21. No vratimo se Evanđelju. Zanimljivo je uočiti kako se više puta ističe razlika između apostola, učenika i mnoštva; pa i među samim apostolima, između jedne njihove skupine – trojice Gospodinovih miljenika – i ostalih. I u tome mi se čini da je naše Djelo u svojoj srži duboko evanđeosko. Mi smo za mnoštvo, ali blizu nas ima toliko prijatelja i drugova koji neposrednije primaju utjecaj duha Opusa Dei. Gospodin nas postavlja na visoku goru, kao svoje učenike, ali pred očima mnoštva. Isto vrijedi i za vas: među svojom braćom – svi smo jednaki u Djelu –, zbog službe koju sada obnašate, vi ste više na vidiku. Ne zaboravite to i nikada mi ne gubite iz vida taj osjećaj odgovornosti.

«Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan. Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu»⁵… Pogledajte to mnoštvo, ponavljam. Gospodin ima oči i srce uprte u ljude, u sve ljude, ne isključujući nikoga. Ne promiče nam pouka da ne smijemo biti nepopustljivi s osobama. S naukom, da. S osobama, nikada, nikada! Budemo li tako postupali, nužno ćemo biti – to je naš poziv – sol i svjetlo, ali usred mnoštva. S vremena na vrijeme povući ćemo se u lađu ili se udaljiti na goru, kao Isus; ali ono obično bit će: živjeti i raditi među ljudima, kao jedan od njih.

Tada Isus «upita Filipa: Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju? To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti»⁶. Mnogo sam puta tijekom povijesti Djela pomišljao da Gospodin ima sve predviđeno od vječnosti, ali da nas s druge strane ostavlja potpuno slobodnima. Gospodin nas ponekad kao da kuša, kao da želi iskušati našu vjeru. Ali Isus Krist nas ne napušta: ostanemo li čvrsti, On je spreman činiti čudesa, umnažati kruhove, mijenjati volje, davati svjetlo najmračnijim umovima, činiti – izvanrednom milošću – da postanu sposobni za ispravnost oni koji to možda nikada nisu bili.

Djeco moja, kakvo pouzdanje! Htio bih da to bude druga točka. Htio sam da razmotrite, kao prvo, da smo u Djelu, uz Krista, ne zato da bismo se izdvojili, nego, naprotiv, da bismo se darovali mnoštvu; najprije vašoj braći, a zatim ostalima. Zatim, da nas ne smije uznemirivati kad nas spopadne misao na potrebe, jer će nam Gospodin priteći u pomoć. Ako ikada osjetimo ono tentans eum – kušajući ga – o kojem govori sveto Evanđelje, ne trebamo se brinuti, jer riječ je upravo o tome: Bog, naš Gospodin, igra se s nama. Siguran sam da prelazi preko naših bijeda: jer poznaje našu slabost, jer poznaje našu ljubav i našu vjeru i našu nadu. Sve to sažimam u jednu riječ: pouzdanje. Ali pouzdanje koje, budući da je utemeljeno na Kristu, mora pred Bogom biti usrdna molitva, duboko proćućena, dobro primljena: još više ako do Preblaženoga Trojstva dopre po rukama naše Majke, koja je Majka Božja.

Osjećaj odgovornosti: da smo u lađi. S Kristom lađa ne tone. S Kristom! Osjećaj odgovornosti: za sebe, za svoj život, za svoje vladanje, za način na koji molimo za tolike božanske stvari. I onda nam neće nedostajati sredstava. Imat ćemo što je potrebno da kroz stoljeća nastavimo svoj apostolat, dajući hranu svima, umnažajući kruh.

To je drugo što treba razmotriti: osjećaj odgovornosti. Zato molimo našega Gospodina da nam oprosti tolike gluposti koje je svatko od nas zacijelo počinio. Molimo za oproštenje, s djelotvornom željom da se popravimo. I zahvaljujemo, zahvaljujemo s vjerom: sigurni da će, što god se dogodilo, plod na kraju sazreti. Osjećaj odgovornosti i veliko pouzdanje u toga Gospodina koji je naš Otac, koji je Svemogući, koji je Mudrost i Ljubav… Ja sada šutim; nastavi ti sam nekoliko minuta.