PATNJA

Upozorio si me na prizore iz Isusova života koji te posebno diraju: kad se susreće sa živim ljudima... kad donosi mir i zdravlje mnogima kojima su duša i tijelo rastrgani od bola... Oduševio si se – nastavio si – videći Ga da liječi gubu, vraća vid, ozdravlja uzetoga u ribnjaku, ozdravlja onoga jadnika zaboravljenoga od sviju. Promatrao si ga tada tako duboko ljudskog, tako tebi nadohvat! Pa dobro... Isus nastavlja biti isti i danas.

Molio si Gospodina da ti dopusti trpjeti malo za Njega. Ali zatim, kad je patnja došla u tako ljudskom obliku, tako normalnom – obiteljske poteškoće i problemi... ili tisuće sitnica svakidašnjeg života – teško nazireš Krista iza svega toga. Otvori poslušno ruke tim čavlima... i tvoja će se bol preobraziti u radost.

Ne tuži se, ako patiš. Brusi se kamen koji vrijedi. Boli te? Sa zahvalnošću dopusti da te režu, jer te Bog uzeo u ruke kao dijamant... Ne radi se tako s običnim kamenom.

Oni koji kukavički bježe od patnje imaju o čemu razmatrati videći s kakvim zanosom druge duše prihvaćaju trpljenje. Nisu rijetki muževi i žene koji znaju trpjeti kršćanski. Slijedimo njihov primjer!

Tužiš se?... I tumačiš mi, kao da to činiš s pravom: Jedan ubod!... Drugi ubod!... – Ali, zar ne znaš da je ludo čuditi se nad činjenicom da među ružama ima trnja?

Pusti da ti nastavim govoriti u povjerenju, kako sam činio i dosad: dovoljno je da pred sobom imam Raspetoga, pa da se ne usudim govoriti o svojim patnjama... I nije mi stalo k tome dodati da sam trpio mnogo, ali uvijek s radošću.

Ne razumiju te? On je bio Istina i Svjetlo, ali Ga ni Njegovi nisu shvatili.

– Kao i često dosad, podsjećam te na Gospodinove riječi: „Nije učenik veći od Učitelja.”

Za dijete Božje, protivštine i klevete su, kao za vojnika, rane zadobivene na bojnom polju.

Govore i ogovaraju te... Tvoj dobar glas, zar je to važno? U svakom slučaju, ne trebaš osjećati sramotu i muku za sebe, nego za njih: za one koji te zlostavljaju.

Katkada ne žele razumjeti: kao da su zaslijepljeni... Ali, ponekad si ti onaj koji nije uspio biti shvaćen: ispravi se!

Nije dovoljno imati pravo. Treba to znati učiniti očitim... i druge privoljeti na priznanje. U svakom slučaju, objavljuj istinu svaki put kada je to potrebno, a da te pri tom ne zaustavi ono “što će drugi reći”.

Ako pohađaš Učiteljevu školu, nemoj se čuditi ako te budu morila neshvaćanja tolikih i tolikih osoba, koje bi ti mogle mnogo pomoći čineći posve mali napor da te shvate.

Nisi Ga fizički mučio... Ali si Ga ignorirao toliko puta; gledao si Ga s ravnodušnošću, kao da je stranac.

– Čini li ti se to malo?

Ne htijući, oni koji progone posvećuju...

– Ali jao tim “posvetiteljima”!

Na zemlji se često plaća klevetanjem.

Postoje duše koje su, čini se, zadužene za izmišljanje patnje, mučeći se maštovito. Zatim, kada naiđu prave muke i protivštine, ne znaju, kao Presveta Djevica, stati podno križa, pogleda uprta na Sina.

Žrtva, žrtva! – Istina da slijediti Isusa Krista – to je On rekao – znači nositi Križ. Ali mi nije drago slušati da duše koje vole Gospodina toliko govore o križevima i odricanjima: jer kad je tu Ljubav, žrtva je ugodna – iako stoji napora – a križ je sveti Križ.

– Duša koja zna ljubiti i tako se darivati, puni se radošću i mirom. Dakle, zašto inzistirati na “žrtvi”, kao da se traži utjeha, ako te Kristov Križ – koji je tvoj život – čini sretnim?

Kolike bi se živčane slabosti i histerije izbjegle – prema katoličkom nauku – kada bi se poučavalo kako se istinski živi kršćanski: ljubeći Boga i znajući primati protivštine kao blagoslov što dolazi iz Njegove ruke!

Nemoj prolaziti ravnodušno pored tuđih patnji. Ta osoba – rođak, prijatelj, kolega... taj neznanac – tvoj je brat. – Sjeti se onog što izvještava Evanđelje i što si toliko puta s tugom čitao: ni rodbina Isusova nije suosjećala s Njim u njegovoj sudbini. – Nastoj da se taj prizor ne ponovi.

Zamisli da na zemlji nema nikoga osim Boga i tebe. – Tako će ti biti lakše trpjeti muke, poniženja... I, konačno, činit ćeš ono što Bog želi i kako On želi.

„Katkada”, tumačio je onaj bolesnik koji je izgarao za duše, „tijelo se malo buni, tuži se. Međutim, nastojim preobraziti i ’te tužbe’ s osmijehom, jer su im posljedice veoma učinkovite.”

Neizlječiva mu je bolest ograničavala djelovanje. Pa ipak me je radosno uvjeravao: „Bolest se dobro ponaša prema meni, i volim je sve više: Kad bi mi dali birati, stotinu bih se puta vratio da se ovakav rodim.”

Isus je došao na Križ nakon što se pripravljao trideset tri godine, čitav svoj život!

– Ako Ga njegovi učenici žele doista nasljedovati, moraju preoblikovati vlastito postojanje u suotkupljivanje Ljubavi, odričući se samih sebe, aktivno i pasivno.

Križ je prisutan u svemu i dolazi kad ga se najmanje očekuje.

– Ali ne zaboravi da, obično, početak Križa i početak uspjeha idu ukorak.

Gospodin, Vječni Svećenik, uvijek blagoslivlje Križem.

“Cor Mariae perdolentis, miserere nobis!”

– Zazivaj Srce Marijino, hrabro i s odlukom da se sjediniš s Njezinom boli, u naknadu za svoje grijehe i grijehe ljudi svih vremena.

– I moli je – za svaku pojedinu dušu – da ta Njezina bol poveća u nama odvratnost prema grijehu, i da znamo ljubiti, u ime zadovoljštine, fizičke i moralne protivštine svakog dana.