Šesta postaja
VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC
Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja, da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut (Iz 53, 2-3).
To je Sin Božji, koji ovuda prolazi, postao je lud…, lud zbog Ljubavi!
Jedna žena, imenom Veronika, probija se kroz gomilu noseći je dan složeni bijeli rubac kojim samilosno briše Isusove obraze. Na tom trostruko složenom velu Gospodin ostavlja utisnute obrise svoga Svetoga Lica.
To predrago Isusovo lice, koje se nekoć osmjehivalo djeci i preobraženo zablistalo na brdu Tabor, prevučeno je sada sjenom boli. Ali ova bol je za nas očišćenje; ovaj znoj i ova krv, koji prekrivaju i nagrđuju Njegov izgled, naša su čestitost.
Gospodine, daj da se i ja odlučim, pa da pokorom konačno strgnem sa sebe ovu žalosnu masku, koju sam sebi izradio od svoje bijede... Tada, samo tada, će se razmatranjem i ispaštanjem u mom životu vjerno preslikavati crte tvoga života. Tada ćemo sve više i više postati slični Tebi.
Mi ćemo postati drugi Krist, sam Krist, ipse Christus.
Točke za razmatranje
1. Naši grijesi su bili uzrok Muke: one torture, koja je izobličila predragi Isusov izgled - perfectus Deus, perfectus homo. A također i naša bijeda je ta koja nam sada ne dopušta da promatramo Gospodina; ona nam njegov lik čini nejasnim i iskrivljenim. Kad se vidik pomuti i na oči nam padne tama, onda moramo izaći na svjetlo. Krist je rekao: Ego sum lux mundi (8, 12), ja sam svjetlost svijeta. Tomu je nadodao: tko ide za mnom, ne će hodati u tami, nego će imati svjetlost života.
2. Teži za blizinom Presvetog Isusovog Čovještva... tada će On usaditi u tvoju dušu jednu neutaživu glad, jednu "budalastu" želju za tim da promatraš njegovo Lice. U ovoj čežnji, koja se ne može zadovoljiti ovdje na zemlji, često ćeš pronaći svoju utjehu.
3. Sveti Petar piše: Po Isusu Kristu nas je Bog obdario dragocjenim, najvećim obećanjima. Po njima trebate postati sudionici božanske naravi (2 Pt 1, 4). Ovo naše pobožanstvenjenje ne znači to da napuštamo svoju ljudsku narav… Ljudi smo, da, ali ljudi koji se užasavaju teškog grijeha; ljudi koji mrze i laki grijeh, te ako dnevno ispitujemo svoju slabost, onda smo i ljudi koji su kadri spoznati Božju snagu. Tako nas ništa neće omesti na putu: ni ljudski obzir, ni strasti, ni ovo tijelo, koje se buni, jer smo toliko grubi, ni oholost, ni… osamljenost. Jedan kršćanin nikada nije sam. Ako se osjećaš napuštenim, onda je to zato, jer ne želiš pogledati na Krista - ovoga Krista, koji prolazi tik pored tebe... možda s Križem.
4. Ut in gratiarum semper actione maneamus! Hvala Ti, Bože moj, hvala Ti za sve: za protivštine, za ono što ne shvaćam, za ono zbog čega trpim. Udarci malja su potrebni da bi se od velikog bloka mramora napravilo nešto dobra. Tako Bog kleše u dušama sliku svoga Sina. Budi zahvalan Gospodinu za ovu njegovu tankoćutnost!
5. Kad mi kršćani loše prolazimo, to znači da ovom životu nismo dali cijeli njegov božanski smisao. Ondje gdje ruka osjeti ubod trnja, tu oči otkrivaju buket divnih ruža, prepunih mirisa.
Dokument ispisan iz https://escriva.org/hr/via-crucis/6/ (20.11.2025.)