18. Vrlo dobro znamo što nam danas kaže sveti Pavao: «Fratres: scientes quia hora est iam nos de somno surgere»¹¹. Već je vrijeme da radimo! Da radimo iznutra, na izgradnji svoje duše; izvana, na izgradnji Kraljevstva Božjega. I opet nam na usne dolazi kajanje: Gospodine, molim te oproštenje za svoj loši život, za svoj mlaki život; molim te oproštenje za svoj loše obavljeni rad; molim te oproštenje što te nisam znao ljubiti, pa zato nisam znao biti usmjeren na Tebe. Prezriv pogled koji sin uputi majci nanosi joj neizmjernu bol; uputi li ga nekoj stranoj osobi, nije previše važno. Ja sam tvoj sin: mea culpa, mea culpa!…

«Znajte da je već čas da se oda sna prenemo…». S kakvim se nadnaravnim smislom gledaju stvari? Onim smislom koji se izvana ne primjećuje, ali se očituje u djelima, katkad čak i u pogledu. Na tebi je da pogledaš duboko u sebe. Nije li istina da je u tvome životu bilo pomalo sna? Pomalo komotnosti? Pomisli kako sebi olakšavamo stvari: izvršavamo dužnost bez previše ljubavi. Izvršiti dužnost!

«Nox præcessit, dies autem appropinquavit: abiiciamus ergo opera tenebrarum, et induamur arma lucis»¹²; odložimo, dakle, djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kako snažno govori Apostol! «Sicut in die honeste ambulemus»¹³. Moramo hoditi kroz život kao apostoli, sa svjetlom Božjim, sa solju Božjom. S prirodnošću, ali s takvim unutarnjim životom, s takvim duhom Opusa Dei, da svijetlimo, da izbjegnemo pokvarenost koja nas okružuje, da kao plod donosimo spokoj i radost. I usred suza – jer katkad se i plače, ali nije važno –, radost i mir, gaudium cum pace.

Sol, vatra, svjetlo; za duše, za tvoju i za moju. Čin ljubavi, kajanja. Mea culpa… Ja sam mogao, ja sam trebao biti oruđe… Zahvaljujem ti, Bože moj, jer si mi, unatoč svemu, dao veliku vjeru, i milost poziva, i milost ustrajnosti. Zato nam Crkva u svetoj misi daje da izgovorimo: «Dominus dabit benignitatem, et terra nostra dabit fructum suum»¹⁴. Taj je Božji blagoslov izvor svakoga dobrog ploda, onoga ozračja potrebnog da bismo u svome životu mogli postati sveti i uzgajati svete, djecu njegovu.

«Dominus dabit benignitatem…». Plod očekuje Gospodin naš. Ako mu ga ne dajemo, otimamo mu ga. Ali ne kržljav, slabašan plod, zato što se nismo znali predati. Gospodin daje vodu, kišu, sunce, tu zemlju… Ali očekuje sjetvu, presađivanje, obrezivanje; očekuje da s ljubavlju čuvamo plodove, sprječavajući, bude li potrebno, da dođu ptice nebeske i pojedu ih.

Završit ćemo utječući se našoj Majci, da nam pomogne ispuniti ove odluke koje smo donijeli.