112. Kćeri i sinovi moji, želim da budete vrlo sretni, radosni u nadi²⁰. Jer znamo da će se Gospodin na kraju smilovati svojoj Crkvi. Ali ako se ovo stanje oduži, morat ćemo često posezati za onim lijekom oproštenja koji sam vam upravo dao; lijekom koji nije moj, jer oprostiti je nešto posve nadnaravno, božanski dar. Ljudi ne znaju biti milostivi. Mi opraštamo u onoj mjeri u kojoj sudjelujemo u životu Božjem, po unutarnjem životu, po pozivu, po božanskom pozivu, na koji nastojimo odgovarati koliko je god moguće.

Pred tako strašnim stvarima koje se događaju, što moramo činiti? Ljutiti se? Rastužiti se? Treba moliti, djeco. «Oportet semper orare et non deficere»²¹; treba moliti neprestano, bez sustajanja. I onda kad smo zabrljali,²² da nam Gospodin udijeli svoju milost i da se vratimo na dobar put. Ono što nikada ne smijemo učiniti jest napustiti borbu ili svoje mjesto zato što smo zabrljali ili što bismo mogli zabrljati. Htio bih vam dati jakost, koja u konačnici izvire iz poniznosti, iz spoznaje da smo načinjeni – reći ću vam to slikovitom rečenicom kao i uvijek – od zemaljske gline; ili, da to još više naglasim, od vrlo krhka tijesta: od gline za zemljane vrčeve.

Ako nastojite imati ono božansko i ljudsko ophođenje, o kojem sam vam prije govorio, sa zemaljskim trojstvom i s nebeskim Trojstvom, čak i ako kadgod učinite kakvu glupost, i to veliku, znat ćete iskreno, odano naći lijek. Možda će poslije trebati pričekati da se osuši blato koje se zalijepilo za krila, i poslužiti se sredstvima – kljun, kao ptice – dok perje ponovno ne bude posve čisto. I odmah zatim, s iskustvom koje nas čini odlučnijima, poniznijima, ponovno se uzlijeće s još više radosti.

Stoga, djeco duše moje: u borbu, i budite zadovoljni! «Servite Domino in lætitia!»²³, ponovno vas usrdno molim. Zarazite druge ovom ludošću, molite za cijeli svijet, nastavite s ovom sjetvom mira i radosti, uzajamne ljubavi, jer nikomu ne želimo zlo. Znate da je spremnost na praštanje dio duha Opusa Dei. I podsjetio sam vas da, praštajući, pokazujemo i to da imamo duh Božji, jer milostivost je – ponavljam – očitovanje božanstva. Sudjelujući u Gospodinovoj milosti, opraštamo svima i ljubimo ih. Ali imamo i jezik, i moramo govoriti i pisati, kad to traži čast Boga i njegove Crkve, dobro duša.

Iterum dico, gaudete! Ponovno vam naglašavam: budite zadovoljni i smireni, iako je slika koju pruža svijet, a osobito Crkva, puna sjena i bijeda. Postupajte ispravno u mislima i u vladanju; izvršavajte doslovno upute koje vam Djelo majčinski daje, misleći samo na vašu vremenitu i vječnu sreću; budite ponizni i iskreni; započnite iznova s novim poletom ako se kadgod spotaknete. Tada će radost biti plod – najljepši – vašega života djece Božje, čak i usred najvećih protivština. Jer unutarnja radost, plod Križa, kršćanski je dar, a osobito dar djece Božje u Opusu Dei.

«Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga»²⁴.