6. Smireni! Nastojmo da nam ne uzmanjka osjećaja odgovornosti, znajući da smo karike jednoga te istog lanca. Stoga – mora doista reći svatko od djece Božje u njegovu Djelu – hoću da se ta karika, koja sam ja, ne prekine: jer prekinem li se, izdajem Boga, svetu Crkvu i svoju braću. I radovat ćemo se jakosti drugih karika; veselit će me što ih ima od zlata, od srebra, od platine, optočenih dragim kamenjem. A kad se čini da ću puknuti jer su me uzburkale strasti; kad se čini da jedna karika puca… samo mirno! Pomogne joj se da nastavi dalje s više ljubavi, s više boli, s više poniznosti.

Reći ćeš svojoj braći da moraju biti kontemplativni i smireni, s osjećajem odgovornosti u običnom životu, jer naše je junaštvo u malome. Mi tražimo svetost u običnom, svakodnevnom radu.

Reći ćeš im također da moraju živjeti ljubav, koja je nježnost. «Deus caritas est!»¹⁶, Gospodin je ljubav. Nježnost prema vašoj braći, posve osobita nježnost prema vašim direktorima, pomažući im i bratskom opomenom. Imate sva sredstva da kažete istinu a da ne ranite, tako da bude nadnaravno korisna. Zatraži se savjet: smijem li izreći ovu bratsku opomenu? Mogu ti odgovoriti da nije uputno, jer nije riječ o nečemu objektivnom, ili jer mu je to već rekao netko drugi, ili jer nema dovoljno razloga, ili zbog čega drugoga. Ako ti odgovore da smiješ, odmah izričeš bratsku opomenu, licem u lice, jer ogovaranju nema mjesta u Djelu, ne smije ga biti, čak ni neizravnoga; neizravno je ogovaranje svojstveno osobama koje se boje reći istinu.

Postoji poslovica koja upozorava: tko govori istinu, gubi prijatelje. U Opusu Dei je obrnuto. Ovdje se istina govori iz nježnosti, nasamo, u lice; i svi se osjećamo tako sretnima i sigurnima, dobro zaštićenih leđa. Nikada ne trpite ni najmanje ogovaranje, a još manje ako je protiv nekog direktora.

Ljubav, djeco, prema svim dušama. Opus Dei nije ni protiv koga, nije anti-ništa. Ne možemo ići ruku pod ruku sa zabludom, jer bi to mogla biti prilika da se na nas oslanjaju i da je šire; ali kod osoba koje su u zabludi treba prijateljstvom nastojati da iz zablude izađu; s njima treba postupati s nježnošću, s radošću.

«Iterum dico: gaudete!»¹⁷. Budite uvijek radosni, djeco moja. Ispunio sam ove zgrade riječima Pisma u kojima se preporučuje radost. «Servite Domino in lætitia»¹⁸; služite Gospodinu s radošću. Mislite li vi da je u životu itko zahvalan na usluzi učinjenoj preko volje? Ne. Bolje bi bilo da se i ne učini. A mi ćemo Gospodinu služiti namrgođena lica? Ne. Služit ćemo Mu s radošću, unatoč svojim bijedama, koje ćemo već ukloniti Božjom milošću.

Budite poslušni. Da bismo bili poslušni, treba slušati što nam govore. Kad biste znali kako je žalosno zapovijedati dobrim dušama koje ne znaju slušati…! Možda je riječ o dražesnoj osobi, vrlo svetoj, ali dođe trenutak da se posluša – i ne! Zašto? Jer katkad ima onih koji imaju gotovo fizičku manu da ne slušaju; imaju tako dobru volju da, dok slušaju, razmišljaju kako bi to učinili drukčije, kako ne bi poslušali. Ne, djeco; iznesu se suprotne mogućnosti, ako ih ima; stvari se kažu jasno, a poslije se sluša, spremni da pokorno prihvatimo rješenje suprotno našemu savjetu.

Poslušni i objektivni. Kako ćete vi moći izvješćivati – vi koji niste obični vojnici, nego kapetani Kristove vojske, pa stoga morate objektivno izvješćivati svoje direktore o onome što se događa u vašem sektoru – ako niste objektivni? Znate li što se događa generalu koji primi trideset, pedeset, sto lažnih izvješća? Izgubi bitku. Krist ne gubi bitke, ali se koči djelotvornost našega rada, i posao ne daje sve što bi trebao dati.

Djeco moja, prošlo je već gotovo četrdeset minuta razmatranja. Ne volim preskočiti grudobran – kad već govorimo vojničkim rječnikom – od trideset minuta; od četrdeset, nikada. Vidjeli ste koliko toga morate naučiti i provoditi u djelo da biste tome poučili svoju braću. Ispunite se željom za formacijom. A ako nemate želja, savjetujem vam da poželite imati želje: to je već nešto… Želje za predanjem, za formacijom, za svetošću, želje da budete vrlo djelotvorni: sada, poslije i uvijek.