ZAGROBNI ŽIVOT
Pravi je kršćanin uvijek spreman pojaviti se pred Bogom. Jer je u svakom trenutku – ako se bori da živi kao Kristov čovjek – spreman izvršiti svoju dužnost.
Pred smrću, budi vedar! – Takvog te želim. – Ne s hladnim stoicizmom jednog poganina, nego sa žarom djeteta Božjega, koji zna da se život mijenja, a ne oduzimlje. Umrijeti?... Živjeti!
Doktor prava i filozofije pripravljao se na natječaj za katedru na Sveučilištu u Madridu. Dvije blistave “karijere”, blistavo ostvarene. Primio sam njegov poziv: bio je bolestan i želio je da ga posjetim. Došao sam u pansion gdje je stanovao. – „Oče, umirem”, bio je njegov pozdrav. Usrdno sam ga hrabrio. Htio je učiniti opću ispovijed. Umro je još iste noći. Jedan arhitekt i jedan liječnik pomogli su mi ga obući. – I, na pogled na to mlado tijelo koje se počelo naglo raspadati... sva trojica smo se složili u tome kako su dvije sveučilišne “karijere” bile ništavne naspram one konačne kojom je, kao dobar kršćanin, bio upravo okrunjen.
Sve se može srediti osim smrti... A smrt sređuje sve.
Smrt će doći neumoljivo. Stoga, kako je isprazna taština usredotočiti svoje postojanje na ovaj život! Pogledaj koliko trpe tolike osobe, muškarci i žene. Jednima ga je, jer završava, teško napustiti; drugi, jer traje, dosađuju se… Nema smisla, ni u jednom slučaju, taj pogrešan pokušaj opravdanja našeg prolaza ovom zemljom kao cilja. Treba izići iz te logike i usidriti se u drugoj: onoj vječnoj. Potrebna je posvemašnja promjena: treba se isprazniti od sebe, od prolaznih egocentričnih motiva, da bismo se preporodili u Kristu, koji je vječan.
Kad misliš na smrt, unatoč svojim grijesima, ne boj se... Jer, On već zna da Ga voliš... i od kakve tvari si sačinjen. – Ako Ga tražiš, primit će te kao što je otac primio izgubljenog sina. Ali, moraš Ga tražiti!
“Non habemus hic manentem civitatem” – Nije na ovoj zemlji naše stalno boravište. I, da je ne bismo zaboravili, ta istina se pokatkad očituje surovo u trenutku smrti: nerazumijevanje, progonstvo, prezir... I uvijek osamljenost, jer – premda smo okruženi pažnjom – svatko umire sam. – Raskinimo stoga sve konopce! Pripravljajmo se neprestano na taj korak koji će nas dovesti u vječnu prisutnost Presvetoga Trojstva.
Vrijeme je naše blago, “novac” za kupnju vječnosti.
Utješio si se na pomisao kako je život trošenje i izgaranje u službi Bogu. – Tako, trošeći se posvema za Njega, doći će oslobođenje po smrti koja će nas dovesti u posjed Života.
Onaj prijatelj svećenik radio je misleći na Boga, držeći se čvrsto Njegove očinske ruke, i pomažući drugima da prihvate te ideje vodilje. Stoga je sebi ponavljao: „Kada ti umreš, sve će ići dobro, jer će se On nastaviti brinuti nad tim.”
Ne čini od smrti tragediju, jer ona to nije! Samo se ravnodušna djeca ne žele susresti sa svojim roditeljima.
Sve ovozemaljsko je šaka praha. Misli na milijune ljudi – sada već pokojnih – “važnih” i “nedavnih”, kojih se više nitko ne spominje.
Ovo je bila velika kršćanska revolucija: preobraziti bol u plodnu patnju; učiniti od zla dobro. Lišili smo tako sotonu tog oružja... s kojim osvajamo vječnost.
Strašan će biti sudnji dan za one koji, poznajući savršeno put, i pokazavši ga drugima i zahtijevajući ga od drugih, nisu ga sami prevalili. – Bog će im suditi i osuditi ih po samim njihovim riječima.
Čistilište je Božje milosrđe da bi se očistili prijestupi onih koji se žele s Njim poistovjetiti.
Samo je pakao kazna za grijeh. Smrt i sud nisu drugo nego posljedice, kojih se ne boje oni koji žive u milosti Božjoj.
Ako te katkada muči misao na našu sestru smrt, jer sebe vidiš tako neznatnog, ohrabri se i promisli: kakvo će samo biti Nebo koje nas čeka, kada će se sva ljepota i veličina, sva sreća i neizmjerna Ljubav Božja izliti u siromašnu glinenu posudu koja je ljudsko stvorenje – da bi ga vječno zasitilo uvijek novom srećom!
Kada se spotičemo o surove nepravde ovog života, kako se obraduje čestita duša, misleći na vječnu Pravdu svog vječnog Boga! – I iako zahvaćena osobnim bijedama, otima joj se sa snažnom čežnjom onaj Pavlov uzvik: “Non vivo ergo” – Ne živim više ja, nego živi u meni Krist! I živjet će vječno.
Kako se samo umire zadovoljno, ako se herojski živjelo u svakom trenutku života!
– Mogu to jamčiti, jer sam prisustvovao radosti tolikih koji su se s vedrom nestrpljivošću godinama pripremali na taj susret.
Moli da nitko od nas ne uzmanjka pred Gospodinom. – Neće nam to biti teško, ne budemo li budale. Jer Bog, naš Otac, pomaže nam u svemu: uključujući i to što čini privremenim ovo naše zemaljsko izgnanstvo.
Misao na smrt pomoći će nam da njegujemo krepost ljubavi, jer je možda baš ovaj konkretni trenutak suživota posljednji koji ti je pružen da ga provedeš s ovim ili s onim... njih ili tebe, ili mene, može više ne biti u bilo kojem trenutku.
Govorila je jedna ambiciozna duša Božja: „Sreća što mi ljudi nismo vječni!”
Ova me je vijest potakla na razmišljanje: na godinu umire pedeset jedan milijun ljudi; devedeset sedam u jednoj minuti. Ribar – već to bijaše rekao Učitelj – baca svoje mreže u more; Kraljevstvo je Nebesko slično mreži na povlačenje... i iz nje će biti izabrani dobri; zli, oni koji nemaju potrebne osobine, bit će odbačeni zauvijek! Umire pedeset jedan milijun svake godine, devedeset sedam svake minute – reci to i drugima.
Naša je Majka uznesena na Nebo dušom i tijelom. Ponavljaj joj da se, kao djeca Njezina, ne želimo odijeliti od Nje... Uslišat će te.
Dokument ispisan iz https://escriva.org/hr/surco/zagrobni-zivot/ (16.11.2025.)