobnosti u kapeli.

Uspješna navika da bi se postigla Božja prisutnost jest: svaki dan prva audijencija za Isusa Krista.

Molitva nije samo povlastica fratara već dužnost kršćana, muškaraca i žena u svijetu koji se priznaju djecom Božjom.

Dakle, moraš slijediti svoj put, biti čovjek akcije... sa zvanjem kontemplativca.

Katolik bez molitve?... Isto je što i vojnik bez oružja.

Budi zahvalan Gospodinu za veliko dobro koje ti je dao kada si shvatio kako je “samo jedno potrebno”. – A, uz tu zahvalnost, ne propuštaj nijednog dana molitvu prošnje za one koji to još ne znaju ili nisu shvatili.

Kada su te nastojali “upecati”, pitao si samoga sebe otkuda dobivaju tu snagu i taj oganj koji sve sažiže. – Sada, jer moliš, postaješ svjestan da je molitva izvor koji izbija oko prave djece Božje.

Omalovažavaš razmatranje... Nije li te možda strah i ne tražiš li anonimnost jer se ne usuđuješ razgovarati s Kristom licem u lice? – Vidiš, dakle, da ima različitih načina “omalovažavanja” toga sredstva, makar se tvrdi da ga se prakticira.

Molitva je vrijeme svete intimnosti i čvrstih odluka.

Kako je prikladna molitva one duše koja je govorila: “Gospodine, ne napuštaj me; ne opažaš li da me ’neka druga osoba’ vuče za noge?”

Hoće li se vratiti Gospodin i zapaliti mi dušu?... – Tvoja glava i duboka snaga jedne daleke želje, koja je možda nada, uvjeravaju te da hoće. – Srce i volja, naprotiv – previše prvoga i ništa od druge – bacaju na sve paralizirajuću i tešku melankoliju, poput grimase, gorke poruge. Poslušaj obećanje Duha Svetoga: “Uskoro će doći Onaj koji mora doći, i neće kasniti. U međuvremenu, moj će pravednik živjeti od vjere.”

Istinska molitva, ona koja prožima čitavog pojedinca, nije toliko uvjetovana osamom pustinje, koliko nutarnjom sabranošću.

Molili smo večernju molitvu usred polja, u sumrak. Mora da smo pomalo čudno izgledali gledatelju koji nije na to navikao: sjedimo na zemlji, u šutnji koju prekida samo čitanje poneke točke razmatranja. Ta molitva, usred polja, “jako inzistirajuća” za sve one koji su došli s nama, za Crkvu, za duše, bî draga Nebu i plodna: bilo koje mjesto je prikladno za takav susret s Bogom.

Drago mi je kada u molitvi nastojiš prijeći mnoge kilometre: promatrati krajeve različite od onih u kojima si nastanjen: pred tvojim očima redaju se narodi različitih rasa; slušaš druge jezike... To je poput jeke one Kristove zapovijedi: “Euntes docete omnes gentes” – Idite i naučavajte sve narode. Da bi se daleko došlo, uvijek sve dalje, prenosi taj plamen ljubavi na sve koji te okružuju: i tvoji snovi, kao i tvoje želje, postat će stvarnost: prije, više i bolje!

Katkada će se molitva odviti u obliku razgovora, katkada – možda rijetko – bit će puna žara; drugi opet put, možda često, suha, suha, suha... Ali važno je da se ti, s Božjom pomoći, ne obeshrabriš. Sjeti se budne straže koja ne zna nalazi li se kralj ili upravitelj države u palači; nije obaviještena o onom što on čini i, u većini slučajeva, ni čuvana ličnost ne zna tko je čuva. – Ništa se od toga ne događa kad je u pitanju naš Bog: On živi gdje god ti živiš; brine se za te; poznaje tebe i tvoje najintimnije misli... Ne napuštaj stražu molitve!

Pogledaj malo, koji skup besmislenih razloga ti iznosi neprijatelj da bi te naveo na zanemarivanje molitve: “Nedostaje mi vremena” – dok ga naprotiv stalno gubiš; “To nije za mene”, “Suho mi je srce”. U molitvi nije riječ o govorenju i slušanju, nego o ljubavi. A ljubi se, nastojeći reći nešto Gospodinu, ako se i ne kaže ništa.

“Jedna minuta intenzivne molitve – i to je dovoljno”, govorio je jedan koji nije molio nikada.

– Bi li shvatio zaljubljenika kojemu bi bilo dosta intenzivno promatrati ljubljenu osobu jednu minutu?

Ideal boriti se – i pobjeđivati – u Kristovim će bitkama postati stvarnost samo po molitvi i žrtvi, po Vjeri i Ljubavi. – Dakle... moliti i vjerovati, trpjeti i Ljubiti!

Mrtvljenje je pokretni most koji nam olakšava ulaz u dvorac molitve.

Nemoj se obeshrabriti: ma kako nedostojna bila osoba, ma kako nesavršena bila molitva, ako se ona uzdiže ponizno i ustrajno, Bog je uvijek usliši.

“Gospodine, nisam dostojan da budem uslišan, jer sam zao”, govorila je jedna pokajnička duša. I dodala bi: “Ali sada... usliši me ’quoniam bonus’ – jer Ti si dobar.”

Gospodin, nakon što je poslao svoje učenike da propovijedaju, po njihovu ih povratku sakuplja i poziva sa sobom na osamljeno mjesto da se odmore... Što li ih je Isus pitao i što li im je pripovijedao! Dakle... Evanđelje nastavlja biti aktualno.

Savršeno te razumijem kad mi pišeš o svom apostolatu: “Molit ću tri sata uz fiziku. Bit će to bombardiranje da ’padne’ još jedan položaj, koji se nalazi s druge strane stola u knjižnici... a Vi ste ga već upoznali kada ste došli u ove krajeve.” Sjećam se tvoje radosti kada sam govorio da između molitve i posla ne smije biti prekida.

Općinstvo Svetih: dobro ga je iskusio onaj mladi inženjer kad mi je rekao: “Oče, taj i taj dan, u taj i taj sat, molili ste za mene!” To jest i ostat će prva i osnovna pomoć koju moramo pružiti dušama: molitva.

Privikni se moliti usmene molitve ujutro, dok se oblačiš, kako to čine mala djeca. – Pa ćeš poslije, tijekom dana, više živjeti u prisutnosti Božjoj.

Krunica je veoma uspješna za one koji kao oružje primjenjuju razum i učenje. Budući da ta prividna monotonija, kojom djeca mole svoju Majku, u zazivanju Gospe uništava svaki zametak taštine i oholosti.

“Bezgrešna Djevice, znam dobro da sam bijedni siromah koji ne čini drugo nego svaki dan uvećava broj svojih grijeha... ” Tako, rekao si mi nekidan, razgovaraš s našom Majkom. I savjetovao sam ti sa sigurnošću da moliš Svetu Krunicu: Blažena monotonija Zdravomarija koja pročišćuje monotoniju tvojih grijeha!

Žalostan način nemoljenja Krunice: ostaviti je za posljednji sat u danu. Kada se sprema na počinak, moli se u najboljem slučaju loše i bez razmatranja otajstava. Tako se teško izbjegne rutina koja guši pravu pobožnost, jedinu pobožnost.

Krunica se ne moli samo usnama mrmljajući Zdravomarije jednu za drugom. To je verglanje pobožnjakinja i bogomoljaca. – Za jednoga kršćanina, usmena molitva treba biti ukorijenjena u srcu na način da se, dok se recitira Krunica, misao može uključiti u razmatranje pojedinog otajstva.

Ostavljaš uvijek Krunicu za poslije i na koncu je propustiš jer si pospan. – Ako nemaš drugog vremena, moli je putom, da nitko ne primijeti. Štoviše, pomoći će ti da budeš u Božjoj prisutnosti.

“Moli se za mene”, zamolio sam ga, kako to običavam uvijek. I odgovorio mi je začuđen: “Je li vam se nešto dogodilo?” Morao sam mu protumačiti da se svakome nešto događa u svakom trenutku; i dodao sam da se, kada nedostaje molitva, događa nešto gore.

Obnovi preko dana svoj čin kajanja: znaj da je Isus stalno vrijeđan, ali nažalost naknada se ne čini istim ritmom. Stoga ponavljam oduvijek: što više čina pokajanja, tim bolje! Budi mi jeka svojim životom i svojim savjetima.

Kako je drag prizor Navještenja! – Marija – koliko puta smo to razmatrali! – sabrana u molitvi... sa svih svojih pet osjetila i svim svojim moćima razgovara s Bogom. U molitvi upoznaje božansku Volju; i molitvom je pretvara u život svoga života: ne zaboravi Gospin primjer!