RADOST

Nitko nije sretan, na zemlji, dok ne odluči to biti. Ovako se raspetljava put: bol, u kršćanskom smislu! Križ; Božja Volja, Ljubav; sreća ovdje i, poslije, vječno.

„Servite Domino in laetitia!” – Služit ću Bogu u radosti! U radosti koja će biti posljedica moje Vjere, moje Nade i moje Ljubavi... i koja će uvijek trajati, jer – kao što nas uvjerava Apostol – „Domini nus prope est!”... – Gospodin mi je blizu! Koračat ću s Njime, stoga, sasvim siguran, jer Gospodin je moj Otac... i s Njegovom ću pomoću ispuniti Njegovu ljubaznu Volju, iako će me to koštati.

Evo savjeta koji sam vam uporno ponavljao: budite radosni, uvijek radosni. Neka budu žalosni oni koji se ne drže sinovima Božjim.

„Nastojim prostrijeti svoju kožu da bi moja malena braća ’hodala po mekom’, kako nam vi kažete.” Ima toliko radosti u tome da ti se “loše piše”!

Jedan mi je drugi čovjek vjere pisao: „Kada se zbog nužnosti nađeš sam, savršeno opažaš pomoć braće. Sad kad se sjetim da moram sve snositi ’sam’, često pomislim kako, da nije tog ’društva iz daleka’ – blaženog Općinstva svetih! – ne bih mogao zadržati ovaj optimizam koji me ispunja.”

Ne zaboravi: katkad je potrebno imati oko sebe nasmijana lica.

„Svi ste tako radosni, što se ne bi očekivalo”, čuo sam komentar. Izdaleka se vidi đavolska smicalica Kristovih neprijatelja, koji se ne umaraju mrmljati da ljudi posvećeni Bogu imaju “smrknuto lice”. A, nažalost, neki od onih koji žele biti “dobri” čine odjek tih riječi svojim “žalosnim krepostima”. – Zahvaljujemo Ti, Gospodine, jer si se udostojao računati na naše živote, sretne i zadovoljne, da bi izbrisao tu lažnu karikaturu. – Molim Te, također, da to ne zaboravimo.

Neka nitko ne čita tugu ni bol na tvom licu, dok svijetom širiš slatki miris svoje žrtve. Sinovi Božji moraju uvijek biti sijači mira i radosti.

Radost čovjeka Božjega, žene Božje, mora se prelijevati: nepomućena, zarazna, privlačna... jednom riječju, mora biti tako nadnaravna, tako priljepčiva i tako naravna da zanosi druge za kršćanske puteve.

„Zadovoljan?” – Zamislio sam se nad tim pitanjem. – Još nisu izmišljene riječi koje bi izrazile sve ono što se osjeća – u srcu i volji – pri spoznanju da si dijete Božje.

Božić je. Pišeš mi: „U svetom iščekivanju Marije i Josipa, čekam i ja, s nestrpljenjem, Dijete. Kako ću biti sretan u Betlehemu! Već vidim da ću prštati od beskrajne radosti. Ah! Ali s Njim se želim također ponovno roditi...” – Dao Bog da se ostvari ova tvoja želja!

Iskrena odluka: činiti milijim i lakšim put drugima, budući da život sa sobom ionako već nosi dovoljno gorčine.

Koja divota obraćati nevjernike, osvajati duše!... – Dakle, jednako je tako i još milije Bogu izbjeći da se one izgube.

Ponovno natrag na svoje stare ludosti!... A onda, kad se vratiš, osjećaš u sebi premalo radosti, jer ti nedostaje poniznosti. Izgleda da ti uporno ignoriraš drugi dio prispodobe o rasipnom sinu, i još si uvijek navezan na bijednu sreću žireva. Oholo ranjen zbog svoje slabosti, ne odlučuješ se moliti oproštenje i ne shvaćaš da te, ako se poniziš, čeka topao doček tvog Boga Oca, gozba za tvoj povratak i za tvoj novi početak.

Istina je: ništa ne vrijedimo, ništa nismo, ništa ne možemo, ništa nemamo. A u isto vrijeme, posred dnevne borbe, ne manjkaju zapreke, napasti... Ali radost tvoje braće raspršit će sve poteškoće, čim se budeš ujedinio s njima, jer ćeš ih vidjeti čvrsto oslonjene na Njega: “Quia Tu es Deus fortitudo mea” – Jer si Ti, Gospodine, naša jakost.

Ponavlja se prizor kao onaj s uzvanicima iz evanđeoske prispodobe. Jedni se boje; drugima smetaju poslovi; neki... izmišljaju, glupo se ispričavaju. Odbijaju. I ozlojeđeni su, smeteni, utučeni, umiru od dosade, ogorčeni su. A zapravo je tako lako prihvatiti božanski poziv u svakom trenutku i živjeti zadovoljno i sretno!

Veoma je lako reći: „Ne vrijedim, nesposoban sam – mi smo nesposobni.” Osim činjenice što to nije istina, ovaj pesimizam skriva veliki nemar... Ima stvari koje činiš dobro, i stvari koje činiš slabo. Ispuni se radošću i nadom za one prve, a suoči se s onim drugima – bez malodušnosti – da ih popraviš: i uspjet će.

„Oče, kao što ste mi savjetovali, smijem se svojoj bijedi – ne zaboravljajući da ne smijem praviti kompromise – i tada se osjećam mnogo radosniji. Naprotiv, kada učinim tu glupost da se ražalostim, čini mi se kako gubim put.”

Pitao si me imam li križeva. I odgovorio sam ti potvrdno, da mi uvijek imamo Križ. – Ali slavni Križ, božanski pečat, garanciju autentičnosti da smo djeca Božja. Stoga koračamo uvijek sretni s Križem.

Osjećaš se radosnijim. Ali ovaj je put riječ o nekoj nemirnoj radosti, pomalo nestrpljivoj, praćenoj jasnim osjećajem da se u tebi nešto razdire u žrtvu. Poslušaj me dobro: ovdje na zemlji ne postoji potpuna sreća. Stoga, sada odmah, bez riječi i bez mentaliteta žrtve, ponudi se kao dar Bogu s potpunim i apsolutnim predanjem.

Proživljavaš dane razdraganosti, duša ti je prepuna sunca i boja. I, zanimljivo, razlozi tvoje radosti isti su kao i oni koji su te drugi put doveli u potištenost. Kao uvijek: sve ovisi o tvojoj točki gledanja. – “Laetetur cor quaerentium Dominum!” – Kad se traži Gospodina, srce je uvijek prepuno radosti.

Koja razlika između ljudi bez vjere, žalosnih i kolebljivih zbog njihova praznog života, izloženih poput vjetrokaza “promjenljivim” okolnostima i našeg kršćanskog života punog pouzdanja, radosnog i sigurnog, čvrstog zbog spoznanja i apsolutne uvjerenosti u našu nadnaravnu sudbinu!

Nisi sretan jer se ponašaš kao da si ti uvijek središte: sad te boli želudac, sad si umoran, sad su o tebi nešto rekli... – Jesi li pokušao misliti o Njemu, i po Njemu o drugima?

“Miles” – vojnik, naziva Apostol kršćanina. Dakle, u ovom blaženom i kršćanskom ratu ljubavi i mira za sreću svih duša, ima, u Božjim četama, umornih vojnika, gladnih, iscrpljenih od rana... ali radosnih: u srcu nose sigurno svjetlo pobjede.

„Oče, šaljem vam odluku da ću uvijek biti nasmijan: vedra srca i onda kad bi po njemu udarali.” – Čini mi se ta odluka pun pogodak. Molim za to da je ispuniš.

U nekim trenucima počinje te hvatati malodušnost, koja u tebi ubija sve ideale i koju s teškom mukom uspijevaš pobijediti snagom nade. – Nije važno: prikladan je trenutak da više moliš za Božju milost, pa naprijed! Obnovi radost borbe, pa ako i izgubiš koji okršaj.

Nadošli su teški oblaci bezvoljnosti, gubljenja interesa. Spustila se bujica tuge u jasnoj spoznaji da si sputan. I uza sve to: zaskočila te malodušnost koja izvire iz jedne više ili manje objektivne stvarnosti: tolike godine borbe... a toliko si još daleko. Sve je to potrebno i Bog nas tim upućuje: da bismo postigli “gaudium cum pace” – istinsku radost i pravi mir, trebamo uvjerenju da smo sinovi Božji, koje nas ispunja optimizmom, dodati spoznaju naše osobne slabosti.

Pomladio si se! Stvarno, primjećuješ da te je veza s Bogom u kratko vrijeme ponovno vratila jednostavnosti i sreći mladosti, čak i u sigurnost i radost – bez djetinjarija – duhovnog djetinjstva... Gledaš oko sebe i vidiš da se drugima događa isto: prolaze godine od njihova susreta s Gospodinom i, sa zrelošću, jačaju neprolazna mladost i radost; nisu mladoliki: mladi su i radosni! Ta stvarnost nutarnjeg života privlači, utvrđuje i osvaja duše. Zahvaljuj za nju svakog dana “ad Deum qui laetificat iuventutem meam” – Bogu koji ispunja radošću tvoju mladost.

Božja milost ti ne manjka. Stoga, ako odgovoriš, možeš biti siguran. Pobjeda ovisi o te bi: tvoja snaga i tvoj zanos – zajedno s milošću – više su nego dostatni razlozi da ti daju optimizam Onoga koji pobjedu ima u ruci.

Jučer, možda si bio jedan od onih koji su ogorčeni vlastitim idealima, razočarani u svojim ljudskim ambicijama. Danas, otkad je On ušao u tvoj `život – hvala, moj Bože! – veseliš se i pjevaš, i unosiš osmijeh, Ljubav i radost svugdje gdje ideš.

Mnogi se osjećaju nesretni baš zbog toga što imaju previše svega. Kršćani, ako se doista ponašaju kao djeca Božja, iskusit će neugodnosti, vrućinu, umor, studen... Ali neće im nikada ponestati radosti, jer je to – sve! – odredio i dopustio On, koji je izvor istinske radosti.

Pred tolikim ljudima bez vjere, bez nade; pred mozgovima koji uznemireno, na granici tjeskobe, traže smisao života, ti si našao cilj: Njega! I to će otkriće trajno ubrizgati u tvoj život novu radost, preobrazit će te, i pružat će ti svaki dan beskrajno mnogo ljepote koja ti je bila nepoznata i koja ti pokazuje radosnu puninu širokog puta koji te vodi Bogu.

Tvoja se sreća na zemlji mjeri tvojom vjernošću vjeri, čistoći i putu koji je Gospodin za tebe zacrtao.

Zahvali Bogu što si sretan, u dubokoj radosti koja ne buči.

S Bogom, mislio sam, svaki mi se dan čini privlačnijim od drugoga. Živim “na djeliće”. Jedan dan promatram veličanstvenost neke pojedinosti; drugi dan otkrivam vidik koji prije nisam zapazio... Na takav način, ne znam što će se dogoditi tijekom vremena. Tada sam opazio da me On uvjerava: „Svaki će dan tvoja radost biti veća, jer ćeš se upuštati sve više u božansku avanturu, u veliki ’zaplet’ u koji sam te postavio. I uvjerit ćeš se da te Ja neću napustiti.”

Radost je posljedica predanja. Povećava se sa svakim okretajem dolapa.

Koju ti nepomućenu radost daje tvoje predanje Bogu!... I koju čežnju i nemir moraš imati za tim da svi dijele tvoju radost!

Sve ovo što te sada zabrinjava može stati u jedan osmijeh nastao iz ljubavi prema Bogu.

Optimizam? Uvijek! Pa i tada kad stvari naizgled idu loše: možda je baš to trenutak da počneš pjevati, s jednim Gloria, jer si se utekao Njemu, a od Njega ti ne može doći nego dobro.

Nadati se ne znači početi vidjeti svjetlost, nego zatvorenih očiju povjerovati da je Gospodin posjeduje u potpunosti i da živi u toj njezinoj jasnoći. On je Svjetlost.

Dužnost je svakog kršćanina donositi mir i sreću u različite zemaljske prostore, u križarskom ratu snage i radosti, koji pokreće uvenula i trula srca te ih uzdiže prema Njemu.

Ako u korijenu uništiš svaki znak zavisti i iskreno se obraduješ uspjesima drugih, nećeš izgubiti radost.

Onaj prijatelj mi je pristupio na ovaj način: „Rekli su mi da si zaljubljen.” Ostao sam jako začuđen, i uspio sam ga jedino zapitati za izvor te vijesti. Rekao mi je da ju je pročitao u mojim očima, koje su blistale od sreće.

Kako tek mora da je bio radostan pogled Kristov! Onaj isti pogled što je sigurno blistao u očima Njegove Majke, koja nije mogla zadržati vlastitu radost – „Magnificat anima mea Dominum!” – Njezina je duša slavila Gospodina od trenutka kad Ga je nosila u sebi i na svom krilu. O, Majko! Neka naša radost bude kao i Tvoja – biti s Njim i posjedovati Njega.