ODVAŽNOST

Ne budite duše uskih vidika, nedorasli muškarci i žene, kratkovidni, nesposobni prihvatiti naše nadnaravne kršćanske horizonte sinova Božjih. Bog je odvažnost!

Odvažnost nije nerazboritost, ni nepromišljena smjelost, ni jednostavna hrabrost. Odvažnost je snaga, kardinalna krepost, potrebna za život duše.

Ti si se odlučio više razmišljanjem nego žarom i zanosom. Pa da si i htio, nije bilo mjesta za osjećaj: ti si se darovao kad si se uvjerio da je baš tako Bog htio. I od tog trenutka nisi “osjetio” nikakvu ozbiljnu sumnju: već naprotiv, da te koji put prelijeva neka mirna i vedra radost. Tako Bog naplaćuje odvažnost Ljubavi.

Pročitao sam poslovicu veoma poznatu u nekim zemljama: „Svijet je Božji, ali ga Bog iznajmljuje hrabrima.” I nad tim sam se zamislio: Što još čekaš?

Nisam apostol kakav bih trebao biti. Ja sam... bojažljivac. – Nisi li se umanjio, jer je tvoja ljubav mala? Reagiraj!

Poteškoće su te učinile potištenim i ti si postao “razborit, umjeren, objektivan”. – Sjeti se, uvijek si omalovažavao te riječi kad su značile isto što i kukavičluk, bojažljivost i udobnost.

Strah? On sasvim odgovara onima koji znaju da čine zlo. Tebi, nikada.

Postoji znatan broj kršćana koji bi bili apostoli... kad se ne bi pribojavali. To su oni isti koji se kasnije tuže, zato jer ih Gospodin – tako kažu – napušta: Što oni rade s Bogom?

„Mnogo nas je: s Božjom pomoći možemo svugdje stići”, komentiraju zanesenjaci. – Stoga, zašto se plašiš? S Božjom pomoći možeš dostići svetost, a to je važno.

Kad nas grize savjest što smo propustili učiniti neko dobro, znak je to da Gospodin nije želio da ga propustimo. – Baš tako. Osim toga, budi siguran: “mogao” si ga učiniti, s Božjom milošću.

Nemojmo zaboraviti: ispunjajući Volju Božju prolazi se iznad poteškoća... ili ispod njih... ili sa strane. Ali se... prolazi!

Kad se radi da bi se proširio neki apostolski pothvat, “ne” nije nikada konačan odgovor: Uporno nastojte!

Previše si “oprezan” ili premalo “nadnaravan” i zbog toga si previše lukav: nemoj sam izmišljati “prigovore”, i nemoj ih htjeti sve riješiti. – Možda je onaj koji te sluša manje “lukav” ili više “plemenit” od tebe i, budući da računa na Boga, ne suprotstavlja se s toliko “ali”.

Ima mnogo načina za oprezno ponašanje, jednom riječju, za plašljivost.

Uvjeri se: kad se radi za Boga, nema poteškoća koje se ne mogu nadići, niti obeshrabrenja koja vode napuštanju pothvata, niti neuspjeha vrijednih tog imena, ma kako neplodni izgledali rezultati.

Tvoja je vjera premalo djelotvorna: reklo bi se da je to više vjera bogomoljca nego vjera čovjeka koji se bori da bi bio svet.

Vedrina! Hrabrost! Razbij s tim krepostima petu kolonu mlakih, ustrašenih, izdajnika.

Uvjeravao si me da se želiš boriti bez prekida. A sada mi dolaziš slomljenih krila. Pogledaj, i ljudski gledajući, dobro je da ne dobiješ sve na gotovo, bez smetnji. Nešto – pa i mnogo – moraš učiniti ti. Inače, kako ćeš uspjeti “postati” svet?

Ne bacaš se na posao u tom nadnaravnom pothvatu – tako kažeš – jer se bojiš da nećeš znati zadovoljiti, da nećeš znati činiti, da ne znaš kako ćeš. – Kad bi ti mislio više o Bogu, iščeznula bi ta suvišna razmišljanja.

Katkada mislim da neprijatelji Boga i Crkve, kojih je malo, žive od straha mnogih dobrih – i počinjem se sramiti.

Dok smo razgovarali, tvrdio je da više voli nikada ne izlaziti iz jadnog sobička u kojemu je živio, jer mu je milije brojiti “grede njegove štale” nego zvijezde na nebu. – Mnogi isto tako nisu u stanju ne obazirati se na svoje male stvari, da bi podigli pogled prema nebu: vrijeme je da usvoje širu viziju!

Shvaćam nadnaravnu i ljudsku radost onoga koji je imao sreću biti prethodnik božanske sjetve. – „Divno je osjetiti se jedinim, koji će pokrenuti cijeli jedan grad i njegovu okolicu”, ponavljao je on sam sebi s mnogo uvjerenja. – Nemoj čekati da imaš više sredstava ili da ti stignu drugi: duše te trebaju danas, sada.

Budi odvažan u svojoj molitvi. Gospodin će te preoblikovati iz pesimista u optimista; od bojažljivca u odvažnog; od slabašna duhom u čovjeka vjere, u apostola!

Problemi koji su te prije pritiskali – a činili su ti se nepremostivi – sasvim su iščezli, riješeni su na božanski način, kao kad je Gospodin zapovjedio vjetrovima i vodama da se smire. – Pa da još sumnjaš!

„Ne pomažite previše Duhu Svetom!” govorio mi je jedan prijatelj u šali, ali s mnogo straha. – Odgovorio sam: „Držim da ’Mu pomažemo’ malo.”

Kad vidim toliko plašljivosti, toliko lažne mudrosti... kod nekih muškaraca i žena, gorim od želje upitati ih: Dakle, vjera i povjerenje su samo za propovijedanje, a ne za prakticiranje?

Nalaziš se u situaciji koja ti izgleda pomalo čudna: s jedne strane, gledajući sebe iznutra, potišten si; a, s druge strane, gledajući prema gore, siguran si i pokretan. – Nemoj se brinuti: znak je to da počinješ sebe bolje upoznavati i, a to je važno! da si na putu da bolje Njega upoznaš.

Jesi li vidio? S Njim si uspio. Čemu se čudiš? – Uvjeri se u ovo: nema toga čemu se treba čuditi. Pouzdajući se u Boga – pouzdajući se uistinu – sve postaje lagano. I, štoviše, uvijek se nadmašuje granica koju smo sebi zamislili.

Želiš li živjeti svetu odvažnost, postići da po tebi Bog djeluje? – Uteci se Mariji i Ona će te pratiti na putu poniznosti, na način da i pred onim što je nemoguće ljudskom razumu – uzmogneš odgovoriti s “fiat!” – neka bude! – što povezuje zemlju s Nebom.