Lista točaka

51. Koliko sam se puta ganuo čitajući onu molitvu koju Crkva predlaže svećenicima da je izmole prije mise! «O felicem virum, beatum Ioseph, cui datum est, Deum, quem multi reges voluerunt videre et non viderunt, audire et non audierunt…». Niste li osjetili kao neku zavist prema Apostolima i učenicima, koji su se tako izbliza ophodili s Isusom Kristom? A zatim, niste li osjetili kao neki stid, jer biste možda – i bez možda: ja sam siguran, s obzirom na svoju slabost – bili među onima koji su se izvlačili, koji su kukavički bježali i nisu ostajali uz Isusa na Križu?

«…quem multi reges voluerunt videre et non viderunt, audire et non audierunt; non solum videre et audire, sed portare, deosculari, vestire et custodire!». Ne mogu vam to sakriti. Katkad, kad sam sâm i osjećam svoje bijede, uzmem u naručje kip Djeteta Isusa, i ljubim ga i plešem s njim… Nije me stid da vam to kažem. Kad bismo imali Isusa u svom naručju, što bismo činili? Jeste li imali mlađu braću, dosta mlađu od vas? Ja jesam. I uzimao sam ga u naručje i ljuljao ga. Što bih tek učinio s Isusom?

«Ora pro nobis, beate Ioseph»⁷. Jasno da moramo tako reći! «Ut digni efficiamur promissionibus Christi». Sveti Josipe, nauči nas ljubiti svoga Sina, našega Otkupitelja, Bogočovjeka! Moli za nas, sveti Josipe!

I nastavljamo razmatrati, djeco moja, ovu molitvu koju Crkva predlaže svećenicima prije slavljenja svete Žrtve.

«Deus, qui dedisti nobis regale sacerdotium…»⁸. Za sve je kršćane svećeništvo kraljevsko, osobito za one koje je Bog pozvao u svoje Djelo: svi imamo svećeničku dušu. «Præsta, quæsumus; ut, sicut beatus Ioseph unigenitum Filium tuum, natum ex Maria Virgine…». Jeste li vidjeli kakva čovjeka vjere? Jeste li vidjeli kako se divio svojoj Zaručnici, kako vjeruje da u njoj ne može biti ljage, i kako prima Božja nadahnuća, božansku jasnoću, u onoj tami, strašnoj za besprijekorna čovjeka? Kako je poslušan! «Uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat»⁹, zapovijeda mu božanski glasnik. I on to čini. Vjeruje u djelo Duha Svetoga! Vjeruje u onoga Isusa, koji je Otkupitelj obećan po Prorocima, kojega su kroz naraštaje i naraštaje očekivali svi koji su pripadali Narodu Božjemu: Patrijarsi, Kraljevi…

«…ut, sicut beatus Ioseph unigenitum Filium tuum, natum ex Maria Virgine, suis manibus reverenter tractare meruit et portare…». Mi, djeco moja – svi, svjetovnjaci i svećenici –, nosimo Boga – Isusa – u duši, u središtu cijeloga svog života, s Ocem i s Duhom Svetim, dajući nadnaravnu vrijednost svim svojim djelima. Dodirujemo ga rukama, toliko puta!

«…suis manibus reverenter tractare meruit et portare…». Mi to ne zaslužujemo. Samo po njegovu milosrđu, samo po njegovoj dobroti, samo po njegovoj beskrajnoj ljubavi nosimo ga sa sobom i nositelji smo Krista.

«…ita nos facias cum cordis munditia…»¹⁰. Takvi, takvi On želi da budemo: čista srca. «Et operis innocentia – nedužnost djela jest ispravna nakana – tuis sanctis altaribus deservire». Služiti mu ne samo na oltaru, nego u cijelome svijetu, koji je za nas oltar. Sva se ljudska djela čine kao na oltaru, i svaki od vas, u onom jedinstvu kontemplativnih duša koje je vaš dan, na neki način govori svoju misu, koja traje dvadeset četiri sata, u očekivanju sljedeće mise, koja će trajati još dvadeset četiri sata, i tako do kraja našega života.

«…Ut sacrosantum Filii tui corpus et sanguinem hodie digne sumamus, et in futuro sæculo præmium habere mereamur æternum»¹¹. Djeco moja: očinske pouke, ove Josipove; čudesne pouke. Možda ćete uskliknuti, kao što kažem ja sa svojim tužnim iskustvom: ništa ne mogu, ništa nemam, ništa nisam. Ali sin sam Božji i Gospodin nam navješćuje, po psalmistu, da nas ispunja blagoslovima punim ljubavi: «Prævenisti eum in benedictionibus dulcedinis»¹², da nam unaprijed pripravlja naš put – opći put Djela i, unutar njega, vlastitu stazu svakoga pojedinca –, učvršćujući nas na putu Isusovu, i Marijinu, i Josipovu.

Ako budete vjerni, djeco, moći će se o vama reći ono što liturgija tvrdi o svetom Josipu, svetom Patrijarhu: «Posuisti in capite eius coronam de lapide pretioso»¹³. Kako me žalosti vidjeti likove Svetaca bez aureole! Poklonili su mi – i ganuo sam se – dva mala kipa moje prijateljice svete Katarine, one nesputana jezika, one znanosti Božje, one iskrenosti. I odmah sam rekao da im stave aureolu; krunu koja neće biti od lapide pretioso, ali će lijepo izgledati kao zlato. Samo izgled, kao i ljudi.