Lista točaka

27. Stižemo do treće točke našega razmatranja i, u ovoj trećoj točki, nisam ja taj koji vam predlaže određena razmišljanja: vi ste ti koji se morate suočiti sami sa sobom, budući da nas je Gospodin izabrao za istu svrhu i, u vama i u meni, rodilo se sve ovo sveopće čudo. Ovo je trenutak u kojem svatko mora pogledati sebe samoga, da vidi je li ili nije oruđe kakvo Bog hoće: posve osoban rad, vaš prisan i jedinstven rad s Bogom.

Uvjerite se, djeco moja, da je svetost jedini put: usred naših bijeda – ja ih imam mnogo –, svom dušom molimo za oproštenje. I unatoč tim bijedama, vi ste kontemplativne duše. Ja to tako shvaćam, ne gledam samo na vaše mane: jer se protiv toga tereta neprestano borimo, tražeći Gospodina Boga našega i njegovu blaženu Majku, nastojeći živjeti Norme koje sam vam odredio. Kao po nekoj potrebi, idemo k Bogu i k svetoj Mariji – našoj Majci –, s njima se stalno ophodimo; nije li upravo to ono što je svojstveno kontemplativnim dušama?

Kad sam se jutros probudio, pomislio sam da biste htjeli da vam kažem nekoliko riječi, i mora da sam pocrvenio, jer sam se zastidio. Tada, dok mi je srce išlo k Bogu, videći koliko toga još treba učiniti, i misleći i na vas, bio sam uvjeren da ja Djelu ne dajem sve što mu dugujem. On, da; Bog, da. Zato smo jutros došli obnoviti svoje zahvaljivanje. Siguran sam da je i vaša prva misao na današnji dan bila zahvaljivanje.

Gospodin je doista vjeran. Ali što je s nama? Morate odgovoriti osobno, djeco moja. Kako se svatko vidi u svome životu? Ne pitam vidite li se boljima ili gorima, jer katkad mislimo jedno, a nismo objektivni. Katkad Gospodin dopušta da nam se čini da idemo unatrag: tada se čvršće uhvatimo za njegovu ruku i ispunimo se mirom i radošću. Zato, ponavljam, ne pitam vas ide li vam bolje ili gore, nego vršite li Volju Božju, imate li želju boriti se, zazivati božansku pomoć, nikada se ne poslužiti ljudskim sredstvom a da se ujedno ne poslužite i nadnaravnim sredstvima.

Razmislite nastojite li proširiti srce, jeste li sposobni moliti Gospodina – jer često nismo sposobni ili, ako i molimo, molimo tako da nam to ne udijeli –, jeste li ga sposobni moliti, tako da vam to i udijeli, da vi budete posljednji, a vaša braća prvi; da vi budete svjetlo koje izgara, sol koja se troši. To treba moliti: da mi znamo podnositi neugodnosti, kako bi drugi bili sretni. To je velika tajna našega života i djelotvornost našega apostolata.

60. Tko je kadar točno odrediti kako se donosi prva odluka o predanju, kada se rađa ta prva bezazlenost i – ponavljam još jednom – taj nedostatak logike? Predanje – ja imam svoje iskustvo, a svatko od vas ima svoje – koje treba obnavljati svakoga trena, svakoga dana i, katkad, mnogo puta na dan, kad je nevinost prvih trenutaka možda već izgubljena. Jer smo se približili Kristu i osjetili kako snažno, snažno kuca njegovo Srce, i uspjeli smo okusiti te njegove miline, koje su: «moja su radost djeca čovjekova»³; po svemu tome znamo koliko vrijedi ljubav Božja.

Da, treba obnavljati predanje; treba iznova izgovoriti: Gospodine, ljubim te, i reći to svom dušom. Makar osjetilni dio i ne odgovarao, reći ćemo mu to toplinom milosti i svojom voljom: Isuse moj, Kralju svemira, ljubimo te.

Želim naglasiti nedostatak ljudske logike koji se vidi tijekom ove četrdeset i dvije godine naše povijesti. Susreli smo, djeco, Heroda koji je htio ubiti ovu veliku božansku stvarnost – nije to iluzija – našega života, koja nas je posve promijenila. I Djelo je, više nego jednom, na svome putu susrelo Heroda. Ali mirno, mirno! Nismo ostavili toliko toga – Mudraci su učinili isto, napustivši čak i mjesto svoga boravka, gdje su možda imali moć i bili smatrani osobama visoka ugleda –; nismo ostavili svoje osobne interese zbog sitnice. Sada vrlo jasno znamo da je božanski razlog, koji nas je uznemirio i istrgnuo iz našega ljenčarenja, razlog koji vrijedi truda. Vrijedi truda! Valja nam biti vjerni; valja nam imati toliko ljubavi da u našem životu ne bude mjesta strahu.

82. U Djelu svi imamo obvezu ljubavi, slobodno prihvaćenu, prema Bogu, našem Gospodinu. Obvezu koja se jača osobnom milošću, svojstvenom staležu svakoga pojedinca, i onom drugom, specifičnom milošću koju Gospodin daje dušama koje poziva u svoj Opus Dei. Kako mi je slatka, poput meda i saća, ona božanska ljubavna izjava: «Ego redemi te, et vocavi te nomine tuo, meus es tu!»⁷; Ja sam te otkupio, imenom sam te zazvao: ti si moj! Ne pripadamo sebi, djeco; njegovi smo, Gospodinovi, jer nam se prohtjelo odgovoriti: «Ecce ego, quia vocasti me!»⁸; evo me, jer si me zvao.

Obveza ljubavi, koja je ujedno i sveza pravednosti. Ne volim govoriti samo o pravednosti kad govorim o Bogu: u njegovoj se prisutnosti utječem njegovu milosrđu, njegovu suosjećanju, kao što se utječem vašoj sinovskoj pobožnosti da molite za mene, jer znate da vam moja molitva ne nedostaje ni u jednom trenutku dana ni noći.

Ali ta obveza ljubavi, kakav joj je sadržaj? Na što nas obvezuje? Na borbu, kćeri i sinovi moji. Na borbu, da bismo u djelo proveli asketska sredstva koja nam Djelo predlaže kako bismo bili sveti; na borbu, da ispunjavamo svoje Norme i običaje; da se trudimo steći i braniti dobar nauk i popraviti vlastito vladanje; da nastojimo živjeti od molitve, od žrtve i od rada, i – ako je moguće – s osmijehom: jer razumijem, djeco, da se katkad nije lako smiješiti.

Oče, reći ćete mi, moramo li se boriti da bismo dali primjer? Da, djeco, ali ne tražeći pljesak na zemlji. Ne pokolebajte se ako naiđete na poruge, klevete, mržnju, prezir. Moramo se boriti – opet govori liturgija dana – «slavom i sramotom; zlim i dobrim glasom; kao zavodnici, a istiniti; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao kažnjeni, a ne ubijeni; kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju»⁹.

Ne očekujte čestitke ni riječi ohrabrenja u svojoj kršćanskoj borbi. Moramo imati posve jasnu svijest: znamo li da je naša unutarnja borba potrebna da služimo Bogu, Crkvi i dušama? Jesmo li uvjereni da se Gospodin želi poslužiti – u ovim trenucima strašne neodanosti – našim malim naporom da budemo vjerni, kako bi ispunio vjerom, nadom i ljubavlju tisuće duša? Onda, u borbu, kćeri i sinovi moji, pred Bogom i uvijek zadovoljni, ne misleći na ljudske pohvale.

Gospodine, iako se ophodimo s tobom, izdajemo te, ali se vraćamo k Tebi. Bez toga ophođenja, što bi bilo s nama? Kako bismo mogli tražiti tvoju prisnost? Kako bismo bili sposobni žrtvovati se s tobom na Križu, dajući se pribiti iz ljubavi prema tebi, da služimo stvorenjima?

«Bože moj, ostaviti tebe znači ići u smrt; slijediti tebe znači ljubiti; vidjeti tebe znači posjedovati te. Daj mi, Gospodine, čvrstu vjeru, obilnu nadu, neprestanu ljubav. Zazivam tebe, Bože, po kojem pobjeđujemo neprijatelja. Bože, po čijoj milosti nismo posve propali. Bože, ti nas opominješ da bdijemo. Bože, s tvojom milošću izbjegavamo zlo i činimo dobro. Bože, ti nas jačaš da ne podlegnemo nevoljama; Bože, kojemu dugujemo svoju poslušnost i dobro upravljanje»¹⁰.