Lista točaka

30. Nakon moje smrti možete prekinuti šutnju koju čuvam već tako dugo, i vikati, vikati. Morao sam šutjeti godinama i godinama. Među mojim papirima naći ćete mnoge poticaje na razboritost, na šutnju, na to da se poteškoće svladavaju molitvom i mrtvljenjem, poniznošću, radom i djelima, a ne samo jezikom. Bilo je nešto što mi je priječilo govoriti, što me navodilo na šutnju, a povezano je s cijelim ovim uvodom koji sam dosad izlagao. Ja sam imao – nije to moja zasluga, to je milost Boga, našega Gospodina – psihologiju onoga koji nikada nije sam, ni ljudski ni nadnaravno sam. Imao sam veliku božansku i ljudsku obvezu. I želio bih da i vi budete dionici te velike obveze, koja traje i uvijek će trajati.

Nikada nisam bio sam. Zbog toga sam šutio pred objektivno nepodnošljivim stvarima: mogao sam izazvati pravi skandal! Bilo je to vrlo lako, vrlo lako… Ali ne, radije sam šutio, radije sam ja osobno bio skandal, jer sam mislio na druge.

Ne preostaje nam drugo nego računati s tom – nazovimo je tako – psihološkom predrasudom da redovito mislimo na druge, s tim određenim, vlastitim, isključivo našim gledištem. Želio bih da o tome razmislite kad budete razasuti po svim Regijama. Neka vas nikada ne plaši nerazboritost ljudi, ali mi, koji imamo poslanje bdjeti nad drugima, ne možemo si dopustiti taj luksuz: naprotiv, moramo si priuštiti luksuz razboritosti, spokoja, ljubavi koja nikoga ne isključuje.