VELIKODUŠNOST

Mnogi su kršćani uvjereni da će se Otkupljenje ostvariti u svim svjetskim sredinama i da moraju postojati duše – ne znaju reći koje – što doprinose s Kristom ostvarenju tog spasenja. Ipak, spasenje gledaju kroz perspektivu stoljeća, mnogih stoljeća... Trebala bi čitava vječnost da se ono dovrši prema ritmu njihova predanja. Tako si mislio i ti prije nego su te “probudili”.

Darivanje je prvi korak na putu žrtve, radosti, ljubavi i sjedinjenja s Bogom. – I tako se čitav život ispunja blaženom ludošću koja čini da se pronađe sreća tamo gdje ljudska logika ne vidi drugo nego nijekanje, patnju i bol.

„Molite za me”, znao si reći, „da budem velikodušan, da napredujem, da dođem dotle da se preobrazim toliko da jednom uzmognem biti u nečem koristan.”

Dobro. – Ali koja ćeš sredstva upotrijebiti za ostvarenje svojih nauma?

Često se pitam zašto neke duše, koje su imale sreću još od djetinjstva upoznati pravog Isusa, toliko oklijevaju tome odgovoriti što je moguće bolje: svojim životom, svojom obitelji, svojim čežnjama. Poslušaj: Ti, baš stoga što si primio “sve” odjednom, moraš se pokazati veoma zahvalan Gospodinu; na isti način na koji bi reagirao slijepac koji je iznenada progledao, dok drugima ni na pamet ne pada zahvaljivali što vide. Ali... to nije dosta. Moraš svaki dan pomagati onima oko sebe kako bi bili zahvalni što su djeca Božja. Inače mi nemoj reći da si zahvalan.

Razmatraj ovo polako: Vrlo je malo onoga što se od mene traži prema svemu onome što mi se daje.

Za tebe, koji ne uspijevaš krenuti, evo promišljanja koje mi je napisao jedan tvoj brat: „To je zahtjevno, ali jednom kada doneseš ’odluku’ – koji uzdah sreće što se nalaziš siguran na putu!”

„Ovi su mi dani”, rekao si mi, “bili sretniji nego ikada.” – I odgovorio sam ti bez oklijevanja: Jer “si živio” zauzetije nego obično.

Zov Gospodnji – poziv – uvijek znači ovo: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” Da: poziv zahtijeva odricanje, žrtvu. Ipak, kako postaje ugodna žrtva – “Gaudium cum pace” – radost i mir – ako je odricanje potpuno!

Kad su mu rekli da se mora zauzeti osobno, njegova je reakcija bila ovakvo razmišljanje: „U tom bih slučaju mogao učiniti ovo... trebao bih učiniti ono...!” Odgovoriše mu: „Ovdje se ne pogađamo Gospodinom. Zakon Božji, poziv Gospodnji uzima se ili ostavlja, takav kakav jest. Potrebno je odlučiti se: naprijed, bez ikakvog pridržaja i s mnogo hrabrosti, ili otići: ’Qui non est mecum...’ – Tko nije sa mnom, protiv mene je.”

Od pomanjkanja velikodušnosti do mlakosti samo je jedan korak.

U želji da ovog ne oponašaš, prepisujem iz jednog njegova pisma ovaj primjer kukavičluka: „Bez daljnjega, veoma sam vam zahvalan što mislite na mene, jer mi je jako potrebna molitva. Međutim, bio bih vam također zahvalan kad n biste, moleći Gospodina da me učini ’apostolom’, previše inzistirali na tome da Ga molite da traži od mene da Mu darujem svoju slobodu.”

Onaj tvoj poznanik, jako inteligentan, dobar građanin i vrijedna osoba, govorio je: „Opslužuj zakon, ali umjereno, bez pretjerivanja, što je moguće više u granicama.” I nadodao bi: „Griješiti? Ne; ali ni ne dati išta od sebe.” Žao mi je doista tih kukavnih ljudi, račundžija, nesposobnih da se žrtvuju, da se predaju jednom plemenitom idealu.

Od tebe se mora više tražiti: jer možeš dati više, i moraš dati više. Razmisli o tome...

„To je veoma teško!” uzvikuješ obeshrabreno. Čuj, ako se boriš, s Bojom je milošću to dosta: nećeš uzimati u obzir vlastite interese, služit ćeš drugima radi Gospodina i pomagat ćeš Crkvi na poljima gdje se danas odvija borba: na ulici, u tvornici, u radionici, na sveučilištu, u uredu, u svojoj sredini, među svojima.

Pisao si mi: „Na koncu, kao i uvijek, nedostaje velikodušnosti. Kakve li žalosti i sramote otkriti put i dopustiti da oblačići prašine – koji su neizbježivi – zasjene cilj!” Nemoj se ljutiti ako ti kažem da je krivica samo tvoja: suoči se hrabro sa samim sobom. Sredstava imaš više nego dovoljno.

Kad te tvoj egoizam odvodi od opće čežnje za zdravim i svetim blagostanjem ljudi, kad postaneš račundžija i kad te ne dira materijalna i moralna bijeda tvoga bližnjega, prisiljavaš me da ti u lice kažem nešto vrlo žestoko, ne bi li reagirao: ako ne osjećaš blagoslovljeno bratstvo prema ljudima, svojoj braći, i živiš na rubu velike kršćanske obitelji – onda si bijedno nahoče.

Vrhunac? Za predanu dušu sve se preobraća u vrhunac koji se želi doseći: svaki se dan otkrivaju novi ciljevi, jer se Božjoj ljubavi ne zna i ne želi staviti granica.

Koliko velikodušniji budeš prema Bogu, toliko ćeš biti sretniji.

Često dođe napast da se želi malo vremena rezervirati samo za sebe... Nauči se jednom i zauvijek izliječiti takvu sitničavost ispravljajući je odmah.

Bio si od onih “sve ili ništa”. Budući da nisi mogao ništa... koja nesreća! Počni se ponizno boriti da bi zapalio to svoje jadno i škrto predanje, dok ga ne učiniš “sasvim” učinkovitim.

Mi koji smo se posvetili Bogu, nismo izgubili ništa.

Želio bih vikati na uho mnogih muškaraca i žena: darivanje djece Bogu u službu nije žrtva, nego čast i radost.

Došao je za njega trenutak teške kušnje i neutješan te je potražio. Sjećaš li se? Za njega – prijatelja koji ti je davao “mudre” savjete – tvoj način djelovanja nije bio drugo do utopija, plod iskrivljenih ideja, zarobljavanje volje, i... druge “fine” stvari te vrste. „To predanje Gospodinu”, mudrovao je, „abnormalna je pretjeranost vjerskog osjećaja.” I svojom je bijednom logikom mislio da se između tebe i tvoje obitelji umetnuo stranac – Krist. Sada je shvatio ono što si mu često ponavljao: Krist nikada ne razdvaja duše.

Evo jedne žurne zadaće: probuditi savjest vjernika i nevjernika – mobilizirati ljude dobre volje da surađuju i pribavljaju materijalna sredstva potrebna za rad s dušama.

Pokazuje mnogo zanosa i razumijevanja. Ali kad vidi da je riječ o “njemu”, da baš “on” mora ozbiljno doprinijeti, tada se kukavički povlači. Podsjeća me na one koji bi u trenucima velike opasnosti uzvikivali s lažnim žarom: „Rat! Rat!” Ali nisu željeli dati novac i uključiti se u obranu svoje domovine.

Muka je konstatirati kako neki shvaćaju milostinju: malo sitniša i nešto rabljene odjeće. Čini se kao da nisu čitali Evanđelje. Ne obazirite se: pomognite ljudima da se odgoje u vjeri i snazi koja će dostajati da se znaju u životu velikodušno odreći stvari, pa i onih koje su im potrebne.

Upornima protumačite da nije baš otmjeno i fino, ni sa zemaljskog stanovišta, čekati svršetak, kada ni u kojem slučaju neće moći ponijeti ništa sa sobom.

„Tko daje u zajam, ne prima natrag; ako prima natrag, onda ne sve; ako i sve, onda ne onakvo kakvo je bilo; ako baš onakvo kakvo je bilo, smrtni je neprijatelj.” Dakle? Daj bez računa, i uvijek radi Boga. Tako ćeš živjeti, i ljudski, bliže ljudima i doprinijet ćeš smanjenju broja nezahvalnika.

Vidio sam tog jednostavnog čovjeka zažarena lica, gotovo sa suzama u očima: surađivao je velikodušno u dobrotvornim djelima, sa svojim pošteno zarađenim novcem, i upravo je saznao da su “dobri ljudi” optuživali njegova djela kao dvoličnost. S bezazlenošću početnika u tim bitkama za Boga, mrmljao je: „Vide kako se žrtvujem... i opet me napadaju.” – Govorio sam s njim mirno: poljubio je moj Križ, i njegov se naravni gnjev pretvorio u mir i radost.

Zar ne osjećaš ludu želju učiniti svoje predanje potpunijim i „nepopravljivim“?

Kako je smiješno ponašanje nas jadnih ljudi kada uvijek nanovo odbijamo Gospodinu male stvari! Vrijeme prolazi, stvari počinjemo gle dati u njihovu pravom svjetlu... i rađaju se sramota i bol.

“Aure audietis et non intelligetis, et videntes videbitis, et non perspicietis.” Jasne riječi Duha Svetoga: Slušaju vlastitim ušima i ne razumiju; gledaju vlastitim očima, a ne vide. Zašto se uznemiruješ ako se netko, iako “vidi” apostolat i poznaje mu veličinu, ne zalaže? Moli mirno i ustraj na svome putu: ako se taj ne da na posao, doći će drugi!

Otkad si Mu rekao “da”, vrijeme mijenja boju horizonta – svakim danom sve ljepšeg – koji blista širi i svjetliji. Ali moraš nastaviti govoriti “da”.

Sveta Djevica Marija, Učiteljica bezgraničnog predanja – Sjećaš se? S pohvalom Njoj upravljenoj, Isus Krist tvrdi: „Tko vrši volju Oca moga, taj – ta – je moja majka!...” Moli tu dobru Majku da u tvojoj duši zaživi snaga – ljubavi i oslobođenja – Njezina odgovora uzorne velikodušnosti: “Ecce ancilla Domini!” – Evo službenice Gospodnje!