48. Djeco moja: samo nekoliko riječi. Samo malo, jer – premda možda ne vjerujete – i mi se stari ganemo.

Moram vam ponajprije reći da godine ne daju ni mudrost ni svetost. Naprotiv, Duh Sveti stavlja mladima u usta ove riječi: «Super senes intellexi, quia mandata tua quæsivi»¹; mudriji sam od staraca, svetiji od staraca, jer sam nastojao slijediti Gospodinove naredbe. Ne čekajte starost da biste postali sveti: to bi bila velika pogreška. Od sada, ozbiljno, radosno, veselo, radom – u ovom je trenutku vaš rad studij –, posvećujte tu zadaću posvećujući sami sebe, znajući da tako posvećujete i druge.

Sjećam se sada jednoga starog svećenika iz Valencije koji je umro na glasu svetosti. Kad bi ga pitali koliko ima godina, uvijek bi odgovarao: «Poquets!, malo: onoliko koliko služim Bogu». Ja, nažalost, Bogu služim tek malo godina, ali želim mu služiti mnogo, mnogo, mnogo, da bih ga potom i ljubio mnogo – kao što ga već ljubim, premda na drugi način –, s puninom ljubavi.

Malo godina službe, malo mudrosti, malo punine svetosti; tako malo da osjećam žarku želju reći svome Bogu, koji me sluša, onomu Bogu koji će sada sići na oltar, one Jeremijine riječi: «A, a, a, Domine Deus! Ecce nescio loqui, quia puer ego sum»²; Gospodine, gle, dijete sam, tepam, ne umijem govoriti.

U sjećanje mi dolaze i oni snovi koje sam sanjao od mladosti, snovi koji su postali stvarnost. Tada sam govorio: što će biti kad ostarim? Znate li gdje sam ja postavljao granicu starosti? Na četrdesetoj! Doduše, imamo jednoga dražesnog prijatelja kojemu su – kad je bio dijete – zadali jedan od onih školskih sastavaka, compito, kako se kaže talijanski, i koji je on naslovio Storia di un vecchietto trentenne, priča o tridesetogodišnjem starčiću…

Pa ipak, neki od nazočnih sjetit će se onoga što sam govorio svojoj djeci – tada malobrojnoj – koja su bila oko mene, predviđajući ovo širenje Djela od pola do pola, ovu ekspanziju, ovo stvaranje velike obitelji…

Govorio sam im: djeco moja, ne stavljajte moje ime na nadgrobnu ploču kad budete morali pokopati ovo jadno smrtno tijelo. A što da stavimo? – odgovarali su mi. Stavite: «Et genuit filios et filias»³; rodi sinove i kćeri, kao Patrijarsi. I nije to bilo puko sanjarenje. Zar ne vidite kako su snovi postali stvarnost? Djelo je danas obitelj bez granica rase, jezika, naroda; s čudesnim, stvarnim i nadnaravnim bratstvom, u kojem svatko gaji veliku ljubav prema osobnoj slobodi i osobnoj odgovornosti.

Sjeme Božje, obitelj koja se širi pošto je probila suhu zemlju, jer je morala probiti moju beskorisnost, moju nedjelotvornost; jer je morala probiti toliko brutalnoga protivljenja… Božje stvari dolaze tako, malene; dolaze s blagom silinom, krčeći sebi put uz bol i samoprijegor. Stabljika niče nakon što je sjeme umrlo, a zatim cvjetovi, koji blistaju čudesnim bojama i opojnim mirisima; i plodovi, a plodovi ste vi i vaše sestre. Sanjajte. Imam šezdeset i šest godina, i snovi su postali stvarnost; a uz to se i ne osjećam starim. Vidite li kako je, s milošću i blagoslovom Božjim, pod zaštitom naše blažene Majke svete Marije – Spes Nostra, Sedes Sapientiæ, filios tuos adiuva!; Stella Maris, Stella Orientis: volim je tako zvati –, Djelo probilo tlo, uhvatilo korijen, donijelo cvjetove i mirise i obilne plodove po cijelom svijetu?

Ali ja uvijek iznova počinjem, djeco moja. Morate moliti za mene; molite za mene mnogo. Ja molim za vas, i to bi bilo uzvraćanje; ali uzvratiti je malo. Za ljubav Božju, potrebno mi je da me nadmašite, da mi pomognete, da me podržite. Molite za mene da budem dijete pred Bogom, jak u radu – star sam već i spušta mi se noć –, da znam s radošću primiti konačni poziv, na putu prema ljubavi koju naslućujem. Molite, dragi moji, da znam kao sin ljubiti Presvetu Djevicu i, kao sin, promatrati i veličine Gospodina, Oca mojega, Trojstvenoga i Jednoga.

Preporučite me mojemu Anđelu čuvaru, kao što sam tražio da me preporučuju vaša prva braća – neki će se toga sjećati – i mladići svetoga Rafaela. Budući da sam uvijek imao ovaj blagoslovljeni antiklerikalni duh – blagoslov je Božji ljubiti svećenike i svetu Crkvu, i biti sveto antiklerikalan –, govorio sam im: ne idite sa mnom ulicom, ne pozdravljajte me. Ako me vidite, preporučite me mojemu Anđelu čuvaru; a ako uđem u tramvaj, a vi ste ondje, ne stajte uza me; preporučite me.

Sada, kad imam šezdeset i šest godina, ne samo da se ne kajem, nego vam dajem isti savjet. Preporučite me mojemu Anđelu čuvaru, da mi pomogne biti dobar, vjeran i radostan; da mogu, kad dođe vrijeme, primiti zagrljaj ljubavi Boga Oca, Boga Sina, Boga Duha Svetoga i svete Marije.