Pravi prijatelj ne može prema svojem prijatelju imati dva lica: prijateljstvo, ako želi biti odano i iskreno – vir duplex animo inconstans est in omnibus viis suis; lažan čovjek, podvojena duha, nestalan je u svemu – zahtijeva odricanja, ispravnost, razmjenu ljubaznosti te plemenitih i dopuštenih usluga. Prijatelj je jak i iskren u onoj mjeri u kojoj, u skladu s nadnaravnom razboritošću, velikodušno misli na druge, uz osobnu žrtvu.

Od prijatelja se očekuje da odgovori na ozračje povjerenja koje se uspostavlja pravim prijateljstvom; očekuje se priznanje onoga što jesmo i, kada je potrebna, jasna obrana bez ublažavanja: jer, kako sam davno pročitao u jednom kastiljskom tekstu, kada prijatelj brani ili hvali mlako, on je svjedok iznad svakoga prigovora, koji otvoreno priznaje da ne nalazi ništa vrijedno pohvale ni razloga za obranu: jer, kad bi ih bilo, tko bi ih kao prijatelj branio i slavio?

Možete mi reći: prijatelji katkad izdaju. Ipak, ako uvijek djelujete s ispravnom nakanom, s nadnaravnim smislom, ne mogu vas zabrinuti ni obeshrabriti moguća iznenađenja, niti te iznimke smiju zaustaviti vašu djelotvornu želju da prema svima gajite plemenitu, čistu i srdačnu naklonost.