Četrnaesta postaja
ISUSOVO TIJELO POLAŽU U GROB
U jednom vrtu u blizini brežuljka Golgote dao je Josip iz Arimateje u stijeni izraditi novi grob. Ondje položiše Isusa, jer bi jaše predvečerje židovske Pashe. Josip navali jedan veliki kamen na grobna vrata i otiđe (Mt 27, 60).
Ništa Gospodin nije posjedovao kad je došao na svijet i bez ičega je otišao od nas, čak ni mjesto gdje počiva, nije njegovo.
Gospodinova Majka - moja Majka - i žene koje su slijedile Učitelja od vremena u Galileji, pošto su pažljivo pratile ukop, također otiđoše. Zatim se spusti noć.
Sve je sada već prošlo. Djelo našega otkupljenja je dovršeno. Sada smo mi djeca Božja, jer je Isus za nas umro i njegova smrt nas je otkupila.
Empti enim estis pretio magno (1 Kor 6, 20). Ti i ja smo otkupljeni visokom cijenom. Svoj život trebamo prenijeti u život i smrt Kristovu. Umrijeti kroz mrtvljenje i pokoru da bi Krist po ljubavi živio u nama. Tako poći za Kristovim stopama da bismo postali suotkupitelji svih ljudi. Život dati za druge. Samo tako se živi životom Isusa Krista; tako s Njim postajemo jedno.
Točke za razmatranje
1. Nikodem i Josip iz Arimateje su potajni Kristovi učenici. Oni su na utjecajnom položaju i odatle se zalažu za Njega. Kad je nastupila osamljenost, opće otpad i prezir, oni se očituju njegovim učenicima audacter (Mk 15,43), herojskom hrabrošću! I ja želim skupa s njima doći na podnožje Križa; gorljivom ljubavlju ću se priljubiti uz hladno Tijelo, uz mrtvoga Krista, pokorom i mrtvljenjem skinut ću Ga s Križa…, zavit ću Ga u novu plahtu svoga čistoga života, pohranit ću Ga u svoje srce i neka ostane u njemu skriven kao u živoj stijeni, odakle mi Ga nitko neće oteti. A Ti se Gospodine, tamo odmori. Ako Te i čitavi svijet napusti i prezre…, serviam! služit ću Ti, Gospodine.
2. Znajte da niste otkupljeni nečim raspadljivim srebrom ili zlatom od svoga bezvrijednog, od otaca baštinjenog načina života, nego skupocjenom krvi Krista (1 Pt 1, 18-19). Mi ne pripadamo samima sebi. Isus Krist nas je otkupio svojom mukom i smrću. Primljeni smo u njegov život. Od sada je ovo za nas jedini način življenja na zemlji: umrijeti s Kristom da bismo skupa s Njim uskrsnuli, tako da s Apostolom možemo reći: Ne živim više ja, Krist živi u meni (Gal 2, 20).
3. Muka Kristova - nepresušni izvor života. Ponekad doživljavamo radosni poticaj koji je Gospodina ponukao da pođe u Jeruzalem; drugi put mučnu bol, koja se završava na Golgoti… zatim opet slavu njegova trijumfa nad grijehom i smrću. Ali uvijek - u radosti, boli i slavi - doživljavamo ljubav Kristova Srca!
4. Uvijek misli najprije na druge. Tako ćeš proći ovim svijetom, i s pogreškama koje su neizbježne, ali ostavljajući jedan vidljivi trag dobrote. A kada se približi trenutak smrti, koja će neumoljivo doći, primit ćeš je radosno kao i Krist, jer poput Njega ćemo i mi uskrsnuti da bismo primili nagradu njegove Ljubavi.
5. Kad pomislim da sam sposoban učiniti sva ona nedjela i zablude, koje su počinile najpodlije osobe, onda veoma dobro shvaćam kako je lako postati nevjeran... Ali ova neizvjesnost je još jedno dobročinstvo Božje ljubavi, jer ovako ostajem poput malog djeteta u zaštitnom naručju svoga Oca, boreći se svaki dan pomalo da se ne bih odijelio od Njega. Tada sam siguran da me Bog neće ispustiti iz svoje ruke. Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa, kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću! (Iz 49, 15).
Dokument ispisan iz https://escriva.org/hr/via-crucis/14/ (20.11.2025.)