Lista točaka

Nadnaravno poslanje koje smo primili ne vodi nas tomu da se ističemo i odvajamo od drugih; vodi nas tomu da se sjedinimo sa svima, jer smo jednaki ostalim građanima svoje domovine. Mi smo, ponavljam, jednaki drugima – ne, kao drugi – i zajedničke su nam s njima brige građanina, brige profesije ili zanata koji nam je vlastit, ostale zaokupljenosti, sredina, vanjski način odijevanja i djelovanja. Obični smo muškarci ili žene, koji se ni u čemu ne razlikujemo od svojih drugova i kolega, od onih koji žive s nama u našoj sredini i u našem staležu.

Volim govoriti u prispodobama i više sam puta, slijedeći Gospodinov primjer, usporedio to naše poslanje s poslanjem kvasca koji, iznutra u tijestu¹¹, izaziva vrenje sve dok ga ne pretvori u dobar kruh. Uživao sam, za svojih ljetnih boravaka, dok sam bio dječak, gledajući kako se pravi kruh. Tada nisam kanio izvlačiti nadnaravne zaključke: zanimalo me zato što su mi služavke donosile pijetla napravljenog od onoga tijesta. Sada se s radošću sjećam cijele ceremonije: bio je pravi obred dobro pripremiti kvasac – grudu ukisnula tijesta, preostalu od prethodne peke –, koja se dodavala vodi i prosijanom brašnu. Kad bi smjesa bila gotova i umiješena, prekrili bi je pokrivačem i, tako utopljenu, ostavljali da počiva dok se ne bi nadigla do krajnjih granica. Zatim, kad bi je u komadima stavili u peć, izlazio bi onaj dobri kruh, pun rupica, čudesan. Budući da je kvasac bio dobro čuvan i pripremljen, dao se rastopiti – nestati – usred one količine, onoga mnoštva, koje mu je dugovalo kakvoću i važnost.

Neka nam se srce ispuni radošću pri pomisli da budemo upravo to: kvasac koji čini da tijesto uskisne. Naš život nije sebičan: on je borba u prvim redovima, on je uranjanje u bujicu društva, prolazeći neopaženo; i dopiranje do svih srdaca, vršeći u svima njima velik posao njihova pretvaranja u dobar kruh, koji će biti mir – radost i mir – svih obitelji, svih naroda: iustitia, et pax, et gaudium in Spiritu Sancto¹²; pravednost, mir i radost u Duhu Svetome.

Ali, da bi se bilo kvasac, potreban je jedan uvjet: da prolazite neopaženo. Kvasac ne djeluje ako se ne umiješa u tijesto, ako se s njim ne stopi. Neću se umoriti ponavljajući vam, djeco moja, da se ni u čemu ne smijete razlikovati od drugih; da vaša težnja mora biti ostati ondje gdje smo bili i biti ono što jesmo: obični kršćani, osobe koje žive običnim i jednostavnim životom.

Odgovarajući na poziv koji smo primili od Boga, primjer koji moramo davati, kako bismo suotkupljivali s Kristom, zahtijeva od nas – od vas i od mene – rad ostvaren na laički i svjetovni način: za crkveni posao – svojstven crkvenim osobama – već postoje svećenici i redovnici. Svoju zadaću ne trebamo obavljati u crkvama, nego u srži građanskoga života, nasred ulice. Odatle naša dužnost da budemo prisutni, primjerom, naukom i raširenih ruku za sve, u svim djelatnostima ljudi.

S radošću gledam svjetovnjake koji se stavljaju u službu Crkve kako bi, uz svećenike, vodili život rada u različitim pobožnim udruženjima vjernika. Ali od nas Gospodin traži kapilarni apostolat, apostolskoga zračenja u svim sredinama. Ne možemo imati plitak, osrednji, kompromisan život. Time ne želim reći da vjernici koji rade uz svećenike u crkvenim poslovima imaju plitak život, jer oni, na drugi način, također obavljaju veliku zadaću.

Naš se rad odvija, svakoga dana, usred stotina osoba s kojima dolazimo u dodir otkad se ujutro probudimo pa dok ne završi dan: rođaci, posluga, kolege s posla, klijenti, prijatelji. U svakome od njih moramo prepoznati Krista, moramo u svakome od njih vidjeti Isusa kao svoga brata; i tako će nam biti lakše razdavati se u uslugama, u pažnji, u srdačnosti, u miru i u radosti.

Taj naš ideal, pretočen u djela, približit će mnoge duše Crkvi, i mnogi mladi, mnogi zreli ljudi i mnoge starije osobe, velikodušno i hrabro, također će nam se doći pridružiti, rame uz rame, u služenju Bogu u njegovu Djelu.