OHOLOST

Iščupati u korijenju sebeljublje i mjesto njega probuditi ljubav prema Isusu Kristu: eto, u tome se sastoji tajna uspjeha i sreće.

Iako tvrdiš da Ga slijediš, ipak uvijek se bi uobražavaš da “ti” to radiš, po “svojim” planovima, samo “svojim” snagama. – Ali Gospodin je rekao: “Sine me nihil!” – Bez mene ne možeš učiniti ništa.

Ne priznaju ono što ti zoveš svojim “pravom” i što sam ti ja preveo kao tvoje “pravo na oholost”... Jadni mali lakrdijašu! – Osjetio si, jer se nisi mogao braniti – napadač je bio veoma jak – bol od stotinu zaušnica. – Pa ipak, unatoč svemu, nisi se naučio poniziti. Sada te tvoja savjest prekorava: naziva te oholim... i kukavicom. – Zahvali Bogu, jer si na putu da nazreš svoju “obvezu poniznosti”.

Pun si sebe, sebe, sebe... I nećeš biti uspješan dok se ne ispuniš Njim, Njim, Njim djelujući “in nomine Domini” – u ime i snagom Božjom.

Kako možeš umišljati da slijediš Krista, ako se samo vrtiš oko samoga sebe?

Nestrpljiva i neuredna briga da bismo se profesionalno istakli može prikriti sebeljublje pod plaštem “služenja dušama”. Lažno – doista tako mislim – se opravdavamo kako se neke prilike ne smiju propustiti, neke povoljne okolnosti... Skreni pogled na Isusa: On je “Put”. I za vrijeme Njegovih skrovitih godina bilo je “vrlo povoljnih” prilika i okolnosti da ranije započne svoj javni život. S dvanaest godina, primjerice, kada su se učitelji zakona divili Njegovim pitanjima i odgovorima... Ali, Isus Krist izvršava Volju svoga Oca, i čeka: sluša! – Ne gubeći tu svoju svetu ambiciju, da dovedeš cijeli svijet Bogu, kada se ukažu određene mogućnosti – priželjkuješ možda da se povučeš – sjeti se da i ti moraš biti poslušan i baviti se ovim nepoznatim, neupadljivim poslom, bez sjaja, dok od tebe Gospodin ne zatraži nešto drugo: On ima svoje vrijeme i svoje staze.

Varavi i oholi pokazuju se svi oni koji zloupotrebljavaju svoj privilegirani položaj – stečen po novcu, obitelji, činu, dužnosti, inteligenciji... – da bi ponizili one manje sretne.

Oholost, prije ili kasnije, svršava tako da ponizi, pred drugima, čovjeka “više čovjeka”, koji djeluje kao marioneta, tašta i bez mozga, pokretana koncima kojima upravlja sotona.

Iz nadutosti ili iz čiste taštine, mnogi hrane “crnu burzu” da bi na umjetan način podigli svoju osobnu vrijednost.

Časti... gore ili dolje? Što te briga!... Ti si – tako uvjeravaš – došao kako bi bio koristan, kako bi služio posvemašnjom raspoloživošću: ponašaj se dosljedno tome.

Govoriš, kritiziraš... Čini se kako bez tebe ne bi bilo ništa dobro učinjeno. – Nemoj se ljutiti ako ti kažem da se ponašaš kao arogantni despot.

Ako te lojalno, s ljubavlju, dobar prijatelj, nasamo, upozori na ono što zasjenjuje tvoje ponašanje, u tebi se javlja uvjerenje da se on vara: ne razumije te. S tim ćeš pogrešnim uvjerenjem, koje je čedo tvoje oholosti, biti trajno nepopravljiv. – Žao mi je: nedostaje ti odlučnosti u traženju svetosti.

Zloban, sumnjičav, kompliciran, nepovjerljiv, bojažljiv... sve su to atributi koje zaslužuješ, iako su ti neugodni. – Popravi se! Zašto uvijek drugi moraju biti zli... a ti dobar?

Osjećaš se osamljen... tužiš se... sve ti smeta. – Jer te tvoj egoizam odvaja od tvoje braće i jer se ne približavaš Bogu.

Uvijek sa zahtjevom da se vidljivo za tebe zanimaju!... Ali iznad svega da se zanimaju za tebe više negoli za druge!

Zašto misliš da sve što ti kažu ima neku drugu namjeru?... Svojom velikom osjetljivošću neprestano ograničavaš djelovanje milosti koja ti dolazi preko riječi, nemoj u to sumnjati, onih koji se bore kako bi prilagodili vlastita djela Kristovu idealu.

Sve dok budeš podržavao svoje uvjerenje da drugi moraju uvijek živjeti kao da ovise o tebi, sve dok se ne odlučiš služiti – skriti se i iščeznuti – odnos s tvojom braćom, s tvojim kolegama, s tvojim prijateljima, bit će izvor neprestanog nezadovoljstva, zlovolje... – oholosti.

Mrzi hvalisanje! – Odbacuj taštinu! – Bori se protiv oholosti, svaki dan, svaki trenutak!

Bijedne oholice trpe zbog tisuću sitnica koje njihovo sebeljublje preuveličava, a koje drugi ni ne zapažaju.

Zar misliš da drugi nisu nikada imali dvadeset godina? Misliš li da ih u obitelji nikada nisu sputavali zato jer su mlađi? Zar misliš da nisu upoznali probleme – male i ne baš tako male – na koje ti nailaziš?... Ne. I oni su prošli kroz iste okolnosti kroz koje ti sada prolaziš, i postali su zreli – s pomoću Božje milosti – gazeći vlastiti ja velikodušnom ustrajnošću, popuštajući kad se moglo popustiti i ostajući odani, bez drskosti i bez ranjavanja – s vedrom poniznošću – kad se nije moglo popustiti.

Ideološki si velik katolik. Sviđa ti se ambijent Studentskog doma... Šteta što sv. Misa nije u podne, a predavanja popodne tako da možeš učiti nakon večere uz čašicu-dvije konjaka! – To tvoje “katoličanstvo” nije pravo, to je samo obična malograđanština. – Zar ne shvaćaš da ne možeš misliti na taj način u svojoj dobi? Iziđi iz svoje lijenosti, iz svog obožavanja samoga sebe... prilagodi se zahtjevima drugih, stvarnosti koja te okružuje, i ozbiljno ćeš živjeti svoje katoličanstvo.

„Ovaj svetac”, govorio je onaj koji je darovao njegov kip za čašćenje u crkvi, „sve što jest duguje meni.” Ne pomisli da je to karikatura: i ti držiš – barem se tako čini iz tvog ponašanja – da si ispunio svoju dužnost prema Bogu jer nosiš nekakvu medaljicu ili vršiš neki čin pobožnosti, više ili manje uobičajen.

„Neka vide moja dobra djela!...” – Ali zar nisi svjestan kako izgleda kao da ih nosiš u otvorenoj košari za drangulije, da bi se ljudi divili tvojim sposobnostima? Osim toga, ne zaboravi drugi dio Isusove zapovijedi: „I neka slave Oca vašega koji je na nebesima.”

„Sebi samome, s divljenjem koje si dugujem”, tako je napisao na prvom listu jedne knjige. A isto bi mogli tiskati mnogi drugi kukavci na posljednjoj stranici svoga života. Kakva šteta ako bismo ti i ja živjeli ili skončali tako! – Učinimo o tome ozbiljan ispit savjesti.

Ne zauzimaj nikad stav samodostatnosti prema Crkvi ni prema ljudima, tvojoj braći... Međutim, takvo držanje može biti potrebno u društvenom djelovanju kad je riječ o obrani Božjih interesa i interesa duša, jer tu više nije riječ o samodostatnosti nego o vjeri i snazi koju ćemo živjeti u vedroj i poniznoj sigurnosti.

Netaktično je, djetinjasto i glupo činiti komplimente nekome i hvaliti ga u njegovoj prisutnosti.

– Na taj se način izaziva taština i izlaže se riziku da se “krade” slava Bogu, kojemu sve dugujemo.

Radi na način da tvoja dobra namjera bude uvijek praćena poniznošću. Jer, obično se na dobre nakane vezuje tvrdoća i krutost u suđenju, gotovo nemogućnost da se popusti, i određeni osobni ponos, nacionalni ili grupni.

Nemoj se obeshrabriti u traženju svojih pogrešaka: reagiraj.

– Neplodnost nije toliko posljedica nedostataka – naročito ako se za njih kajemo – koliko posljedica oholosti.

Ako si pao, pridigni se s još više nade... Jedino samoljublje ne shvaća da pogreška – kad je ispravimo – pomaže boljem samoupoznavanju i vlastitoj poniznosti.

„Ni za što smo.” – Pogrešna i pesimistična tvrdnja. – Ako hoćemo, s Božjom milošću – to je prvi i osnovni preduvjet – možemo postati korisni kao dobra sredstva u mnogim pothvatima.

Zamislio sam se nad oporom ali točnom misli onog Božjeg čovjeka dok je promatrao bahatost one osobe: „Oblači se u samu đavolsku kožu – oholost.” A kao kontrast, u duši mi se porodi iskrena želja da se zaodjenem krepošću koju je propovijedao Isus Krist – “Quia mitis sum et humilis corde” – Ja sam blaga i ponizna srca – i koja je privukla pogled Presvetog Trojstva na Njegovu Majku i našu Majku: poniznost, znati i osjećati da si ništa.