Lista točaka

Poslanje laika izvršava se, prema Koncilu, u Crkvi i u svijetu. To se često pogrešno tumači zbog toga što se ljudi često usredotočuju na jedan ili drugi aspekt. Kako biste objasnili zadatak laika u Crkvi i u svijetu?

Mišljenja sam da ih ne treba razumijevati kao dva različita zadatka. Laikova specifična uloga u poslanju Crkve jest točno ta da posvećuje svjetovnu stvarnost, laički stalež, svijet, ab intra, na neposredan i izravan način.

Uz svoj svjetovni zadatak, laik (kao klerik ili vjernik) ima izvjesna temeljna prava, dužnosti i sposobnosti unutar crkvenog društva, povezana s njegovim pravnim položajem kao dijelom vjernih: aktivno sudjelovanje u liturgiji, mogućnost izravne suradnje u apostolatu hijerarhije,  i ponude savjeta hijerarhiji u njezinim pastoralnim zadacima, ako je pozvan da to učini, itd.

Specifičan zadatak koji pripada laiku kao laiku, generički ili obični kao članu vjernih, nije u suprotnosti, već radije dodan. Nisu suprotstavljeni, već se dopunjuju. Usredotočiti se samo na specifičnu svjetovnu misiju laika i zaboraviti njihovo članstvo u Crkvi bilo bi apsurdno kao zamišljanje zelene grane u punom cvatu koja ne pripada ni jednom drvetu. Zaboraviti što je posebno i vlastito laiku, ili krivo shvatiti značajke njegovih apostolskih zadataka i njihovih značenja za Crkvu, značilo bi smanjivanje procvjetalog drveta Crkve na čudovišno jalovo deblo.

U tom slučaju, kako se Opus Dei uklapa u pastoralnu aktivnost cijele Crkve i u ekumenizam?

Imam osjećaj da bih najprije trebao nešto razjasniti. Opus Dei nije, niti se može na bilo koji način smatrati realnošću povezanom s evolucijskim procesom 'stanja savršenstva' u Crkvi. Nije moderan ili 'suvremen' oblik tog stanja. Zapravo, nijedna teološka koncepcija statusa  savršenstva, koju su sv. Thomas, Suarez i drugi autori odlučno formulirali u doktrinu, ni različiti pravni oblici koji su bili dani ili bi mogli biti dani toj teološkoj koncepciji, nema ništa s duhovnosti ili apostolskim ciljevima koje je Bog želio za naše Udruženje. Jednostavno ističem, zato što bi potpuno doktrinalno izlaganje oduzelo dosta vremena, da Opus Dei nije zainteresiran za zavjete, ili obećanja, ili bilo koji oblik posvećivanja za svoje članove, osim posvete koju su svi već primili na krštenju. Naše Udruženje nikako ne želi da njegovi članovi mijenjaju svoj položaj u životu, ili da prestanu biti obično vjerni, isto kao i bilo tko drugi, kako bi zadobio status savršenstva. Naprotiv, ono što želi i nastoji postići jest da svatko čini apostolat i trebao bi sebe posvećivati unutar tog svog stanja, u mjestu i stanju koje ima u Crkvi i u društvu. Mi ne uzimamo nikoga iz njegova mjesta, niti ikoga odvajamo od njegova posla, od njegovih ciljeva i plemenitih predanosti u svijetu.

Stoga se društvena stvarnost, duhovnost i djelovanje Opusa Dei uklapa u prilično drugačiju crtu u životu Crkve. Ona je u teološkom i životnom procesu koji prenosi laicima da potpuno preuzmu svoje obaveze u Crkvi, i da sudjeluju na svoj način u misiji Krista i njegove Crkve. To je uvijek bilo, tijekom gotovo četrdeset godina postojanja Djela, konstanta, mirna, ali snažna briga kroz koju je Bog želio kanalizirati u moju dušu i u duše mojih sinova želju da Mu služim.

Koji je doprinos Opus Dei učinio u tom procesu? Ovo je možda ne najviše odgovarajući povijesni trenutak da se pokuša opća procjena tog tipa. Ova pitanja su se tretirala opsežno, i s kojim veseljem u mojoj duši, na Drugom vatikanskom koncilu, i nemalo koncepcija i situacija koje se odnose na život i poslanje laika bile su dovoljno potvrđene i prosvijetljene od Učiteljstva. Ipak, ostaje znatan broj pitanja koja su, za veliku većinu, realni 'granični problemi' teologije. Većina tih raspravljenih problema nama se čini već božanski razriješena, u duhu koji je Bog dao Opusu Dei i koji mi nastojimo vjerno živjeti, unatoč svojim osobnim nesavršenostima. Ali mi se ne pretvaramo da predstavljamo ta rješenja kao jedino moguća.

U isto vrijeme tu su drugi aspekti ovog procesa ekleziološkog razvoja koji predstavljaju prilično značajno doktrinalno obogaćenje. Bog je nesumnjivo želio da Opus Dei, zajedno s drugim ne manje vrijednim apostolskim pothvatima i udruženjima, pridonese u ne malom dijelu njima, sa svojim duhom i svojim životom. Kako god, to su doktrinalna obogaćenja koja mogu stremiti inkorporaciji u život cijelog Božjeg Naroda. Vi  ste dodirnuli neke od tih gledišta u prethodnim pitanjima: razvoj autentične svjetovne duhovnosti; razumijevanje ispravne i specifične laičke uloge u Crkvi, uloge koja nije ni crkvena ni službena; razjašnjenje prava i dužnosti koje laik ima zahvaljujući tome što je laik; odnosi između hijerarhije i laika; jednakost i dostojanstvo komplementarnosti, ne suprotnost; zadaci koje muškarci i žene imaju u Crkvi; potrebu postizanja sustavnog javnog mnijenja u Narodu Božjem, i tako dalje.

Sve to očito čini vrlo pokretnu stvarnost, koja je često paradoksalna. Nešto što je rečeno prije četrdeset godina, i skandaliziralo većinu ako ne i sve koji su to čuli, sada teško kome zvuči čudno. S druge strane, i dalje samo nekolicina to razumije potpuno i živi ispravno.

Mogu to objasniti primjerom. Komentirajući mojim sinovima i kćerima u Opusu Dei neke od aspekata i posljedica posebnog dostojanstva i odgovornosti kojim krštenje obvezuje ljude, 1932. god. sam im napisao u dokumentu, 'predrasuda da obični članovi vjernih moraju sebe ograničiti pomažući kleru u crkvenom apostolatu, mora biti odbačena. Ne postoji razlog zašto bi sekularni apostolat uvijek bio puko sudjelovanje u apostolatu hijerarhije. Svjetovnjaci također imaju dužnost činiti apostolat. Ne zbog toga što primaju kanonsku misiju, već zbog toga što su dio Crkve. Njihovo je poslanje ispunjeno u njihovu zanimanju, u obitelji i među njihovim kolegama i prijateljima.

Danas, nakon važnih učenja II. vatikanskog sabora, malo je vjerojatno da će netko u Crkvi dovoditi u pitanje ortodoksnost tog učenja. Ali koliko je ljudi uistinu napustilo usku koncepciju laičkog apostolata kao pastoralnog rada organiziranog 'odozgo prema dolje'? Koliko je ljudi nadišlo prethodnu 'monolitnu' koncepciju apostolata laika i razumjelo da je moguć i uistinu potreban bez prisutnosti rigidne centralizirane strukture, kanonskih misija i hijerarhijskih mandata? Koliko ljudi smatra laikat kao longa manus Ecclesiae, a u isto je vrijeme u sebi zbunjeno koncepcijom Crkve - Naroda Božjeg s još više ograničenom koncepcijom hijerarhije? Koliko laika razumije da ako ne djeluju u taktičnom zajedništvu s hijerarhijom, da onda nemaju prava na svoju zakonitu sferu apostolske autonomije?

Slično razmišljanje može biti oblikovano s obzirom na druge probleme, zato što postoji zapravo mnogo toga što još treba učiniti; koliko u doktrinalnom izlaganju toliko i u edukaciji svijesti i reformi crkvenog zakonodavstva. Često pitam našeg Gospodina u molitvi koja je uvijek bila moje najjače oružje da Duh Sveti pomogne svom narodu, posebice hijerarhiji u postizanju tih zadataka. I često Ga molim da nastavi koristiti Opus Dei kako bismo bili sposobni pridonijeti i pomoći na koji god način možemo u ovom teškom, ali predivnom procesu razvoja i rasta u Crkvi.