RIBARI LJUDI

Gledali smo, dok smo govorili, kopno onog kontinenta. – U očima ti je zasjalo svjetlo, duša ti se ispunila nestrpljivošću i, pri pomisli na te narode, rekao si mi: „Može li se dogoditi da s druge strane ovih mora milost Kristova ne bude uspješna?”

Zatim si sam odgovorio: „On se, u svojoj beskrajnoj dobroti, htio služiti prilagodljivim sredstvima.”

Kako ti ih je žao!... Dođe ti želja da im dovikneš kako gube vrijeme... Zašto su tako slijepi i ne primjećuju ono što si ti – bijedno stvorenje – vidio? Zašto ne idu za boljim?

– Moli, mrtvi se, a zatim – to si dužan! – probudi ih jednog po jednog i objasni im – opet jednom po jednom – da, kao i ti, mogu naći božanski put, ne napuštajući mjesto koje zauzimaju u društvu.

Počeo si s velikim poletom. Ali malo-pomalo tvoj se polet smanjivao... I na kraju ćeš se zatvoriti u svoju jadnu ljušturu, ako nastaviš sužavati svoj horizont.

– Moraš ispunjati svoje srce sve više apostolskom glađu: od stotinu duša nas zanima svih sto.

Zahvali Gospodinu za neprestanu nježnost, i majčinsku i očinsku, s kojom se prema tebi odnosi. Ti, koji si uvijek sanjao o velikim pustolovinama, dao si se u jednom predivnom pothvatu... koji će te dovesti do svetosti. Inzistiram: Zahvali za to Bogu životom apostolata.

Kada se daješ na apostolat, budi uvjeren da je tu uvijek riječ o tome da učiniš ljude sretnima, veoma sretnima: Istina je neodvojiva od prave radosti.

Osobe različitih narodnosti, različitih rasa, iz najrazličitijih sredina i profesija... Kada njima govoriš o Bogu, rukom dodiruješ ljudsku i nadnaravnu vrijednost svoga apostolskog zvanja. To je kao da ponovno doživljavaš, u njegovoj punoj stvarnosti, čudo prvog propovijedanja Gospodinovih učenika: rečenice izrečene na stranom jeziku, koje su ukazivale na novi put, svi su u dubini srca slušali na vlastitom jeziku. I glavom ti prolazi, uzimajući novi život, prizor u kojem su se “Parti, Međani i Elamiti” približili sretni Bogu.

Slušaj me dobro i ponovi moje riječi: kršćanstvo je Ljubav; odnos s Bogom je dijalog uzvišeno pozitivan; briga za druge – apostolat – nije luksuz, nije nešto čime bi se trebali baviti samo rijetki.

– Sada, kad to znaš, budi zbog toga radostan, jer je tvoj život dobio potpuno drugačiji smisao, i izvuci iz toga zaključke.

Prirodnost, iskrenost, radost: potrebni su uvjeti za apostolat, da bismo privukli ljude.

Nije mogao biti jednostavniji način na koji je Isus pozvao prvu dvanaestoricu: “Dođi

i slijedi me!”

– Za tebe, koji tražiš tolike isprike da ne bi na stavio svoj zadatak, odgovara kao rukavica na ruku pomisao da je bilo vrlo oskudno ljudsko znanje onih prvih učenika, a ipak, kako su uspjeli prodrmati one koji su ih slušali!

– Nemoj zaboraviti: s radom nastavlja On, preko svakog od nas.

Apostolski poziv šalje Bog. Ali ti ne smiješ propustiti sredstva: molitva, mrtvljenje, studij ili posao, prijateljstvo, nadnaravni pogled... nutarnji život.

Kada ti govorim o “apostolatu prijateljstva”, podrazumijevam pritom “osobno” prijateljstvo, spremno na odricanje i iskreno: prisno, od srca k srcu.

U apostolatu prijateljstva i povjerenja prvi je korak razumijevanje, služenje... i sveta nepopustljivost u vjerskom nauku.

Oni koji su susreli Krista ne mogu se zatvoriti u svoje okružje: bilo bi vrlo žalosno to osiromašenje! Trebaju se raširiti poput lepeze da dođu do svih duša. Svatko mora stvarati – i povećavati – krug prijatelja, na koje može djelovati vlastitim profesionalnim ugledom, vlastitim vladanjem, vlastitim prijateljstvom, čineći da Krist bude taj koji će djelovati preko tog staleškog ugleda, tog vladanja i tog prijateljstva.

Moraš biti upaljena žeravica koja posvuda širi vatru. I gdje ambijent nije sposoban gorjeti, moraš povećati duhovnu temperaturu.

– Inače ćeš jadno gubiti vrijeme, a činit ćeš da ga gube i oni koji te okružuju.

Kad postoji žar za duše, uvijek se nađe dobrog svijeta koji otkriva plodan teren. Nema tu isprika!

Uvjeri se: također tu ima mnogih koji mogu shvatiti tvoj put; duše koje – svjesno ili nesvjesno – traže Krista i ne nalaze Ga. Ali „kako će čuti o Njemu, ako im nitko o Njemu ne govori”?

Nemoj mi govoriti da se brineš za svoj nutarnji život, ako ne vršiš intenzivni apostolat, bez prestanka: Gospodin – za koga me uvjeravaš da ti je blizak – želi spasenje svih ljudi.

„Ovaj put je veoma težak”, rekao ti je. I čuvši to, potvrdio si s ponosom, podsjećajući se da je Križ siguran znak pravog puta... Ali tvoj je prijatelj zaustavio pogled samo na mučnom dijelu puta, ne vodeći računa o Isusovu obećanju: „Moj jaram je sladak.” Podsjeti ga na to, jer – možda kad to sazna – darovat će se.

Nema vremena?... Bolje tako! Krista zanimaju baš oni koji nemaju vremena.

Pri pomisli da mnogi propuštaju veliku priliku, i nadaleko mimoilaze Isusa, promisli: Otkuda mi dolazi taj jasni poziv, tako providonosan, koji mi je pokazao put? – Razmatraj o tom svaki dan: apostol mora uvijek biti drugi Krist, sami Krist.

Nemoj se čuditi ni obeshrabriti jer ti je on predbacio da si ga suočio s Kristom, niti zbog toga što ti je dodao srdito: „Sada ne mogu više živjeti mirno a da se ne odlučim...” Preporuči ga Gospodinu... Nekorisno je pokušavati ga umiriti: možda mu je došao u prvi plan davni nemir, glas njegove savjesti.

Skandaliziraju se jer govoriš o predanju onome koji nije nikada mislio o tom problemu?... – Dobro, i što s tim? Ti imaš zvanje apostola apostola .

Ne dopireš do ljudi, jer govoriš drugačijim “jezikom”. Savjetujem ti prirodno držanje. O taj tvoj tako neprirodni odgoj!

Oklijevaš govoriti im o Bogu, o kršćanskom životu, o pozivu... jer ne želiš da se netko uznemiruje?... Zaboravljaš, nisi ti onaj koji poziva nego On: “Ego scio quos elegerim” – Poznam dobro one koje sam izabrao. Osim toga, žalostilo bi me kad bi se iza tih pogrešnih obzira skrivala udobnost ili mlakost: Na toj razini zar radije imaš ljudsko prijateljstvo nego Božje?

Imao si razgovor s ovim i s onim, jer te izjeda revnost za duše. Ovaj se prestrašio; drugi se savjetovao s jednim “mudrim”, koji ga je naopako usmjerio... – Ustraj: da se nitko poslije ne može opravdati govoreći: “Quia nemo nos conduxit” – Nitko nas nije pozvao.

Razumijem tvoju svetu nestrpljivost, ali u isto vrijeme moraš znati kako neki imaju potrebu mnogo razmišljati, a drugi će odgovoriti s vremenom... Čekaj ih otvorenih ruku: začini svoju svetu nestrpljivost obilnom molitvom i mrtvljenjem.

– Doći će mlađi i velikodušni; odbacit će svoju malograđanštinu i bit će hrabriji. Kako ih samo Bog čeka!

Vjera je prijeko potrebno sredstvo u apostolatu, što se često očituje u postojanosti s kojom govorimo o Bogu, iako plodovi kasne. Ako ustrajemo, ako inzistiramo sasvim uvjereni da Gospodin to hoće, tada će se oko tebe, posvuda, pojaviti znakovi kršćanske revolucije: neki će se odlučiti na predanje, a drugi će ozbiljno uzeti svoj nutarnji život, a oni slabiji će barem biti upozoreni.

Dani istinskog klicanja: još trojica! Ispunjaju se Isusove riječi: „Ovime se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.”

Nasmijao si me, jer sam te jako dobro razumio kada si mi rekao: „Zanosim se mogućnošću da idem u nove zemlje i otvorim nove bojišnice, možda vrlo daleko... Moram saznati ima li ljudi na Mjesecu.”

– Moli Gospodina da ti umnoži taj apostolski žar.

Katkada, nasuprot tim uspavanim dušama, dođe mi luda želja da vičem, da ih prodrmam, da ih prisilim da reagiraju, da iziđu iz te strašne obamrlosti u koju su uronjeni. Tako je žalosno vidjeti kako se pomiču naslijepo udarajući, a ne nalaze svoj put!

– Kako shvaćam plač Isusov nad Jeruzalemom, plod Njegove savršene ljubavi...

Produbljuj svaki dan apostolsku dimenziju svoga kršćanskog poziva. On je ustanovio prije dvadeset stoljeća – da bismo ti i ja objavili to ljudskim ušima – mjesto za novačenje otvoreno svima onima koji imaju srce iskreno i sposobnost da vole... Koji poziv može biti jasniji od ovog: “Ignem veni mittere in terram”

– Došao sam na zemlju donijeti oganj, i spoznaje da dvije i pol milijarde duša još ne poznaje Krista!

“Hominem non habeo” – Nemam nikoga da mi pomogne. To bi, nažalost, mogli reći mnogi duhom bolesni i paralizirani, koji mogu služiti... i morali bi služiti. Gospodine, pomozi mi da nikada ne budem ravnodušan prema dušama.

Pomozi mi moliti za nove Duhove, da bi se zemlja još jednom zapalila.

„Ako netko dođe k meni, a ne mrzi svog oca, svoju majku, ženu, djecu, braću, se stre i konačno svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik.” Uviđam sve jasnije, Gospodine, kako su veze krvi, ako ne prolaze kroz Tvoje preljubazno Srce, nekima trajni uzrok patnje; drugima – više ili manje izravni – izvor napasti protiv ustrajnosti; nekima pak uzrok posvemašnje neuspješnosti; a svima balast koji smeta potpunom predanju.

Ralo koje krči i otvara brazdu ne vidi ni sjeme ni plod.

Nakon tvoje odluke, svaki dan otkrivaš nešto novo. Sjećaš li se kako si se još jučer stalno pitao: „A to, kako se to radi?” da bi zatim nastavio s istim svojim sumnjama i razočaranjima... Sada uvijek nalaziš točan odgovor, razuman i jasan. I kada slušaš kako odgovaraju na tvoja pitanja, na mahove djetinjasta, pomisliš: „Mora da se Isus ovako brinuo za prvu dvanaestoricu.”

Zvanja, Gospodine, više zvanja! Nije mi važno je li sjetva bila moja ili tuđa – sijao si Ti, Isuse, našim rukama! Znam samo da si nam obećao da }e plod dozreti: “Et fructus vester maneat” – Vaš će plod biti trajan.

Budi jasan. Ako ti kažu da ih “loviš”, odgovori da upravo to želiš... Ali... neka se ne zabrinjavaju! Jer ako nemaju zvanja – ako ih On ne zove – neće doći; a ako su pozvani, koja bi sramota bi la da završe kao bogati mladić iz Evanđelja: sami i tužni.

Tvoj je zadatak apostola velik i lijep. Nalaziš se na mjestu susreta milosti sa slobodom duša; i prisustvuješ najsvečanijem trenutku u životu nekih ljudi: njihovu susretu s Kristom.

„Čini se da su vas izabrali jednog po jednog...” rekao je: – I baš je tako!

Uvjeri se: potrebno je da sebe dobro izgradiš, imajući pred očima mnoštvo ljudi koji će nam pristupiti s preciznim i zahtjevnim pitanjem: „Dakle, što trebam raditi?”

Evo jednog učinkovitog recepta za tvoj apostolski duh: konkretni planovi, ne od subote do subote, nego za danas i za sutra, za ovaj i za sljedeći trenutak.

Krist očekuje mnogo od tvoga rada. Ali moraš ići tražiti duše, kao što je Dobri Pastir išao tražiti stotu ovcu: ne čekajući da te pozovu. – Zatim, posluži se svojim prijateljima kako bi činio dobro drugima: nitko se ne može osjećati miran – kaži to svakome – nakon što se ispunio duhovnim životom dok se taj duhovni život ne prelije u vanjski apostolski žar.

Nedopustivo je gubiti vrijeme na “budalaštine”, dok postoje tolike duše koje te čekaju.

Apostolat nauka: to će uvijek biti tvoj apostolat.

Čudo silaska Duha Svetoga posvećenje je svih puteva: ne može ga se nikada shvaćati kao monopol, niti kao pretpostavljanje samo jednoga puta na štetu drugih. Silazak Duha Svetoga neizreciva je raznolikost jezika, metoda, načina susreta s Bogom: a nije nasilna jednolikost.

Pisao si mi: Našoj se grupi bio priključio jedan mladić koji je putovao na sjever. Bio je rudar. Lijepo je pjevao i pridružio se našem zboru. Molio sam za njega dok nismo stigli do njegove postaje. Na oproštaju je izjavio: „Kako bih želio nastaviti put s vama!”

– Odmah sam se sjetio onog: “Mane nobiscum!”

– Ostani s nama, Gospodine! I molio sam Ga iznova, u vjeri, da Ga drugi “prepoznaju” u svakom od nas, suputnicima na “njihovu putu”.

Putem “opravdanog nezadovoljstva” mase su otišle i nastavljaju odlaziti. To boli... ali, koliko smo nezadovoljnih stvorili među onima koji su duhovno i materijalno u potrebi!

– Potrebno je ponovno staviti Krista među siromašne i ponizne: jer baš među njima On najradije boravi.

Profesore! Stavi sebi za ideal protumačiti učenicima, u kratko vrijeme, ono što je tebe stajalo čitave sate studija dok ti je postalo jasno.

Želja da “poučavaš”, da “poučavaš iz srca”, izaziva u učenicima zahvalnost koja postaje prikladno tlo za apostolat.

Sviđa mi se ovo geslo: „Svaki putnik neka slijedi svoj put”, onaj koji mu je Bog zacrtao, s vjernošću, s ljubavlju, pa ako to i košta.

Kakve li izvanredne pouke u svakom naučavanju Novoga zavjeta! Nakon što im je Učitelj, uzlazeći na desnu Boga Oca, rekao: „Idite i propovijedajte svim narodima”, učenici su ostali s osjećajem mira. Ali imaju još sumnja: ne znaju što činiti, i sastaju se s Marijom, Kraljicom apostola, da bi se preobrazili u gorljive glasnike Istine koja će spasiti svijet.