121. U tome prekrasnom svetohraništu koje su s toliko ljubavi izradila moja djeca, i koje smo ovdje postavili kad nismo imali novca ni za jelo; u tome svojevrsnom razmetanju raskošju – koje mi se čini bijedom, i doista to jest – da bismo čuvali Tebe, ondje sam dao staviti dvije-tri pojedinosti. Najzanimljivija je ona rečenica koja stoji iznad vratašca: «Consummati in unum!»⁴. Jer to je kao da smo svi ovdje, priljubljeni uz Tebe, ne ostavljajući te ni danju ni noću, u pjesmi zahvaljivanja i – zašto ne? – molbe za oproštenje. Mislim da se ljutiš što to govorim. Ti si nam uvijek opraštao; uvijek si spreman oprostiti zablude, pogreške, plod sjetilnosti ili oholosti.

Consummati in unum! Da dajemo zadovoljštinu…, da ti ugađamo…, da zahvaljujemo, što je glavna obveza. To nije obveza ovoga trenutka, današnjega dana, vremena koje se sutra navršava; ne. To je trajna dužnost, očitovanje nadnaravnoga života, ujedno ljudski i božanski način da uzvratimo na tvoju Ljubav, koja je božanska i ljudska.

Sancta Maria, Spes nostra, Sedes sapientiæ! Daj nam mudrost s neba, da se vladamo onako kako je ugodno očima tvoga Sina, i Oca, i Duha Svetoga, jedinoga Boga koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Sveti Josipe, kojega ne mogu odvojiti od Isusa i Marije; sveti Josipe, prema kojemu sam uvijek gajio pobožnost, ali shvaćam da te moram svakoga dana više ljubiti i razglašavati to na sve četiri strane svijeta, jer to je način na koji se među ljudima očituje ljubav – govoreći: volim te! Sveti Josipe, Oče i Gospodine naš: na koliko su ti mjesta zacijelo već u ovaj čas, zazivajući te, izrekli tu istu rečenicu, te iste riječi! Sveti Josipe, naš Oče i Gospodine, zagovaraj nas.

Kršćanski život na ovoj poganiziranoj zemlji, na ovoj pomahnitaloj zemlji, u ovoj Crkvi koja ne izgleda kao tvoja Crkva, jer posvuda kao da su poludjeli – ne slušaju, ostavljaju dojam da se ne zanimaju za Tebe; ne samo da te ne ljube, nego da te i ne poznaju, da te zaboravljaju –; taj život koji, ako je ljudski – ponavljam –, za nas mora biti i božanski, bit će božanski ako se mnogo ophodimo s tobom. A ophodili bismo se s tobom i kad bismo morali dugo čekati po predsobljima, i kad bismo morali tražiti mnoge audijencije. Ali ne treba tražiti nijednu! Tako si svemoguć, i u svome milosrđu, da se, premda si Gospodar gospodarâ i Kralj onih koji vladaju, ponizuješ dotle da čekaš kao siromašak koji se naslanja na dovratak naših vrata. Ne čekamo mi – Ti neprestano čekaš nas.

Čekaš nas u nebu, u Raju. Čekaš nas u svetoj Hostiji. Čekaš nas u molitvi. I tako si dobar da, kad si ondje skriven iz Ljubavi, sakriven u sakramentalnim prilikama – a ja u to čvrsto vjerujem –, budući da si ondje stvarno, istinski i bitno prisutan, sa svojim Tijelom i svojom Krvlju, sa svojom Dušom i svojim Božanstvom, ondje je i Preblaženo Trojstvo: Otac, Sin i Duh Sveti. Osim toga, po prebivanju Paraklita u nama, Bog se nalazi u središtu naših duša, tražeći nas. Na neki se način svakoga dana ponavlja betlehemski prizor. I moguće je da smo – ne ustima, nego djelima – rekli: «Non est locus in diversorio»⁵, nema za Tebe svratišta u mome srcu. Jao, Gospodine, oprosti mi!

Klanjam se Ocu, Sinu, Duhu Svetomu, jedinomu Bogu. Ja ne shvaćam to čudo Trojstva; ali Ti si u moju dušu stavio čežnje, glad za vjerovanjem. Vjerujem! Želim vjerovati kao nitko drugi. Nadam se! Želim se nadati kao nitko drugi. Ljubim! Želim ljubiti kao nitko drugi.

Ti si onaj koji jesi: Vrhovna dobrota. Ja sam onaj koji jesam: posljednja prljava krpa ovoga trulog svijeta. Pa ipak, gledaš me…, i tražiš me…, i ljubiš me. Gospodine: neka te moja djeca gledaju, i traže, i ljube. Gospodine: neka te ja tražim, neka te gledam, neka te ljubim.

Gledati znači upraviti oči duše u Tebe, s čežnjom da te shvatim, u mjeri u kojoj te – uz tvoju milost – ljudski razum može spoznati. Zadovoljavam se tom sitnicom. I kad vidim da tako malo razumijem od tvojih veličina, od tvoje dobrote, od tvoje mudrosti, od tvoje moći, od tvoje ljepote…, kad vidim da tako malo razumijem, ne žalostim se. Radujem se što si tako velik da ne staneš u moje jadno srce, u moju bijednu glavu. Bože moj! Bože moj!… ako ti ne znam reći ništa drugo, to je već dosta. Bože moj! Sva ta veličina, sva ta moć, sva ta ljepota…, moja! A ja…, njegov!