ODGOVORNOST

Kad bi mi kršćani živjeli doista po našoj vjeri, ostvarila bi se najveća revolucija svih vremena… Uspješnost suotkupljenja ovisi također i o svakom od nas! – Razmatraj o tome.

Osjetit ćeš se u potpunosti odgovornim kad shvatiš da, prema Bogu, imaš samo dužnosti. On će se već pobrinuti da ti udijeli i prava!

Kad bi se samo privikao brinuti se svaki dan o drugima s toliko predanja da zaboraviš na svoje postojanje!

Evo jedne misli koja će ti pomoći u teškim trenucima: Što se više uvećava moja vjernost, toliko ću više pridonijeti da drugi rastu u toj kreposti. – A tako je privlačno kada se osjetimo uzajamno podupirani!

Nemoj mi “teoretizirati”; naši životi trebaju svakim danom preobražavati veličanstvene ideale u dnevnu stvarnost, herojsku i plodnu.

Uistinu, prošlost zaslužuje poštovanje i zahvalnost. Učiti iz nje, da. Voditi računa o nekim iskustvima, također. Ali ne pretjerujmo: sve u svoje vrijeme. Možda se oblačimo u široke hlače i prsluk, i pokrivamo sebi glavu napudranom vlasuljom?

Ne ljuti se: često neodgovorno ponašanje pokazuje nedostatak dobrog ukusa ili formacije više nego pomanjkanje dobrog duha. Trebat će zahtijevati od učitelja i upravitelja da popune te praznine izvršavajući odgovorno svoju dužnost. - Trebaš se preispitati… zauzimaš li ti neko od tih mjesta.

Dolaziš u veliku opasnost da se zadovoljiš da živiš – ili da misliš kako trebaš živjeti - Kao “dobro dijete”, koje stanuje u sređenoj kući, bez problema, i koje pozna samo sreću. To je karikatura nazaretske kuće: Krist je, baš stoga što je donosio sreću i red, otišao iz Nazareta da širi ta blaga među muškarce i žene svih vremena.

Čini mi se veoma opravdana tvoja nestrpljivost da cijelo čovječanstvo upozna Krista. Ali počni od odgovornosti za spasenje duša onih koji s tobom žive, od posvećivanja svakoga pojedinoga od tvojih kolega s posla ili sa studija…

To je glavna misija koju ti je Gospodin povjerio.

Ponašaj se kao da o tebi, i to isključivo o tebi, ovisi ozračje mjesta na kojem radiš: ozračje radišnosti, radosti, Božje prisutnosti, nad naravnog gledanja.

Ne shvaćam tvoju bezvoljnost. Ako se namjeriš na grupu kolega koji su pomalo teški – koji su možda postali teški tvojom nebrigom – gubiš za njih interes, izbjegavaš tegobu, i misliš da su mrtvi teret, balast u suprotnosti s tvojim apostolskim ambicijama, kako te neće shvatiti…

Kako želiš da te poslušaju ako im, osim što ih voliš, što im služiš svojom molitvom i odricanjem, ne govoriš?...

Kolika ćeš iznenađenja imati onaj dan u kojem budeš odlučio posvetiti vrijeme jednom od njih, zatim drugom, pa trećem! Osim toga, ako se ne promijeniš, s pravom će moći uskliknuti pokazujući na te prstom “Hominem non habeo” – Nemam koga tko bi mi pomogao!

Poslušaj: Svete stvari, kada se sveto gledaju, kada se iz dana u dan sveto žive… ipak ne postaju “svakidašnje” stvari. Sav posao Kristov na ovoj zemlji bio je ljudski – i božanski!

Ne možeš se zadovoljiti živjeti – rekao si kao drugi, s priprostom vjerom. Doista, trebaš imati osobnu vjeru: s osjećajem odgovornosti.

Presveto Trojstvo ti daje svoju milost i očekuje da je znadeš odgovorno iskoristiti: pred tako velikom blagodati ne dopušta se dokono, usporeno i lijeno držanje… jer, iznad svega, duše te čekaju.

Za tebe, koji imaš taj veliki problem. Ako se ispravno postavi pitanje, to jest s vedrim i s odgovornim nadnaravnim pogledom, rješenje se uvijek nađe.

Majke – dobre majke – kad uzimlju svoju djecu u naručaj, paze da na sebi nemaju pribadače koje bi mogle ozlijediti mališane…: u odnosu prema dušama moramo upotrijebiti svu nježnost… i svu potrebnu energiju.

“Custos, quid de nocte!” – Stražo, pozor! Kad bi se barem mogao naviknuti da imaš, preko tjedna, svoj dan budnosti: da se više predaš, da živiš s više ljubazne budnosti svaku pojedinost, da malo više moliš i mrtviš se.

Vodi računa da je Sveta Crkva kao velika vojska u bojnom redu. A ti u toj vojsci braniš jednu “bojišnicu”, gdje se napada i bori i uzvraća napad.

Razumiješ li?

Takvo raspoloženje, približavajući te sve više Bogu, potaknut će te da pretvoriš svoje dane, jedan za drugim, u dane budnosti.

Na naličju jednog “izgubljenog” poziva ili negativnog odgovora na neprestani zov milosti, trebalo bi vidjeti Volju Božju koja to dopušta. – Sigurno: ali, ako smo iskreni, sasvim nam je jasno da nas to ne opravdava niti nam olakšava odgovornost, jer isto tako zapažamo, na suprotnoj strani, osobno neispunjavanje Božje Volje, koja nas je tražila za sebe, a nije naišla na odgovor.

Ako doista voliš svoju Domovinu – a siguran sam da je voliš – ne bi oklijevao prijaviti se na dobrovoljno novačenje u obranu od predstojeće opasnosti. U trenucima neočekivanih događaja, već sam ti o tome pisao, svi su korisni: muškarci i žene; stari, zreli ljudi, mladi pa čak i adolescenti. Izuzeti su samo invalidi i djeca.

Svakodnevno se saziva, ne više dobrovoljno novačenje – to je premalo – već opća mobilizacija duša u obranu Kraljevstva Kristova. I sam Kralj, Isus, izričito te je zazvao po imenu. Traži od tebe da biješ Božje bitke stavljajući u Njegovu službu ono najuzvišenije u tvojoj duši: svoje srce, svoju volju, razum, sve svoje biće.

Slušaj me: Tijelo, s čistoćom koju živiš i naročito sa zaštitom Djevice Marije, nije neki problem.

Zar ćeš biti tolika kukavica i pokušati izbjeći poziv izgovarajući se na bolesno srce, volju ili razum?... Zar se nastojiš opravdati i ostati u pomoćnim službama?

Gospodin te želi učiniti sredstvom za prve redove – to već jesi – a da okreneš leđa, ne bi zaslužio drugo doli samilost, poput izdajnika!

Kad bi vrijeme bilo samo zlato… mogao bi sebi dopustiti da ga izgubiš. – Ali, vrijeme je život, a ti ne znaš koliko ti od njega još ostaje.

Gospodin je obratio Petra – koji Ga se odrekao tri puta – a da mu nije uputio niti jedan prijekor: jednim pogledom Ljubavi.

Istim tim očima i nas gleda Isus, nakon naših padova. Kad bismo Mu mi kao Petar znali reći: “Ti sve znaš! Tebi je poznato da te ljubim”, i promijeniti život.

Misle, u ime ljubavi, upotrijebiti nježnost i razumijevanje prema onima koji nasrću na njih. Molim Boga da ta njihova nježnost i to razumijevanje ne budu jedan način prikrivanja… njihovih ljudskih obzira, njihove udobnosti, u pristajanju da se zlo počini. Jer tada bi… njihova nježnost i razumijevanje bili samo sukrivnja u uvredi Boga.

Nema smisla olakšavati obraćenje jedne duše, ako je cijena moguće izopačenje mnogih drugih.

Ako netko prihvati da se, među janjcima, odgajaju vukovi… može sebi lako predočiti kakva sudbina čeka njegove janjce.

Osrednji ljudi, osrednji po razumu i po kršćanskom duhu, kad im raste autoritet, okružuju se budalama: vlastita ih taština pogrešno uvjerava da na taj način neće nikada izgubiti nadmoć. Oni razboriti, naprotiv, okružuju se mudrima koji znanju pridodaju bistrinu života – i preobražavaju ih u ljude od vlasti. Njihova im se poniznost isplati jer – čineći da drugi rastu – rastu oni sami.

Nije razborito neprokušanim ljudima povjeriti važne zadatke upravljanja, da bi se vidjelo što će iz toga izići. – Kao da opće dobro može ovisiti o jednoj kutiji iznenađenja!

Postavljen si na vlast, a djeluješ na način: Što će reći drugi ljudi? – Bezumniče! Iznad svega te mora zanimati što će reći Bog; zatim, sasvim daleko na drugom mjestu, a katkada nikada, morat ćeš odvagnuti što bi mogli misliti drugi. “Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima”, kaže Gospodin, “priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.”

Ti koji zauzimaš odgovorno mjesto, u izvršavanju svoga posla, zapamti: Ono što je osobno, umire s osobom, koja se činila prijeko potrebnom.

Osnovno pravilo dobrog upravljanja jest: odijeliti odgovornost, a da to ne znači traženje udobnosti i anonimnosti. Naglašavam: podijeliti odgovornost tražeći račun od svakog pojedinog u njegovoj službi da bi mogao Bogu “dati račun”; i dušama, ako je potrebno.

U rješavanju problema nastoj nikada ne pretjerati u traženju pravednosti toliko da bi zaboravio na ljubav.

Izdržljivost lanca mjeri se na njegovoj najslabijoj karici.

Nemoj reći ni za jednog od svojih podređenih: ne vrijedi.

Ti si taj koji ne vrijedi, jer ga ne znaš postaviti na mjesto na kojem može biti koristan.

Odbaci težnju za častima; misli, umjesto toga, o sredstvima, dužnostima i učinkovitosti. – Tako nećeš žudjeti za položajima, a ako dođu, držat ćeš ih za ono što jesu: teret u službi duša.

U trenucima užasa Križa, Djevica stoji tamo, blizu svoga Sina, spremna slijediti istu sudbinu. – Moramo se prestati bojati ponašati kao odgovorni kršćani, kada je to nezgodno u sredini u kojoj se krećemo: Ona će nam pomoći.