Lista točaka

Živeći u prijateljstvu s Bogom – prvome koje moramo njegovati i uvećavati – znat ćete steći mnoge i prave prijatelje: rad koji je Gospodin obavio i neprestano obavlja s nama, da nas održi u tom svojem prijateljstvu, isti je rad koji želi obaviti s mnogim drugim dušama, služeći se nama kao oruđem.

Već sam vam rekao, djeco moja, da vjerujem u ljudsko prijateljstvo: amico fideli, nulla est comparatio, ništa nije usporedivo s vjernim prijateljem. Prijateljstvo je blago koje moramo cijeniti zbog njegove velike ljudske vrijednosti i također iskoristiti kao sredstvo da duše privedemo Bogu.

Mogu vam reći da se osjećam prijateljem svih ljudi, kao što se morate osjećati i vi, jer tražimo dobro svih duša bez iznimke. Ma koliko neki čovjek bio udaljen od Gospodina, ma koliko pokazivao svoje neprijateljstvo, moramo misliti sa svetim Augustinom da ne smijemo gubiti nadu u njegovo obraćenje, jer se čak i među onima koji su otvoreni protivnici kriju predodređeni prijatelji, premda to ni oni sami ne znaju.

Pravi prijatelj ne može prema svojem prijatelju imati dva lica: prijateljstvo, ako želi biti odano i iskreno – vir duplex animo inconstans est in omnibus viis suis; lažan čovjek, podvojena duha, nestalan je u svemu – zahtijeva odricanja, ispravnost, razmjenu ljubaznosti te plemenitih i dopuštenih usluga. Prijatelj je jak i iskren u onoj mjeri u kojoj, u skladu s nadnaravnom razboritošću, velikodušno misli na druge, uz osobnu žrtvu.

Od prijatelja se očekuje da odgovori na ozračje povjerenja koje se uspostavlja pravim prijateljstvom; očekuje se priznanje onoga što jesmo i, kada je potrebna, jasna obrana bez ublažavanja: jer, kako sam davno pročitao u jednom kastiljskom tekstu, kada prijatelj brani ili hvali mlako, on je svjedok iznad svakoga prigovora, koji otvoreno priznaje da ne nalazi ništa vrijedno pohvale ni razloga za obranu: jer, kad bi ih bilo, tko bi ih kao prijatelj branio i slavio?

Možete mi reći: prijatelji katkad izdaju. Ipak, ako uvijek djelujete s ispravnom nakanom, s nadnaravnim smislom, ne mogu vas zabrinuti ni obeshrabriti moguća iznenađenja, niti te iznimke smiju zaustaviti vašu djelotvornu želju da prema svima gajite plemenitu, čistu i srdačnu naklonost.

Bolje ćete razumjeti rad svetog Rafaela budete li ga promatrali neovisno o prozelitskom radu, premda u stvarnosti rad svetog Rafaela i prozelitizam uvijek idu zajedno. No ne možemo reći da se s nekim mladićem ili s nekom djevojkom obavlja rad svetog Rafaela, a s drugima prozelitizam; jer sa svima obavljamo prozelitski rad, bili oni od svetog Rafaela ili ne: jedni će primiti milost poziva, a drugi neće.

Usmjerimo li svoju pozornost na one s kojima se ophodimo kao s običnim prijateljima ili prijateljicama rada svetog Rafaela, postupno ćemo otkrivati kako s njima prirodno razvijati svoj apostolat: čemu ih trebamo poučavati, što od njih očekujemo i što oni očekuju, što Bog od njih traži.

Prozelitizam za rad svetog Rafaela počinje, dakle, prijateljstvom, ljudskim ili profesionalnim odnosom s jednim od mojih sinova ili s jednom od mojih kćeri. Prijateljstvo i odnos koje oni iz Kuće od prvoga trenutka prožimaju nadnaravnim smislom, jer je to apostolski rad; ali mladići iz ovoga rada to izvana ne vide od prvoga dana, premda će to poslije postupno shvaćati i usvajati bez potrebe za ikakvom izričitom izjavom.

To prijateljstvo, taj odnos s jednim od vas poslije se širi, s jedne strane, privrženošću, simpatijom i učestalošću kojom ta osoba dolazi u kuću Opusa Dei, u koju je počela odlaziti te je poučena da je treba smatrati vlastitom, svojom kućom; sve se to, dakako, poslije povezuje s prijateljstvom prema onima koje upoznaje i s kojima se druži u onome našem domu.

A s druge strane, zato što se u ljudima svetog Rafaela rađa prihvaćanje, prianjanje uz duh Opusa Dei; i privrženost, istinska ljubav prema Djelu – koje također počinju smatrati svojim – s kojim se malo-pomalo poistovjećuju.