Lista točaka

15. Želiš li da se sada nastavimo prisjećati ovih odlomaka Svetoga pisma, da promatramo apostole među mrežama i lađama, da dijelimo njihov trud, da slušamo božanski nauk s usana samoga Krista?

«Reče Šimunu: Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov. Odgovori Šimun: Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo»⁶. Tim riječima apostoli priznaju svoju nemoć: za cijelu noć rada nisu uspjeli uloviti ni jednu jedinu ribu. Tako i ti, tako i ja, jadni ljudi, oholi. Kad hoćemo raditi sami, po svojoj volji, vođeni vlastitim sudom, plod koji ubiremo zove se neplodnost.

No, poslušajmo Petra do kraja: «Ali na tvoju riječ bacit ću mreže»⁷. I tada se more pokaže puno, puno, pa moraju doći druge lađe da pomognu, da pokupe onoliko mnoštvo riba! Vidiš li? Ako priznaš svoju ništavnost i svoju nedjelotvornost; ako se, umjesto da se pouzdaješ u vlastiti sud, pustiš voditi, ne samo da ćeš se ispuniti čudesnim plodovima, nego će, povrh toga, od tvoga obilja i drugi imati obilje. Koliko dobra i koliko zla možeš učiniti! Dobra, ako si ponizan i znaš se predati s radošću i u duhu žrtve; dobra za sebe i za svoju braću, za Crkvu, za ovu dobru Majku, Djelo. A koliko zla, ako se povodiš za svojom ohološću. Morat ćeš reći: «Nihil cepimus!»⁸, ništa nisam uspio postići! – u noći, u potpunoj tami.

Sine moj: ti si sada možda mlad. Zato ja imam više toga zbog čega moram Gospodina moliti za oproštenje, premda ćeš i ti imati svoje zakutke, svoje neuspjehe, svoja iskustva… Reci Isusu da želiš biti «kao ilovača u ruci lončarovoj»⁹, kako bi podatno, bez opiranja, primio onu formaciju koju ti Djelo majčinski daje.

Vidim tvoju dobru volju, vidim da si pun želje da postaneš svet, ali želim te podsjetiti da, kako bismo bili sveti, moramo biti duše pune nauka, osobe koje su znale posvetiti potrebno vrijeme, na pravim mjestima, kako bi u svoju glavu i u svoje srce, u sav svoj život, unijele ovu popudbinu kojom će se služiti da i dalje budu, s Kristom i s prvom Dvanaestoricom, ribari duša.

Sjećajući se bijede od koje smo sazdani, imajući na umu tolike neuspjehe zbog naše oholosti; pred veličanstvom toga Boga, Krista ribara, moramo reći isto što i sveti Petar: «Grešan sam čovjek, Gospodine»¹⁰. I tada će Isus Krist, sada tebi i meni, kao nekoć Šimunu Petru, ponoviti ono što nam je rekao tako davno: «Odsada ćeš loviti ljude»¹¹, po božanskom nalogu, s božanskim poslanjem, s božanskom djelotvornošću.

U ovome moru svijeta ima toliko duša, toliko, u uzburkanim vodama. Ali poslušaj ove Jeremijine riječi: «Evo – riječ je Jahvina – poslat ću mnogo ribara – vas i mene – koji će ih uloviti»¹², s revnošću za spasenje svih duša, s božanskom brigom.

Vi, ti, sine moj: hoćeš li Isusov rad ometati ili olakšavati? Igraš li se svojom srećom ili želiš biti vjeran i slijediti Gospodinovu volju, i djelotvorno ploviti svim morima kao ribar ljudi s božanskim poslanjem? Hajde, sine moj, u ribolov!

Završit ću istim riječima kojima sam počeo: ti si kvasac koji ukvasa sve tijesto. Pusti da te pripreme, i ne zaboravi da ćeš s milošću svoga poziva i svojim predanjem, koje je odgovor na tu milost, pod plaštem naše Majke svete Marije, koja te uvijek znala dobro štititi među valovima, pod plaštem i zaštitom naše nebeske Majke, ti, mali kvas, mali kvasac, znati učiniti da se ukvasa sve tijesto ljudskoga roda, i da će i tebe mučiti one žudnje koje su mene tjerale da napišem: omnes – svi: da se ni jedna jedina duša ne izgubi! –, omnes cum Petro ad Iesum per Mariam!

18. Vrlo dobro znamo što nam danas kaže sveti Pavao: «Fratres: scientes quia hora est iam nos de somno surgere»¹¹. Već je vrijeme da radimo! Da radimo iznutra, na izgradnji svoje duše; izvana, na izgradnji Kraljevstva Božjega. I opet nam na usne dolazi kajanje: Gospodine, molim te oproštenje za svoj loši život, za svoj mlaki život; molim te oproštenje za svoj loše obavljeni rad; molim te oproštenje što te nisam znao ljubiti, pa zato nisam znao biti usmjeren na Tebe. Prezriv pogled koji sin uputi majci nanosi joj neizmjernu bol; uputi li ga nekoj stranoj osobi, nije previše važno. Ja sam tvoj sin: mea culpa, mea culpa!…

«Znajte da je već čas da se oda sna prenemo…». S kakvim se nadnaravnim smislom gledaju stvari? Onim smislom koji se izvana ne primjećuje, ali se očituje u djelima, katkad čak i u pogledu. Na tebi je da pogledaš duboko u sebe. Nije li istina da je u tvome životu bilo pomalo sna? Pomalo komotnosti? Pomisli kako sebi olakšavamo stvari: izvršavamo dužnost bez previše ljubavi. Izvršiti dužnost!

«Nox præcessit, dies autem appropinquavit: abiiciamus ergo opera tenebrarum, et induamur arma lucis»¹²; odložimo, dakle, djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kako snažno govori Apostol! «Sicut in die honeste ambulemus»¹³. Moramo hoditi kroz život kao apostoli, sa svjetlom Božjim, sa solju Božjom. S prirodnošću, ali s takvim unutarnjim životom, s takvim duhom Opusa Dei, da svijetlimo, da izbjegnemo pokvarenost koja nas okružuje, da kao plod donosimo spokoj i radost. I usred suza – jer katkad se i plače, ali nije važno –, radost i mir, gaudium cum pace.

Sol, vatra, svjetlo; za duše, za tvoju i za moju. Čin ljubavi, kajanja. Mea culpa… Ja sam mogao, ja sam trebao biti oruđe… Zahvaljujem ti, Bože moj, jer si mi, unatoč svemu, dao veliku vjeru, i milost poziva, i milost ustrajnosti. Zato nam Crkva u svetoj misi daje da izgovorimo: «Dominus dabit benignitatem, et terra nostra dabit fructum suum»¹⁴. Taj je Božji blagoslov izvor svakoga dobrog ploda, onoga ozračja potrebnog da bismo u svome životu mogli postati sveti i uzgajati svete, djecu njegovu.

«Dominus dabit benignitatem…». Plod očekuje Gospodin naš. Ako mu ga ne dajemo, otimamo mu ga. Ali ne kržljav, slabašan plod, zato što se nismo znali predati. Gospodin daje vodu, kišu, sunce, tu zemlju… Ali očekuje sjetvu, presađivanje, obrezivanje; očekuje da s ljubavlju čuvamo plodove, sprječavajući, bude li potrebno, da dođu ptice nebeske i pojedu ih.

Završit ćemo utječući se našoj Majci, da nam pomogne ispuniti ove odluke koje smo donijeli.

21. No vratimo se Evanđelju. Zanimljivo je uočiti kako se više puta ističe razlika između apostola, učenika i mnoštva; pa i među samim apostolima, između jedne njihove skupine – trojice Gospodinovih miljenika – i ostalih. I u tome mi se čini da je naše Djelo u svojoj srži duboko evanđeosko. Mi smo za mnoštvo, ali blizu nas ima toliko prijatelja i drugova koji neposrednije primaju utjecaj duha Opusa Dei. Gospodin nas postavlja na visoku goru, kao svoje učenike, ali pred očima mnoštva. Isto vrijedi i za vas: među svojom braćom – svi smo jednaki u Djelu –, zbog službe koju sada obnašate, vi ste više na vidiku. Ne zaboravite to i nikada mi ne gubite iz vida taj osjećaj odgovornosti.

«Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan. Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu»⁵… Pogledajte to mnoštvo, ponavljam. Gospodin ima oči i srce uprte u ljude, u sve ljude, ne isključujući nikoga. Ne promiče nam pouka da ne smijemo biti nepopustljivi s osobama. S naukom, da. S osobama, nikada, nikada! Budemo li tako postupali, nužno ćemo biti – to je naš poziv – sol i svjetlo, ali usred mnoštva. S vremena na vrijeme povući ćemo se u lađu ili se udaljiti na goru, kao Isus; ali ono obično bit će: živjeti i raditi među ljudima, kao jedan od njih.

Tada Isus «upita Filipa: Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju? To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti»⁶. Mnogo sam puta tijekom povijesti Djela pomišljao da Gospodin ima sve predviđeno od vječnosti, ali da nas s druge strane ostavlja potpuno slobodnima. Gospodin nas ponekad kao da kuša, kao da želi iskušati našu vjeru. Ali Isus Krist nas ne napušta: ostanemo li čvrsti, On je spreman činiti čudesa, umnažati kruhove, mijenjati volje, davati svjetlo najmračnijim umovima, činiti – izvanrednom milošću – da postanu sposobni za ispravnost oni koji to možda nikada nisu bili.

Djeco moja, kakvo pouzdanje! Htio bih da to bude druga točka. Htio sam da razmotrite, kao prvo, da smo u Djelu, uz Krista, ne zato da bismo se izdvojili, nego, naprotiv, da bismo se darovali mnoštvu; najprije vašoj braći, a zatim ostalima. Zatim, da nas ne smije uznemirivati kad nas spopadne misao na potrebe, jer će nam Gospodin priteći u pomoć. Ako ikada osjetimo ono tentans eum – kušajući ga – o kojem govori sveto Evanđelje, ne trebamo se brinuti, jer riječ je upravo o tome: Bog, naš Gospodin, igra se s nama. Siguran sam da prelazi preko naših bijeda: jer poznaje našu slabost, jer poznaje našu ljubav i našu vjeru i našu nadu. Sve to sažimam u jednu riječ: pouzdanje. Ali pouzdanje koje, budući da je utemeljeno na Kristu, mora pred Bogom biti usrdna molitva, duboko proćućena, dobro primljena: još više ako do Preblaženoga Trojstva dopre po rukama naše Majke, koja je Majka Božja.

Osjećaj odgovornosti: da smo u lađi. S Kristom lađa ne tone. S Kristom! Osjećaj odgovornosti: za sebe, za svoj život, za svoje vladanje, za način na koji molimo za tolike božanske stvari. I onda nam neće nedostajati sredstava. Imat ćemo što je potrebno da kroz stoljeća nastavimo svoj apostolat, dajući hranu svima, umnažajući kruh.

To je drugo što treba razmotriti: osjećaj odgovornosti. Zato molimo našega Gospodina da nam oprosti tolike gluposti koje je svatko od nas zacijelo počinio. Molimo za oproštenje, s djelotvornom željom da se popravimo. I zahvaljujemo, zahvaljujemo s vjerom: sigurni da će, što god se dogodilo, plod na kraju sazreti. Osjećaj odgovornosti i veliko pouzdanje u toga Gospodina koji je naš Otac, koji je Svemogući, koji je Mudrost i Ljubav… Ja sada šutim; nastavi ti sam nekoliko minuta.

50. Prije nekoliko dana, čitajući na misi odlomak iz Knjige o Kraljevima, došla mi je na um i u srce misao o jednostavnosti koju Gospodin od nas traži u ovom životu, a to je ona ista koju je živio Josip. Kad Naaman, onaj sirijski vojskovođa, napokon odlazi k Elizeju da bude izliječen od svoje gube, prorok od njega traži jednostavnu stvar: «Idi i okupaj se sedam puta u Jordanu i tijelo će ti opet biti čisto»¹. Onaj oholi čovjek misli: zar rijeke moje zemlje nemaju tako dobru vodu kao ove u Elizejevoj zemlji? Zar sam se zato ja micao iz Damaska? Očekivao je nešto upadljivo, izvanredno. A ne! Nečist si; idi i okupaj se, kaže mu prorok. Ne samo jednom, nego više puta: sedam. Ja mislim da je to kao neka predslika sakramenata.

Sve me to podsjetilo na jednostavan, skrovit život Josipa, koji ne čini ništa drugo nego obične stvari. Sveti Josip prolazi posve nezapažen. Sveto pismo jedva da nam govori o njemu. Ali pokazuje nam ga kako obavlja posao glave obitelji.

Zato također, ako je sveti Josip zaštitnik našega unutarnjeg života, ako je poticaj našemu kontemplativnom hodu, ako je ophođenje s njim dobro za sve sinove i kćeri Božje u njegovu Opusu Dei; onima koji u Djelu imaju službu upravljanja sveti Josip mi se čini izvrsnim primjerom. Nastupa samo kad je potrebno, a tada to čini s jakošću i bez nasilja. Takav je Josip.

Neka vas, dakle, ne čudi što misa njegova blagdana počinje riječima: «Iustus ut palma florebit»². Tako je procvala Josipova svetost. «Sicut cedrus Lybani multiplicabitur»³. Mislim na vas. Svatko je u Opusu Dei poput velikoga oca ili majke obitelji, i nosi brigu za tolike i tolike duše u svijetu. Kad svojim mladim kćerima ili sinovima objašnjavam da se, u radu svetoga Rafaela, trebaju osobito ophoditi s tri, četiri ili pet prijatelja; da će se od tih prijatelja možda samo dvojica uklopiti, ali da će poslije svaki od njih dovesti još tri ili četiri, po jednoga za svaki prst, što je to nego cvasti kao pravednik i množiti se kao cedrovi libanonski?

«Plantatus in domo Domini: in atriis domus Dei nostri»⁴. Kao Josip, sva su moja djeca sigurna, s dušom unutar doma Gospodnjega. I to živeći usred ulice, usred poslova ovoga svijeta, osjećajući brige svojih kolega, ostalih građana, nama jednakih.

Nije čudno što liturgija Crkve primjenjuje na svetoga Patrijarha ove riječi iz Knjige Mudrosti: «Dilectus Deo et hominibus, cuius memoria in benedictione est»⁵. Kaže nam da ga Gospodin ljubi, i stavlja nam ga za uzor. I poziva nas također da mi, dobra djeca Božja – premda smo jadni ljudi, kakav sam i ja –, blagoslivljamo ovoga svetog, čudesnog, mladog čovjeka, koji je Zaručnik Marijin. Isklesali su mi ga kao starca, na jednom reljefu u Očevu oratoriju. A ne! Dao sam ga naslikati mladim, kako ga ja zamišljam, na drugim mjestima; možda s nekoliko godina više od Djevice, ali mladim, snažnim, u punini dobi. U tom klasičnom načinu prikazivanja svetoga Josipa kao starca krije se misao – odveć ljudska – da mladoj osobi nije lako živjeti krepost čistoće. Nije istina. Kršćanski ga puk naziva Patrijarhom, ali ja ga vidim ovako: mlada srcem i tijelom, a stara u krepostima; i zato mlada i dušom.

«Glorificavit illum in conspectu regum, et iussit illi coram populo suo, et ostendit illi gloriam suam»⁶. Ne zaboravimo to: Gospodin ga želi proslaviti. A mi smo ga uveli u samu nutrinu svojega doma, učinivši ga i Patrijarhom naše kuće. Zato je najsvečaniji i najprisniji blagdan naše obitelji, onaj na koji se okupljamo svi članovi Djela moleći Isusa, našega Spasitelja, da pošalje radnike u žetvu svoju, posebno posvećen Zaručniku Marijinu. Tada je i posrednik; tada je gospodar kuće; tada počivamo u njegovoj razboritosti, u njegovoj čistoći, u njegovoj nježnosti, u njegovoj moći. Kako da ne bude moćan, naš Otac i Gospodin sveti Josip?

87. Gospodine, zadovoljan si kad dolazimo k Tebi sa svojom gubom, sa svojom slabošću, sa svojom boli i svojim kajanjem; kad ti pokazujemo svoje rane da nas izliječiš, da ukloniš ružnoću našega života. Blagoslovljen bio!

Učini da sva moja djeca shvate da smo ti dužni davati zadovoljštinu, iako smo načinjeni od suhe ilovače, pa se katkad i slomimo, te bude potrebno da nas drugi pridržavaju. Pomozi nam da budemo vjerni svojim obvezama ljubavi, jer Ti si jakost koja je potrebna našoj mlitavosti, osobito kad se živi usred okrutnosti neprijatelja u boju.

Donosim odluku da ponovno obiđem, na pokorničkom putovanju, u znak zahvaljivanja, pet marijanskih svetišta, kad se Ti udostojiš dati – početi davati – lijek. Znam već da Ti prije svega želiš da se utječemo tvojoj Majci – «Ecce Mater tua!»²⁷ – i Majci našoj. Doći ću u duhu ljubavi i zahvalnosti i zadovoljštine, bez razmetanja.

Učini da budemo strogi prema sebi, a puni razumijevanja prema drugima. Učini da se ne umorimo sijući dobar nauk u srca duša, «opportune et importune»²⁸, u svako doba: svojom mišlju, koja nas vodi da se stavimo u tvoju prisutnost; svojim gorućim željama, svojom pravodobnom riječju, svojim životom tvoje djece.

Učini da u savjest sviju usadimo sjajnu, čudesnu mogućnost da živimo ophodeći se s tobom, bez sentimentalnosti. Ono što nam Ti daješ, tražim li ja to s radošću? Gospodine, blagoslovljen bio! Ako ne želiš, ne daj nam tu utjehu, ali ne smijemo misliti da je loše željeti je. Dobro je to, kao kad nam se prohtije okus nekoga voća, neke hrane. Djeco, dati takav poticaj dio je Božjega načina djelovanja.

Učini da nam ne uzmanjkaju božanske utjehe, a kad Ti hoćeš da budemo bez njih, da shvatimo kako s nama postupaš kao s odraslima: ne daješ nam mlijeko koje se daje novorođenčetu, ni kašicu kojom se hrani dijete kojemu su tek izbili prvi zubi. Udijeli nam spokoj da shvatimo kako nam pružaš krutu hranu, hranu onih koji se već mogu sami snalaziti. Ali molim te da nam se udostojiš dati bar kap meda, jer je trenutak tako mučan za sve.

Molim te po posredovanju svete Marije, uzimajući za zagovornika svoga Oca i Gospodina svetoga Josipa, zazivajući Anđele i sve Svete, duše koje su u tvojoj slavi i uživaju blaženo gledanje, da se zauzmu za nas, kako bi nam ti poslao darove Duha Svetoga.

Molim te također da shvatimo da si Ti taj koji dolaziš u Oltarskom sakramentu i da, kad nestanu prilike, Ti, Bože moj, ne odlaziš: ostaješ! U nama počinje djelovanje Paraklita, a jedna Osoba nikada nije sama: tu su sve Tri, Jedini Bog. Ovo naše tijelo i ova naša duša, ovo jadno stvorenje, ovaj jadni čovjek koji sam ja, neka uvijek zna da je poput Svetohraništa u kojem prebiva Preblaženo Trojstvo.

Kćeri i sinovi moji, recite sa mnom: vjerujem u Boga Oca, vjerujem u Boga Sina, vjerujem u Boga Duha Svetoga, vjerujem u Presveto Trojstvo. I uz pomoć svoje Majke, svete Marije, borit ću se da imam toliko ljubavi da postanem, u ovoj pustinji, velika oaza u kojoj Bog može uživati. «Cor contritum et humiliatum, Deus, non despicies!»²⁹. Gospodin se ne oglušuje na raskajana i ponizna srca.