Lista točaka

6. Smireni! Nastojmo da nam ne uzmanjka osjećaja odgovornosti, znajući da smo karike jednoga te istog lanca. Stoga – mora doista reći svatko od djece Božje u njegovu Djelu – hoću da se ta karika, koja sam ja, ne prekine: jer prekinem li se, izdajem Boga, svetu Crkvu i svoju braću. I radovat ćemo se jakosti drugih karika; veselit će me što ih ima od zlata, od srebra, od platine, optočenih dragim kamenjem. A kad se čini da ću puknuti jer su me uzburkale strasti; kad se čini da jedna karika puca… samo mirno! Pomogne joj se da nastavi dalje s više ljubavi, s više boli, s više poniznosti.

Reći ćeš svojoj braći da moraju biti kontemplativni i smireni, s osjećajem odgovornosti u običnom životu, jer naše je junaštvo u malome. Mi tražimo svetost u običnom, svakodnevnom radu.

Reći ćeš im također da moraju živjeti ljubav, koja je nježnost. «Deus caritas est!»¹⁶, Gospodin je ljubav. Nježnost prema vašoj braći, posve osobita nježnost prema vašim direktorima, pomažući im i bratskom opomenom. Imate sva sredstva da kažete istinu a da ne ranite, tako da bude nadnaravno korisna. Zatraži se savjet: smijem li izreći ovu bratsku opomenu? Mogu ti odgovoriti da nije uputno, jer nije riječ o nečemu objektivnom, ili jer mu je to već rekao netko drugi, ili jer nema dovoljno razloga, ili zbog čega drugoga. Ako ti odgovore da smiješ, odmah izričeš bratsku opomenu, licem u lice, jer ogovaranju nema mjesta u Djelu, ne smije ga biti, čak ni neizravnoga; neizravno je ogovaranje svojstveno osobama koje se boje reći istinu.

Postoji poslovica koja upozorava: tko govori istinu, gubi prijatelje. U Opusu Dei je obrnuto. Ovdje se istina govori iz nježnosti, nasamo, u lice; i svi se osjećamo tako sretnima i sigurnima, dobro zaštićenih leđa. Nikada ne trpite ni najmanje ogovaranje, a još manje ako je protiv nekog direktora.

Ljubav, djeco, prema svim dušama. Opus Dei nije ni protiv koga, nije anti-ništa. Ne možemo ići ruku pod ruku sa zabludom, jer bi to mogla biti prilika da se na nas oslanjaju i da je šire; ali kod osoba koje su u zabludi treba prijateljstvom nastojati da iz zablude izađu; s njima treba postupati s nježnošću, s radošću.

«Iterum dico: gaudete!»¹⁷. Budite uvijek radosni, djeco moja. Ispunio sam ove zgrade riječima Pisma u kojima se preporučuje radost. «Servite Domino in lætitia»¹⁸; služite Gospodinu s radošću. Mislite li vi da je u životu itko zahvalan na usluzi učinjenoj preko volje? Ne. Bolje bi bilo da se i ne učini. A mi ćemo Gospodinu služiti namrgođena lica? Ne. Služit ćemo Mu s radošću, unatoč svojim bijedama, koje ćemo već ukloniti Božjom milošću.

Budite poslušni. Da bismo bili poslušni, treba slušati što nam govore. Kad biste znali kako je žalosno zapovijedati dobrim dušama koje ne znaju slušati…! Možda je riječ o dražesnoj osobi, vrlo svetoj, ali dođe trenutak da se posluša – i ne! Zašto? Jer katkad ima onih koji imaju gotovo fizičku manu da ne slušaju; imaju tako dobru volju da, dok slušaju, razmišljaju kako bi to učinili drukčije, kako ne bi poslušali. Ne, djeco; iznesu se suprotne mogućnosti, ako ih ima; stvari se kažu jasno, a poslije se sluša, spremni da pokorno prihvatimo rješenje suprotno našemu savjetu.

Poslušni i objektivni. Kako ćete vi moći izvješćivati – vi koji niste obični vojnici, nego kapetani Kristove vojske, pa stoga morate objektivno izvješćivati svoje direktore o onome što se događa u vašem sektoru – ako niste objektivni? Znate li što se događa generalu koji primi trideset, pedeset, sto lažnih izvješća? Izgubi bitku. Krist ne gubi bitke, ali se koči djelotvornost našega rada, i posao ne daje sve što bi trebao dati.

Djeco moja, prošlo je već gotovo četrdeset minuta razmatranja. Ne volim preskočiti grudobran – kad već govorimo vojničkim rječnikom – od trideset minuta; od četrdeset, nikada. Vidjeli ste koliko toga morate naučiti i provoditi u djelo da biste tome poučili svoju braću. Ispunite se željom za formacijom. A ako nemate želja, savjetujem vam da poželite imati želje: to je već nešto… Želje za predanjem, za formacijom, za svetošću, želje da budete vrlo djelotvorni: sada, poslije i uvijek.

57. Djeco moja, «omnia quæcumque orantes petitis, credite quia accipietis, et evenient vobis»⁵. To je iz svetoga Marka: sve što god zaištete u molitvi – sve! – vjerujte da će vam se dati. Molimo zajedno! A kako se moli Boga, našega Gospodina? Kao što se moli majku, kao što se moli brata: katkad pogledom, katkad kretnjom, katkad tako da se dobro vladamo, da budu zadovoljni, da im pokažemo nježnost; katkad riječima. Pa eto: tako molite. Svim se ljudskim načinima sporazumijevanja s drugom osobom moramo poslužiti da bismo molili i ophodili se s Bogom.

Sveti Luka: «Omnis enim qui petit accipit, et qui quærit invenit, et pulsanti aperietur»⁶. Gospodin sluša svakoga tko ga za nešto moli; ali treba moliti s vjerom, već sam to rekao, i to više ako smo barem dvojica, a ovdje nas je toliko tisuća.

«Si quid petieritis Patrem in nomine meo, dabit vobis»⁷. Ovo je iz svetoga Ivana: što god zaištete od Oca u moje ime, dat će vam; u Isusovo ime. Kad ga svaki dan primate u euharistiji, recite mu: Gospodine, u tvoje ime molim Oca… I molite ga za sve ono što je potrebno da bismo mogli bolje služiti Crkvi Božjoj i bolje raditi za slavu Gospodinovu: Oca i Sina i Duha Svetoga; Preblaženoga Trojstva, jedinoga Boga.

«Petite et accipietis, ut gaudium vestrum sit plenum»⁸: ištite, primit ćete i ispunit ćete se radošću. Ovaj gaudium cum pace⁹ koji svaki dan molimo od Gospodina u našim Preces stvarnost je u životu djeteta Božjega koje se vlada – sa svojim borbama, sa svojim sitnicama, sa svojim pogreškama; ja imam toliko pogrešaka…, vi ćete ih imati nekoliko –, koje se dobro vlada prema Gospodinu, jer ga ljubi, jer ga voli. Tom će mojem sinu neizostavno dati ono što moli i, k tome, radost koju mu ništa na zemlji neće moći oteti iz srca.

111. Ovu proteklu godinu nastojali smo živjeti prema onoj odluci: ut in gratiarum semper actione maneamus! Ne napuštajući zahvaljivanje, sada vas molim, kćeri i sinovi moji: «Servite Domino in lætitia!»¹⁵, da služite Gospodinu s radošću. «Gaudete in Domino semper: iterum dico, gaudete»¹⁶. Radujte se uvijek u Gospodinu; još jednom vam ponavljam: radujte se! Unatoč svim osobnim pogreškama; unatoč teškoćama kroz koje prolazi građansko društvo, a još više crkveno društvo; unatoč mnogim grozotama koje već poznajemo, i koje nas toliko bole: budite uvijek radosni, ali osobito u ovim vremenima. Čovječanstvo se ne može izgubiti, jer je otkupljeno dragocjenom Krvlju našega Gospodina Isusa Krista¹⁷. On, djeco, ne škrtari ni na jednoj kapi. Možda se sada mnogi gube, premda su se mogli spasiti; ali sve će se srediti. Naš je Bog «Otac milosrđa i Bog svake utjehe»¹⁸, i «snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti»¹⁹. Isus Krist ne može doživjeti neuspjeh, nije ga doživio. Otkupljenje se ostvaruje i sada, njegova se božanska moć nije umanjila.

Gaudete in Domino semper…! Ne brinite se, ma što se dogodilo u svijetu, ma što se zbilo u Crkvi. Ali se zato pobrinite, čineći sve dobro koje možete, braneći ljepotu i stvarnost naše katoličke vjere, uvijek radosni. A što moramo činiti da budemo zadovoljni? Iznijet ću vam svoje osobno iskustvo: prvo, znati oprostiti. Uvijek nalaziti ispriku za drugoga, jer ono što oduzima mir jesu sitnice oholosti. Ne misli više na to: oprosti; ono što su ti učinili nije nepravda: pusti to, zaboravi. A zatim, prihvatiti volju Božju. Vidjeti Gospodina iza svakoga događaja. S tim ćete receptom biti sretni, radosni, spokojni.

112. Kćeri i sinovi moji, želim da budete vrlo sretni, radosni u nadi²⁰. Jer znamo da će se Gospodin na kraju smilovati svojoj Crkvi. Ali ako se ovo stanje oduži, morat ćemo često posezati za onim lijekom oproštenja koji sam vam upravo dao; lijekom koji nije moj, jer oprostiti je nešto posve nadnaravno, božanski dar. Ljudi ne znaju biti milostivi. Mi opraštamo u onoj mjeri u kojoj sudjelujemo u životu Božjem, po unutarnjem životu, po pozivu, po božanskom pozivu, na koji nastojimo odgovarati koliko je god moguće.

Pred tako strašnim stvarima koje se događaju, što moramo činiti? Ljutiti se? Rastužiti se? Treba moliti, djeco. «Oportet semper orare et non deficere»²¹; treba moliti neprestano, bez sustajanja. I onda kad smo zabrljali,²² da nam Gospodin udijeli svoju milost i da se vratimo na dobar put. Ono što nikada ne smijemo učiniti jest napustiti borbu ili svoje mjesto zato što smo zabrljali ili što bismo mogli zabrljati. Htio bih vam dati jakost, koja u konačnici izvire iz poniznosti, iz spoznaje da smo načinjeni – reći ću vam to slikovitom rečenicom kao i uvijek – od zemaljske gline; ili, da to još više naglasim, od vrlo krhka tijesta: od gline za zemljane vrčeve.

Ako nastojite imati ono božansko i ljudsko ophođenje, o kojem sam vam prije govorio, sa zemaljskim trojstvom i s nebeskim Trojstvom, čak i ako kadgod učinite kakvu glupost, i to veliku, znat ćete iskreno, odano naći lijek. Možda će poslije trebati pričekati da se osuši blato koje se zalijepilo za krila, i poslužiti se sredstvima – kljun, kao ptice – dok perje ponovno ne bude posve čisto. I odmah zatim, s iskustvom koje nas čini odlučnijima, poniznijima, ponovno se uzlijeće s još više radosti.

Stoga, djeco duše moje: u borbu, i budite zadovoljni! «Servite Domino in lætitia!»²³, ponovno vas usrdno molim. Zarazite druge ovom ludošću, molite za cijeli svijet, nastavite s ovom sjetvom mira i radosti, uzajamne ljubavi, jer nikomu ne želimo zlo. Znate da je spremnost na praštanje dio duha Opusa Dei. I podsjetio sam vas da, praštajući, pokazujemo i to da imamo duh Božji, jer milostivost je – ponavljam – očitovanje božanstva. Sudjelujući u Gospodinovoj milosti, opraštamo svima i ljubimo ih. Ali imamo i jezik, i moramo govoriti i pisati, kad to traži čast Boga i njegove Crkve, dobro duša.

Iterum dico, gaudete! Ponovno vam naglašavam: budite zadovoljni i smireni, iako je slika koju pruža svijet, a osobito Crkva, puna sjena i bijeda. Postupajte ispravno u mislima i u vladanju; izvršavajte doslovno upute koje vam Djelo majčinski daje, misleći samo na vašu vremenitu i vječnu sreću; budite ponizni i iskreni; započnite iznova s novim poletom ako se kadgod spotaknete. Tada će radost biti plod – najljepši – vašega života djece Božje, čak i usred najvećih protivština. Jer unutarnja radost, plod Križa, kršćanski je dar, a osobito dar djece Božje u Opusu Dei.

«Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga»²⁴.