Lista točaka

S osobitom pomnjom postupamo tako kada je riječ o pozivima u redovnički stalež. Od prvoga trenutka utemeljenja Opusa Dei gledao sam na Djelo kao na ustanovu čiji članovi ne mogu biti redovnici, ni živjeti ad instar religiosorum – na način redovnika – niti na bilo koji način biti izjednačeni s redovnicima.

I to ne zbog pomanjkanja ljubavi prema redovnicima, koje ljubim i štujem svim svojim silama; toliko, djeco moja, da mogu s potpunom iskrenošću, misleći na te duše, ponoviti iste riječi svetoga Pavla upućene vjernicima u Filipima: testis enim mihi est Deus, quomodo cupiam omnes vos in visceribus Iesu Christi; Bog mi je svjedok koliko ih ljubim, u srcu Isusa Krista.

Duboko častimo i poštujemo svećenički i redovnički poziv, i sav neizmjerni rad koji su redovnici obavili i koji će obaviti u služenju Crkvi: zato ne bi bio moj dobar sin onaj tko ne bi imao toga duha.

No, istodobno ponavljamo da se naš poziv i naš rad – jer su poziv na ostanak u svijetu, i jer se naše apostolske zadaće obavljaju u i iz svjetovnih djelatnosti – potpuno razlikuju od poziva i od rada povjerenoga redovnicima.

Predali ste se Gospodinu pod izričitim uvjetom da ne mijenjate stalež – da ne budete redovnici ni osobe izjednačene s redovnicima – da ostanete usred svijeta u savršenom zajedništvu života i zadaće s ostalim vjernicima Božjega naroda, jednakima vama.

Rad koji ostvarujemo, mentalitet i sredstva kojima ga provodimo, okolnosti u kojima ga obavljamo te specifična formacija i askeza koje nas pripremaju za taj rad – sve su to stvari kojih nema u teološkoj i pravnoj koncepciji redovničkoga staleža.

Zaključimo, međutim, ovu digresiju, jer ne želim previše produljiti ovo Pismo, a moram vam iznijeti još podosta razmatranja o nekim značajkama našega služenja Gospodinu i dušama.

Prvo na što vam želim skrenuti pozornost – premda ste to od mene čuli mnogo puta – jest da je naša zadaća, predrage kćeri i sinovi, svjetovni, laički rad običnih građana – jednakih ostalim građanima, a ne poput ostalih građana – koji traže svoju svetost i vrše apostolat u profesionalnim poslovima i iz njih, kojima se zauzeto bave usred svijeta.

Neće biti nikoga tko bi se usudio izjaviti da svjetovnjaci ne mogu kristijanizirati djelatnosti u kojima svakoga dana sudjeluju. Ali – istodobno – neće nedostajati onih koji nisu u stanju razumjeti one koji nastoje provesti u djelo taj jednostavni, naravni i božanski način posvećivanja i apostolskoga rada.

Zbog toga se novost Opusa Dei ne može pravedno prosuđivati mentalitetom onih koji su navikli proučavati samo probleme kleričkog života ili redovničkog života; a nisu navikli istraživati ili razmatrati svjetovnu stvarnost, život običnog kršćanina: koji treba živjeti nenavezan na svijet, ali istodobno u svijetu, ljubeći ga, ucijepljen u vremenite poslove, obavljajući posao od kojega živi i – u našem slučaju – od kojega bi živio da ne pripada Opusu Dei.

S takvim je mentalitetom lako moguće da vaša ustrajnost u profesionalnom radu – ne obazirući se na napore ni na umor – bude čak protumačena kao težnja za vlašću ili za položajima, dok je, naprotiv, riječ samo o traženju posvećenja u tom radu, obavljajući ga s najvećim mogućim savršenstvom – također ljudski – iz ljubavi prema Bogu i kako bi se duše približile Kristu i njegovoj Crkvi, u požrtvovnom, teškom i poniznom poslanju prijateljstva i služenja.

Ne može nas se smatrati amaterima, poput nekih redovnika ili svećenika koji se usput bave svjetovnim zanimanjima ili njeguju profane znanosti, narušavajući više ili manje, u nekim slučajevima, svoj svećenički ili redovnički poziv, pa čak i sam znanstveni ili profesionalni rad koji im je stran.

Vi se krećete na razini vremenitih, društvenih i profesionalnih odnosa; i upravo svojim radom, pojedinačno ili u organizacijama koje okupljaju ljude – iz kulturnih, znanstvenih, političkih, gospodarskih i drugih razloga – prenosite nauk i unutarnji život, vodeći svoje prijatelje i kolege ususret Isusu Kristu.

Na taj način, uključeni, po pravu i po dužnosti, u sve ljudske djelatnosti, moći ćete – svatko osobno – veoma djelotvorno braniti ne samo interese Crkve i njezin nauk – koji treba prosvjetljivati kulturu, znanosti, umjetnosti – nego i sam život i slobodu svih katolika i svih plemenitih udruga, obitelji i organizacija, istodobno braneći slobodu svih ljudi.

Zato ne sustajte propovijedati ljubav prema slobodi i pokazujte tu ljubav radeći s osobnom odgovornošću u svim ljudskim poslovima. Ustrajno ponavljam da Djelo, kao takvo, nema nikakve veze s tim djelatnostima; Djelu pripada samo održavati snagu vašega unutarnjeg života i pomagati vam da upoznate nauk Isusa Krista, kako biste na svakome mjestu mogli vršiti službu koju Bog od nas traži.

Velikodušna služba, vršena – kako vam neprestano ponavljam – s laičkim mentalitetom: s mentalitetom kakav ima kršćanski profesionalac, koji se ne služi imenom nekog sveca da bi prodavao kilograme od devetsto grama; niti uzalud uzima ime Crkve da bi se gospodarski ili društveno okoristio.

Jednom riječju, morate služiti dušama znajući da ste punoljetni; i biti spremni polagati račun za svoje postupke, ne uplićući u svoje građansko djelovanje ni Zaručnicu Isusa Krista ni Djelo.

Ovaj laički način služenja Crkvi vrijedi i za djelatnosti koje, s isključivo apostolskim ciljevima, promiče Djelo kao korporacija: to su djelatnosti kojima je cilj učiniti Gospodinov nauk poznatijim, koje obuhvaćaju čitav raspon dopuštenih aktivnosti što ih može obavljati skupina građana, i koje su, prema tome, ujedno i profesionalna zadaća.

Znate da stoga ovim djelima korporativnog apostolata, kao ni ijednom od naših Centara, nikada ne dajemo pridjevak katolički ni ime nekoga sveca zaštitnika: na taj se način bolje očituje laička narav našega rada, a istodobno se nimalo ne skriva njegov apostolski sadržaj.

I dalje ćemo se držati ovoga načina postupanja, premda on sa sobom nosi nemale gospodarske žrtve: u katoličkim državama, na primjer, instituti, škole itd., kojima upravlja Crkva ili koje vode redovnici, obično uživaju nemalo pogodnosti, među kojima su potpuno ili djelomično oslobođenje od poreza, ili određene financijske potpore. Kad god to budemo mogli, drage ćemo se volje odreći tih povlastica – koje se, uostalom, ne sviđaju svima – samo da ne izgubimo svoj laički način rada i služenja Crkvi.

Taj će kriterij, međutim, imati i svoje naličje, jer kad bi ta djela bila službeno katolička, neki vjernici – tako stvari objektivno stoje – i nadasve mnogi nekatolici prestali bi u njima surađivati, pa bi čak i moje sinove koji bi ih vodili salijetali mnogi koji bi od njih tražili novac kojega nemaju, jer ne nedostaje ni onih koji, s iskrivljenim mentalitetom, hrle u katoličke apostolate kako bi se okoristili, kao muhe na med.