Lista točaka

74. S druge strane, sveti Josip je, poslije svete Marije, stvorenje koje se na zemlji najprisnije ophodilo s Isusom. Uživam u onim molitvama prije i poslije mise koje Crkva preporučuje pobožnosti svećenika. Ondje se podsjeća da se sveti Josip brinuo za Sina Božjega jednako kao naši očevi za nas: dolazili bi već dok su nas oblačili, milovali nas, privijali nas na grudi i davali nam tako snažne poljupce da su nas katkad boljeli.

Možete li zamisliti svetoga Josipa, koji je toliko ljubio Presvetu Djevicu i znao za njezinu neokaljanu čistoću? Koliko li je morao trpjeti videći da ona očekuje dijete! Umirila ga je tek objava Boga, našega Gospodina, po Anđelu. Bio je potražio razborito rješenje: ne osramotiti je, otići ne rekavši ništa. Ali kakva bol, jer ju je ljubio svom dušom! Možete li zamisliti njegovu radost kad je saznao da je plod one utrobe djelo Duha Svetoga?

Ljubite Isusa i njegovu Presvetu Majku! Prije godinu dana poslali su mi stari kip od bjelokosti, prekrasan, koji prikazuje trudnu Presvetu Djevicu. Mene to gane. Dira me poniznost Boga, koji hoće biti zatvoren u Marijinoj utrobi, kao mi u krilu svoje majke, onoliko vremena koliko treba, kao i svako drugo dijete, jer je perfectus Homo, savršen čovjek, a ujedno i perfectus Deus, savršen Bog: druga Osoba Presvetoga Trojstva.

Ne dira li vas ova poniznost Božja? Ne ispunja li vas ljubavlju spoznaja da je postao čovjekom i nije htio nikakvu povlasticu? Kao ni On, ni mi ne želimo povlastice. Želimo biti posve obični ljudi; želimo biti građani kao i ostali. To je čudesno! Vrlo se ugodno osjećamo u domu Isusa, Marije i Josipa, koji ostaju nezapaženi.

Kad odem u koji naš oratorij gdje je svetohranište, kažem Isusu da ga ljubim i zazivam Trojstvo. Zatim zahvaljujem Anđelima koji čuvaju svetohranište, klanjajući se Kristu u euharistiji. Ne čini li vam se da su u onoj kući u Nazaretu, a prije toga u Betlehemu, za bijega u Egipat i pri povratku, u strahu da ne izgube Isusa jer je vladao sin okrutnoga kralja, Anđeli zapanjeno promatrali Gospodinovo samoponištenje, to htijenje da se pokaže samo kao čovjek? Nećemo dovoljno ljubiti Isusa ako mu svim srcem ne zahvalimo što je htio biti perfectus Homo.

87. Gospodine, zadovoljan si kad dolazimo k Tebi sa svojom gubom, sa svojom slabošću, sa svojom boli i svojim kajanjem; kad ti pokazujemo svoje rane da nas izliječiš, da ukloniš ružnoću našega života. Blagoslovljen bio!

Učini da sva moja djeca shvate da smo ti dužni davati zadovoljštinu, iako smo načinjeni od suhe ilovače, pa se katkad i slomimo, te bude potrebno da nas drugi pridržavaju. Pomozi nam da budemo vjerni svojim obvezama ljubavi, jer Ti si jakost koja je potrebna našoj mlitavosti, osobito kad se živi usred okrutnosti neprijatelja u boju.

Donosim odluku da ponovno obiđem, na pokorničkom putovanju, u znak zahvaljivanja, pet marijanskih svetišta, kad se Ti udostojiš dati – početi davati – lijek. Znam već da Ti prije svega želiš da se utječemo tvojoj Majci – «Ecce Mater tua!»²⁷ – i Majci našoj. Doći ću u duhu ljubavi i zahvalnosti i zadovoljštine, bez razmetanja.

Učini da budemo strogi prema sebi, a puni razumijevanja prema drugima. Učini da se ne umorimo sijući dobar nauk u srca duša, «opportune et importune»²⁸, u svako doba: svojom mišlju, koja nas vodi da se stavimo u tvoju prisutnost; svojim gorućim željama, svojom pravodobnom riječju, svojim životom tvoje djece.

Učini da u savjest sviju usadimo sjajnu, čudesnu mogućnost da živimo ophodeći se s tobom, bez sentimentalnosti. Ono što nam Ti daješ, tražim li ja to s radošću? Gospodine, blagoslovljen bio! Ako ne želiš, ne daj nam tu utjehu, ali ne smijemo misliti da je loše željeti je. Dobro je to, kao kad nam se prohtije okus nekoga voća, neke hrane. Djeco, dati takav poticaj dio je Božjega načina djelovanja.

Učini da nam ne uzmanjkaju božanske utjehe, a kad Ti hoćeš da budemo bez njih, da shvatimo kako s nama postupaš kao s odraslima: ne daješ nam mlijeko koje se daje novorođenčetu, ni kašicu kojom se hrani dijete kojemu su tek izbili prvi zubi. Udijeli nam spokoj da shvatimo kako nam pružaš krutu hranu, hranu onih koji se već mogu sami snalaziti. Ali molim te da nam se udostojiš dati bar kap meda, jer je trenutak tako mučan za sve.

Molim te po posredovanju svete Marije, uzimajući za zagovornika svoga Oca i Gospodina svetoga Josipa, zazivajući Anđele i sve Svete, duše koje su u tvojoj slavi i uživaju blaženo gledanje, da se zauzmu za nas, kako bi nam ti poslao darove Duha Svetoga.

Molim te također da shvatimo da si Ti taj koji dolaziš u Oltarskom sakramentu i da, kad nestanu prilike, Ti, Bože moj, ne odlaziš: ostaješ! U nama počinje djelovanje Paraklita, a jedna Osoba nikada nije sama: tu su sve Tri, Jedini Bog. Ovo naše tijelo i ova naša duša, ovo jadno stvorenje, ovaj jadni čovjek koji sam ja, neka uvijek zna da je poput Svetohraništa u kojem prebiva Preblaženo Trojstvo.

Kćeri i sinovi moji, recite sa mnom: vjerujem u Boga Oca, vjerujem u Boga Sina, vjerujem u Boga Duha Svetoga, vjerujem u Presveto Trojstvo. I uz pomoć svoje Majke, svete Marije, borit ću se da imam toliko ljubavi da postanem, u ovoj pustinji, velika oaza u kojoj Bog može uživati. «Cor contritum et humiliatum, Deus, non despicies!»²⁹. Gospodin se ne oglušuje na raskajana i ponizna srca.

102. Ne gane li vas promatrati Isusa Krista tek rođena, nemoćna, kojemu je potrebna naša zaštita i pomoć? Ne uviđate li da preklinje da ga volimo? Te misli nisu blesave tlapnje, nego dokaz da ljubimo Isusa Krista svim srcem i da mu zahvaljujemo što je odlučio uzeti naše tijelo, preuzeti ga na sebe. Bog se nije zaodjenuo u čovjeka: utjelovio se. «Perfectus Deus, perfectus Homo!»¹⁰.

Iznad uzglavlja svoga kreveta, prije mnogo godina, htio sam staviti pločice s ovim natpisom: Iesus Christus, Deus Homo: Isus Krist, Bog i Čovjek. Jer me potresa spoznaja da ima tijelo, sada proslavljeno, ali od mesa kao što je i naše. Da je Gospodin pretrpio sve ljudske bijede i boli, osim grijeha¹¹. Da je gladovao i osjetio žeđ; da je upoznao vrućinu, kao onoga podneva kraj zdenca u Siharu, i trpio hladnoću, u ovoj betlehemskoj noći. Sve nas je to, vas i mene, zanijelo ljubavlju, potaknuvši nas da ostavimo sve, «relictis omnibus»¹² kao Apostoli, i «festinantes»¹³ – hitajući – kao pastiri. Treba krenuti na put, kćeri i sinovi moji, i nasljedovati ovoga našega Isusa koji se predao i još se uvijek svakodnevno predaje na oltaru, ovjekovječujući božansku Žrtvu Kalvarije.

Isus Krist, «jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo»¹⁴. Njegovo se svećeničko posredništvo ostvaruje po svećenicima, koji smo na oltaru ipse Christus. Slaveći svetu misu, ja ne predsjedam nikakvu skupu, nego, in persona Christi, obnavljam Žrtvu Križa.

Što moramo naučiti od Isusa Krista u betlehemskoj štalici, gdje se rodio napušten? Što trebamo razmatrati o onoj drugoj štalici, a to je svetohranište, gdje nas On čeka još bespomoćniji? Ne boli li vas što ga guraju u kut, što mu – i fizički – okreću leđa, što ga preziru, što ga zlostavljaju? Pa, gledajte, kćeri i sinovi, ponovit ću vam ono na što sam vas već u drugim prigodama podsjetio, ono što su kršćani živjeli stoljećima: Isus Krist, naš Gospodin, htio je računati s vama i sa mnom da suotkupljujemo; želi se poslužiti vašim umom i vašim srcem, vašom riječju i vašim rukama. Krist, nemoćan, doziva nam u pamet da Otkupljenje ovisi i o nama.

121. U tome prekrasnom svetohraništu koje su s toliko ljubavi izradila moja djeca, i koje smo ovdje postavili kad nismo imali novca ni za jelo; u tome svojevrsnom razmetanju raskošju – koje mi se čini bijedom, i doista to jest – da bismo čuvali Tebe, ondje sam dao staviti dvije-tri pojedinosti. Najzanimljivija je ona rečenica koja stoji iznad vratašca: «Consummati in unum!»⁴. Jer to je kao da smo svi ovdje, priljubljeni uz Tebe, ne ostavljajući te ni danju ni noću, u pjesmi zahvaljivanja i – zašto ne? – molbe za oproštenje. Mislim da se ljutiš što to govorim. Ti si nam uvijek opraštao; uvijek si spreman oprostiti zablude, pogreške, plod sjetilnosti ili oholosti.

Consummati in unum! Da dajemo zadovoljštinu…, da ti ugađamo…, da zahvaljujemo, što je glavna obveza. To nije obveza ovoga trenutka, današnjega dana, vremena koje se sutra navršava; ne. To je trajna dužnost, očitovanje nadnaravnoga života, ujedno ljudski i božanski način da uzvratimo na tvoju Ljubav, koja je božanska i ljudska.

Sancta Maria, Spes nostra, Sedes sapientiæ! Daj nam mudrost s neba, da se vladamo onako kako je ugodno očima tvoga Sina, i Oca, i Duha Svetoga, jedinoga Boga koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Sveti Josipe, kojega ne mogu odvojiti od Isusa i Marije; sveti Josipe, prema kojemu sam uvijek gajio pobožnost, ali shvaćam da te moram svakoga dana više ljubiti i razglašavati to na sve četiri strane svijeta, jer to je način na koji se među ljudima očituje ljubav – govoreći: volim te! Sveti Josipe, Oče i Gospodine naš: na koliko su ti mjesta zacijelo već u ovaj čas, zazivajući te, izrekli tu istu rečenicu, te iste riječi! Sveti Josipe, naš Oče i Gospodine, zagovaraj nas.

Kršćanski život na ovoj poganiziranoj zemlji, na ovoj pomahnitaloj zemlji, u ovoj Crkvi koja ne izgleda kao tvoja Crkva, jer posvuda kao da su poludjeli – ne slušaju, ostavljaju dojam da se ne zanimaju za Tebe; ne samo da te ne ljube, nego da te i ne poznaju, da te zaboravljaju –; taj život koji, ako je ljudski – ponavljam –, za nas mora biti i božanski, bit će božanski ako se mnogo ophodimo s tobom. A ophodili bismo se s tobom i kad bismo morali dugo čekati po predsobljima, i kad bismo morali tražiti mnoge audijencije. Ali ne treba tražiti nijednu! Tako si svemoguć, i u svome milosrđu, da se, premda si Gospodar gospodarâ i Kralj onih koji vladaju, ponizuješ dotle da čekaš kao siromašak koji se naslanja na dovratak naših vrata. Ne čekamo mi – Ti neprestano čekaš nas.

Čekaš nas u nebu, u Raju. Čekaš nas u svetoj Hostiji. Čekaš nas u molitvi. I tako si dobar da, kad si ondje skriven iz Ljubavi, sakriven u sakramentalnim prilikama – a ja u to čvrsto vjerujem –, budući da si ondje stvarno, istinski i bitno prisutan, sa svojim Tijelom i svojom Krvlju, sa svojom Dušom i svojim Božanstvom, ondje je i Preblaženo Trojstvo: Otac, Sin i Duh Sveti. Osim toga, po prebivanju Paraklita u nama, Bog se nalazi u središtu naših duša, tražeći nas. Na neki se način svakoga dana ponavlja betlehemski prizor. I moguće je da smo – ne ustima, nego djelima – rekli: «Non est locus in diversorio»⁵, nema za Tebe svratišta u mome srcu. Jao, Gospodine, oprosti mi!

Klanjam se Ocu, Sinu, Duhu Svetomu, jedinomu Bogu. Ja ne shvaćam to čudo Trojstva; ali Ti si u moju dušu stavio čežnje, glad za vjerovanjem. Vjerujem! Želim vjerovati kao nitko drugi. Nadam se! Želim se nadati kao nitko drugi. Ljubim! Želim ljubiti kao nitko drugi.

Ti si onaj koji jesi: Vrhovna dobrota. Ja sam onaj koji jesam: posljednja prljava krpa ovoga trulog svijeta. Pa ipak, gledaš me…, i tražiš me…, i ljubiš me. Gospodine: neka te moja djeca gledaju, i traže, i ljube. Gospodine: neka te ja tražim, neka te gledam, neka te ljubim.

Gledati znači upraviti oči duše u Tebe, s čežnjom da te shvatim, u mjeri u kojoj te – uz tvoju milost – ljudski razum može spoznati. Zadovoljavam se tom sitnicom. I kad vidim da tako malo razumijem od tvojih veličina, od tvoje dobrote, od tvoje mudrosti, od tvoje moći, od tvoje ljepote…, kad vidim da tako malo razumijem, ne žalostim se. Radujem se što si tako velik da ne staneš u moje jadno srce, u moju bijednu glavu. Bože moj! Bože moj!… ako ti ne znam reći ništa drugo, to je već dosta. Bože moj! Sva ta veličina, sva ta moć, sva ta ljepota…, moja! A ja…, njegov!