RAD

Rad je prvo zvanje čovjeka, rad je Božji blagoslov, i žalosno se varaju oni koji ga smatraju kaznom. Gospodin, najbolji otac, smjestio je prvog čovjeka u Raj “ut operaretur” – da radi.

Učenje, rad: neizbježive su dužnosti svakog kršćanina; sredstvo obrane protiv neprijatelja Crkve i privlačenja – s našim profesionalnim ugledom – tolikih drugih duša koje, makar su dobre, bore se odvojeno. To je najosnovnije oružje onome koji želi biti apostol u svijetu.

Molim Boga da ti budu uzor djetinjstvo i mladost Isusova, bilo kad raspravlja s naučiteljima u Hramu, bilo kad radi u Josipovoj radionici.

Trideset tri Isusove godine!... Trideset ih bijaše obavijeno šutnjom i skrovitošću; podložnošću i radom…

Pisao mi je onaj momak: “Moj ideal je tako velik da ga može obuhvatiti samo more.” – Odgovorio sam mu: A Svetohranište, tako “maleno”? A nazaretska radionica, tako obična? – U veličini običnih stvari čeka nas On!

Pred Bogom nijedno zanimanje nije samo po sebi ni malo ni veliko. Sve dobiva vrijednost po Ljubavi kojom se ostvaruje.

Herojstvo rada sastoji se u tome da se svaki zadatak “dovede do svršetka”.

Uporno tvrdim: u jednostavnosti svog običnog posla, u jednoličnim pojedinostima svakoga dana, trebaš otkriti tajnu – skrivenu mnogima – veličine i novosti: Ljubav.

Mnogo ti u tome pomaže – kažeš mi – ova misao: Koliki su trgovci iz doba prvih kršćana postali sveti? I želiš pokazati kako je to i danas moguće... – Gospodin te neće napustiti u tvom nastojanju.

I ti imaš profesionalni poziv koji te “tjera naprijed”. – I baš je taj poticaj mamac za ulov ljudi. Imaj, stoga, ispravnu nakanu i nastoj zadobiti sav mogući profesionalni ugled, na službu Bogu i dušama. Gospodin računa i na “to”.

Da bi se stvari dovršile, treba ih najprije započeti. – Čini se očevidna istina, pa ipak ti toliko puta nedostaje ta obična odluka! A... kako se sotona raduje tvojoj neuspješnosti!

Ne može se posvetiti neki posao koji je, ljudski govoreći, nemaran, jer ne smijemo darivati Bogu stvari slabo obavljene.

Neprestano zanemarujući detalje, mogu postati spoj rad bez odmora i život savršenog besposličara.

Pitao si me što možeš darovati Gospodinu. – Ne trebam dugo tražiti odgovor: obične stvari, ali bolje urađene, s konačnim potezom ljubavi, koji čini da misliš više na Njega nego na sebe.

Zadatak uvijek aktualan i herojski za običnog kršćanina: ostvariti na sveti način najrazličitija zanimanja, i ona koja izgledaju beznačajna.

Radimo, radimo puno i dobro, i ne zaboravljamo pri tome da je naše najbolje oruđe molitva. Ipak, ne umaram se ponavljajući da trebamo biti kontemplativne duše u svijetu, koje žele preobraziti svoj posao u molitvu.

Pišeš mi iz kuhinje, pokraj ognjišta. Spušta se večer. Hladno je. Uza te tvoja sestrica – posljednja koja je otkrila božansku ludost da do dna živi vlastito zvanje kršćanina – guli krumpire. Naizgled je – misliš – njezin posao jednak kao i prije: A, naprotiv, postoji tolika razlika! – Istina je: prije je “samo” gulila krumpire; sada se posvećuje guleći krumpire.

Tvrdiš da shvaćaš malo-pomalo što znači “svećenička duša”... Nemoj se ljutiti ako ti odgovorim da djela pokazuju kako to razumiješ samo u teoriji. – Svaki ti se dan događa isto: uvečer, u trenutku ispita savjesti, tolike želje i planovi: ujutro i popodne, u radu, same poteškoće i izgovori. Zar ti tako doživljavaš svoje “sveto svećeništvo da prikažeš duhovne žrtve Bogu mile, po zaslugama Isusa Krista”?

Započinjući nanovo svoj uobičajeni posao, oteo ti se krik protesta: “Uvijek isto!” A ja ti rekoh: Da, uvijek isto. Ali taj obični posao – jednak onom tvojih kolega u uredu – mora ti biti trajna molitva, s istim zanosnim riječima, ali koje su svaki dan popraćene drugom glazbom. A naše je pravo poslanje preoblikovati životnu prozu u herojsku poeziju.

Ona poznata: “Stultorum infinitus est nu merus” – Beskrajan je broj budala – što se čita u Svetom pismu, čini se raste iz dana u dan. – Na najrazličitijim mjestima i u neočekivanim situacijama, prekrivenim plaštem ugleda koji proizlazi iz položaja – ili čak iz “kreposti” – kolika ćeš zastranjivanja i kolike propuste kriterija morati podnositi! Ali ne mogu sebi protumačiti zašto gubiš nadnaravni smisao života, i ostaješ ravnodušan: vrlo je nisko tvoje nutarnje stanje, ako podnosiš te situacije – a ne možeš učiniti drugo nego podnositi ih! – zbog ljudskih motiva... Ako im ne pomažeš otkriti put, odgovornim i dobro završenim radom – posvećenim! – svodiš se kao oni – na budalu – ili im postaješ sukrivac.

Važno je da se daš na posao, da podmetneš leđa... Na svaki način stavi profesionalna zaduženja na njihovo mjesto: to su isključivo sredstva za dolazak do cilja: ne mogu se ona nikako smatrati temeljem. Kolike “profesionalnosti” priječe jedinstvo s Bogom!

Oprosti mi na upornosti: instrument, sredstvo ne smije postati svrha. – Da umjesto svoje normalne težine motika teži kvintal, zemljoradnik ne bi mogao raditi sličnim oruđem, utrošio bi svu svoju snagu samo kako bi ga podignuo i sjeme se ne bi primilo, ostalo bi neiskorišteno.

Uvijek je bilo tako: Tko radi, ma kako ispravan i čist bio njegov način rada, lako izaziva ljubomoru, sumnju, zavist. – Ako si na nekom upravljačkom mjestu, sjeti se da ove vrste predrasuda, koje netko može imati prema određenom kolegi, nisu dovoljan razlog da se ne obazireš na onoga koji je “ogovaran”; pokazuju, štoviše, kako može biti koristan za veće pothvate.

Zapreke?... – Katkada ih ima. – Ipak, ti ih ponekad izmišljaš iz komoditeta, i kukavičluka. – S kolikom samo spretnošću čavao oblikuje izgled tih izlika da se ne bi radilo!... Jer zna dobro da je lijenost majka svih mana.

Razvijaš neumornu djelatnost. Ali, ne držiš se reda, pa uspjeh izostaje. – Sjećam se što sam nekoć čuo od jedne veoma ugledne osobe. Htjedoh pohvaliti jednog podčinjenog pred njegovim pretpostavljenim i rekoh: Koliko radi! – Dobio sam ovaj odgovor: “Recite radije: koliko se vrti!...” – Razvijaš neumornu neplodnu djelatnost... Koliko se vrtiš!

Da bi umanjio rad drugog, gunđao si: “Nije učinio ništa drugo nego ispunio svoju dužnost.” A ja bih dodao: I to ti se čini malo?... Jer smo izvršili svoju dužnost, Gospodin će nam dati radost nebesku! “Euge serve bone et fidelis... intra in gaudium Domini tui” – Dobro, slugo dobri i vjerni, uđi u radost vječnu!

Gospodin ima na to pravo – a svakome je od nas obveza – da bude hvaljen “u svakom času”. Dakle, ako rasipljemo vrijeme, krademo slavu Bogu.

Poznato ti je da je rad prijeko potreban i da jedna minuta prepuštena lagodnosti znači vrijeme oduzeto slavi Božjoj. – Što čekaš, dakle, da bi savjesno iskoristio sve trenutke? Osim toga, savjetujem ti da razmisliš proistječu li minute koje ti promiču tijekom dana – dobro zbrojene postaju sati! – iz tvoga nereda i lijenosti.

Žalost i nemir proporcionalni su izgubljenom vremenu. – Kad osjetiš svetu nestrpljivost da iskoristiš svaku minutu, prožet će te radost i mir, jer nećeš misliti na sebe.

Brige?... Ja ih nemam, rekoh ti, jer imam mnogo poslova.

Prolaziš kroz kritično razdoblje: osjećaš neku neodređenu bojazan; poteškoću u prilagođavanju životnog plana; ubitačan rad, jer ti nisu dovoljna 24 sata na dan da bi ispunio sve svoje dužnosti... – Jesi li pokušao slijediti Apostolov savjet: “Neka se sve čini dolično i u redu”? To znači u Božjoj prisutnosti, s Njim, za Njega, u Njemu.

Kad raspoređuješ svoje vrijeme, moraš misliti i kako iskoristiti slobodne trenutke koji će se nepredviđeno pojaviti.

Uvijek sam shvaćao odmor kao odmak od dnevnih dužnosti, nikada kao ljenčarenje. Odmor znači doći k sebi: obnoviti snage, ideale i planove... Ukratko: Promijeniti zanimanje da bi se poslije vratilo – s novim poletom – na uobičajeni posao.

Sada, kad imaš mnogo posla, iščezli su svi “tvoji problemi”... – Budi iskren, jer si odlučio raditi za Njega ne ostaje ti više vremena da misliš na svoj egoizam.

Strelovite molitve ne smetaju poslu kao što ni kucanje srca ne remeti pokrete tijela.

Posvetiti vlastiti posao nije nešto neostvarivo, već je to zadaća svakog kršćanina... tvoja i moja. – Dobro je to otkrio onaj strojar koji je rekao: “Radosnim do bezumlja čini me sigurnost da ja, rukujući tokarskim strojem i pjevajući, pjevajući mnogo – iznutra i izvana – mogu postati svet... Kolika je dobrota našeg Boga!”

Posao ti se čini nezahvalnim, naročito kad uočiš kako malo ljube Boga tvoje kolege i, osim toga, kako izbjegavaju milost i dobro koje im želiš podariti. Ti moraš nastojati nadoknaditi sve ono što oni propuštaju, predajući se Bogu i u poslu – kao nikada dosad – preoblikujući ga u molitvu koja se diže do Neba za čovječanstvo.

Raditi s radošću ne znači raditi “radosno”, površno kao da se skida s leđa nesnosan teret…

– Nastoj da zbog naglosti ili ležernosti tvoja nastojanja ne izgube na vrijednosti, riskirajući da na kraju dođeš pred Boga praznih ruku.

Neki se u poslu ponašaju s predrasudama: zbog principa ni u koga nemaju povjerenja i, naravno, ne shvaćaju potrebu u vlastitom poslu naći put posvećenja. Ako im to kažeš, odgovore ti da ne dodaješ druga zaduženja njihovu radu, koji već nezadovoljno podnose, kao kakav teret. – To je jedna od bitaka za mir koju treba dobiti: naći Boga u vlastitom poslu i – s Njim i kao On – služiti drugima.

Strašiš se pred poteškoćama i povlačiš se. Znaš li kako se može sažeti tvoje ponašanje? Lagodnost, lagodnost i opet lagodnost! Bio si rekao da si spreman žrtvovati se. Žrtvovati se bez granica, a ostao si na razini šegrta-heroja. Reagiraj zrelo!

Studente, predaj se apostolskim duhom svojim knjigama, s intimnim uvjerenjem da su ovi sati i sati već, baš sada! duhovna žrtva prikazana Bogu za čovječanstvo, za tvoju zemlju, za tvoju dušu.

Imaš bojnog konja koji se zove studij: tisuću si puta već nakanio dobro iskoristiti vrijeme, a ipak te rastrese i najmanja sitnica. Katkada si umoran od sebe samoga zbog pomanjkanja volje koju pokazuješ, iako svaki dan počinješ ispočetka. Jesi li pokušao prikazati svoj studij za konkretne apostolske nakane?

Lakše je vrtjeti se, nego učiti, ali i manje uspješno.

Ako znaš da je studij apostolat i ograničavaš studiranje na onoliko koliko ti je potrebno da se provučeš, vodiš slab nutarnji život. S tom nemarnošću gubiš dobar duh i, kako se u prispodobi dogodilo onom radniku koji je lukavo sakrio primljeni talent, ako se ne ispraviš, možeš se sam isključiti iz Gospodinovog prijateljstva odajući se svojim proračunatim udobnostima.

Potrebno je učiti... Ali to nije dosta. Što će se moći izvući iz onoga koji se ubija da bi pothranjivao vlastiti egoizam, ili iz onoga koji ne slijedi drugi cilj doli onaj jedini da sebi osigura mir, odsad za nekoliko godina unaprijed? Treba učiti... da bi se zadobio svijet i osvojio za Boga. Podići ćemo, dakle, razinu našega napora čineći da obavljeni posao postane susret s Gospodinom i služi kao temelj drugima, onima koji će slijediti naš put... – Na taj će način studij biti molitva.

Nakon što sam upoznao toliko herojskih života, življenih za Boga, a da se ostane na vlastitom mjestu, došao sam do ovoga zaključka: za jednog katolika, raditi nije izvršavati, to je ljubiti: razdavati se rado i uvijek, u dužnosti i u žrtvi.

Kad budeš shvatio taj ideal bratskog rada za Krista, osjetit ćeš se većim, čvršćim i najsretnijim koliko se uopće može biti na ovome svijetu, koji mnogi čine poremećenim i gorkim jer idu jedino za traženjem vlastitoga ja.

Svetost je protkana herojstvima. – Stoga se u poslu traži herojstvo “dovršavanja” poslova koji su nam povjereni, dan za danom, makar se ponavljaju uvijek ista zaduženja. Inače ne želimo biti sveti!

Onaj naš prijatelj svećenik uvjerio me. Govorio mi je o svom apostolskom radu i uvjeravao me je da ne postoje neznatni poslovi. “Ispod ovoga polja ruža”, govorio je, “skriva se šutljiva snaga tolikih duša koje su svojim radom i svojom molitvom, svojom molitvom i svojim radom zadobili od Neba obilnu kišu milosti koja sve oplođuje.”

Stavi na svoj radni stol, u svoju sobu, u svoj novčanik... Gospinu sliku, i na nju svraćaj pogled kad počinješ posao, dok ga obavljaš i kad ga završiš. Ona će ti isprositi – uvjeravam te! – snagu da od svog posla učiniš ljubazni razgovor s Bogom.